Poenta poetika, nova književnost Nikšića

(autorski mini-temat članova KK „Poenta poetika“ – JU „Zahumlje“)

Nikšićka književna scena danas, u vrijeme kada se o poeziji, pa ni književnosti u cjelosti, ne govori, niti poezija može privući značajniji broj čitalaca, djeluje formirano i cjelovito. Nakon prethodnih decenija u kojima su najznačajniji autori gradili sliku o dobrom duhu Nikšića i književnoj sceni, u Nikšiću se pojavljuje jedna mlada generacija autora, okupljena oko Književnog kluba „Poenta poetika“ koja mijenja perspektivu i doživljaj pozicije poezije u kulturnom životu grada. Tri generacije autora, starija, srednja i mlađa generacija, i svi autori ponaosob rade na očuvanju i unapređenju onoga što s ponosom nazivamo nikšićkom književnom scenom. Na mladima je naročita odgovornost da utiču afirmativno na razvoj književnosti i kulturnog života grada. Mladi imaju priliku, da osim u crnogorskim časopisima budu objavljeni i u zborniku „Mozaik“, čiji je drugi broj u pripremi, a objavljuje se uz pomoć Ministarstva kulture Crne Gore, Opštine Nikšić i JU „Zahumlje“. Među mladima koji su danas aktivni je veći broj onih koji nikada ranije nijesu objavljivali svoju poeziju. Draž radu „Poenta poetike“, a tako i zborniku „Mozaik“, daje saradnja mladih, neafirmisanih sa već ostvarenim starijim autorima koji svoje iskustvo prenose na mlađe kolege. Spoj mladosti i iskustva uvijek je rezultirao uspjehom, a naši pjesnici to mogu posvjedočiti iz ličnog iskustva. Treba napomenuti da radovi nijesu istog senzibiliteta, tematike, pa ni kvaliteta, ali daju jasnu sliku o onome što je Klub postigao do danas. Među mlađim pjesnicima preovlađuju ljubavni motivi, sa elementima socijalne poezije. Najočitiji su uticaji postmodernističkih autora i poetike. Od rime do slobodnog stiha, od metrički usklađenih do eliptičnih stihova koji nagovještavaju izvjesne promjene u odnosu prema svijetu, ali i prema umjetnosti, svi poetski i prozni tekstovi daju pečat ovom vremenu, nikšićkom dobrom duhu i onom tradicionalnom nikšićkom odnosu prema poeziji koji su gradili majstori poput Vita Nikolića, Dragana Radulovića, Vukmana Otaševića i Duga Krivokapića. U stihovima mlade generacije primjetni su uticaji velikih pjesnika koji danas žive i rade u Nikšiću a to su Dušan Govedarica, Radule Rakočević, Gordana Sarić, Ana Pejović, Obrad Nenezić i drugi. Možda će oni koji budu čitali tekstove naših autora pronaći elemente zajedničke poetike, što bi bio još jedan korak naprijed u stvaranju i profilisanju mladih autora koji se okupljaju u „Zahumlju“ i daju svoj doprinos razvoju nove književne scene Nikšića, ali i Crne Gore.

mr Goran Radojičić,

 

 

LAZAR ŠĆEKIĆ

Rapsodija

Ti znaš kako umiru ptice
U jesen

Nestajale su konture na horizontu

Stari parobrod za istok
Za negdje
Bilo gdje

Ti znaš kako umiru ptice

Sjećanja kroz izmaglicu
I put

Zaborav

Jer noć mijenja čovjeka

Smak jutra

Mjesec pruža ruku
Krvavu rosi

Saučesnik

Rastočeno nebo među
Prstima tenkova

Gavran

Ubili su jutro

Jedan povratnik s ratišta

A još tutnje topovi
Negdje iza vrhova

Mizera

Ostale su iza nas noći apstinencije
(Alhemija ljepote i stradanja ujedno)

Kiše u računanju vjerovatnoće za zaborav

Predgrađa snova
I astralne projekcije

Ne postoji tamna strana mjeseca
Ako gledaš sa prave strane

Kažu
Sanjaš brodove

Neke daleke
Za neka tuđa mora

Meni su ipak dovoljni
Gare du Nord
I vozovi u tami

Moje misli nestaju
U sumrak
I ostajem sam

Sa vozovima

Litanije

Ponekad se osjetim tako sam,
A u dvorištu
Hiljadu ruku manje ili više tvojih
I bjeljih;
Gorim snagom pet hiljada i stotina sunaca
U kaplju istovjetnosti;
Znaš, teško je kad sklizneš niz limbove,
Negdje između dvije strane,
A obje tuđe.
U nemire i (ne)poznatosti,
A boje i oblici su goli pred nama.
Teško je tražiti krivca u zavjetu ćutanja
I (ne)zaboravu.
A sad je bolje spavati.
Zarad nas.

Pisma N

Ima noći u beznađu kad me jedino ti spasiš lutanja.
Uvijek se izgubim u atlasnim bjelinama tvojih ramena na mjesečini.
Onda razmišljam kako bih volio da se zoveš Katarina.
I pričamo satima o Pesoi, Frušanteu,
O drvetu na kojem se objesio Branko Miljković,
Pa se sjutra čudim kako se ti ničega ne sjećaš.
Ja sam otišao nenamjerno daleko,
Negdje između Džon Loka i Majakovskog,
U haos i utopiju (ili je jedno nastalo iz drugoga).
Ja sam dobrovoljni zatvorenik sopstvene ludosti,
Sam se tražio i sam predao, jer mi ova sloboda više godi
Od one koju su mi bacali pred šape da prestanem da cvilim, NA!
Ja sam obojio parkove u bluz, pa su me strijeljali za primjer
Onima koji ne žive folk i rekli
Nek’ se nosi Ljubo Čupić u tri lijepe sa osmijehom za Mariju!
Za mene je Bukovski i dalje Rus, nije kažeš?
Mene, na samom kraju i ne interesuje šta je, može biti i jebeni Gandijanac.
Previše psujem u posljednje vrijeme,
Valjda je to ona paranoja u Podgorici i nesanica i piće.
Jutra mi imaju čudan ukus ovdje,
Aluminijum, pepeo i kvasac, ili je ovo posljednje od piva.
Nikšić je uvijek imao ukus pokojnih lipa,
Čak i kad cvijetu nije bilo ni traga.
Nakostriješile bi se nad trgom, vidite nas, mi smo tu,
Ali niko nije obraćao pažnju.
Sad već svi tuguju za njima.
A najljepše je i umirati u Nikšiću.
Niđe te neće olelekati ka’ kod nas.

Lazar Šćekić je rođen u Nikšiću 1998. godine. Student je Elektrotehničkog fakulteta u Podgorici. Član je Književnog kluba „Poenta poetika“. Dobitnik je nagrada za poeziju „Radule-Željko Damjanović“ i „Duško Trifunović“. Objavljen je u zborniku poezije mladih sa prostora bivše Jugoslavije „Rukopisi 39“, časopisu „Script“ sa Cetinja i zborniku „Mozaik“ u izdanju Književnog kluba „Poenta poetika“. Učesnik je Nikšićkih književnih susreta.

 

SARA DRINČIĆ

***
Crko je pas
koji je čekao da prođem,
i ne znam šta mu je to značilo,
a namjerno se nasred ulice zgučio
jer je znao kojim ću putem te noći;
evo ti boga i evo ti pravde,
baš je raspoložen da ispred njega crkneš,
nego ti oćeš,
džukelo,
baš ispred mene da otegneš papke,
oprosti ali,
koga si odlučio da žalim,
nema veze,
razmisli pa mi javi;
samo da znaš da si mogao
još da čačkaš one smrdljive kontejnere,
samo da si našao iole toplije mjesto
one noći da se sakriješ,
ali ti si iz inata htio da umreš,
ne laj više naivno pašče,
mrtva usta ne govore,
prestani,
budiš me..
rek’o sam ti da je zima
i da svi psi idu na nebo,
ti nikako da odeš,
ili ti je zasmetao trotoar na kom ćeš da truneš,
eto ti boga,
eto ti pravde,
eto ti komunalaca,
eto ti majke,
na ovom svijetu nema
pogrebnog za kerove.

***
Jaki ste
kad vas ne slušam.
Jaki kad vas pogled u plastične oči
ne vidi i ne pročita.
Jaki kada ljubav rasipate
svijetu bijelom,
a svoje zarđalo sidro
ne spuštate kada
stignete kući.
Jaki ste kada ste veliki
u očima onih sitnih
što bi obraz prodali
da nahrane dušu.
Jaki ste samo ako vam kažu da ste jaki,
a ne onda kada ste zaslužili
sreću koja se ćuti,
ili onda kada
suze kroz tunele plača odavno nisu tekle,
jaki za druge,
za sebe usiljeni borci
što tuđe bitke biju
svojim oružjem.
Ja vam neću reći hrabri ste.

***
Rastrojte mi misao
nadvlašću rastrojeni
usijte me međ’ hiljade zrna,
ja,
ja ću nići sa druge strane
one neplodne strane
gdje bacate trulo drvlje i granje
okačite moju drznost
o vaše noćne verige,
preklinjaćete zore
za ovo moje beznačje,
Vi, suludi borci protiv pravde,
izgradite mostove
vaših gnomovskih snova,
po mojim će ranama slana voda teći
dok ih ne zaokruglim
i vrisnem u nebo
da proslavim
što ustraših bogove
da vi počnete
sporije da dišete.

***
Rastite,
rastite laste,
smanjite nebo da ga vidim,
rastite,
rastite oblaci,
zalijte ga suzama da se postidi.
Skupite mu njedra planine,
da ugleda ono što ne vidi,
stisnite mu stope makadami
da se ne pomjeri
dok ga ne prebolim.
Usnite mi san
sanjivi gorostasi,
da ugledam
njega što želim,
odsijecite mi ruke prastari Norvežani,
nek ne plivaju morima sivim.

***
Prećutaću.
Hiljadu puta sanjano
prećutaću.
Oštrim kopljem zanešen,
pobijeđen ću se vratiti.
Predan.
Ponižen.
A imao sam debelih izgleda
da likujem i vladam.

Sara Drinčić je rođena 1999. godine u Nikšiću. Maturantkinja je Gimnazije „Stojan Cerović“. Svoja zatišja predaje papiru i olovci. Članica je KK „Poenta poetika“.

 

Šćepan Popović

Aquarious

Kao poljubac tišine kamena i svjetlosti visine zvuka
nehajan i topao,
kao gluva ponoć nijemog šapata..
Shvataš li?
Pa šapnuo sam ti
Hajde šapni i ti meni
Pa da i ja tebe ne shvatim
Hajde pridji mi
Pa da i ja tebe prebiram
po vrhovima grlatih kostiju plača.
Tamo – gdje me ne čuješ
I gdje ja tebe neću čuti.
Sjutra ću se sakriti u antičkoj tkanini.
Kao vezena slika preplanulih boja biću i ja topao
Pa ću se onda predati tebi

A ti?
Sta si mislio?
Da me baciš u rijeku
i ohladiš kao istrunulo parče drvenog broda
što sada plovi divljinama utrobe osušene ajkule?
Ohladi!
A zatim postani suv.

Ja ću se poslije toga pretvoriti u izazov prevrnute riječi
pa onda nikada nećeš saznati šta sam htio da ti kažem..
I tako ćeš umrijeti
Mrtav.
Mrtav ćeš već umrijeti!
Kao što umiru oni koji nikada nisu živjeli.

I sve tako

Volim te kao prosjak
bez dovoljno ljudskosti da te voli.

Ljubim te kao bogataš
bez dovoljno skromnosti da te ljubi.

Boli me kao jakog
bez dovoljno snage da me boli.

Gubim te kao gubitnik
bez dovoljno ljudskosti da prizna da gubi.

Čuvam te kao smrtnik
Bez dovoljno života da te čuva.

Čekam te kao bezdušnik
Bez dovoljno srca da te čeka.

Jedino te mogu skućiti kao beskućnik
bez dovoljno blama da to uradi.

I tako sve dok zvijezde budu sjale
nad ovim našim, beskrajno tužnim nebom.

Izdaja

Nijesi naučio da patiš
u obliku životinje koju vidiš na slici
Sa šoljicom čaja u ruci
Rukom na srcu
Ne bi li ga pridržao
Zadržao
Da ne popusti
Propadne
U stranu zemlju izvajanih prilika.
Imao si je?

Opet ona stara priča
Koju niko neće razumjeti
Opet isti stari zvuci
Koje niko neće čuti
A ti?
Gde ćeš biti?
Pretvorićeš se u običnog smrtnika
ne bi li zaboravio svoju posebnost?
Postaćeš priseban
ne bi li dozvao smrt?
Izdaja.

Paganin

Sjedeći sam
uvlačio je život u sebe
paganskim načinom osuđivanja smrtnika.
Niko mu nije trebao.
Hladnoća ga je grijala
uveseljavajući promrzle prste.
Nije slušao ljude
a oni nijesu slušali njega.
Bio je čudan.
Bio je stran.
Bio je sve samo ne oni,
Oni – koji ga nijesu razumjeli.
I zato je ćutao
Da bi dokazao da vrijedi
Ona ljepota iskovana pogledom
Ona riječ korisna drugom.
Pričao je
I ostao nedorečen.
Možda je trebao više da ćuti?
Da prkosi ili da ostane miran?
Pobjednik je igrao gdje može da pobijedi
A on?
On i svijet
On i tama
On i on
na kraju kao magični čin smrti
prigušenog svijetla.
Pusti ga da priča i
vidjećes da nije tako loš,
On – koji će dozvoliti sebi da voli grešnu
On – koji poslije toga može i da umre
Nikom neće faliti
Niko ga nije čuo…

Šćepan Popović (Nikšić, 1999). Član je književnog kluba „Poenta Poetika“, književne zajednice „Vladimir Mijušković“. Objavljena zbirka „Mađioničar“.

 

MILICA RADOJIČIĆ

Na peronu prokletih duša

Univerzum gori
Raspolućena pomorandža
Vatra vaskrsava duh pjesnika koji
Leti
Uzdiže se
Probija
Utire stazu ka iskonskom pročišćenju
Natrag Vagnere!
Tvoji tonovi ližu trotoare još vrele od podnevne Mučnine
Čekamo… Čekaju nas…
Vozovi pakla il’ raja… Svejedno!
Goja slika bronzana ogledala na kojima riktus drhti na licu djeteta
Dalijevi satovi se tope
Duh Gospodar počinje svoj čas anatomije
Secira kristalno sjećanje
Porađa misao obavijenu tamjanom ili ništavilom… Svejedno!
Nema suza, vrata su otvorena
Gospodu ili Satani, svejedno…
Molitva treperi na ivici limbova
Uroboros nepokretan, ujed je fatalan na peronu prokletih duša.
(Šarlu Bodleru)

***

Ne idi!
Ostani, ostani molim te!
Ostani,
dozvoli mi da prođem hodnicima
tvoje providne duše.
Ostani,
pokri’ me modrim suncem.
Ja lebdim daleko izvan nas,
izvan tvog crnog mora,
a davim se u vrtlogu tvojih zenica.
Ne idi!
Ostani do kraja ove ode,
ode usamljenog trubadura.
Ma pusti taj crveni zavijutak.
Ja sam crno,
Ona je crveno,
dva užarena đavolja oka,
pod tvojim kapcima.
Ostani do kraja ove pjesme,
Ma ostani!
Bar na tren zaboravi
Njene bokove ustreptale na vjetru.
Ostani
i daj mi da se udavim u pogledu koji je bar jednom samo moj.

***

Podari mi vjetar koji pomjera čula
i ruši zidine oko nedosanjanih snova.
Znaš da volim tvoj nježan pogled kad ne dišem na vjetru.
Ti što si oduvijek moj,
a uvijek na ivici da to ne budeš,
dođi i pomjeri moje korake,
šapni mi misli koje se ne usuđujem reći.
Dođi i ugrij moje promrzle trepavice.
Znam da voliš kad se zamrse na podnevnoj žegi.
Dođi, uhvati me za ruku
i povedi me u odaje beskonačnog prostora spokoja.
Nauči me kako da nikad ne prestanem biti tvoja muza.

Milica Radojičić je rođena 1989. godine u Nikšiću. Profesorica je francuskog jezika i književnosti. Učestvovala je na Ratkovićevim večerima poezije, Nikšićkim književnim susretima, a poezija joj je objavljivana u časopisima i na internet portalima. Članica je KK „Poenta poetika“.

 

 

GORAN RADOJIČIĆ

Iz jednog običnog umiranja

Fleš

Nekoliko opušaka, jedna zapaljena cigareta i dvije boce Nikšićkog piva. Zadimljena prostorija po vrhovima prstiju nosećih stubova. U kadar ulazi oženjena desna ruka bez prstena na domalom prstu. Uzima cigaretu i polako podižući se nestaje. Muška figura prolazi s desna na lijevo, nosi tacnu i nekoliko boca Nikšićkog. Čuje se zamor glasnih žica, škrgutanje zuba, podrigivanje, škripa stolica. Loša atmosfera, pijani gosti i strahotna potreba starih, otromboljenih i izmatufjelih spodoba za snošajem. Dvije sjede u ćošku i cimaju zidara, Nikšićkog. Trebjesa je još uvijek dobra za zagrijavanje. Trebjesa im sija u očima: zidar, mužjak i Crveni do. Vrcavi konobar, tonu pojeo, malo manje vaga, kantar ne voli, ali se prži na radosni ciklama grudnjak jedne kojoj priča o Jugoslaviji. Pamti Tita i tadašnji život, pamti hotele po Damlaciji, švercovanje bonova za ručak. U ukrasnom papiru joj servira priču o muškosti, o Rumunkama, Čehinjama, Poljakinjama koje su za vožnju na rashodovanom ringišpilu, Made in DDR, odavale tajne svoje topline i dubine, inozemske. Za noć je šetao kroz Varšavski pakt („Ako me razumiješ?“). Sad bi valjda šetao kroz nikšićku periferiju isfrustriran zbog EU integracija partnerki s kraja sedamdesetih. Mada prošao je on svijet, maše jezicima koji prskaju po ciklama grudnjaku, pravi analogiju, gore-dolje, sve ciklama. Sve to u papiru, ukrasnom. A ona maše njuškom desno-lijevo i smije se napadno, oduševljena i srećna što ju je Bog baš tu smjestio večeras. A Bog nema ništa s tim. Gadnost kojom plijeni, stomakolog koji je ostao na sistematskom u osnovnoj, masna kosa na valove, oj javore zelen bore. Opet tacna s tri piva, pepeljarom i papirom, sada s lijeva na desno. Pjesnici i slikarka hvataju detalje, masna kosa, crno ispod noktiju i… Dobijaju svoje zidare, ruke hrle ka bocama, sve desne bez prstenova. Naginju, vraćaju, dva podrigivanja i osmijeh, čedan. Ko bi nazvao birtijom ovaj rajski vrt spasa?
A kuda i da ide šiljegan?
Čapati, čapati, učapati mu u kuću može platonovska ideja žene. Oni, tu, za stolom grade, uz zidare grade, osvetu Adamu i Evi za početni grijeh. Njihovi će prapotomci biti pacovi, vašljivi i smrdljvi. Male su šahte nikšićke, malo veće septičke jame, jame, jame. Nema tu ničeg za njh dvoje, nema širine pariške kanalizacije, nema osakaćenih sa Bulatovićevog Gross Lapena, a oni se nadaju baš takvom razvoju situacije. Evo još jednom tacne, fali ječma. Daj da se vidi ciklama, lupa se šakom o sto, druga ima porculance u vilici, grize kao konj ljuto kao papar. Mrvi sve namjere lezbo drugarice da je odvuče na kanabe. Sjemenište, nekad najjeftinija loza, danas Nikšićko, napredak, opipljiv. Smješkovi, tajanstveno prevlačenje jezikom po usnama, usne u oblik čmara dok uvlače dim cigarete, a onda pussy smoke. Karmin na filteru i grliću zidara, one piju iz boce. Usne se razvlače u riječ, nausnice izdepilirane na preskoke.
Gdje je tacna?
Uspaljeni starci bale po sebi i sjaktavih očiju bulje u grudi prisutnih dama. Nijedan ne može, nijedan nije to vidio nikad, ali… Oženjena desna ruka bez prstena stavlja na tacnu 5e, ciklama grudnjak, dvije žene, blind vrata, stepenice, trotoar…

Fleš

Vijarac, uzdrhtava na meni strah, jeza prolazi kroz krv, kroz kosti, hladne mi vunene čarape đedove, hladan mi odsjaj dječačkih sjećanja, reže me sudbinsko propadanje truda. Korak po korak, čekaonice, kladionice, zalagaonice. Bordeli su najjasniji pečat podsvjesnog, koliko samo tu ljubavi ima, koliko razmazane šminke, raščupane kose, pocijepanih gaćica, upropaštenih i prosutih života. Ima i truda, radi se tu krvnički.
Opušci, izuvene cipele na ulazu u kuću, čarape i pantalone po dnevnoj sobi, polica s knjigama nadušena kao steona krava, prašina, buđ. Osjećaj propadanja, kontinuitet stradanja, veza sa otečestvom, sa precima, sa crnogorskom kapom sa četiri S, sa dvoglavim orlom ili petokrakom. Gusle u ćošku, Njegoš u polici i na zidu. On je zvijezda koju pratimo. On nam nabija komplekse i to debele. On nam stvara osjećaj inferiornosti. „Ta ti je Njegoševa“ ili „Što bi rekao Njegoš“. Njegoš kao božanstvo, sa Njeguša, crnogorskog i cetinjskog Olimpa. Njegoš je Srbin, Crnogorac, Jugosloven, on je vladika, svetac, kurvar, poeta.
Čarape vise sa Njegoševe knjige. Lomovi duše, praskanja krvnih sudova, pulsiranje nervnih završetaka. Strah uvučen u kosti, jer je božanstvo među nama, božanstvo koje samo sobom veliča svjetovno. Renesansne bravure, metapromjene na moždanim vijugama. Sistem se dozira lošim i neupotrebljivim, ali provjerenim hormonima. Oni neće uništiti sistem, ali ga dugoročno nagrizaju. Oni niti šta znaju, niti šta rade. Njih su nam ostavili ovi prošli. Čiji su ti prošli, ko ih je doveo, kome su služili, s kim su oni tada, sram ih bilo, jeli i pili. Jagnjeći mozak, svinjski mozak, drobovi, kuvana glava. Holesterol uništava krvne sudove, masnoća u krvi.

Fleš

Polusvijet. Ipak ne mogu da se otmem želji da startujem jednu trulu ribu. Turbo-folk ruši zidove. Naparfemisane fufice igraju uz neki disko-folk-dens, pribijaju mi sise uz bradu, nos mi reaguje na falš parfeme i znoj, zamisli pozitivno. Odlaze, jedna po jedna. Stihovi mlađeg rahitičnog pjevača. Ciganka pjeva, pijemo pivo, vino, gole noge do iznad koljena, kondukter i vozač, magistar i student. Nizak nivo testosterona, ujak na pomolu, kara stranjske ribe dok mu žena spava sa djecom i ocem u kući koja je trebalo da bude njihov srećni dom. Bijeli sako, crna majica. Trulež koju ovakav sistem daje. Podsjeća na popularnog pjevača iz Titograda bivšeg. Pokušaji postaju sablasno mučni, čapaju riječi do ušiju slabe, lake ribe, disparantni nizovi.

Fleš

Boljela me је šestica gore desno. Muškarac srednjih godina koji se stalno osvrtao oko sebe sjedio je na sofi u čekaonici zubne ordinacije moga prijatelja. Pored njega žena sa dvoje izrazito ružne djece koja su se motala oko nje, igrala igrice na nekom starom mobilnom telefonu i povremeno se svađala oko njega. Umirivala ih je pogledom, tihim glasom ili pucketanjem po obrazima. Gospodin koji se osvrće posebno me je nervirao, valjda zbog svog ponašanja i ništa manje glupog izgleda. Ne razumijem ljude koji nose odijelo i radničke cipele. Možda jeste glupo, ali mislim kako takvim ljudima nedostaje osjećaj za lijepo. Možda je on o meni mislio kao o nalickanom pederu koji je pun para. Često sam imao taj osjećaj kad bih se pojavio negdje. Možda sam mu bio odvratan zbog uglancanih lakovanih cipela. Ne znam. Peder nisam, pun para takođe. Bio sam bez posla godinama, bez pravog posla, redovne plate i finansijske sigurnosti. Zube sam popravljao na račun poznanstva sa zubarom, skoro uvijek besplatno. No, njega to nije moralo interesovati. Možda me uopšte nije primijetio, niti išta mislio o meni. Vrpoljio se, osvrtao, gledao fleke na zidu, jezikom oblizivao usne i pritiskao gornju vilicu. Djeca su najzad ostavila telefon i smijala se nečemu o čemu su jedno drugom na uvo govorili. Majka ih je umirivala i gledala na sat iznad moje glave. Bila je debela žena, ružna kao i njena djeca, kratke, talasaste masne kose u debeloj flekavoj jakni. Izgledam li i njoj kao njemu? Ili kako mislim da mu izgledam. Počeo je da mumla, negoduje, čak i da psuje za sebe. Nije mu se sviđalo što čeka. Čula se mašinica kako radi u kancelariji. Nekome je doktor popravljao zub. Šta je mogao da uradi? Da ga pusti preko reda, e to neće sigurno. On nije ni znao da ovaj u radničkim cipelama negoduje, nije ga mnogo ni interesovalo. On je radio na jednom zubu i kad to završi ja dolazim na red. Hoće li tu biti problema? Možda će se žaliti debeloj ženi kako je ovaj nalickani ušao preko reda, ili kako imam neku prednost iz ko zna kog razloga. Jedno dijete je skliznulo sa sofe i dočekalo se na koljenima. Majka je pošla rukom za njim i dobio je šamar, a onda još jedan. Obrazi su mu ostali crveni, suze su mu se kupile u očima, a drugo dijete se smijalo krišom i gledalo mu u obraze. „Kako užasna atmosfera“, pomislio sam na trenutak i zaboravljajući na sitan bol u zubu ustao i ne javljajući se prijatelju zubaru izašao preko vrata.

Fleš

Puzao je uz zaravan krećući se prema prvim kućama u selu. Iz dimnjaka se vijao dim, a snijeg se sa krovova još nije bio skroz otopio. Livade hladne, a oči uprte u kuću Mijata Sekulića, poznatog neurohirurga. Nije on ništa znao o toj njegovoj struci, dosta je bilo kad ljudi kažu da je poznat i da je doktor, pa nije bilo potrebno razjašnjavati detalje. Šta radi, čime se bavi, koga tačno liječi, u kojoj bolnici, to mu nije trebalo, a samo bi ga opterećivalo da o tome misli. Dopuzao je do stijene koja je pola metra virila iz zemlje i tu se skrio. Mislio se da li treba zapucati odmah ili sačekati da izađe neko iz kuće. Pokušavao je da analizira obje varijante, ali bezuspješno. Sjećao se mladosti, one rane, sa dunjama na ormarima, vunenim ćebadima, kompotom od divljih jabuka i medom, sa guvnom, sijelima, igrankama, djevojkama. Ode on tako kroz život brzo, dođe do sadašnjih dana, kako se to samo misli jedna na drugu vežu i odvode te ka onome što je trenutna preokupacija. Tu mladost zakićenu svim ovim lijepim stvarima volio je i danas, mada nekako je gledao na te dane sa sjetom. Majka mu se preudala kad je bio već momčić, otac pijanica otišao od kuće, a od svega navedenog za šta je bila zaslužna umnogome baba, nije ostalo osim sjećanja gotovo ništa poslije njene smrti. A umrla je zahvaljujući, tako se pričalo, čuo je to i on mnogo puta, doktoru. Smrkavalo se, a on, udaljen od kuće nekih stotinjak metara izvadi cigarete i pripali jednu. Potom shvati da bi neko mogao vidjeti dim i posumnjati, ali brzo to smetnu s uma čim je nikotin prostrujio organizmom. Bio je u vojnom odijelu, na ramenu petokraka, ispod nje JNA, beretka bez oznaka. Nije služio vojsku, dijagnoza: Krajnje nesposoban. Psihosomatski poremećaj ličnosti, emotivno rastrojen, sklon suicidu i krivičnim djelima. Imao je tridesetak kilograma viška, buljave oči i sijedu bradu od nekoliko dana. Prilično neurednog izgleda odavao bi, da je neko mogao da ga vidi, utisak klošara ili beskućnika, ali na selu ne postoji tako nešto, niti razvijena svijest o tome. Kažem, niko nije mogao ni da ga vidi, ali bio je, istinu govorim, nekako zastrašujućeg izgleda. Vježbao je na parčetu ogledala što je ostalo u kući nakon babine smrti, govorio bi zajebanu facu, od koje bi doktor trebalo da se usere. Gledao bi u to parče konstantno i vjerovao kako je pucanje ogledala dan pred babinu smrt rezultat sveukupne nesreće. Pa kako baš da mi izleti iz ruku onako, jebem ti i ogledalo i onoga ko ga donese. A ko ga je donio nije znao, mada je često mislio o tome. Možda je u tom trenutku, u momentu ulaska ogledala u njihovu kuću, ključ svega. Taj ko ga je unio treba da odgovara.
Zaboravio je kada je počeo da vjeruje kako je doktor kriv za sve. On je bio poznat, jedini stalno išao u grad, svakodnevno, pa je prirodan slijed misli uputio na njega. E sad njemu treba jebati doktorsku majku, ubiti govno i vratiti mu smeće koje nam je uvalio u kuću. Tako je dospio do doktorove kuće, u punoj ratnoj opremi, spreman da izvršim povjereni mi zadatak. Zapucao je prema kući, strašno, silovito, sa cigaretom u ustima, kao Valter kad je branio Sarajevo. Čuo je kako pucaju cigle, kako praskaju stakla, čuo je žene kako vrište, doktora kako moli za milost i pominje ogledalo, odnekud je vidio i babu, majku, oca kako sa flašom u jednoj i kaišem u drugoj ruci kreće prema njemu. Šta je ovo majku mu jebem, šta se ovo događa. Nastavio je da puca po svima njima.
Zavezan je za krevet, puštena je flaša sa tečnošću za smirenje, žene i doktor su oko njega radili, a u njegovoj glavi je nastavljen tresak i lom, smrt se širila selom, bilo je krvi, cerekanja, cerekanja…
– Razglednica iz jednog običnog umiranja

Goran Radojičić (1988, Nikšić) magistar je nauke o književnosti. Od osnivanja 2014. godine predsjednik je KK „Poenta poetika“ – JU „Zahumlje“. Piše poeziju i prozu. Objavljivan je u časopisima i na internet portalima u zemlji i regionu, učesnik je svih značajnijih književnih susreta u Crnoj Gori, nagrađivan. Eseje i književnu kritiku objavljuje u časopisima prozaonline.com, Script, Quest, Ars, Život…

Podijeli

Komentari su suspendovani.