Nikola Nikolić: Makarone

 

„O, đe me sad nađe…“

Virio sam kroz romboidne proreze na zavjesi – kao kroz nišan, žmureći na jedno oko. Pred vratima je stajao starac u mantilu. Vidio sam ga prvi put u životu. Nije se pomjerao, čekao je na stepeniku uzdignute glave i obješenih ramena. Pomislio sam da tako može čekati čitavu vječnost, i po kiši i po suncu, krut, ne dajući glasa od sebe. Ličio je na vjernika koji je nakon dugog lutanja pronašao svoj hram.

Otac je smrknuto izašao iz kuhinje. Mrmljao je sebi u bradu i trljao dlanove o pantalone. Projurio je trpezarijom bez pojašnjenja.

„Đe sad, jebote, đe sad…“

Sudeći po povicima iz hodnika, susret je ipak bio srdačan.

„Ne znam jeste li vas dvojica već imali priliku da se upoznate? Ovo je doktor Slobo Malbaša, poznat kao Pinceta, moj bivši kolega iz KBC-a. A ovo je moj mlađi sin, Luka. I on je poznat, nadaleko. Zajebant svjetskog glasa.“

Stidljivo sam kolutao očima dok mi je drmusao ruku.

„Pinceta, sjedi, brzo ću ja. Stavio sam nešto na šporet.“

Smjestio se naspram mene, s druge strane stola pretrpanog knjigama, novinama i punjačima za telefone. Obje šake držao je položene na stolnjaku. Možda je nanjušio neko nepovjerenje? Pomislio sam da ih namjerno stavlja meni na uvid, radi legitimacije: uhvatio sam trenutak da ih osmotrim dok je gledao u naslovnu stranu „Politikinog Zabavnika“. Bile su mršave, blijede, ispresijecane debelim žilama. Kao da su mu ispod kože bili provučeni gajtani. Iz očeve priče znao sam da je već neko vrijeme u penziji, pa nijesam bio siguran šta da mislim – da li je to od ubrzanog starenja, ili možda od pipavih hirurških pokreta. I otac je pred penzijom, puno je operacija iza njega, ali on nema takve šake. Njegove su punije, mesnate. Pinceta se providi.

„Izvini, prijatelju“, reče otac sa flekavom krpom na ramenu. „Uzmi neki kolač, jabuku, počasti se, slobodno. Neću ja dugo.“

„Ma ajde ti, završavaj posao.“

„A nije, nego znaš kako je – gospodin negoduje ako nije odmah uslužen“, otac namignu i izdajnički pokaza na mene. „Nemam ti puno izbora. Domaćičim kad god sam kući.“

Potrudio sam se da nevinim pogledom uvjerim posjetitelja kako je po srijedi velika zabuna.

„A šta radiš ti, kako je u školi?“, odmah će on. Dakle, to je − koristi trenutak, prelazi u napad.

„Pa onako, nije loše.“

„Koliko je daleko od lošeg?“

Gledam ga zbunjeno.

„Koliko imaš jedinica, to te ja pitam?“

„Aha – pa… nemam ih.“

„Baš nijednu?“

„Pa imao sam jednu, na tromjesečju.“

„I to iz biologije, oca mu jebem“, čuje se iz kuhinje, uz grohot. Sagovornik mi namiguje, s osmijehom punim simpatije: podržava me u tako mangupskoj sabotaži roditeljskog očekivanja.

Ćutali smo narednih nekoliko minuta. Pinceta je ponovo razgledao „Zabavnik“, a ja prelijetao očima s njega na predmete po stolu, pazeći da mu ne zakačim pogled. Ideja o legitimisanju već mi je bila budalasta. Stvari su brzo došle na svoje mjesto – s njim sam morao biti oprezniji. Iz kuhinje su dopirali zvuci sjeckanja i nespretnog baratanja posuđem.

A onda se opet pojavio znojavi i razmahani kuvar. Već po izgledu košulje moglo se zaključiti šta je na meniju. Bio je sav umrljan od sosa, a poput stolarske olovke iz džepa na prsima virilo mu je jedno duguljasto rezance.

„E to se sad fino krčka, pa ćemo da vidimo kako je ispalo“, pojasni on, pa se teatralno nalakti ne bi li se što bolje posvetio gostu. „No, pričaj – kako teku penzionerski dani?“

„Pa onako, ne znam što bih ti rekao. Uglavnom besciljno. Kao što vidiš“, reče doktor i slegnu ramenima.

Kao da se pravdao, jer ga nešto uporno odaje − kao da mu se protiv volje na čelu ispisuje sve što pomisli. Mora da je to bila uloga onih nemirnih bora. Sa istraživačkim ushićenjem pratio sam šemu njegovih misli.

„Ajde, ne zezaj. Nego znaš u čemu je problem – nijesi se ti još navikao. I, kad pogledaš, nema tu nikakve besciljnosti. Nemoj mi samo reći da se osjećaš prevareno. Čitav život radimo za penziju! Pa zar nije tako? Ajde jadan, sad ćeš ti da da vidiš šta je sloboda. Moj otac je, nazdravlje tebi, stalno pričao kako mu je to najbolji period u životu – ne radi ništa, a dobija pare. Đe ćeš ljepše!“

„Dobro, sad… kako kome. Sigurno ne usamljenom đuturumu“, reče on uz osmijeh i pogleda u prozor, na koji se naslonila grana magnolije. „A šta rade kolege, molim te?“

„Uglavnom se još uvijek iščuđavaju. Života mi. Svakog jutra, kako dođu. Malo je ko vjerovao da ćeš ti dići ruke. Potkopao si mnoge nade, Pinceta, i lične i zajedničke.“

U kuhinji nešto zašišta. Otac skoči, opravdavajuće raširi ruke.

„Eh, prepunio sam izgleda… đavo ga popio.“

Opet ostadoh nasamo s gostom. Kratko me je posmatrao i bio sam siguran da će me nešto upitati. Usne su se pomjerale, spremne da izgovore. Međutim, umjesto toga desio se obrt – primijetio sam mu blag grč oko usta, kao da je greškom nabasao na riječi koje je čuvao za drugu priliku. Dograbio je časopis i iskosio glavu, pokazujući da je sada već ozbiljno začitan. U korijenu nosa ocrtavali su mu se usjeci u obliku trozupca. Nikada prije nijesam vidio tako namršten lik. Osjećao sam da se među nama rađa neka čudna, nametnuta veza: ne potiče ni od mene ni od njega, a obojicu nas podjednako iskušava.

„E pa, gospodo – gotovo je! Samo da se malo ohladi“, otac se pojavio nakon nekog vremena kao spasilac; postajalo mi je neprijatno.

„Da idem ja onda polako“, reče Pinceta. To je samo potvrdilo moje sumnje.

„Eej, sjedi, đe ćeš? Ne dolazi u obzir. Taman ćemo jesti zajedno.“

Pinceta se objema rukama oslanjao o ručke na stolici, spreman da ustane.

„Ne, stvarno, prijatelju“, reče on s ustezanjem. „Malo sam i ja došao u nevrijeme, nenajavljeno, nije u redu…“

„Ma šta nije u redu? Ti si ovdje uvijek dobrodošao, i najavljen i nenajavljen. Sjedi lijepo, raskomoti se, stižu makarone na zabjelski način. To mora da se proba.“

Otac je već zamakao za pregradni zid kuhinje. Čangrljao je tanjirima i escajgom. Pinceta me pogleda s nekom iznenadnom radoznalošću. Bio je to potpuno drugi čovjek. Sve one strogo postrojene bore sada su se razvukle u blagi, dobronamjeran izraz. Prvo sam mislio da je promjena nastala zbog poziva na ručak, a onda uvidjeh pravi razlog – pronašao je način da se ponovo zbližimo, makar i banalan.

„Momak, a gdje je kupatilo?“, reče mi, pa dodade šapatom povjeravanja: „Da operem ruke.“

U međuvremenu sam pomogao ocu da postavi sto. Skupili smo stvari na gomilu, zavrnuli jednu polovinu stolnjaka, a otkriveni dio stola zastrli mušemom.

„Što ga zoveš Pinceta?“, upitah ga kad je donio šerpu iz koje se pušilo.

„Iha, otkad mu je taj nadimak. Imao ga je i kad sam tek došao na kliniku. Nekog od kolega zadivilo je to što je jednu osjetljivu operaciju obavio gotovo samo pincetom. Trebalo je imati muda za to. Poslije se pričalo da nije smio ni milimetar pogriješiti, ugrozio bi mu život. Majstor je to vazda bio. Pa ti vidi s kim imaš čast da dijeliš makarone!“

Za ručkom je atmosfera bila živahna. Njih dvojica su pili krstač. Otkako se vratio iz kupatila, doktor Malbaša nije prestajao da priča. Bješe mi simpatično što je raširio krpu na krilo. Držao je do manira. Otac je imao pravo – osjećao sam se počastvovanim u njegovom društvu. Pazio sam da svakim svojim gestom opravdam povjerenje. I stvarno, neuobičajeno često posezao sam za salvetama i čačkalicama, izigravajući čistunca.

Tako je bilo u početku, dok sam još bio pod utiskom. Ubrzo se sve promijenilo. Moja tinejdžerska svijest samo je upijala neobičnosti. I dugo je ostalo na tome. Bio sam prepušten instinktu, stvari su se tog podneva odvijale svojom unutrašnjom logikom. Tek godinama kasnije, nakon niza ponovnih prisjećanja, uspio sam doći do odgovora. Vraćao sam se ondašnjem sebi kao polovično riješenom rebusu, u želji da ga odgonetnem do kraja.

„Drugo ti je sve po starom. Puno posla, a malo para. I nekad tolika neorganizovanost, da te bog mili sačuva!“

„Neodgovorni su ljudi, Stevo, stravično su neodgovorni“, govorio je Pinceta dok je viljuškom istjerivao neku zalutalu koščicu. „I uvijek mi je smetalo što svi nekako dobrovoljno učestvuju u stvaranju takve klime. Jedni jer su takvi, ne možeš im ništa, a drugi jer nijesu takvi, ali nemoćni su, neće da rizikuju i tako redom. Začarani krug.“

Znao sam da se priča o nečem ozbiljnom, mada njegov ton nije gubio na poletnosti. Na isti način pričao je i o dobrim i o lošim stvarima. Shvatio sam – bilo mu je važno samo da govori, o čemu god, da svakom pokretu viljuškom namjesti oreol od riječi. Uživao je u trenutku i želio je da ga uzvisi po svaku cijenu. Ocu je to godilo, jer je konačno mogao da mu domaćinski pokloni pažnju, pa nije uviđao ništa sumnjivo; ali ja sam u takvom nastupu osjetio neku napregnutost, snagu koja se upinje iz petnih žila i izobličuje biće, gužva ga iznutra. Na njegovom licu smjenjivale su se grimase kao da trpi bolove. Da sam kojim slučajem začepio uši, držao bih da taj čovjek proživljava agoniju. I, što je najgore – iz nekog razloga sve to mora da krije.

Posebno težak momenat bio je kada je doktor, usred opisivanja neke anegdote, prilikom kašlja ispljunuo djelić sosa koji mu je ostao visiti na bradi. Otac je to primijetio, ali ništa nije rekao – samo se ispravio u stolici i nastavio da kao po zadatku klima glavom. Znao sam da je i on osjetio gađenje. U to me je ubijedio jedan brzi pogled. Pinceta je jeo i pričao, pričao i jeo; uprkos tome, mrlja nikako nije htjela da se otkači i napokon utone u tanjir. Stajala je tu kao začetak rđe. On je nije registrovao. Strašno mi je bilo što se obmanjuje naočigled drugih, što misli da je preduzeo sve mjere kako bi se makar na trenutak lišio besmisla. Cijelog sebe je uložio u neuspjeli skeč. Onaj ostatak sosa bio je samo kićanka na kapi jednog tužnog klovna. Detalj koji dodatno pokazuje, bez kojeg bi sve ionako bilo jasno.

Više nijesam mogao da izdržim. Tada sam oborio glavu i počeo da gurkam parče mesa, na preskoke slušajući kako pričaju o svemu i svačemu. Pitao sam se je li napokon primijetio, grozničavo sam ga bodrio u sebi ni sam ne znajući zašto, ubijeđen da od budnosti njegovog osjećaja zavisi toliko toga. Zanimalo me je koliko zaista ima snage u toj posljednjoj liniji odbrane.

„Što ne jedeš ti?“, upitao me je u neko doba otac.

Činilo mi se da su prošli sati. Prvo sam im bacio pogled u tanjire: obojica su pojeli većinu. Postalo mi je jasno da je igra gotova. Osjetio sam jezu. Uspravio sam glavu i pogledao gosta.

On me je kao i u početku gledao onim hladnim očima, hvatajući salvetom ostatak sosa. Uradio je to sporo; više nije brinuo, znao je da je razotkriven. Začudo, tada se osjetih kao krivac. Iz doktorovih očiju nestala je svaka boja. One su prazno gledale kroz predmete, tugujući, optužujući čitav svijet. Za njega sam ja bio budilnik s ubrzanim mehanizmom.

Kako se ručak bližio kraju, sve više je tonuo u mračno raspoloženje. Možda je na to uticalo i vino. Nikako nije htio da dokrajči sva rezanca; kao da bi time izgubio šansu do koje je slučajno stigao i na koju više ne bi imao pravo. U startu je izokretao svaki očev pokušaj da razgovor učini veselijim.

„E da mi je kukavcu više otići u penziju, da makar znam što sam! Ozbiljna kriza identiteta, prijatelju. Vidiš, sad sam ti multipraktik – radim dvokratno, od zore do ponoći. Pa je i to malo, nego često stražarim do zore, jer gospoda gube ključeve pa malo treniraju tatici insomniju…“

„Ajde, neka, da si srećan dok je tako.“

„A nemoj da griješiš dušu. Tantalove su to muke.“

„Ma ti je griješiš, slušaj što ti ja kažem“, reče glasno, kiselog osmijeha. „Ti si čovjek vremena, ti svakog sekunda možeš da osjetiš vrijeme. A ja sam odstranjen odatle, Stevo. Za mene to više ne važi. Znam što pričam.“

„Kamo sreće da ga osjećam. Odmah bih ga uhvatio i ne bih ga puštao jedno dva-tri dana, nema te sile.“

„Dobro, tebi to možda tako djeluje, dok igraš više uloga. Zamisli to: sam si, nasred poljane na kojoj možeš da koračaš u kojem god oćeš pravcu. Nakon tolikog puta stižeš u obećanu zemlju. Divota. Ali to je jalova sloboda. Jer nemaš vremena, ostao si bez njega. Eto, uzmi bateriju – daje ti znak da je prazna, ali i dalje tinja. Još treba da očekuješ nešto od nje?“

„Nemoj, Pinceta, pa vazda je možeš napuniti.“

„Da, ali znaš da će uskoro i to punjenje biti uzaludno. Sve ima svoj rok trajanja“, on odmahnu rukom. „Često pomislim kako je to čudno – decenijama srijećeš toliko ljudi, stičeš prijatelje, spašavaš stotine života – dakle, čini ti se kako zadužuješ i sâmog Boga! Jer radiš za njegov račun, spasilac si! A kad iskoračiš iz vremena, shvatiš da nemaš ništa od toga, da je sve bilo zavaravanje: posmatraš život kao galeriju čiji si jedini posjetilac. A onda i taj nesrećnik odluči da izađe, da malo protegne noge, pa kao lutalica nanjuši miris. Misli da će ga to spasiti. Hvala ti, prijatelju, na ručku. Izvrstan je bio.“

Položio je viljušku, odmakao tanjir i obrisao usta. Pokreti u kojima se istovremeno vide i bezvoljnost i gorka volja, poput predaje nakon otpora. Otac ga ovog puta nije zadržavao. Pozdravili smo se: čvrsto mi je stegnuo ruku. Kao da je htio da mi nešto prenese, ali i da upije nešto od mene. Nijesam mu uspio još jednom vidjeti vene. Ili su nestale od stiska, ili ih je sakrila sjenka. Sunce je rasijecalo stablo magnolije.

Krenuli smo za njim. Ja sam zastao na pola hodnika, a otac ga je ispratio do vrata. Otrčao sam nazad. Kroz prozor sam gledao kako se polako udaljava niz ulicu.

„E viđe li molim te kako slatko pojede one makarone?“, reče otac. Nijesam ga čuo kada se vratio.

Često mi je kasnije to ponavljao. Samo je „viđe li“ zamijenilo „sjećaš li se“.

A nedugo nakon posjete, kada se i on sâm već penzionisao, doznali smo da je Pinceta umro u bolnici od posljedica šloga, da se bukvalno ugasio jer je uporno odbijao hranu. Nije imao nikakvih šansi.

Pamtim još nešto što je otac rekao: njegov pokojni kolega nije gladovao zbog fizičke slabosti, već zbog samoće. Gladovao je iz protesta kojeg niko nije shvatao. U protivnom, jeo bi on s velikim apetitom, baš kao i onog dana u našoj trpezariji. Samo da je imao s kim.

Podijeli

Komentari su suspendovani.