OKF Cetinje, 2012.

odlomak:
Posljednji leprozorijum u Evropi nalazi se na jugoistoku Rumunije, među isto tako leproznim pejzažima tamne, jalove zemlje, prošarane ugojenim dimnjacima termoelektrana i ostacima nekad velikih šuma. Davno je nestalo plodno grumenje koje pamti teške stope dakijskih vitezova Borebiste i Decibala, vazda spremnih da zariju željezo u blistave sapi rimskih konja, u site trbuhe stasitih Trajanovih legionara. Vlad III Cepeš i Mirča Stari, moldavski Stevan Veliki Atleta hrišćanstva i Mihailo Neustrašivi, odani apostoli božanske riječi, nekad bjehu sazvježđa u koja se gledalo očiju punih nade dok su krive otomanske sablje točile rijeke mlade krvi…

…Trudim se da ne razmišljam mnogo. Danas grickam suve smokve koje milosrdni ribari sa susjednih otoka povremeno bace na malo kameno pristanište. More je blago talasasto, intervali svjetla podešeni, brodovi putuju ka svjetskim lukama. Vremenska prognoza kaže da večeras neće biti magle. Ipak, ja gledam prema pučini. Bečki hirurzi su kataraktu uklonili rutinskom operacijom ali vid je ostao djelimično oštećen. Dok za vjetrovitih noći zurim u plafon mučen nesanicom, žuta mrlja emituje blago treperenje na marginama perifernog vida. Zjenice žure da se sretnu sa optičkom iluzijom no ona uporno izmiče direktnom pogledu slijedeći micanje očne jabučice. Taj neuhvatljivi predmet neprestano levitira u uglu sobe, na liniji horizonta, pored dalekih ribarskih lampi koje klize istočnom stranom hridi. Katkad u njemu prepoznam ruke ili noge, diferenciram obrise glave, naznake lica, boju odjeće. To mi ne smeta, ali me plaši. Jer shvatam da imaginacija lagano stvara čovjeka, te da je pitanje trenutka kada će mu udahnuti artikulisane pokrete, moć govora, bolešću unakažene ruke i hrapavi glas, možda isti onaj koji je Robert W. Duncan slušao zaključan u sobi broj 42. Zato sam načinio crni povez kojim zatvaram ludo oko. Stavljam ga pred počinak – skidam kad prvi zraci uznemire galebove – da ne bih i ja poludio. Duge šetnje mi takođe pomažu. Divlje cvijeće koje raste pod prozorom zalijem svakog jutra, a onda pružam korak pretražujući obalu. Uvijek tragovi brodoloma. I sitne stvari su podložne velikoj tragediji. (Mislim na umiruće krabe koje sunce lagano isušuje, hobotnicu otkinutih pipaka, mačku koja nije uspjela da prepliva do susjednog ostrva). Štapom čeprkam po pijesku ispisujući među tim stvarima i sopstveno ime. Sačekam da talasi urade svoje, a onda krećem dalje, niz obalu.

Podijeli

Komentari su suspendovani.