Nova knjiga poezije Marka Vešovića „Grana sa groba Petrarkina“, objavljena je nedavno u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Za izdavača je potpisan Milorad Popović, urednica izdanja je Dragana Tripković, a knjigu je likovno opremila Suzana Pajović.  Objavljivanje knjige „Grana sa grba Petrarkina“ je pomoglo Ministarstvo kulture Crne Gore.

 

O AUTORU

Marko Vešović je rođen 1945. u mjestu Pape kod Bijelog Polja. Vešović je bosanskohercegovački i crnogorski književnik koji živi i radi u Sarajevu. Diplomirao je i doktorirao u Sarajevu. Vešović je pjesnik, romanopisac, esejist, književni kritičar i prevodilac. Predaje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Jedan je od urednika Antologije najnovijeg bosanskohercegovačkog pjesništva. Najznačajnije knjige su mu zbirke pjesama „Nedjelja“, „Osmatračnica“ i „Poljska konjica“, roman „Rodonačelnik“, te knjiga polemičkih tekstova „Četvrti genije“. Preveo je poeziju Emili Dikinson, Šarla Bodlera, Marine Cvetajeve, Josifa Brodskog, Ane Ahmetove i druge.

 

ODLOMAK

 

U MUZEJU POLJSKOG VELIKANA

 

Kroz tišinu nalik onoj što izlučuje

Borje ju, stog u njoj ima tamjanskog nečeg –

Hodam i pitam se šta li bi trebalo

U svemu ovom da vidim? Šta je napreče

U tim stvarima koje bezvremljem huje

Jer kao slavne slove

Pa izvan godina plove?

Kako gledati da sve to ne ostane mi malo,

Obično? I treba li da vidim ili da čujem?

Treba li mrtvo da budim

Ili da probudi me? Ciku dječiju love

Uši izvani. Tu mnogošta se nudi

Davno i poljsko. I svaka stvar je krta

(Čini se da ništa i nema krtije

Od onoga što muzej krije).

Treba li da, možda, njuši se prije

No da se gleda, da njušiš poput hrta

Iz Ćamilove priče:

Te stvari, mada sad su u službi ničem,

Da su vrijedne, to valjda treba da čitam,

Da čujem, ili da njušim:

Ti medaljoni, ta pera pelikan,

Te lule mulatske boje, i ta

Džepna ura (kao da još se čuje) –

To mora nešto da kaže duši,

Jer time mrtvi služio se velikan.

 

Zagledam pomno u sve što tu je,

I možda veli, a možda ništa ne veli,

Ali znam, a na to navodi i dječja cika

S vani, trebalo bi da se ta crta

 

Veoma važna prekorači: ovo prilika

Zadnja je da razberem je li

Neporecivo velik

Kao što neporečno je mrtav.

A ti, što iže jesi,

U tvome oku mora da svaka

Slava je kao trag mlaznjaka

Na nebesi.

 

GRANA SA GROBA PETRARKINA

 

Vidio sam, u snu, sa groba Petrarkina

Granu što krenu cvasti,

Ne van mene, već negdje u mojoj duši,

Ona koju Odojevski su i Jakušin

Podijelili, u apsu sibirskom, i na

Ravne časti.

 

A nad granom – žunin je kliktaj besan

O kojem sročiti pjesan

Kad probudim se, valja,

Jer on mi vijek produžuje:

Bar mi se čini, kad u snu čujem

Taj kliktaj svačiji, a njenski,

Što budnim drži paloga kralja,

Da baš i neće toliko brzo minuti

Ovi zemni minuti

Od emalja,

Rekao bi Anjenski.

 

Sanjao sam granu sa Petrarkina groba

A kad iziđoh na ulicu

Vidjelo se jedno te isto u licu

Svakog božijeg roba:

Praštali su mi, svi, divnim osmijesima,

Moju izlišnost pod ovim nebesima

 

Ali izlišnost koja zna biti sva u sjaju

Jer zar svi tjenšani i zar sve kine

Mogli bi biti predaleko

Da uzvratili ne bi jekom

Meni u čijem Sibiru cvaju

Grane iz rake Petrarkine?

 

PASTERNAK

 

Kad kao njegov urar pod lupom odgoneta

Šta požarom lišća kazuje nam makljen,

Ne čudi ni što je gušći od svijeta,

Ni što je, ko svaki vrhunac, zamagljen.

 

I svejedno: pjeva li oko Neve mramor

Ili proljećno kretanje Nevinoga leda –

Iz njegovih pjesni o prirodi znamo

Kako je, zapravo, njezin tvorac gleda.

Podijeli

Komentari su suspendovani.