Roman “Osmo čudo svijeta” makedonskog književnika Jordana Plevneša, objavljen je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja, u okviru biblioteke “Savremena proza”. Urednik izdanja je Pavle Goranović, a roman je sa francuskog preveo Darko Gašparović.

Jordan Plevneš (1953) je osnivač i rektor Univerziteta audiovizuelnih umjetnosti, ESRA Paris-Skopje-New York. On je rođen u selu Sloestica na jugo-zapadu Makedonije, gdje je i završio svoj osnovno obrazovanje. Gimnaziju je završio u Bitoli i Filološki fakultet u Skoplju. Završio je poslijediplomske studije na Univerzitetu Sorbonne i St. Ciryl i Metoda u Skopju s temom “Makedonska tradicionalna drami”.

Nakon ovoga kreće u Pariz u 1988. gdje imao vrlo bogat angažman, a njegov eseji i naučna istraživanja čine više od 300 bibliografskih izdanja u različitim evropskim i svjetskim poznatim časopisima. Bio je gostujući profesor na mnogim evropskim i američkim univerzitetima.

Jordan Plevneš je takođe poznat kao pisac s međunarodnom reputacijom, autor pozorišnih drama, objavljenih I igranih u više od 50 zemalja širom svijeta (Erigon, R, Sreća je nova ideja u Europi, Underground republike, Posljednji čovjek – posljednja žena …) i roman “Osmo svjetsko čudo”, koji je objavljeno na mnogim jezicima. Najznačajnije novine objavljuju članke o njegovom umjetničkom radu  poput Le Monde, New York Times, Le Figaro, Guardian… Autor je niza dokumentarnih filmova o najznačajnijim osobama XX. stoljeća, kao što su Peter Brook, Yves Bonfoa Herberta Lotman, Nicolas Bouvier, Claude Lelouch, Charles Aznavour, Claudia Cardinale, itd. Između 2000. i 2005. Jordan Plevneš je ambassador  Republike Makedonije u Francuskoj, Španiji i Portugalu. 2006. bio je imenovan kao potpredsjednik Međunarodnog odbora UNESCO-a za dijalog među civilizacijama.

OSMO SVJETSKO ČUDO

“Na dan ukopa svog oca u makedonskom selu V., u dobi od jedanaest godina, bijaše usnuo pred otvorenim grobom. Pop je pjevao pogrebnu molitvu:

– Mrtvi će zajedno s nama živima uskrsnuti, uzet će nas oblaci kao jamstvo i ponovno ćemo se sresti u nebesima… Posljednje su ga riječi bile prenijele u vrlo dubok san na kamenoj stolici obiteljske grobnice, dok su lijes spuštali u grob. Spavao je unatoč suzama svoje majke, unatoč glasovima zvonima nalik petoro starica odjevenih u crninu, glasovitih narikača iz V.-a, kao jedinstvena elementa što ga je suvremena Makedonija naslijedila od antičke tragedije. U snu je u rukama držao Ohridsko jezero, jedno od najdrevnijih na svijetu. Jezero je stalo govoriti:

– Slušaj me, dijete moje! Ti potječeš iz obitelji Graditelja, jedne od najstarijih na Balkanu. Tvoji su preci od Urala do Atlantika gradili kuće, hramove, tvrđe, mostove, dvorce…! Ja ih pamtim. Dolazili su se umivati u mojim vodama. Bijah tajno zrcalo dalekih zemalja iz kojih su se vraćali. Ti su Majstori graditelji gravirali i cizelirali fasade i krovove bezbrojnih građevina. Danas je tvoja dužnost izvršiti božanski zavjet pred grobom svog oca. Zamisli vječitu građevinu koju ćeš ponuditi ovom uspavanom i smrtnom svijetu! Jer, vidiš, ništa ne ostaje od našega prijetvornog i varavog života osim Sunca, Vode i Kamena. Ako pođeš prema Suncu, prema Vodi, bit ćeš uništen; jedina ti šansa, dakle, ostaje u Kamenu. Preoblikuj ga u vječno živu misao.

Tako je govorilo Ohridsko jezero. Dječak se probudi i vidje grobare kako završavaju zatrpavanje groba zemljom. Proljeće te godine bijaše osobito rascvjetano. Cvjetovi kruškova, trešnjeva i jabukova stabla vijorili su zrakom a potom se spuštali i prekrivali lijes njegova oca. Poslije pogreba svi su doručkovali u dvorištu crkve. Jelovnik se sastojao od bijeloga graha i crvenih riba. Prije nego što je napustila groblje, Aleksandrova je majka zagrlila drevni križ nad grobom. Aleksandar joj ispriča svoj san.

– Sjećam se dana – reče mu ona – kad sam te donijela na svijet. Tvog oca nije bilo. Bog je tako htio. Porod se zbio u mlinu Paune Dimoske kamo bijah došla tražiti brašna. Netom što si bio rođen, mlinarica te uzela onako gola i krvava. Kako bi te izvagala, stavila te na željeznu vagu koja je služila vaganju brašna. Sjećam se njenih riječi koje je tad izgovorila kao da je bilo jučer: „Ovaj je dječak rođen sa suncem na čelu. Bit će poznat u cijelom svijetu.“ Jezero je reklo istinu, Aleksandre”.

Podijeli

Komentari su suspendovani.