“Cinober” je zajednička uspomena. Produžetak djetinjstva, jer je svaka poezija sjećanje na djetinjstvo. I to zato što je cijela literatura možda, opet samo možda, portret umjetnika u djetinjstvu. Čovjek stalno živi od nekih sjećanja, a sjećanja na djetinjstvo su najčešća, njemu najviše dugujemo

Pjesnik Pavle Goranović ovogodišnji je laureat književne nagrade “Risto Ratković”. Prestižno priznanje zavrijedila je pjesnička zbirka “Cinober”, djelo koje je tematski i motivski bitno proširilo registar stvaralaštva pjesnika opsednutog fenomenima biblioteke i čovjekove usamljenosti. Nagrada mu je uručena u Bijelom Polju.

Drago mi je što nagradu dobijam u Bijelom Polju, gradu čuvenih majstora književnosti, gradu koji je – da kažem pod rizikom da ću pretjerati – svojevrsni Krakov južnoslovenske literature. Ali kada počnemo nabrajati imena: Avdo Međedović, Risto Ratković, Ćamil Sijarić, Miodrag Bulatović… možda ipak nećemo pretjerati, kaže Goranović.

Ove su godine za nagradu “Risto Ratković” konkurisali autori sa čitavog područja četvoroimenog jezika. Biti laureat u tako oštroj konkurenciji, pretpostavljam, razlog je da radovanje zbog priznanja bude još intenzivnije?

U pravu ste. Konkurencija je bila zaista jaka i dobro je što je tako. Relevantni selektori iz četiri zemlje odabrali su po pet knjiga, među kojima je bilo veoma značajnih, vrijednih i zanimljivih rukopisa regionalno afirmisanih autora. Smatram da je veoma dobro što se nagrada dodjeljuje za knjige objavljene na prostoru Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske. Te književne scene su naprosto osuđene da se prožimaju. Takođe, korisno je za samu crnogorsku književnu scenu da se na ovom prostoru dodjeljuje nagrada regionalnog karaktera. To će svakako uticati na raslojavanje crnogorske scene, upoređivanja sa okruženjem, to može uticati na otklon od nekad pogubnih glorifikovanja i smještanja u nerealni kontekst. Imao sam sreću da su neke od mojih ranijih knjiga objavljene izvan Crne Gore i čini mi se da je to bilo vrlo korisno, ne samo zbog kvalitetne recepcije, već i zbog okušavanja u značajnijim utakmicama. Eto, i nagrađena knjiga “Cinober” je zajednički izdavački projekat našeg Crnogorskog društva nezavisnih književnika i sarajevskog “Bybooka“.

Kakav je vaš odnos prema životu i djelu Rista Ratkovića?

Rista Ratkovića su mnogi smatrali utemeljiteljem moderne crnogorske poezije. Bio je boem i najviše ostao zapamćen po tome. I u toj činjenici ima sličnosti sa svojim sapatnikom i učiteljem Tinom Ujevićem. Stoga su valjda i toliko beogradskih noći proveli zajedno. Bili su pjesnici koje je svjetski bol dotakao više nego lične nesreće. Nema više takvih pjesnika, mislim.

Dugo godina sam radio na knjizi “Tin Ujević i Crna Gora”. I danas mogu biti zadovoljan zbog nekoliko saznanja i uopšte prijema te knjige. Između ostalog, veoma, veoma mi je draga činjenica da je upravo Risto Ratković, u svojoj bijedi i bolu, bio među prvima koji je stao uz Tina kada je otpočela neviđena hajka na njega i njegovo stvaralaštvo. Znalački je branio pisca “Kolajne”, učeći nas o pjesničkoj solidarnosti, koja je danas, naravno, praktično nepoznata kategorija. A sad, kada razmišljam o obojici, o njihovim rastrzanim djelima i mučnim osvitanjima, čini mi se nevjerovatnom ta sličnost među njima, koju iznosi Tin u “Ispitu savjesti” i Ratković u tekstu “O jednom međuvremenu”. Uporedite samo sljedeća dva iskaza: “…ostao sam na koncu na drumu, sa drugovima, s pogubljenim rukopisima, s općenitim potcjenjivanjem mojega rada, živući od zajma ili tuđe pomoći”. I : “Pod trulom košuljom zaključano srce – ključevi bačeni u more”.

U kojoj mjeri Vašu poetiku određuje filozofsko obrazovanje. Da li se filozofija kao Vaša višedecenijska preokupacija, neumitno morala reflektovati na Vaše pjevanje? Kako vidite odnos poezije i filozofije?

Mnogo je ozbiljnih knjiga i tekstova nastalo na temu odnosa filozofije i poezije, tako da bi bilo pretenciozno i sasvim suvišno da u nekoliko rečenica i sam objašnjavam tu kompleksnu relaciju. No, čitanje filozofskih djela i makar površan uvid u ključna stremljenja filozofije naučilo me disciplini razmišljanja, složenijem iščitavanju tekstova… Pokušaću da odgovorim na Vaše pitanje konsultujući jednog od mojih omiljenih pisaca – Ernesta Sabata, čije su rasprave o pjevanju i mišljenju, o smislu samog pisanja fascinantno jednostavne. Tako na jednom mjestu neprevaziđeni autor “Tunela” kaže: da je “…u istom trenutku kada je književnost postala metafizička sa Dostojevskim, metafizika je postala književna sa Kjerkegorom.” Ta misao mi se svidjela. Sve mi to liči na ono što sjajni Jovan Hristić imenuje kao “mudra uzvišenost, uzvišena mudrost”.

Stiče se utisak prema svojoj posljednjoj knjizi imate poseban odnos?

“Cinober” je knjiga koja se zavisno od čitanja i čitalačkih interesovanja, od osjećanja i unutrašnjih glasova, najviše od stepena bliskosti, mijenja. Mijenja se odnos prema stihovima i pjesmama iz knjige, kao što se mijenjaju junaci, autor, odnos prema knjizi, naše vrijeme i vrijeme “Cinobera”. Da li je to i iskušavanje intuicije, ne mogu vam reći, ali znam da mi je taj cinober u srži bića.

Što je esencija “Cinobera”?

Miris jedne knjige, možda je to. Produžetak djetinjstva, jer je svaka poezija sjećanje na djetinjstvo. I to zato što je cijela literatura možda, opet samo možda portret umjetnika u djetinjstvu. Čovjek stalno živi od nekih sjećanja, a sjećanja na djetinjstvo su najčešća, njemu najviše dugujemo.

“Cinober” je zajednička uspomena. (Ne)uspjela fotografija naših djetinjstava. Ne bježim ni od toga da je “Cinober” mješavina (auto)biografskog i imaginarnog, jer njih književnost čini jednim svijetom. Dopuštam da se ta dva svijeta neprestano nadopunjuju. Biću zadovoljan samo onda kada ni sam ne budem siguran šta je tu stvarno, a šta izmišljeno.

Priznanja gode, ali ne smiju da zavedu

Nagrade, naravno, nijesu presudne, niti se piše zbog nagrada. Ali priznanja, budimo realni, mogu biti korisna. Ne vidim čemu koketiranje sa neiskrenošću – priznanja gode, ali ne smiju da zavedu. Eto, ja sam ovom nagradom dobio mnogo – najviše time što će moju knjigu “Cinober” pročitati makar nekoliko novih čitalaca. A pisci, uvjeren sam, moraju donekle ličiti na svoje čitaoce. Osim toga, raduje me što su mi nagradu dodijeli pisci, prepoznavši možda u mojoj knjizi odraze svojih poetskih svjetova. Danilo Kiš, koji je dosta rekao o nagradama – posebno u briljantnim “Savetima mladom piscu” u jednom intervjuu govori o tome da se ”knjige, na žalost, još mogu valorizovati upravo nagradama, i tako izdvojiti iz bezimene mase goleme književne produkcije, a da se pri tom često zaboravlja na sudbine drugih knjiga, isto toliko dobrih (ili isto toliko loših, svejedno, kao i te nagrađene.” Ovo razmišljanje, kojem zbilja nemam što dodati, pisac “Grobnice za Borisa Davidoviča” završava riječima da je u ovom po mnogo čemu ravnodušnom vremenu ”pisati knjige stvar dostojna poštovanja i divljenja”. Od te uzaludnosti ne odustajem! Kao što sebi neću dozvoliti da budem neiskren i nepravedan prema svojim pjesmama, koje se nekome obraćaju, pa je i prirodno da teže da budu pročitane. Ako su nagrađene, i ako to nije greška, onda je to dobro došlo.

Uzaludni heroji naših dana

“Cinober” vrhuni “Nezavršenim epitafima nikšićkim pjesnicima”. Ko su ljudi kojima su posvećeni?

To su surovo zanemareni i uzaludni vitezovi naših dana, nikšićki (kontra)heroji koji nijesu činili ništa da budu primijećeni, pa su, kako to biva kada nemate dara za samoreklamiranjem i brzo zaboravljeni. To su moji prerano otišli prijatelji: Vaso Milunović, tvorac “Rubeškog klavira”, Zoran Kopitović, tvorac “Amerikanca u Parizu” i Željko Stanjević, tvorac “Prećerivanja”. I drugih vrijednih, nedovoljno pročitanih knjiga. Lijepo i vrlo precizno u predgovoru knjizi “Cinober” taj odnos objašnjava Mladen Lompar, govoreći da su pjesnici “uvijek imali svoje kiše, zaštitne gradove, prepoznatljive ulice, kafane ili lica…”. Za mene je, kako to on primjećuje, to Nikšić, “i to onaj sa herojima koje nijesmo prepoznali, koji su jedan po jedan nestajali”. Kao i naše vrijeme s njima.

Smatrao sam svojom obavezom da na njih podsjetim trenom ovih ličnih epitafa, namjerno nedovršenih, jer sjećanja na njih ne smiju biti sebična. Neka onda i ova nagrada bude posvećena njima, i njihovim zaboravljenim djelima.

Razgovor vodio:
 Vlatko Simunović
septembar 2009.

 

Podijeli

Ostavi odgovor