Poezija stanuje na nekoj ivici, najčešće je neuhvatljiva, uzvišena, sakrivena među malim stvarima i pojavama, jednako kao u vječnosti. 

Nedavno je u Hrvatskoj objavljena knjiga poezije Pavla Goranović. Potom je izbor iz njegovog pjesništva, “Dolaze anđeli ravnodušnosti”, publikovan u Makedoniji. Za Pobjedu pjesnik govori o internacionalnoj recepciji njegovih djela, mudrosti, samoći, Nikšiću, Ujeviću i raspuklim zvonima.

Nazivaju Vas crnogorskim Borhesom. Određene analogije zaista postoje, no bitno je znati što su, iz Vaše vizure najbitnije razlike među vama?

To što je Borhes prezirao fudbal, a ja sam fudbalom fasciniran. Šalim se, naravno. Sve te analogije, iako meni drage, vrlo su pretenciozne i krajnje pretjerane iz pozicije jedne male književnosti kakva je crnogorska: kod nas se olako proglašavaju najveći i najbolji. No, zaista sam mnogo naučio od slijepog vidovnjaka sa La Plate. O pojmu grada, o pretečama, o zanemarljivoj poziciji autora, o beskrajno malom broju tema, o istoriji i mitu kao književnosti, o kučinjerosima, o svijetu kao lavirintu. A prije svega o biblioteci kao kosmosu, u kome sam najviše ono što zbilja jesam, onakav kakvim su me različite knjige, iskušenja i događaji sačinili.

Zbog čega prvu svoju pjesničku knjigu nakon pauze od sedam godine publikujete u Hrvatskoj. Sticaj okolnosti, izazov da se okušate u konkurentnijoj sredini ili nešto treće…

To je sve samo ne sticaj okolnosti: od izazova ne bježim. Uzgred, tri moje prethodne knjige objavljene su u Zagrebu, tako da sam odavno kao pisac prisutan u Hrvatskoj. Veoma frekventno, recimo, u časopisnoj produkciji – objavljivao sam u “Poeziji”, “Temi”, “Zarezu” i drugim prestižnim revijama; priredio za ugledni festival “Goranovo proljeće” izbor iz savremene crnogorske poezije. Kao pjesnik, nastupao sam na brojnim manifestacijama u mnogim hrvatskim gradovima, uspostavio odličnu komunikaciju sa izdavačima, književnim organizacijama, srodnim piscima… Otuda je sasvim prirodno što me je ugledna izdavačka kuća Meandar uvrstila među svoje autore. “Kako mirišu knjige” predstavlja jedan autorski izbor, sa djelimično izmijenjenim rasporedom stihova, dorađenim pjesmama, drugačijim konceptom. To je osvježeno čitanje vlastitog pjesničkog jezika koji, eto, nailazi na srodnike izvan Crne Gore.

Povodom Vašeg djela kazano je i da se na osnovu njega očituje da je Samoća velika majka Mudrosti. Kakav je Vaš odnos prema tim dvijema kategorijama?

Odgovoriću Vam posuđujući stih genijalnog Portugalca – Fernanda Pesoe: “Da budem pjesnik, nije mi ambicija, to je moj način samovanja”. Ja samo artikulišem svoju usamljenost, svoj doživljaj svijeta. Sačinjavam jedan melanholični poetski ljetopis. Nemam pretjeranu želju da budem pjesnik, da me nazivaju pjesnikom. Niti volju da budem sveprisutan kao pjesnik. Naprotiv, to mi više čini nelagodu. Pjesništvo je odista usamljenički čin. Moje pisanje, taj po mnogo čemu pasivan stav, definisao bih načinom osjećanja vremena i prostora. Kao kod Čarlsa Simića koji piše poeziju “kao priču o osamnjenom čovjeku koji pokušava da razumije svijet”. To je samoća (kao i razgovor) u kojoj se neko može ogledati. Ako za nekog drugog čovjeka, ma gdje bio i ma ko bio, ona postane dio i njegovog svijeta, onda je misija ostvarena. Pa da odgovor, kako sam i počeo, završim citatom: “I ako sam nešto postigao, onda to imam da zahvalim samoći, gorkoj učiteljici mudraca.”


Da li je poezija odista pokušaj bijega od vremena i prostora?

Više je saučesništvo u ovom svijetu, najboljem ili najgorem, svejedno. Ili je pokušaj spasavanja. Biti Drugi… Odavno već ne pišem radi bijega, već radi pomirenja sa svijetom. Ako je književnost bijeg, onda je taj bijeg pravo do unutrašnjeg glasa, koji i nas same zbunjuje, neočekivano nas uvodi u tajanstvenost vlastitog bića, pitanja smisla mišljenja i pjevanja. Mene zanima ona tanka nit između stvarnosti i sna, koja čini samu poeziju. Jer, poezija stanuje na nekoj ivici, najčešće je neuhvatljiva, uzvišena, sakrivena među malim stvarima i pojavama, jednako kao u vječnosti.

Prošle godine ste objavili, takođe u Zagrebu, i knjigu “Tin Ujević i Crna Gora”…

Mnogi književnici, čitaoci ali i istoričari uvjeravaju me da ova knjiga ima lijepu budućnost. A ja se uvijek plašim da moja literarna interesovanja ne budu tašta i samodovoljna. Veselio me rad na ovoj knjizi. Mislim da je njena najveća vrijednost po prvi put sistematizovana građa na temu “Tin Ujević i Crna Gora” koju su nam – tako interesantnu, ali na žalost, do sada prilično rasutu – ostavljali crnogorski i hrvatski istoričari, književnici, kritičari, novinari, hroničari i brojni istraživači. Pored ove interesantne “crnogorske komponente” (Tin je, podsjetiću, bio stipendist Crnogorske Vlade u egzilu, nesuđeni državljanin Kraljevine Crne Gore, saradnik naprednih časopisa, prijatelj znanih i neznanih Crnogoraca a snažan zamajac njegovom je djelu dao period objavljivanja u nas…), svakako da najviše fascinira spoznaja koliko se Tin, kao pjesnik mijenjao, koliko je njegovo djelo nepredvidljivo, i koliko život pjesnika određuje znakove njegovog pisma, ili je to obrnuto. Nakon svega, odista je i danas misteriozan način na koji je pjesnik “Kolajne” postao prorok sopstvene besmrtnosti. Kakva je to pjesnička harizma.

Zbog čega je predmet Vaše istrajne pažnje bio baš Tin Ujević?

Dugogodišnji rad na ovoj knjizi za mene je bio i svojevrsni ispit savjesti crnogorske kulture. Možda me ponajviše, osim svakako neponovljive gorostasne poetike, Tinovog životnog i umjetničkog paradoksa, podstakla ta čudna simbolika crnogorskog i Tinovog usuda, to nesigurnostima plodno stoljeće. Možda čak i epski razmjeri jednog, do dna srca rasplakanog zvona. Zatim, raznovrsne ličnosti i opusi njegovih prijatelja, saputnika, tumača – od Rista Ratkovića do Milovana Đilasa i Mirka Banjevića, od Mila Milunovića i Rista Stijovića do Mirka Kujačića… I posebno – Nikšić, grad “Auta na korzu” iz 1932. i mitskih pripovijedanja o Tinovom boravku u ovom gradu. Nikšić darovitih ljudi univerzalnog duha i Knjižare braće Kavaja; taj mali i uporni predio slobodne misli i samosvijesti između dva rata. Nikšić, sa tim često osporavanim, ali otpornim mističnim ogrtačem u kome je Tin, vječito prisutan i zavičajan. Pa i Nikšić moga djetinjstva i prvih spoznaja, mirisi prvih knjiga… Za nekog sigurno premalo, meni sasvim dovoljno.

Nikšić, koji je iako nenametnjiv, nezaobilazan topos Vašeg pjesničkog angažmana. U potragu za mjestom rođenja svijeta i jezika, za smislom poezije, krenuli ste iz jednog specifičnog okruženja, unutar duboke učmalosti jednog industrijskog grada fasciniranog legendama o slavi pozorišnih družina, okršajima i junačenjem žestokih momaka…

Sadržaj mojih pjesama zacijelo donosi tu osobenu nikšićku atmosferu. Možda to nije iz prvog plana, ali jeste tako snažno, kao srdžba, kao uzaludnost… U moje pjesme tako su ušla i moja braća desperadosi, junaci bez biografija. Dio moje poezije je i sjećanje na sebe nekadašnjeg.

Možemo li u dogledno vrijeme očekivati i pjesničku knjigu objavljenu u Crnoj Gori?

Pauza koju ste pomenuli, od “Knjige privida” do danas, bila je predah u objavljivanju, ne i u pisanju. To nije bilo izbivanje iz literature, već sasvim suprotan proces u kome se jasno očitava da su raznovrsni načini iskušavanja književnosti, likova i pojava. Pokušao sam sve to iskoristiti u ovom intermecu. Zbrajao sam razna iskustva, proživljavao sudbinu pocijepanih papira, izbrisanih fajlova. Sve da bih u toj jedinstvenoj tišini stvarao i sačinio još koji stih kojim bih se približio sebi i svijetu oko sebe. Pisao sam možda najbliže načinom Jovana Hristića, veličao svakodnevicu, osluškivao arije izgubljenih godišnjih doba. I eto, ovih dana iz štampe izlazi moja nova knjiga pjesama, vjerujem do sada najzrelija i budućim čitaocima najinteresantnija.

Biće to djelo kontinuiteta ili možemo očekivati djelomičnu prekompoziciju poetičkih načela?

Vesele me male smrtne stvari, sporedne ulice, beznačajne fudbalske utakmice, marginalije, neka valjda manje privlačna, povučena mjesta. Poetska načela ostaju ista ili makar slična, njih sam davno usvojio. Možda je način saopštavanja u novoj knjizi drugačiji – neposredniji. Volio bih da moju novu knjigu čitaoci razumiju kao da im neko blizak pripovijeda o nečemu što su njihova zajednička sjećanja.

I pored nespornog kvaliteta Vašeg stvaralaštva, koje prevazilazi ove prostore, potvrđenosti i afirmisanosti u okruženju, Vaš književni angažman nije u dovoljnoj mjeri vrijednovan kod nas. Pretpostavljam da je ta vrsta samoizolacije – Vaš izbor.

Apsolutno ste u pravu. Odabrao sam, kako kažete, samoizolaciju umjesto samopromocije. Vjerujem da je pjesniku takva pozicija primjerenija. Jer poezija zahtijeva krajnje posvećenički odnos. Isti postupak koristim i u prozi, koju sam još rjeđe objavljivao. Pišem svakodnevno, ali mi ne pada na pamet da svakodnevno i objavljujem. Premda, sve je uočljivije da se ovdje više vrednuje koliko, a ne kako ko piše. Nema mi druge, nastaviću da pišem ta pisma dvojnicima, da iznalazim riječi kojima bih se povjeravao svijetu. Zato, ni po koju cijenu neću pristati na osrednjost!

Težim pripadati biću poezije

Veliki hrvatski pjesnik Mile Stojić, označio Vas je kao jednog od najznačajnijih pjesnika na cjelokupnom prostoru hrvatskog, srpskog, bosanskog i crnogorskog jezika. To mora da godi?

Naravno da takve ocjene prijaju, kao i one koje su o mojoj literaturi izrekli Mirko Kovač, Aleš Debeljak, Božo Koprivica, Tonko Maroević i druga, najreferentnija imena južnoslovenskih književnosti. I pored toga što mislim da je pisac uvijek obavezan da sumnja, jer iz sumnje i nastaje književnost. No, godi činjenica da je moj pjesnički senzibilitet blizak i prijemčiv veoma značajnim piscima, od kojih sam mnoge smatrao književnim učiteljima. Da, učiteljima! Jer pjesnik ne može stvarati bez prethodnika, makar ih sam oblikovao. Iskustvom i čitanjem, neprestanim osluškivanjem drugih glasova naziru se vlastiti književni putevi. Uvjeren sam da onaj koji nije aktivan čitalac, ne može biti ni kvalitetan pisac. Ništa novo nijesam time rekao. Istina, za pjesništvo je neophodno malo vizionarskog dara, mnogo uzaludnog viteštva i drskosti da se učestvuje u pohvali pisanju – tom plemenitom besmislu. Poezija se ne mora pisati, ali joj se mora pripadati… Kao Kjerkegor, pjesnik bez napisanog stiha. Kao kod Tadeuša Ruževiča koji tvrdi da poezija ne poprima uvijek oblik pjesme. Stoga težim na razne načine pripadati biću poezije, u svemu je vidjeti, neprestano iskušavati taj čudesni jezik…

Razgovor vodio: Vlatko Simunović
jul 2009. godine

 

Podijeli

Ostavi odgovor