Između korica svake svoje knjige, kao u nekom relikvijaru, smjestio sam dio samoga sebe, ono za što sam vjerovao da bi trebalo biti moja prepoznatljivost. 

Mada su  njegovi angažmani u domenima istorije umjetnosti i muzeologiji značajni za crnogorsku kulturu, Mladen Lompar najpoznatiji je kao pisac posvećen pjesništvu kao izabranoj poeziji, pjesnik sa biografijom koja je u znaku odsustva teatralnih gestova. Postojanost je njegov fundamentalni rezon, jednako kao što je postojan lirizam Vitomira Vita Nikolića, pjesnika čije ime nosi nagrada čiji je ovogodišnji lauret Mladen Lompar. Književna kritika na stanovištu je da Mladen Lompar u okvirima svog poetskog angažmana na prefinjen način detektuje kulturološke modifikacije crnogorskog bića.

Dobitnik ste nagrade za liriku Vitomir Nikolić. Ta Vas je vijest, pretpostavljam, obradovala…

Obradovala i iznenadila. U jedan uobičajeno težak dan na odjelu radioterapije u Pokrajinskoj bolnici u Klagenfurtu, putem telefona pjesnik Vukman Otašević mi je javio iz Nikšića i čestitao nagradu… Naravno, u duhu Vitovih odgovora, i ja njemu.

Tako sam se opet sjetio druženja s Vitom po beogradskim kafanama, ali i u brezovačkom lječilištu, gdje me jednog proljeća dočekao na kapiji riječima: “Bilo mi je žao kad sam čuo da moraš ovamo. Ali pravo da ti  kažem, i obradovao sam se.”

Vito je bio legenda Nikšića i brezovačkog sanatorijuma, koji je tog proljeća greznuo u dugim kišama i teškoj melanholiji. Zbog toga smo satima znali sjeđeti na terasi paviljona i razgovarati. Sve mi je, na određeni način, ličilo na Čarobni brijeg. Čak i njegove priče o Kasindolu, Bežanijskoj kosi…, pune lucidnih opservacija, nepatetične… Sad mislim, kako bi samo prokomentarisao dodjeljivanje nagrade sa njegovim imenom baš meni. Bilo bi tu samo njemu svojstvenih komentara.

Kakav je, uopšte, Vaš odnos prema književnim nagradama? Što priznanja te vrste Vama predstavljaju?

Nagrade su potreba svakog društva. Naravno ako su potvrda ljudskog i stvaralačkog statusa ličnosti koja djelom kodifikuje njegove kriterijume.Pretpostavljam da niko nije ravnodušan na priznanja za ono što radi. Ipak, sve više naše nagrade postaju političke medalje, i poseban su dio zahvalnosti za političke usluge, posebno one u predizbornim kampanjama. Zato, one koje dodjeljuju kolege, najviše cijenim…

Poezija, lirika pogotovo, u nekom je smislu, unutrašnji, sakralni, duhovni prostor. Da li bi to mogla biti primjerena definicije i Vašeg lirizma…
Ono što sam pisao u poeziji, ima, zaista, za mene status relikvije. Između korica svake svoje knjige, kao u nekom relikvijaru, smjestio sam dio samoga sebe, ono za što sam vjerovao da bi trebalo biti moja prepoznatljivost za “Vrijeme u kojemu sam prošlost”.

I to jedinim načinom – jezikom, koji je, da citiram Hajnriha Bela “…najvredniji prirodni posjed čovjeka: kiša i vjetar, oružje i ljubavnica, sunce i noć, ruža i dinamit, ali nikad samo jedno od to dvoje; uvijek je opasan jer objedinjuje suprotnosti – kruh, nježnost, mržnju, a u svakoj, svakoj pa i najmanjoj rječci krije se još ponešto, pa makar i nevidljivo, nečujno, nedodirljivo: smrt. Uostalom, sve sto je napisano, napisano je protiv smrti.”

Konkretno, poezija jeste moje svetilište.

Od samog početka, a početak se desio prije četrdeset godina, umjetnošću ste se bavili na način nov za uslove i sredinu u kojoj ste živjeli. Kako Vam danas izgleda to “Vrijeme u kojemu ste prošlost”.

Vrijeme mog pojavljivanja imalo je svoje pjesničke domete na nekoj drugoj strani. Crnogorska poezija je studila u Njegoševoj sjenci, istoricizmu, naravno rimovanom. Teška kora tradicionalnosti zatvarala je kreativni prostor. A oko nas se stvarala velika evropska savremena klasika, prije svega grčkih i italijanskih pjesnika.

Takvo stanje moglo je opravdati samo vlastita nemoć. Ne mistifikujem ovdje svoje druge puteve, kojima sam pošao, niti odluku da budem glavni lik svoje priče. Jer nijesam stvarao drugačije zbog prevrata, već zbog odgovornosti prema samome sebi. Na koncu, poezija je ono u što sam uložio svoje vrijeme i ono što sam volio…

Što je najvrjednije što umjetnost  životu daje?

Ako neobjašnjiviji dio stvarnosti, dakle, ono što je besumnje, prostor stvaralaštva tretiramo i kao pravo na sopstvenost, imamo mogućnost doživljaja lične uzvišenosti. Naravno, pod uslovom da u svojoj obradi primijenimo precizno zakonitosti odabranog izraza.
To je ono za što je Bel rekao da je – protiv smrti.
A to je sve.

Što mu oduzima?

Ako umjetnost doživljavamo tako kako sam rekao, ona životu ne oduzima ništa.

* * *

Stravični spokoj

otišao sa ovog mjesta
i zašao u prostor dostojni

nikad niko neće saznati
što se dešavalo u njegovim noćima
kako ga je ubijala monotonost požude
i gorčina
zbog sjene
s kojom je proživio u lažnoj bajci

nije mu bilo dovoljno
što je prevara bila božanska

prošao je sjećanjem
kao prorok
stravičnog spokoja
sopstvene Troje

2.
proglašavali su mu bijedu opštim dobrom
i s neshvatljivom lakoćom mjerili
njegove datume i prostore

bio je promašeni cilj
što nastavlja
pogođen tišinom

i bez kajanja
i prtljaga
ide
s onu stranu sebe nekadašnjeg

3.
stojao je u dubokoj noći
zagledan u zid naspram
ne bi li prepoznao
silu koja ga ima

i uvijek trenutak prije saznanja
zastiđen odustajao

Mladen Lompar
Iz knjige “Vrijeme u kojemu sam prošlost – hronike rastrojstva”

Razgovor vodio: Vlatko Simunović
maj 2009. godine

Podijeli

1 Comment

Ostavi odgovor