Nedim Mušović: Poetski život Fjodora Mihajloviča Dostojevskog

 

Pisati o ljudskim sudbinama, analizirati i interpretirati osebujne detalje iz života pojedinaca nezahvalan je posao koji zahtijeva uslovni minimum objektivnosti unutar subjektivnog posmatranja deskriptivnog predmeta. Kako u moru relevantnih faktora napraviti selekciju raspoloživog materijala, provjeriti autentičnost svih preživjelih podataka i stvoriti jednu integralnu zatvorenu cjelinu u kojoj se mora na istinit i pouzdan način predočiti oslikani životni vijek jednog umjetnika…

Fjodor Mihajlovič Dostojevski (rus. Фёдор Миха́йлович Достое́вский) rođen je 11. novembra 1821. godine u Moskvi kao drugo od osmero djece Mihaila i Marije Dostojevske (rođ. Nečajeva). Geneološki gledano njegova porodica vuče duboko porijeklo od litvanskih i ukrajinsko-beloruskih unijatskih (grkokatoličkih) plemića koji su se kasnije, nakon ujedinjenja istočnih krajeva, vratili u okvire pravoslavlja. Po očevoj liniji familija se formira oko regije Pinska na jugu današnje Bjelorusije. Jedan od prvih poznatih predaka Fjodora Dostojevskog s očeve strane jeste Danilo Rtiščev čiji pisani trag je zabilježen 1506. godine u ukrajinskom poliškom selu Dostojiv (danas Bjelorusija) po kojem je loza Dostojevskog dobila ime. Tek se kasnije pretpostavlja da je ruski pisac s jedne strane imao tatarske korijene preko pisca Aslana Murze koji je na istočnoslavenske prostore pristigao u sklopu dalekoistočne Zlatne Horde. Jedna familijarna linija Dostojevskih potom je preselila u ukrajinsku regiju Volinj gdje se po prvi put 1570-tih bilježi ime Fedir Dostojevski koji je radio u predstavničkoj službi prebjeglog moskovskog kneza Andreja Kurbskog. Prezime iz familije Dostojevskih zatim se ponovno susreće 1664. godine u manjem ukrajinskom mjestu Serkunj, u Volinjskoj oblasti, kao i u susjednom mjestu Kličkovci gdje su jedno vrijeme obnašali dužnosti lokalnih predstavnika i zatim postali veleposjednici istog mjesta. U tom razdoblju zabilježena su imena Karla Dostojevskog i njegova sina Homera. Godine 1775. članovi familije su prodali posjede u Kličkovcima, a njihov potomak Grigorij Homerovič Dostojevski preselio se u mjesto Janušpolje pokraj grada Žitomira gdje je postao sveštenik. Njegovi sin i unuci također su postali sveštenici, pa je zabilježeno da je njegov sin Jan služio u ukrajinskoj regiji Podilji, a sinovi Andrej i Mihajlo služili su u selima Skala i Vojtovci (Vinička oblast). Djed ruskog pisca Andrej Dostojevski (1756-1819) također je bio sveštenik u selu Vojtovci u razdoblju od 1782. do 1819. godine, i to prvobitno grkokatolički, a kasnije pravoslavni. Nakon njega, Vojtovcima je upravljao njegov sin Lev (u razdoblju 1820-1829), a drugi sin Mihajlo pohađao je školu u Šargorodskom sjemeništu (Vinička oblast) gdje je kao jedan od najboljih studenata poslan na ″Medicinsku Imperatorsku mediko-hiruršku akademiju″ u Moskvu, prekinuvši tako sveštenički niz svojih predaka.

Po majčinoj liniji, oskudni podaci govore da su piščevi preci uglavnom bili slobodni trgovci i zemljoposjednici, koji su kasnije, osiromašivši, radili u raznim provincijskim državnim i gubernijskim departmanima. Sam pisac se kasnije prisjećao svoje majke opisavši je kao religioznu, zatvorenu, bolešljivu i bojažljivu, u stalnom strahu pred suprugom kojeg je prezirala i kojeg se klonila; voljela je muziku i književnost pa je tako posjedovala malu kućnu biblioteku koja je bila na raspolaganju njenoj djeci.

Piščev otac bio je vojni ljekar nižeg plemićkog porijekla; alkoholičar i čovjek teške i prijeke naravi. Nakon vojne službe u Borodinskom pješadijskom puku i sudjelovanja u protivnapoleonovskim ratovima 1812-13, radio je u Marinskoj javnoj bolnici za siromašne u predgrađu Moskve, ali je taj položaj u tadašnjoj Rusiji bio vrlo nizak i porodica Dostojevski je živjela u dosta skromnim okolnostima. Ondje, u moskovskom svratištu napuštenih i ubogih, u onoj uskoj sobi koju dijeli sa svojom braćom Mihailom, Nikolajem, Andrejem, sestrama Varvarom, Ljubom, Verom i Aleksandrom, budući klasik ruske i svjetske književnosti proveo je prve godine svog života. Rijetko je govorio o svome djetinjstvu; ta njegova šutnja uvijek je bila stid ili ponosni strah pred nemilim uspomenama. Još rjeđe je spominjao svoju braću i sestre sa kojima je (osim sa bratom Mihailom sa kojim je bio veoma blizak) bio sasvim otuđen.

Već od treće godine mali Fjodor je dobio svoje prvo formalno obrazovanje od svoje dadilje Alene Frolove, izuzetno utjecajne osobe u njegovom najranijem djetinjstvu, koja mu je kroz priče i usmene pripovijesti predstavila bogati svijet ruskih bajki, herojskih saga, basni i legendi. Par godina kasnije formalno obrazovanje preuzima njegova majka, upoznavši ga sa osnovama pismenosti kroz biblijske tekstove (sam pisac se prisjećao teksta Сто четыре Священные Истории Ветхого и Нового Завета i starozavjetne Knjige o Jobu koje je pominjao u nekim svojim kasnijim djelima), a nedugo zatim i otac Mihail uzima učešće u formativnim godinama svog sina predstavivši mu strane jezike (latinski, njemački, francuski), zatim djela ruskih pisaca Puškina, Ljermontova, Karamzina, Deržavina, Krilova; gotske fikcije Ane Radklif, romantičarske poeme Šilera i Getea; Servantesovog Don Kihota, pustolovne romane Valtera Skota, te Homerove Ilijadu i Odiseju.

Ostalo je zapamćeno da je u najranijem djetinjstvu Dostojevski ispoljavao tzv. noćni strah, često se budeći noću u strahu i stanju totalne uznemirenosti. Iako osjetljive tjelesne strukture bio je, po kazivanju svojih roditelja, živo, nemirno dijete, tvrdoglav i prkosan. Zabilježeno je da je imao sluhovne halucinacije žaleći se da čuje glasove i buku koja dolazi ″odnekud″ (jedan ovakav detalj pisac je opisao u kratkoj pripovijesti Seljak Marej, 1876.). Periode velike radosti i ushićenja smjenjivali su periodi zatvorenosti i introvertnosti, pa je znao danima sjediti u svojoj sobi ne progovarajući i ne družeći se ni s kim. U ljeto 1830. godine devetogodišnja djevojčica, sa kojom se mali Fjodor često igrao, silovana je, nakon čega je, usljed obilnog krvarenja, podlegla povredama. Dostojevskog su poslali po oca doktora koji je došao prekasno da pomogne nesretnom djetetu. Ova užasavajuća uspomena progonila je pisca cijeli život i opisana je u nekim njegovim djelima, kao nerazumni motiv nasilja starijih nad djecom.

Kako se status porodice donekle popravio, podigavši njihov legalni plemićki status, godine 1831. otac Mihail kupuje neveliko imanje Daroboje (oko 150 km od Moskve) u Tulskoj guberniji, a dvije godine kasnije i susjedno selo Čermašnju sa par desetaka kmetova gdje je porodica provodila ljeta. Po sopstvenom kazivanju Fjodor Mihajlovič se upravo na imanjima svog oca upoznao sa životima seljaka-kmetova, njihovim teškim sudbinama, obespravljenošću, pokornošću i jednostavnošću, koje će kasnije opisati u nekim svojim proznim djelima. Sam pisac je često isticao da je najranije djetinjstvo najljepši period njegovog života koji će uskoro biti narušen bračnim trzavicama i neslaganjima oca i majke.

Godine 1833. odlazi u prestižni moskovski Francuski licej gdje započinje svoje službeno školovanje. U nepoznatoj sredini, okružen aristokratskom djecom imao je problema sa adaptacijom u stranoj okolini. U pismima ocu često je opisivao tjeskobne dane i anksioznost sa kojom je suočen, bez prijatelja i srodne osobe, žaleći se na samoću, otuđenost i usamljenost. Utjehu traži u čitanju i pisanju. Prekretnicu doživljava četiri godine kasnije kada mu od sušice umire majka. Pored te porodične tragedije, usljed novčanih poteškoća prinuđen je napustiti moskovski licej, uputiti se u St. Petersburg i u januaru 1838. godine upisati Vojni inžinjerski institut namijenjen siromašnim plemićima. Ponovo se javljaju problemi sa prilagođavanjem, daleko od doma, bez prijatelja i bližnjih, pa se tako upravo bolesno počeo kloniti ljudi, zazirući od društva i odnosa. Pokazuje probleme u učenju i usvajanju gradiva, posebno iz egzaktnih predmeta, a pošto je imao loše ocjene iz matematike koju je prezirao, pojavila se mogućnost ponavljanja godine; pored svega, došao je i u lični sukob sa nekim svojim profesorima koji su mu davali izuzetno loše karakteristike i prognoze za buduću službu. Bježeći od stvarnosti vrijeme je provodio beskrajno mnogo čitajući i danju i noću, bojažljivo kujući planove da napusti neželjenu vojničku karijeru i da se potpuno posveti književnom stvaralaštvu. Uslijedile su mukle mladenačke godine provedene u besparici i tjeskobi, opsesiji prema određenim temama i apstraktnosti mišljenja i promišljanja. Kao junaci svih njegovih knjiga i on je živio u nekakvom kutku iznajmljene sobe, sanjareći i u stalnim kontemplacijama, sa neobjašnjivim osjećajima krivice i paranoje, u naglim promjenama raspoloženja, mučen teškim napadima depresije; noću je prevodio Balzacovu Evgeniju Grande, usavršavajući tehnike stila i pisanja. Manijakalno i kompulsivno zapisuje sve svoje misli, što je jedan od hipergrafijskih simptoma njegove narastajuće bolesti i psihičkog rastrojstva koje će ga pratiti u budućnosti. Kada je kao mladić izašao iz tog mračnog dekadentnog svijeta, njegova mladost je već bila ugašena. Neka od sjećanja iz tog turobnog perioda Dostojevski je motivski pomenuo u svojim kasnijim djelima.

Druga prekretnica u njegovom životu desila se 1839. godine. Otac Dostojevskog je bio mali tiranin kojeg su navodno ubili njegovi kmetovi pod nepoznatim okolnostima, ogorčeni njegovom okrutnošću i nasilnim ponašanjem, posebno u alkoholiziranom stanju. Po drugoj priči, otac Mihail je umro prirodnom smrću, a nasilno objašnjenje njegove smrti je skovao susedni zemljoposednik kako bi po nižoj cijeni kupio njegov posjed. U svakom slučaju Fjodor je bio vrlo blizak svome ocu što se posebno iščitava u njihovim pismima i njegova smrt je imala snažan utjecaj na piščev kasniji život i stvaralaštvo. Otprilike u to vrijeme javljaju se i prvi direktni znaci zlokobne bolesti epilepsije koja će pratiti Dostojevskog cijeli njegov život, posluživši mu kao literarni motiv u mnogim njegovim djelima. Po očevoj smrti Dostojevski nastavlja školovanje, uz tešku muku polaže preostale ispite i zadobija niži oficirski čin inžinjerijskog kadeta, što mu omogućava da traži sebi namještenje i donekle riješi egzistencijalne probleme. Prilikom jedne posjete bratu Mihailu u Reval, odaje se ekstravagantnom životu, posjećuje pozorišta, opere i balete, dolazi u dodir sa porokom kocke što će, u periodu koji slijedi, izazvati dodatne životne poteškoće. Nepraktičan i lakomislen, u tom kratkom periodu potrošio je svo nasljedstvo (oko 5000 rubalja) koje mu je pripalo od oca, pa tako ponovo zapada u novčane poteškoće.

Nakon relativnog uspjeha sa prevodom Evgenije Grande (objavljenog u žurnalu ″Reporter i panteon″ 1844. godine, ali bez navođenja imena prevodioca) pokušava da popravi finansijske prilike daljnim prevodima francuskih klasika. Tako prevodi romane Matilda Ežena Sjua i Posljednja iz Aldine Žorž Sand ne dokončavši rad ni na jednom od njih i uskoro ponovo mora posuđivati novac, često uz nepovoljne kamate što dodatno otežava njegov položaj. U pismima bratu Mihailu piše da, po uzoru na Puškina i Šilera, neumorno radi na pisanju drama Marija Stjuart, Boris Godunov i Jevrej Jankel želeći ponuditi svoju viziju umjetničke obrade historiografskog žanra u književnosti. Kako se nisu očuvali, nije poznata sudbina ovih dramskih obrada Dostojevskog.

Godine 1844/45. u roku od devet mjeseci piše svoje prvo djelo, epistolarnu prozu Bijedni ljudi objavljenu u almanahu “Zbornik St. Petersburg” koji je bio u vlasništvu pjesnika Nikolaja Njekrasova. Dok je čekao odgovor o sudbini svoje pripovijesti noću je sjedio osamljen i zamišljen kod kuće i radio sve dok se svjetiljka ne bi ugasila. Najednom oko četiri sata ujutro netko je žestoko zazvonio, a kad je začuden otvorio vrata, Njekrasov ulazi u kuću, grli ga, ljubi i kliče mu. Nakon toga se Njekrasov žuri k Bjelinskom, svemoćnom peru ruske kritike. Uskrsnuo je novi Gogolj, viče s vrata, mašući rukopisom kao zastavom. Kod vas Gogolji rastu kao gljive, odgovorio je nepovjerljivi Bjelinski kojega je ozlovoljilo toliko oduševljenje. Ali kad ga je Dostojevski sljedećeg dana posjetio, Bjelinski je bio oduševljen. Ta ne razumijete što ste stvorili, viče on sav uzbuđen na smetenog mladića, Vama je, kao umjetniku, istina otkrivena i obznanjena, data kao poklon, cijenite vaš dar, budite mu vjerni i bićete veliki pisac. Ovaj susret i pohvalne riječi koje je tada dobio uvjerile su ga da je definitivno otkrio svoj talent, kao potvrdu sopstvenih mogućnosti i svog životnog poziva. Ovo je bila najushićenija minuta u mom životu, sjećao se mnogo kasnije Dostojevski, na robiji sam, prisjećajući se, njome krijepio duh.

Ohrabren sjajnim kritikama svog literarnog prvijenca Dostojevski ubrzo daje ostavku na mjesto vojnog inžinjera i odlučuje da se potpuno posveti književnosti. Ulazi u literarne i umjetničke krugove prijestolnice, širi krug svojih poznanstava i upoznaje se sa mnogim javnim ličnostima tog vremena. Nedugo nakon toga, preuzevši gogoljevski stil i narativnu tehniku, piše i objavljuje pripovijest Dvojnik, sa podnaslovom Peterburška poema, u kojoj je prikazan rasap ličnosti činovnika Goljatkina koji, u nizu halucinacija, tone u bunilo, gdje se miješaju zbilja i mentalne projekcije. Uprkos velikim očekivanjima to izvorno djelo nije naišlo na zadovoljavajuću recepciju kritike, poglavito zbog psihološkoga poniranja i radikalnoga rastakanja stvarnosti u svijesti protagonista, što je nadilazilo kanone onodobne estetike temeljene ponajviše na pripovjednoj tradiciji i društvenoj kritici. Razočaran, prekida sve veze sa kružokom Bjelinskog (posebno nakon jedne rasprave sa Turgenjevim) i “Zbornikom” Njekrasova. Godinama kasnije Dostojevski je nekoliko puta pokušao preraditi i literarno uobličiti ovo djelo, ali bez većeg učinka.

U to vrijeme dolazi u dodir sa učenjem francuskih socijalista Prudona, Furiera, Sen-Simona i dr. proširivši svoje znanje o filozofiji utopijskog socijalizma, načelno prihvativši logiku pravde i svejednakosti. Kritičan prema položaju kmetova, ipak pokazuje skepsu prema zagovornicima republikanizma i donošenja Ustava u Rusiji. Po njemu, demokratija i oligarhija su sistemi zasnovani na egoizmu i ličnoj dobiti potpuno nekompatibilni sa ruskim načinom života, pa tako polako usvaja antizapadne stavove, smatrajući da Rusija mora održati integralno jedinstvo zasnovano na konceptima slavenofilstva i pravoslavlja, s obzirom da su katolicizam i protestantizam svojim materijalizmom, politikanstvom i svjetovnošću izdali hrišćanstvo, postavivši tako uslove za krah zapadnih vrijednosti.

Zdravstveni problemi, kao i stalne novčane poteškoće, sada u statusu slobodnog umjetnika, tjeraju ga da se intenzivnije pozabavi književnim stvaralaštvom. Od 1846. do 1848. objavljuje niz kratkih pripovijedaka Roman u devet pisama, Jelka i svadba, Polzunkov, Pošteni lopov, Gospodin Proharčin, Gazdarica, Slabo srce i Bijele noći, kojima kritika daje uglavnom mlake ocjene. Bolestan i u dugovima, ozlojeđen nepovoljnim recenzijama svojih posljednjih literarnih radova, preživljava tek od pomoći prijatelja i brata Mihaila. Čak razmišlja da zauvijek ostavi književnost, ali ipak odustaje od te zamisli i započinje pisanje romana Netočka Nezvanova, objavljujući par poglavlja u časopisu “Otadžbinski zapisi”. Međutim, zabrana izlaženja novine od strane vlasti okončala je ovaj projekt Dostojevskog koji, usljed okolnosti, nikad kasnije nije pokušao da dovrši ovo djelo.

Tada, na preporuku pjesnika Alekseja Plešejeva ulazi u sociohrišćanski kružok Mihaila Petraševskog, pobornika demokratizacije političkog sistema carske Rusije, socijalnih reformi, ukidanja cenzure i institucije kmetstva. Sam Dostojevski je povremeno prisustvovao sastancima kružoka, učestvujući u privatnim raspravama o slobodi govora i problemu seljačkog ropstva. Poslije ustanka Dekabrista 1825. i niza pobuna 1848. godine u nekoliko evropskih zemalja u Rusiji je došlo do vala reakcije; uznemirena carska vlast poduzela je drastične mjere prema svim revolucionarnim pokretima i protivnicima režima. Tako dana 23. aprila 1849. godine pripadnici kruga Petraševskog bivaju uhapšeni, među njima i Dostojevski koji je optužen da je vodio i poticao razgovore protiv vlasti i religije, te da je čitao zabranjenu literaturu, posebno Pismo Gogolju Bjelinskog. Nakon četiri mjeseca provedenih u istražnom zatvoru Petropavlovske tvrđave optuženici su osuđeni na smrt strijeljanjem. Odveli su ih na mjesto određeno za izvršenje kazne, svezali im oči, svukli do košulja i zavezali za stupove. Tek tada su im pročitali presudu, odnosno, “carsku pomilovnicu” kojom se smrtna kazna pretvara u vremensku robiju u Sibiru. U stvari, caristički autoriteti nisu ni mislili strijeljati prestravljene Petraševce, nego se radilo jedino o iživljavanju nad nemoćnim i izbezumljenim ljudima, od kojih su dvojica tog dana zauvijek poremetila pameću. Taj dan i taj događaj je ostavio dubok ožljak u duši Dostojevskog natjeravši ga da preispita sve svoje dotadašnje političke, društvene, literarne i druge stavove. Iz suprotstavljenih je gledišta dosta vidljivo da je Dostojevski i prije robije naginjao jednoj verziji hrišćanskog jurodivskog misticizma, te da njegov utopijski socijalizam nije slijedio materijalističke doktrine poput Feuerbahove, nego iz idealističkih nazora Fouriera i Šilera – shvaćanja koja je kasnije karikirao, no koja nisu prestala biti središtem njegovih opsesija. Ovaj period se smatra velikom prekretnicom u njegovom životu s obzirom da je radikalno napustio ranija politička gledišta i svjetonazore, vrativši se tradicionalnim ruskim vrijednostima postavši ubijeđeni hrišćanin, slavenofil, nacionalista, monarhista i veliki protivnik socijalizma, materijalizma, liberalizma i nadolazeće filozofije nihilizma.

Četiri godine prinudnog rada Dostojevski je proveo u društvu ubica i lopova, jer tada još nije bilo uvedeno izdvajanje običnih osuđenika od političkih. Vrijeme provedeno na robiji u Omsku, u dubini Sibira, Dostojevski je opisao u pismima, kao i nekim pripovijestima kada se kasnije vratio pisanju. Tu su do pojedinosti ocrtana sva poniženja i teškoće, psihičke i duhovne tegobe kojima je bio izložen, kao i zločince među kojima je živio. Osim toga snagom intimnog poniranja bilježio je i motive i psihološke pojave kod ljudi koji su osim zločina i  zvjerstva paradoksalno pokazivali i poneku ljudsku osobinu. Sam je teško probijao put do drugih kažnjenika zbog svog plemićkog porijekla i često je zbog toga nailazio na animozitet i naprijateljstvo. Moravši pronaći neki izlaz da ne bi sasvim izgubio zdrav razum u tom okruženju utjehu ponovo pronalazi u pravoslavlju, neumorno iščitavajući sveto Jevanđelje (koje su mu, zajedno sa deset rubalja ušivenih u hrbat knjige, poklonile žene Dekabrista kada se sa kažnjeničkom povorkom u januaru 1850. godine nakratko zaustavio u Tobolsku; primjerak koji je pisac čuvao do smrti) kao jedinu knjigu koju su robijaši mogli posjedovati. Vjerovatno pod uticajem okolnosti i užasavajućih uslova života povećava se broj epileptičnih napada, pa često završava u obližnjoj vojnoj bolnici gdje uspijeva nabaviti periodičnu literaturu i tako bar donekle održi kontakt sa realnim svijetom.

Kad su mu 14. februara 1854. godine najzad raskovali lance s izranjavanih nogu on je bio drugi čovjek, razorenog zdravlja, slava raspršena u prašinu, a život prividno uništen; samo njegova nada i vjera u Hrista ostaje nedirnuta i nepokolebljiva. Još nekoliko godina mora ostati napola slobodan u Semipalatinsku, na službi u Sedmom sibirskom armijskom korpusu kao obični vojnik, ali pod stalnim nadzorom i bez dozvole da objavi bilo kakav književni rad. Ipak, iz tog perioda poznate su tri njegove pjesme – O evropskim događajima 1854. godine, Prvog jula 1855. godine i Prilikom koronacije i zaključenje mira koje nisu publikovane za njegovog života. Ondje u progonstvu azijske Rusije, u najgorem očaju i osamljenosti, neumorno iščitava biblijske tekstove, istražuje poetiku islama, hegelijanizma, judaizma i dr. Upoznaje niz osebujnih likova, među njima lokalnog činovnika Aleksandra Isajeva i njegovu suprugu Mariju Dimitrovnu. Par mjeseci kasnije Isajev umire, a Dostojevski ubrzo prosi njegovu udovicu. Nakon nekoliko odbijanja bračne ponude Marija Dimitrovna konačno popušta i njih dvoje stupaju u brak u Kuznjecku 7. februara 1857. godine. Nažalost, s obzirom na razlike u karakterima, novčane probleme i epileptične napade pisca sa kojim se njegova supruga nije znala nositi, njihova zajednica nije bila idilična. Dostojevski zapisuje: Zbog njezinog čudnog, sumnjičavog i fantazijskog karaktera, mi definitivno nismo bili sretni zajedno, ali nismo prestali voljeti jedno drugo; što smo više bili nesretni, to smo više bili privrženi jedno drugom. To su neki od razloga zbog kojih su veći dio svog braka proživjeli odvojeno.

Nakon ustoličenja cara Aleksandra II prijatelji i saradnici Dostojevskog (posebno generali Gasfort i Totleben) započinju intenzivnu kampanju za njegovim trajnim pomilovanjem. Ubrzo je 17. aprila 1857. godine objavljen opšti oprost svim preostalim Petraševcima, ali sa stalnim policijskim nadzorom koji se provodio nad njima (tek 9. jula 1875. godine zvanično je obustavljen nadzor nad Dostojevskim). Tako, godine 1859. zbog narušenog zdravlja dobija trajni otpust iz vojske, a nedugo zatim i  dozvolu da se nastani u evropskom dijelu Rusije, u gradu Tveru, gdje se susreo sa bratom Mihailom, prvi put u deset godina. Par mjeseci kasnije ponovo dobija dopuštenje da se vrati u St. Peterburg gdje se, kao zaboravljen čovjek i umjetnik, vraća književnom radu. Nakon pripovijedaka Mali junak (njegovo jedino djelo kompletirano u zatvoru), Ujkin san i Selo Stepančikovo i njegovi žitelji, pod utjecajem godina provedenih na robiji, u septembru 1860. u časopisu “Ruski svijet” objavljuje potresni autobiografski roman Zapisi iz mrtvog doma (roman će biti integralno objedinjen i prikazan tek u časopisu “Vrijeme” 1861-62. godine), fikcionalizirani prikaz vlastita robijanja, pun realističkih prikaza supatnika-robijaša gdje sa velikom autentičnošću opisuje sve užase i težinu života zatvorenika na katorgi. Taj nezaboravni i subjektivni opis robije prožet grozom i teškim realizmom, po prvi put otkriva ruskom narodu da tik kraj njega paralelno postoji neki drugi zatvoreni svijet, pravo ovozemaljsko čistilište svih patnji. Navodno, i sam car provodi noći nad tom knjigom, hiljade ljudi pominju Dostojevskog, njegov ugled kao književnika raste. U jednoj jedinoj godini ponovo je izgrađena njegova slava, ali sada trajnija nego prije. Ipak, on sam smatrao je da mora još upoznati još jednu zemaljsku patnju, muku obilježenog čovjeka i onaj užasan strah za bijedni svakidašnji kruh. Sibir i robija, najjezovitija karikatura Rusije u okovima, sve je to ipak bila domovina. Još jednom se mora vratiti u bezimenost, još dublje u tamu, prije nego postane pjesnik, izabrani junak svog naroda. Jedan dio kritike ga poredi sa Danteom, a A. I. Hercen namjerava prevesti roman na engleski jezik i tako ga približiti zapadnoj publici.

Zajedno sa bratom Mihailom osniva književno-politički časopis “Vrijeme” u kojem objavljuje tragedijski roman Poniženi i uvrijeđeni, psihološko-moralnu pripovijest sa nekoliko isprepletenih podzapleta i nizom tipiziranih likova, koji kritika prihvata sa rezervom. Sam autor je za ovaj roman rekao da je dosta sirova djelo, ali se nekih njegovih dijelova nikada ne bi odrekao. Časopis se brzo širi u sve krugove, tiraž neprekidno raste što donekle popravlja finansijsku situaciju, međutim, Dostojevski se žali da mu oduzima svo vrijeme koje bi radije proveo u pisanju. Sredinom 1862. godine odlazi u inostranstvo i posjećuje njemačke države, zatim Belgiju, Francusku, Englesku, Švajcarsku i Italiju. Sa tih putovanja donosi putopisne zapise Zimske zabilješke o ljetnjim impresijama u kojima kritizira zapadnjački nedostatak duhovnosti, materijalizam, socijalni modernizam, posebno katoličanstvo i protestantizam koji, po njemu, prikazuju iskrivljenu sliku pravde i humanosti što, paradoksalno, stvara uslove za ateistički socijalizam. Na ovom putovanju ponovo se bude kockarski nagoni. Gubi veći dio novca, uključujući i neke lične predmete koje je morao zalagati, poput džepnog sata, manžeta i dr. Tek uz pomoć brata Mihaila vraća se u Rusiju preuzevši svoj dio odgovornosti u časopisima koje su vodili.

Sljedeće godine, progonjen vjerovnicima, ponovo napušta domovinu i tu počinje ono besciljno lutanje Europom, ona jezovita odvojenost od Rusije koju teško podnosi. S mnogo muke nalazi sklonište u malim niskim svratištima, sobama punim zadaha siromaštva; demon padavice napada ga sve češće, kockarski dugovi, mjenice, obaveze, tjeraju ga od posla do posla. Za vrijeme boravka u tuđini on usvaja prilično ksenofobne osjećaje prema drugim narodima i to samo zato jer nisu Rusi. On želi jedino osjećati Rusiju, samo želi vidjeti ćirilska slova i bar letimično osjetiti dah domaće riječi. Na tom putovanju još snažnije razvija nacionalni duh i poetiku panslavenizma, veliku mističnu religioznost, kao i isključivost u političkim, filozofskim i socijalnim stavovima. U Visbadenu upoznaje Apoloniju Suslovu sa kojom doživljava kratku, ali intimnu aferu, dijelom opisanu u romanu Kockar.

Godine 1864. Dostojevski objelodanjuje Zapise iz podzemlja, jedan od najintenzivnijih ispovjednih kratkih romana, preteču sličnih egzistencijalističkih djela Kamija, Londona ili Andrejeva. U njemu je pisac primijenio niz postupaka u kojima je inovirao prozu i postavio obrazac svojih budućih velikih pripovijesti – ideološki obračun s utopijskim i općenito humanističkim stereotipima, niz esejističkih poglavlja koja su esencijalno dramatizirana, sokratovski dijalozi vođeni u atmosferi nabijenoj strastima i skandalima, žurnalistički stil kojemu je jedina svrha funkcionalnost u priopštavanju autorove vizije, a ne estetski doživljaj, individualiziranu psihološku tipologiju koja obuhvaća najčešće krotke i ponizne hrišćane (ostvarene u budućim likovima Sonje Marmeladove, Aljoše Karamazova, kneza Miškina), nihilističke cinike (Svidrigajlov, Nikolaj Stavrogin, Pjotr Verhovenski), radikalne intelektualce u borbi protiv svih opšteprihvaćenih vrijednosti ili “religiozne ateiste” (Rodion Raskoljnikov, Ivan Karamazov, Aleksej Kirilov), djecu iz “slučajnih porodica” i ljude kojima je povrijeđeno dostojanstvo (Ivan Petrović, Arkadij Dolgoruki, Ivan Šatov).

Nakon povratka u St. Peterburg doživljava niz ličnih nedaća. Prvo mu umire supruga, a nedugo zatim i brat Mihail. U vrtlogu nesreće preuzima starateljstvo nad svojim pastorkom, a uskoro i brigu nad nezbrinutom bratovljevom porodicom. Zbog članka oko poljskog  januarskog ustanka 1863. godine, časopis “Vrijeme” biva zabranjen, a drugi list “Epoha” pokrenut neposredno nakon toga gasi se usljed finansijskih problema, što je uslovilo obustavom pisanja nekih njegovih pripovijesti poput parodije Krokodil koja nikada nije završena ili kratke priče Trgovna anegdota. Tek uz pomoć rođaka i prijatelja uspijeva da izbjegne bankrot, a time i dužnički zatvor. Međutim, dugovi se gomilaju. Trpi nove napade bolesti i veći dio vremena provodi u bolesničkoj postelji. Da bi preživio i doveo u red sve preuzete obaveze ponovo pozajmljuje novac, ali pod vrlo nepovoljnima kamatnim uslovima. Uprkos svemu odlučuje da se vrati književnom stvaranju i tako započinje rad na velikom socijalno-psihološko-filozofskom romanu Zločin i kazna. Piše stihijski i neprekidno, zanijet formom i opsesivnom tematikom, no, nakon prva dva dijela, natjeran dugovima, prinuđen je prekinuti pisanje kako bi za zloglasnog nakladnika Stelovskog napisao roman Kockar. Kako je imao samo mjesec dana na raspolaganju (u slučaju kašnjenja izgubio bi autorska prava na sva svoja djela u korist Stelovskog) odlučuje da unajmi stenografkinju Anu Gregorijevnu Snitkinu kojoj verbalno diktira sadržaj pripovijesti. I tako, samo 26 dana kasnije, predaje rukopis izdavaču, nakon čega se vraća pisanju prethodno započete pripovijesti. Tematska zamisao Zločina i kazne sazrijevala je u Dostojevskom tokom niza godina, formalno uobličena u nenapisanom romanu Pijanci za vrijeme svog boravka u Italiji i trebala je opisati pad porodice Marmeladov u obliku romana-ispovijedi kroz tačku gledišta robijaša-pokajnika. U romanu (u kojem značajnu ulogu igraju motivi kriminalističke priče, kao i peterburška topografija; tj urbani gradski elementi) glavni lik siromašni student Rodion Romanovič Raskoljnikov propituje intimno svoju ličnost i svoje mogućnosti zanesen idejama o “velikim ljudima” i socijalnoj pravdi. Živeći u najvećoj bijedi izgrađuje pogled na svijet koji se zasniva na ideji da je društvo suštinski nepravedno, jer omogućava beskorisnim i iskvarenim ljudima da uživaju u bogatstvu, dok istinski vrijedni pojedinci propadaju u teškim životnim okolnostima bez mogućnosti da razviju i ostvare svoje istinske sposobnosti. Istovremeno, pravosuđe osuđuje sitne zločine, a istorija slavi ljude poput Napoleona koji su odgovorni za smrt hiljada ljudi. U takvom raspoloženju odlučuje da iskuša sebe i svoju ličnost i da počini zločin koji će mu omogućiti novac za nastavak školovanja i čovjeka dostojni život koji će okajati dobročinstvima u budućnosti. Osim što ubistvom planira riješiti vlastite financijske i porodične probleme, smatra ga i etički opravdanim jer, po njegovom mišljenju, životi običnih ljudi koji mu se nalaze na putu ne vrijede ništa spram nepokolebljivih plemenitih ideala kojima teži. Zanesen apstrakcijom mišljenja smatra da se on, kao izniman pojedinac, nalazi iznad moralnih normativa koja obavezuju ostale ljude i shodno tome nije dužan povinovati im se. Međutim, pod težinom tereta savjesti i kazne, preispitujući etičke, duhovne i druge dileme, na kraju se predaje policiji i započinje put pokajanja i iskupljenja. U teškoj psihičkoj krizi kroz koju prolazi u bolesti i bunilu pomaže mu mlada prostitutka Sonja Marmeladova, napaćena djevojka koja se ponizno i pasivno drži prema zlu i životnim nedaćama, a utjehu nalazi u hrišćanstvu i vjeri u ljude. Roman je prvi put publikovan 1866. godine u časopisu “Ruski vjesnik” i donio je veliku popularnost Dostojevskom koja ga je pratila do kraja života.

Bliskost mlade stenografkinje Snitkine, u kojoj nalazi ženu punu odanosti i razumijevanja, s posebnim smislom za praktično, budi u njemu osjećaje i pisac je ubrzo prosi. U februaru 1867. godine sklapaju brak, a nedugo zatim okončava pisanje romana. Honorar od izdavača u iznosu od 7000 rubalja primili su njegovi vjerovnici, tako da izravne koristi od toga sam Dostojevski nije imao. Iako je pripovijest prihvaćena sa oduševljenjem i od strane čitalaca i od strane kritike, podigavši mu ugled kao piscu, ponovo mora pobjeći pred preostalim kreditorima.

Supruginim novcem odlaze na četvorogodišnje bračno putovanje, prvo u Njemačku, zatim u Švajcarsku gdje mu se rađa kćerka Sonja koja umire samo tri mjeseca kasnije. Ovaj događaj duboko je potresao Dostojevskog nakon kojeg zapada u tešku depresiju i tjeskobu. Uskoro sele u Italiju gdje okončava rad na romanu Idiot (Objavljen u “Ruskom vjesniku” 1868-69. godine) u kojem je dao prikaz prostodušnog i naivnog “dobrog čovjeka” hristolikog kneza Miškina koji, u šarenilu snobovskog visokog društva tadašnjeg St. Peterburga, postaje žrtvom sopstvene dobrodušnosti, dajući jedan realistički implicitni komentar o propasti neuvjetovanoga dobra u sekularnom materijalnom svijetu bez bilo kakvih vrijednota.

Ponovo se javljaju kockarski dugovi i problemi sa zdravljem, ali uz podršku supruge Ane uspijeva da se oslobodi demona poroka i vrati životu. Godine 1869. u Drezdenu mu se rađa kćerka Ljubov, a nedugo zatim, pod uticajem sve snažnijih revolucionarnih i anarhističkih pokreta, započinje rad na svom možda najkontraverznijem romanu Bijesovi, zasnovan na nekim istinitim događajima koji su potresli onovremeno rusko društvo. U procesu rada na ovom alegorijskom političkom romanu Dostojevski prikazuje pet osnovnih likova (Nikolaj Stavrogin, Petar Verhovenski, Stepan Verhovenski, Ivan Šatov i Aleksej Kirilov) koji predstavljaju različite individualne ideologije, tipologije i psihologije. Ispitujući njihove raznolike stavove i mišljenja, pisac opisuje politički haos u Rusiji sredinom 19. vijeka, osudivši sve radikalne utopističke i pozitivističke ideje smatrajući ih nerealnim, neprovedivim i u neskladu sa osnovnim osjećajem i duhom ruskog čovjeka. Dostojevskog je posebno mučila naivna i lakoma ruska mladež, izložena beznađu i nedostatku adekvatne perspektive, spremna da prihvati sve novine i sve koruptivne pritiske koji uglavnom dolaze izvana. Razmatrajući probleme morala, nihilizma, ateizma, egzistencijalizma, intimne odgovornosti i ljudskog ponašanja “na granici razuma”, ovaj roman je bio obrazac za niz kasnijih filozofskih pokreta i psiholoških analiza. Iako inicijalno zamišljen kao kraća pripovijest, Dostojevski je, ponesen formom, složenošću koncepta i primarnom idejom napisao veliki roman, tendenciozan i eksplicitan, koji je svojom dalekovidnošću i tematskim upozorenjem predvidio mnoga dešavanja na socijalnoj i političkoj mapi Rusije i svijeta, posebno ona koja će se desiti u ne tako dalekoj budućnosti.

Dvije godine kasnije definitivno se vraća u Rusiju prethodno spalivši većinu svojih rukopisa (među njima i Idiota) ubijeđen da će mu biti oduzeti od strane carinika. Poučen lošim iskustvom sa izdavačima, odlučuje da Bijesove izda sam uz pomoć supruge. Tako iznajmljeni stan u St. Peterburgu preuređuju u knjižaru i u kratkom roku prodaju skoro 3000 primjeraka knjige, što je znatno popravilo njihovo imovinsko stanje.

Nakon ovog uspjeha ponovo se uključuje u kulturni i javni život St. Peterburga, isplaćuje većinu dugova i donekle sređuje osobni život. Uskoro preuzima uredničke dužnosti u prorežimskom časopisu “Građanin” u kojem objavljuje Piščev dnevnik, publicistički zbornik eseja, uspomena, filozofskih, društvenih i etičkih skica, kao i pripovijedaka kao što su Bobok, Krotka, Seljak Marej, San smiješnog čovjeka i dr. Međutim, mnogobrojne obaveze, stresan posao u časopisu opterećen sveprisutnom birokratijom i nemilosrdnom cenzurom i ponovni problemi sa zdravljem tjeraju Dostojevskog da podnese ostavku u “Građaninu” i ode u liječilište u Švajcarski Ems. Tu započinje pisanje romana Mlađac, kroniku života Arkadija Dolgorukog, nezakonitog sina veleposjednika Versilova i seljanke. Roman tematizira život i formiranje ličnosti adolescenata u tadašnjoj provincijskoj Rusiji, kao i otuđeni odnos između sina i oca, što postaje konstantni motiv u većini njegovih romanesknih djela. Ovo djelo opisuje i sukob starih i novih ideja tadašnje Rusije, odnos ruske tradicije i dominantnih ideologija onog vremena – opasnost na koju je Dostojevski često ukazivao.

Period koji slijedi predstavlja jedan od povoljnijih u životu pisca. U augustu 1875. godine rodio mu se sin Aleksej, uskoro završava rad na romanu Mlađac, dopunjava Piščev dnevnik, koji mu donosi znatnu profit i veliku popularnost. Sljedeće godine kupuje imanje u liječilištu Stara Rus, no problemi sa zdravljem ponovo ga primoravaju da posjeti Ems. Nakon povratka, car Aleksandar II ga lično poziva na dvor kako bi predstavio detalje iz Piščevog dnevnika. Ova posjeta je znatno podigla reputaciju pisca otvorivši mu put ka novim poznanstvima iz javnog i kulturnog života; postaje stalan gost salona i tematskih večeri širom St. Peterburga, a spisak njegovih obožavalaca i pobornika sve je širi. Postaje počasni član Ruske akademije nauka, izabran je u počasni komitet udruženja Asocijacije književnika i umjetničke internacionale, a dobija i mjesto u odboru Slavenskog benevolentnog društva. Nažalost, smrt najmlađeg sina Alekseja (od nasljedne epilepsije) 1878. godine bacila je sjenu na njegov život i natjerala ga da se povuče u osamu svog imanja. Ipak, skuplja snagu i drži glasovite govore povodom smrti pjesnika Njekrasova i prilikom otkrivanja spomenika A. S. Puškinu u Moskvi koji izazivaju veliku pažnju i reakcije u javnosti.

Nakon dugih priprema započinje rad na grandioznom dvotomnom romanu Braća Karamazovi objavljen u “Ruskom vjesniku” 1879-80. godine, strastvenu filozofsko-društvenu pripovijest o društvu, etici, slobodnoj volji, religiji, Bogu, moralu i dr. u čijem je središtu sudbina porodice Karamazovih. To je pasionirana duhovna drama koja opisuje stavove i poglede na religijska i materijalistička pitanja, intimnu sumnju, pravosudni sistem, veliki sud, etičku borbu i svijest unutar svakog pojedinca. Sa složenom strukturom kriminalističke priče i nizom modernih narativnih i strukturalnih elemenata kompozicija romana se zasniva na upotrebi subjektivne književne tehnike “sveznajućeg pripovjedača” što je omogućilo piscu da kroz lični izraz postane jedan od likova romana, dok individualni karakteri koriste personalne izražajne ekspresije u deskripciji intimne personalizacije. Roman je zasnovan na nekim istinitim detaljima koji su se desili u to vrijeme, kao i nekoliko nedovršenih ideja koje je pisac započinjao i kasnije ostavljao, zanimajući se nekim drugim stvarima i djelima. Manastir Optina u kojem je Dostojevski našao kratkoročnu utjehu nakon smrti sina Alekseja inspirisao je mnoge duhovne aspekte pomenute u djelu. Dvojica staraca u priči, dijabolični Fjodor Karamazov i dobroliki otac Zosima, sučeljuju se kao negativni i pozitivni mimetički model i uzor za mlađi naraštaj, a pisac ponovo kritizira i pomodne, modernizatorske zapadnjačke ideje koje, po njemu, truju rusku kulturu i vrše negativan uticaj na društvo i tradiciju, pozivajući na povratak tradiciji i slavensko-pravoslavnom okrilju. Formalno, pripovijest govori o patricidu u obitelji s razvratnim ocem i trojici (ili četvorici) braće od kojih svaki predstavlja zasebnu individualnu ideologiju i psihološku paradigmu (Dmitrij – kompulsivnost, naprasitost, tjelesnost; Ivan – ateizam, sumnju, racionalizam; Aleksej – duhovnost, poniznost, žrtvu), no to je roman u kojem je pisac u najvećem obimu sumirao sve svoje opsesivne teme predstavljene porukom nade u uskrsnuće i vječni život kojom Braća Karamazovi i završavaju. Djelo ubrzo doživljava veliki uspjeh širom Rusije, a uskoro i van njezinih granica, a sam Dostojevski doživljava neviđenu slavu i značaj. Potaknut sjajnim kritikama pisac stvara idejne i tematske koncepte za nastavak romana.

Početkom januara 1881. godine sretan zbog ugleda koji neprekidno raste, stabilnog porodičnog života i materijalnog stanja, ali bolestan i iscrpljen, prilikom susreta sa prijateljem D. V. Grigorevičem Dostojevski izražava sumnju da će preživjeti zimu. 26. januara piščeva sestra Vera dolazi u iznenadni posjet tražeći od brata da odustane u njenu korist od svog nasljednog dijela rjazanjskog imanja koje mu je pripalo nakon smrti tetke A. F. Kumanine. Iz kazivanja njegove kćerke Ljubov koja je svjedočila događaju, dolazi do ružnih scena, burnih i suvišnih riječi, suza i preklinjanja. Rastresen i uznemiren, pisac ubrzo doživljava teško plućno krvarenje. Preliminarni pregledi daju loše prognoze, pogotovo nakon što se krvarenje ponovilo nekoliko puta. Dolazi do zapaljenja i emfizeme pluća koju doktori ne uspijevaju sanirati. Posljednji dah udahnuo je u jutro 28. januara. Kovačka ulica, u kojoj je izložen na odru, sva je crna od ljudi koji preplavljuju u jezovitoj šutnji stubište radničke kuće i ispunjavaju uske sobe tik do lijesa. Iz najudaljenijih gradova putuju izaslanstva da mu iskažu posljednju počast. Na tom sprovodu odjednom se na jedan sat ostvaruje sveti san Dostojevskog – jedinstvena Rusija. Onako kao što su se u njegovim djelima osjećala bratimstva svih klasa i staleža, tako su i one gomile ljudi iza posmrtnog odra u svom bolu bili jedna jedina masa – i mladi aristokrati i raskošno odjeveno sveštenstvo, i radnici, studenti, oficiri, lakeji, prosjaci… bili su jedna cjelovita Rusija. Sahranjen je na Tihvinskom groblju Aleksandro-Nevske larve u St. Peterburgu, a sahrani je prisustvovalo nekoliko desetaka hiljada ljudi pristiglih iz svih krajeva Rusije. Na njegovom nadgrobnom spomeniku piše: Zaista, zaista vam kažem, ako zrno pšenično, padnuvši na zemlju, ne umre, onda jedno ostane; ako li umre, mnogo roda rodi (Jevanđelje po Jovanu XII, 24), što je i epigraf njegovog posljednjeg romana Braća Karamazovi.

Svoja djela pisao je natjeran teškim prilikama, a stvarao ih je u ubitačnim rokovima, često stihijski i bez revizije. Oskudica je Dostojevskog primorala na užurban rad, što je štetilo njegovoj ideji i izrazu, ali je ujedno potakla njegovu produktivnost, omogućivši intenzitet dožvljaja, dramatičnost i izgradnju feljtonističkog stila u ekspresiji, kao i poetiku kriminalističkog zapleta u jednom novom filozofsko-psihološkom literarnom ruhu. No ta oskudica imala je svoj uzrok i u temperamentu, prirodi samog pisca, koji je možda mogao i na drugi način organizirati svoj život i svoje prilike. Dovoljno je zaviriti u njegova pisma, u tu intimnu ispovijest, pa da se shvati, što je za njega značilo pisati. Bila je to težnja prema najvišem, sve ili ništa govorio je.

U njegovim djelima nema raspjevanosti riječi i blještavila literarnih ukrasa, ali ima bujnosti i opsežnosti psihološke raščlambe, strastvenog poniranja u složeni svijet misli i osjećaja junaka. Njegova paleta je pretežno siva, kao što je siv i sumoran i ambijent koji slika, ali rečenica teče lako, jednostavno i neprisiljeno, iznoseći pred nas najsloženije probleme svakodnevnice, zacrtavajući oštrim, sigurnim potezima lica i situacije. Kod Dostojevskog gotovo i nema krajolika, opisi prirode i gradskih elemenata su škrti, a deskripcija interijera mračna i oskudna; pa i ti prikazi više su usputni, pisac prelazi preko njih, koristeći se samo najnužnijim pripovjednim tehnikama, sav nadahnut razvijanjem radnje, dramatizmom situacija i razgranatošću psihološke analize. On mrzi lijepu literaturu, knjiške manire i šablone i traži izraz koji će reproducirati i ocrtati životnu dramatičnost što je nosi u sebi. To je dijelom i razlog što su neki kritičari njegovog djela smatrali njegovo pisanje neumjetničkim, zamjerajući mu zanemarivanje tehnika pisanja. Izučavanje i opis stvarnosti mogli bismo kod Dostojevskog podijeliti na dva konkretna dijela: jedan je studij slikar-realista, koji zalazi u različite sredine i ambijente upoznavajući nove tipove, upijajući govor, navike, subjektivne sudbine različitih individua, a drugi je studij mislilac, koji osluškuje i prati idejna, filozofska, psihološka i društvena strujanja svog vremena, nastojeći shvatiti njihov objektivni intimni smisao.

Stvaralaštvo i ime Dostojevskog je vremenom postalo sinonim za duboku psihološku analizu. Dugo su psihološko uranjanje i kontradiktornost njegovih likova imale za posljedicu da čak i sistematske psihološke teorije značajnih psihologa izgledaju površno. Mnogi teoretičari psihologije, uključujući i samog Sigmunda Frojda (koji je za Braću Karamazove rekao da je najveličanstveniji roman svih vremena), smatrali su Dostojevskog začetnikom psihološke teorije i analize, društveno-moralnim vizionarom, usljed njegove sposobnosti poniranja u psihu čovjeka kao pojedinca i društva kao cjeline; gotovo više psihologom nego književnikom. Interesantno da je sam Frojd u djelu Dostojevski i patricid smatrao piščevu epilepsiju fizičkom autosugestivnom manifestacijom njegove skrivene moralne krivice zbog očeve smrti, s obzirom da simptomi bolesti nisu jasno primjećeni prije tog događaja.

Opus Dostojevskog i pored sve svoje filozofičnosti nije flozofija, oni su književnost koja to iskustvo može prenijeti čitaocima jedino i isključivo na onaj način kakav pripada samo umjetničkoj književnosti. On je začetnik jednog razvoja u umjetničkoj prozi koji misaono previranje i borbu mišljenja čini svojom središnjom temom. Zbog toga se sklop i struktura savremene književnosti naprosto ne može razumjeti bez Dostojevskog. Ko nije pročitao njegova djela, teško može shvatiti ono o čemu se radi u modernoj prozi i o čemu to zapravo njen velik dio govori. Većina njegovih djela je smještena u tmurno ozračje velegradskog podzemlja, sa središtem oko uzbudljivih događaja baštinjenih iz trivijalnog romana i crnih hronika (ubistvo, zločin, krađa, bolesti, nesreće, skandali razne vrste i dr.) vrti se oko, za čovječanstvo, “prokletih pitanja” – naravi zla, ljudske patnje, smrtnosti i besmrtnosti, postojanja i nepostojanja Boga, slobode i odgovornosti, ludila i razuma, sudbine Rusije i uticaja Zapada. Elementi gotske fikcije, satire, fantazije, krimi-priče, pamfletizma i autobiografskih motiva inkorporirani su u njegovoj poetici kao autorski stvaralački kanon. M. Bahtin je Dostojevskog smatrao začetnikom teorije romana, naglašavajući njegovu narativnu polifonijsku tehniku tzv. višeglasje kao preloman doprinos romanesknom žanru. Sa aspekta književne tehnike njegovi su romani još uvijek bliski realizmu zbog obuhvata cjeline, načina karakterizacije i dominirajuće naracije, dok dramatični dijalozi, filozofske rasprave i polifonija čine od njega preteču modernizma. Kako su primijetili neki kritičari Dostojevski je bitno spiritualni autor, te je njegova karakterizacija čovjeka kao srca u kojem se bore Bog i Sotona, a zalog je ljudski život možda i najprimjereniji opis njegova vlastita stvaralaštva. Duhovnim rječnikom rečeno, čovjek je biće niže od anđela, no likovi Dostojevskog su često i niže od običnih ljudi, katkad upravo animalni, ali u trenucima ekstaze dosežu i prelaze razinu anđela, pa je ta dvostruka optika jedna od tajni uzbudljivosti djela Dostojevskoga. Istodobno niže od životinje i više od anđela, njegovi arhetipski raskoljeni junaci zrače duhovnom vitalnošću koja je temelj metafizičke naravi. Također, osjećaj za zlo i ljudski bitak učinili su njegovo djelo vrlo relevantnim za dvadeseto stoljeće, stoljeće dva svijetska rata, masovnih ubistava i totalitarnih režima.

Sa Okotobarskom revolucijom i padom carizma u Rusiji njegova slava donekle blijedi, sa namjerom koju su boljševički dogmatičari svjesno nametnuli u ruskoj književnoj periodizaciji i istoriografiji, ne mogavši mu oprostiti “reakciju” i pravoslavni humanizam, između ostalog. Neka njegova djela izdaju se oskudno i u veoma malim tiražima, a on sam je brisan iz reda velikih ruskih literata. Tek 1956. godine u procesu destaljinizacije slijedi ograničena rehabilitacija njegovog lika i djela, ali nikad potpuno i nikad prema ukupnom njegovom opusu. Međutim, padom komunizma njegova književnost ponovo plijeni punu pažnju akademskih, književnih i kritičkih krugova, a novi nacionalisti i duhovnjaci u njemu vide osnovu za spas novog vremena. Sam papa Benedikt XVI pominje razmišljanja Dostojevskog o progresu, revoluciji, materijalizmu, patnji, religiji, čovjeku i njegovoj slobodi, razumu, pravednosti i dr. u 44 paragrafu svoje enciklike Spe Salvi.

Njegova poetika se smatra autoritativnom u nastanku pokreta poput nadrealizma, egzistencijalizma, Ruskog simbolizma i ekspresionizma, a njegove ideje i inovacije u formi književnog djela, duboko su uticale na mnoge filozofe i pisce – Fridriha Ničea, Martina Hajdegera, Albera Kamija, Žana Pola Sartra, Mihaila Bulgakova, Tomasa Mana, Džejmsa Džojsa, Hermana Hesea, Virdžiniju Vulf, Andre Žida, Vilijama Folknera, Franca Kafke, G. G. Markesa itd. Romani, pripovijetke, eseji, putopisi, skice i dr. sklopljeni od kombinacija autobiografskih, običnih i svakodnevnih tema u sintezi sa sveprisutnim univerzalnim pitanjima bude uvijek novo interesovanje čitalaca i pobornika njegove pisane riječi širom svijeta.

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.