„Ljubav je krilo koje je Bog dao duši, da bi do njega mogla dosegnuti“

 Mikelanđelo

„Pisao sam ovu poemu često skoro do jutra – sa zadovoljstvom. Malo kada me tako ispunjavala radost pisanja. Sve je bilo nekako zvjezdano, željeno, a daleko…Odavno je vrijeme iscurelo…i nije bilo nikoga da okrene pješčanik. Do sada…“  Kazao mi je ovo pjesnik povodom poeme „Ako se budemo vraćali“.

Mladen Lompar piše noću. Čeka zvijezde da po krasnopisu duše pospu zlatni prah. Kao što su drevni kaligrafi zasipali vlažno mastilo svjetlucavom prašinom. I Nikola Tesla je govorio da je najbolje raditi kada padne mrak, „jer su zvjezdana svjetlost i misli u bliskoj vezi“.

Stvaraoci koji još čuju prvi prasak i znaju da sobom nose iluminaciju rađanja svijeta, sjeme su vječnosti. Odrečeno im je samo ono što i bogovima, rekao bi Agaton, a to je moć da opovrgnu prošlost. Zato Mladen Lompar otkupljuje prošlost svojim pjesmama i provjerava emocije u sadašnjosti, shvatajući vrijeme borhesovski, kao suštinu koja „gradi i razgrađuje čovjeka“.  Prološkim stihovima:

„iz dana u dan
povećava se moj boravak u prošlom
I uživanje
kao neka hladna osveta“

pjesma se ocrtava  kao mjesto izlaska iz putovanja kroz prošlost, kako bi onome što je bilo dala vrijednost , kako bi nestao bol, a ostao grijeh.

U zbirci sjećanja jedino poema „Ako se budemo vraćali“  još nije završena, samo je ona okrenuta budućnosti. Razgovarala sam sa pjesnikom o tome kada mi je poslao svježe stihove.

„Zašto nije završena?“

„Ne mora se ni završiti, neka barem neđe ne bude kraj.“

„Ko je Gospa?“

„Nikada to ne pitajte pjesnika!“

„Kao da hoćete da je posvetite grijehom.“

„Kao da hoćete da mi uskratite  ljepotu.“

„A ako je Gospa  samo fantazija?“

„Ostaću zlatna maska, ali prazna.“

„Možda postoji, no pored drugoga.“

„Onda je on maska – bez boje, ali sam ja taj koji gubi.“

„Da li ćete se kajati ako se ne vratite, ili će tišina neizvjesnosti pokriti  ljepotu, a među zvijezdama ostati samo zvuk  imena željenog djeteta?“

„Volim Vaše dileme. Lijepe su i za dušu teške, kao kamen iz lapidarijuma u kojem su isklesani drhtaji nježnih duševnih bića i čvrstih ruku.“

„Za koga je bila sveta voda krstionice?“

„Za nježnog svica na mojim ispruženim rukama. Molim Vas pamtite… Nikada mi neće oprostiti što ga ima samo u kosmosu… Neka bude u lijepim mislima čitalaca.“

„Da li bi Vam smetalo da objavim ovaj razgovor?“

„Ne bih volio da ne znamo riješiti ili spasiti neku riječ za koju povjerujemo da je zalutala. Zapravo, neko osjećanje.“

 

Poema „Ako se budemo vraćali“ ima bogatu emotivnu valenciju, a  akvatički simboli, inače lajtmotivi Lomparovog pjesništva, javljaju se kao spoznajni oblici. More, sirene, talasi, voda – u akvatičkim kosmologijama imaju stvaralačke moći. Kako umjetnost  snažno transponuje mit, pjesnik je svjesno povezao energije mora i okeana, kao „znamenje univerzalne materice,“ [1] pa će  nerođeno biće iz ove pjesme čekati svetu vodicu kako bi spralo grijeh začeća, ili se obnovilo u okeanu, kao „svitac“ u poetizovanoj priči „Moj porok među zvijezdama“. Zatim će oba „svica“, ili je to isto svjetlosno stvorenje, u kosmosu čekati „utrobu za svoje blaženstvo“, i među zvijezdama „cijukati“ svoje ime. Crkva na ishodu lutanja insignija je demijurgove volje za  nastank te ljubavi, voljenja kao proviđenja.

Pjesnik nam ostavlja zapitanost da li je bjekstvo od iskušenja pobjeda nad grijehom; uvjerenje  da se samo iz  rijetkih ljubavi rađaju božanska bića, i snažno evociranje Bajronovih riječi: „Velika je ljubav onih koji se vole u grijehu i strahu“. Za Mladena Lompara – ljubav je početak znanja.

I kada je riječ o drugoj vrsti ljubavi – kao što je prijateljstvo i patriotizam, Lompar nas osvaja dubinom osjećanja i iskrenošću doživljaja. Pjesma posvećena književniku Miju Popoviću, u slavu zajedničke borbe za vrhovni crnogorski princip – slobodu,  mogla bi za svoj moto imati Zogovićeve riječi:  „Što nisi htio da budeš – nisi bio“. Budeći uspavano dostojanstvo i prelivajući urođenu otmenost na „prkosne strofe“, pjesnik nas podsjeća na Periklove riječi da je tajna slobode  u hrabrosti! A hrabar je Mladen Lompar i kada konotira: ljubav Jelene Balšić prema svome duhovnom ocu,  neprirodnu smrt Princeze Zorke Karađorđević, i  putene čežnje Kosare Vladimirove. Pjesnik i princeze. Jedini crnogorski Gorgija sa riječima oprosta za lijepu Helenu Trojansku.

Stihovi što ih ovom knjigom pronose vladarke od takvih su čudesnih niti da nad njima ne bi trebalo ni disati. Nad filigranskim radom pjesnika može se samo maštati i začarati. Tome  se majstorstvu divio Kvintilijan kada je zapisao da ima moć prilagođavanja emocije riječima i stihovima onom slobodom kojom su prvi ljudi davali stvarima imena.

[1] Mirča Elijade

Podijeli

Komentari su suspendovani.