Nova njiga Mladena Lompara “Diptih rastrojstva”, objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Izdavač knjige je Goran Marković, a urednik Milorad Popović. Za dizajn se pobrinuo Vukan Lompar.

Mladen Lompar – DIPTIH RASTROJSVA

Na koricama: Dimitrije Popović “Diptih rastrojstva”
olovka u boji, 25×35 cm 2014. godine

Hronike rastrojstva

* * *

Gospode
za mučeništvo
hvala tvojoj milosti
i bih ga dostojan
stojeći mu nasuprot
ali sve će potonuti
bez njegovog teško uobličenog sadržaja
kanonski osiguranog od ljudi
jer svemu
što unaprijed istrpjeh
sad se vraćam
bježeći od sopstvene praznine

* * *

U djetinjstvu sam noćivao, a često i provodio vrijeme u prostoriji od kamena dozidanoj pri staroj kući. Bila je to suhomeđa, sa krovom od iskidanih i ispravljenih limenih bačava postavljenih preko tankih greda. Pritiskan je teškim kamenjem da ga vjetar ne bi odnio.
Zidove su, zavisno od sezone, naseljavala različita bića. Leptiri, mravi, škorpije, crvi, guśenice, puževi, gušteri, miševi… Zmije nikad nijesam vidio, iako je, bez sumnje, i njih bilo.
Tek kasnije, za krovne gredice, prikovane su daske, nejednake debljine i širine, a između njih i plehova su natrpavane novine i papirne kese, radi bolje izolacije. Tu se nastanio dio mojih stalnih gostiju. Postepeno su se i prostori između kamenja u zidu popunjavali, a onda se jednog dana sve omalterisalo.
Životinjski svijet preselio se ispod dasaka, koje su zamijenile prvobitnu kartonsku oblogu na podu. Često sam noću, ušuškan u toplu perinu, slušao njihove vječite igre i pokrete.

* * *

U Topolskoj ulici u Beogradu, u suterenu jedne dvospratne kuće, imao sam iznajmljenu sobu. Ne śećam se kako su izgledali moji stanodavci, ali sobu pamtim, zbog vrta (bili su neki proljećnji mjeseci) čija je raskoš popunjavala neveliki prozor postavljen u visini trotoara. Ponekad bih vidio i nečije noge. Više ne pamtim one što su me pośećivali. Sem jednu Janju. Zaricasmo se (u dubokoj nemaštini) da nikad nećemo biti bogati. Jer snovi nam bijahu najveći pośedi.
Tu sam danima pisao neke priče i poeziju, što niko nije htio da objavi. Bili su loši tekstovi. Uništavao sam ih, pisao druge, i opet uništavao. Naveče sam odlazio na književne večeri, gledao i slušao pisce kao nedosegljiva bića, a potom po kafanama pio. I uvijek sa nekim sebi sličnim, zaludnim i promašenim piscima… Danas tekst ponekog od njih pronađem u novinama, ili u nekoj knjižari naiđem na njihove knjige. I pomislim da im je najvažnije što su istrajali. I, možda, pobijedili vremenom.
Bilo je to uzdrhtalo doba. I neobuzdanost koju je moglo samo vrijeme dovesti u mirnu tačku stvaranja.
Dugo su tek nađene riječi padale u tišinu, umorene napetošću i prostorom koji ograničava.

SAMO MENI NEŠTO JE ZNAČILA

kad je zamijenila rite
i auru tuge što joj davahu
Janja nije bila više lijepa

izgubi s njima
miris izbe u kojoj je živjela

i bijaše nekako prezriva
dok me ostavljala

a samo meni
nešto je značila

* * *

Kao što znate, dugo sam radio ovaj zapis. Vjerovao sam za ono što se moglo desiti da nije zauvijek propalo. I da je daleko godina u kojoj će mi se osvetiti spavanje po podrumima predgrađa, boemija, prolazne bolesti… [toviše, mislio sam da mi nije ni zapisana.
Neznanje je ubijalo gorčinu konačnosti. I pomisao da je ovo najličnije.
Ali, jednog proljeća početkom sedamdesetih, dok sam na nekom nasipu blizu Dunava tražio pravilne nevelike školjke, srušio sam se od nemoći i dugo ostao na pijesku… Ponovni susret sa sviješću bili su samo pokreti očima. Prepoznavao sam oblake i drveće, a onda, okrećući glavu, i kompletan pejzaž.
I pomislio: ipak je zapisano.

Mrači se śećanje bez sigurnosti u zakutu đe je odlagano. I ne shvatam đe je ustvari bila istina.
Smješten sam u zastakljeni boks jedne beogradske klinike sa neljubaznim osobljem. Dovodili su iznad mene studente. Razgovarali su međusobno, a ja ništa nijesam razumijevao.
Gledao sam kako se izdiše u tim malim prostorima. Za malo umiranje. Mislio sam srećniji umiru u ljepšim sobama. I pred ljepšim licima.
Jer tu se ośeća samoća kao jedini smisao. I posljednjim pogledom ište ljepota.
Bila je to klica bolesti koje su se liječile. I rastrojstva što mu nijesam nalazio trava.
Neke od tih godina sahranili smo Mašu.

NI U ŠTO VIŠE NIJESAM SIGURAN

sa osamnaest godina
Maša je poginula

prije nego što su je odnijeli na groblje
u kući đe je rasla uz majku
čulo se samo moje ridanje

pa sam pobjegao od začuđenih pogleda

a na pogrebu
oko njenog lijesa
bijahu strana lica

i pitao sam se što ja tu radim
poslije sam uzalud smišljao riječi
dostojne stvarnosti
što je nevidljivo udaljavala

sad samo mislim

da je Maša bila lijepa
ali ni u to više nijesam siguran

NIJE MI SVEJEDNO

imao sam san
i buđenje ga je odnijelo

sad ga opljačkan i ne pamtim
ali znam da je bio

i nije mi svejedno

NI POSLJEDNJEG DAHA

– smjer kojim putuju mrtvi je uvijek isti
govorili su
– a riječi lišene značenja umiru u tišini
i slike poznatih stvari
što ih se ne mogu śetiti

gube se prostori
pratim ih bez daha
čekam promjenu predjela
ili novo zbivanje na istoj sceni
na mjestu đe sam

BEZ TREPTAJA

Snovi sve izokreću u nelogične vizije.
Budim se.
Pored mene niko ne diše.
Ni blizu.
Sam sam.

i grč išibanog tijela

ni uzaludnog krika
čak ni daha da se ugasi svijeća

bez treptaja se
prepuštam vremenu
(koje me je već nepomičnog nalazilo i nosilo)

i prostranstvima zaborava
(a ova noć je mogla biti namijenjena śećanju)

bez želje da se dozna istina
odlazim neometan u ovoj jedinstvenoj sceni

HRONIKA RASTROJSTVA

nema me više među prijateljima
(po kojima bih dokazao prošlost)

nema misli sa skrivenom porukom
pusto vrijeme
nesanica
bijes
pa udah śećanja
i leptirice sluđele bjelinom papira
koji preda mnom
i dalje ne progovara

kojim je stihom
počeo rat za lijepu Helenu


O knjizi

Diptih rastrojstva Mladena Lompara
HOTEL MEMORIJA
Soba broj 7

1.
Opus Mladena Lompara sačinjavaju raznovrsni poetički iskazi, kao djelovi jedne sasvim lične, a opet nacionalne, pa opet univerzalne, poetske kosmologije.
Navikao nas je Lompar da uvijek piše drugačije knjige, da tvori svjetove kojima obilazimo prostore naših sjećanja, da od proze stvara poeziju i obrnuto, od istorijskih pasaža lirsku fantastiku, od magijskih sadržaja jednu bolnu stvarnost koju gotovo možemo da dotaknemo. I ova knjiga, sastavljena od dva upečatljiva rukopisa („Vrijeme u kojemu sam prošlost – hronike rastrojstva” i „Mit o izgubljenim dodirima”), ako ništa drugo potvrđuje makar da Lompar i dalje obitava u snovima, koji i odranije bijahu njegovi „najveći posjedi”.
Nimalo slučajno, u podnaslovu, sam autor određuje ove pjesme „hronikama”. Ma koliko da je po srijedi jedna uspjela poetička igra sa žanrovima, toliko je značenjski korektna ova odrednica. Zbilja, slike koje Lompar predočava dešavale su se u različitim vremenima, koja ne liče jedno na drugo, osim po osnovnim znakovima koji prožimaju autorovo pismo. A ti su znakovi kod njega uvijek isti: samoća, daljina, obale, ptice, tišina, melanholija, grijeh…
Smjena vremena se onda odvija kao prikaz smjena čovjekovih nesreća, njegove nenaviknutosti na ovakav svijet. Otuda Lompar obilazi ona vremena u kojima više ništa ne živi, osim tankih i najčešće bolnih uspomena. [to je onda ova knjiga, nego – Lomparevim načinom rečeno – jedan snažan „udah sjećanja”. [to je u tom slučaju „Vrijeme u kojemu sam prošlost” nego pronalazak odavno utisnutih zapisa, iz vremena koje nam je toliko daleko ili strano, da nam se više i ne čini našim. Zato su lirska bilježenja tih zapisa označena kao „hronike rastrojstva”. Pjesnik je stvorio jedan kalendar događaja o kojima samo on može svjedočiti, ali ne sa sigurnošću, kako i sam piše („Ni u to više nijesam siguran”) podijelivši tako sa čitaocem mnoštvo mogućih tumačenja.
Određeni stihovi iz ovog djela snažno korespondiraju sa nekim njegovim ranijim knjigama. Tako knjige imaju među sobom snažnu komunikaciju, isto kao što autor u raznim rukopisima zalazi s one strane „sebe nekadašnjeg”. Recimo, načinom kazivanja i preusmjeravanjem govora iz pozicije JA, manifestovanom u ciklusu „Prostor nepoznatih zvukova”, Lompar podsjeća na postupke koje je vrlo vješto koristio u knjizi „Dnevnik iz boce”, iz 1991. godine. Zanimljivo je za one koji se ozbiljnije bave stvaralaštvom cetinjskog pjesnika, da je to zbirka koja, prije reprezentativnog pregleda dotadašnjeg pjevanja „Dodir za gubilšte”, prethodi onima što označavaju prekretnicu i donose drugačije poetsko iskustvo – od knjige „Kraljica Jakvinta, opat Dolči i vrijeme stida”, pa do danas. To govori o svojevrsnom sveprožimajućem kodu unutar jednog inače raznorodnog pisma, o krugovima koji opasuju jedno izuzetno djelo, o poetskom istraživanju i iskušavanju više nivoa vremena i prostora. To takođe znači da je po svom biću, senzibilitetu i duhu, Lompar bio i ostao istinski pjesnik. Teško stečeno blago, zaista. Jer u vremenu koje cinično i grubo dočekuje rafiniranost pjesnika, neaktuelnost poetskih tema, pjesnikovih vizija i nedostupnih proročanstava, Lomparovi stihovi privlače nekom zavodljivom uzaludnošću, što može pripadati jedino onoj vasioni u kojoj vlada poezija.
Nesvakidašnja istrajnost i posvećenost pjesničkom osjećanju svijeta sve je rjeđa odlika današnjih pisaca. Otud možda i navedeni povratak na poziciju „mi”, koje upućuje na neko zajedničko obilježje, pa makar i zajedničku uzaludnost, ima za cilj ukazati na dužnost rijetkog pjesničkog bratstva. [to li se to zbilo sa „nama ondašnjim”? – kao da se pita Lompar. Da li se taj osjećaj može objasniti onim stihovima velikog Česlava Miloša: „Primao sam što bješe mi suđeno. Pa ipak, bio sam samo čovjek, / To znači, patio sam za bićima sličnim sebi (“Riba”)”. To ne znam, ali zasigurno znam da nije nimalo lako usredsrediti se na ovakav pjesnički govor, kada odasvud “šumi jeza konačnosti”.
I ova knjiga ukazuje da su neobične situacije u kojima se može naći pjesnik. Tako će on biti zahvalan i na mučeništvu koje proživljava, pa će saopštiti: „Gospode / za mučeništvo / hvala tvojoj milosti…” Jednostavno, svaka okolnost je shvaćena kao dar pjesništvu. S druge strane, opet, Lompar se izvrsno snalazi i u okvirima tek pronađene magije, tu obitava tek sa ponekom “kapljom stvarnosti”. Njegov govor uvijek je između dvije stvarnosti: upravo kada pomislite da nam predočava realne, nekad doživljene, slike – autor svjesno sklizne u pronađenu fantazmagoriju.
Još jedan povratak je veoma bitan u novoj Lomparovoj knjizi. To je, naime, povratak u djetinjstvo i mladost, među stvari smještene unutar stare kamene kuće, u ambijent iznajmljene studentske sobe, u atmosferu dalekih književnih večeri, među kafanskim stolovima i promašenim piscima, a potom i u prostor jedne sumorne klinike. Kako uvjerljivo ispisivanje lirske hronike. Onako kako sjećanja nalažu. Na sjajan način Lompar pristupa povratku u prošlost i ispisuje nezaboravne redove: „(…) jer svemu / što unaprijed istrpjeh / sad se vraćam / bježeći od sopstvene praznine.” Teško da bi bilo koji tumač pjesnikovog mozaika satkanog od sjećanja mogao što dodati ovom iskazu. Pjesnik se odavno smjestio u prostor svoje sudbine, preostaje mu da odživi predodređene znakove. Zato iz snage sadašnjosti može da pomisli i saopšti: „ipak je zapisano”. Svijest o neminovnosti povratka ovdje je siguran put u sjećanje, povratak u san. A „…san jednog čovjeka čini dio sjećanja svih ljudi«, kaže Borhes. Povratak u prošle dane u ovoj knjizi se postavlja kao moćno oblikovanje pjesničkog prostora.
Ako bi jedna rečenica mogla sažeti objašnjenje neobičnog iskustva novog Lomparovog pjevanja, ona bi bi se odnosila na to da je pjesnik sve vrijeme tražio onu noć „koja bi bila namijenjena sjećanju”. Nema sumnje da je takvu jednu noć Lompar pronašao i podario nam je.
2.
Negdje na stranicama drugog dijela ovog rukopisa Mladen Lompar piše da mora “ispoštovati slučajnost”. Kao da je taj iskaz saopšten onako uzgred, da ne bi narušio strukturu knjige. A zapravo je to jedan od ključnih iskaza, kako ove knjige, tako i njegove poetike u cjelini. On je, naime, posvećen slučajnosti. Slijedi je, svjestan tajne slučajnosti i njene sveprisutnosti. Njen je vjernik. Na tom mjestu stanuje šifra ove poezije.
Kao u broju sedam, Lomparovoj omiljenoj cifri, koja se prostire ovom knjigom.
Sedam je očito broj koji je pomjerio piščev život. I život njegovih knjiga. Na čitaocu je da naslućuje, a ima posebne draži i u onom nesaznatom kodu, koji je na domak mogućnostima valjanog tumačenja. Ostaje nam, dakle, da skupa s autorom poštujemo slučajnost.
Nimalo slučajno, upravo sedma knjiga Mladena Lompara “Prostor izgubljene svjetlosti” označila je promjenu njegove poetike, iskorak u nepoznate sfere crnogorskog pjevanja. Izraz se približio prozi, a nakon ovog djela uslijedila je prvo rekapitulacija, sa izborom iz dotadašnjeg pjesništva “Dodir za gubilište”, a potom i puna afirmacija Lomparovog stvaralaštva, u kasnijim godinama potpuno zasluženo krunisana najvišim nacionalnim i književnim priznanjima. Lompar je tako potvrđen kao istrajni i po mnogo čemu, a najviše po hrabrim stvaralačkim iskoracima i dostojanstvu književnog izraza, usamljeni riter crnogorskog pjesništva.
“Mit o izgubljenim dodirima” doima se kao rendgen probranih, do sada zatomljenih uspomena pisca koji s lakoćom svoje teme pretvara u univerzalne. Kao kroz skrovite odaje, kojima su hodili različiti usudi, Lompar nas vodi kroz sjećanja, kroz albume koji odaju načine i količine ljudskih nesreća. Ta iznenadna i tužna izložba odslikava život jednog grada koji postoji tek u uspomeni, jedne prošlosti koju jedino riječi mogu da ožive. Postavka je to što nas sa sjetom uvjerava o jedinstvenoj stvaralačkoj poziciji Mladena Lompara.
Ako je “Triptihon iz nacionalne biblioteke” utemeljen na lirskom “prepjevu” znanih i manje poznatih istorijskih tema, ovdje je temelj – “lična arheologija”. S tim što je ova priča, samim tim što je neposredna i izrazito lična, utoliko intrigantnija, mnogo bliža čitaocu, zbog dirljivih prodora sjećanja u sami krvotok teksta. A ulazak u druge svjetove piscu svakako služi i kao podsjećanje na samog sebe.
“Sahranjujem svoje velike teme” – najavljuje Lompar nagovještavajući izmješten ton, potpuno prestrojavanje na lične motive. Iako je jasno da je i ranije, posredstvom opštih tema, prevashodno govorio o sopstvenim iskušenjima. Zapravo, najveće i najizazovnije teme su one lične, sa svoje pučine.
Odavno Lompar zna da “ništa nije neminovnije od nemogućeg” (Igo). Odavno je svjestan da “Svaki dan je raspeće a noć potopska”, da je čovjek uvijek na rubu grijeha. Tako je njegova poetika različitim nemirima označena. I samo trajanje nemirom se unutrašnjim imenuje. A što bi drugo preostajalo kad je pjesnik uvijek pustinožitelj. On pjeva o onom dobu “kad tonu zavještanja”, kad je “kasno za sumnju”, kada osama obuzme sam duh.
Pregled kolekcije rendgen snimaka djeluje kao panorama mjesta, popis sudbina, uvod u propadanje. Kao da po Ivanbegovoj sakuplja te ostatke sjećanja i življenja. Iza Crne grede gdje još stoluju njegove djetinje maštarije. Tamo je mitski prostor Lomparovih bilježnica i prvih strofa kroz koje, evo, lelujaju i duhovi zaboravljenih junaka nestalog vremena. S rasporedom bolnih scena iz tog doba (od kojih je svaka po jedan pakao) ispusuje se sedam redova života. Zato ta rendgen pjaca skriva tajnu žilavosti jednog narušenog kosmosa.
U svemu se vidi simbolika broja sedam, ona se rimuje sa kišama koje su stalno prisutne u Lomparovoj poeziji; one neprestano udaraju o lastre cetinjskih kuća, ovog puta još i uz pratnju veličanstvene muzike Zbignjeva Prajsnera. Da parafraziramo Boža Koprivicu, kome je i posvećena ključna cjelina ove knjige “Mjesto đe počinje ova knjiga”, kakva bi to bila knjiga u kojoj nema kiše. A tek Mladenova knjiga. Bez kiša koje ne prestaju, mirisa lipa i novembarskog lišća. Pamćenja dosežu do početaka, zadiru u samo “dno sjećanja”.
I u “Mitu o izgubljenim dodirima” smjenjuju se poezija i proza, vlastita i tuđa iskušenja, daleki zapisi i nova kazivanja. Otuda je pravi naziv za skladište Lomparovih uspomena – “Hotel Memorija”. Neki tajni prostor u rodnom gradu i svim gradovima koje je pohodio, čija atmosfera ga je pratila kroz knjige, bolnice, ulice divljih kestenova i park 13. jul, citate, sobe mladićkog doba… Hotel može asocirati na hladnoću i otuđenost, na usamljenost u mnoštvu. Zamislimo onda da je njegov enterijer nalik onom iz “Hotela Nesanica” Čarlsa Simića. Kakva je to, uostalom, poezije bez nesanice.
Mladen Lompar se još jednom iskazao kao pjesnik moćnih predskazanja, u našoj literaturi ni na koga nalik i čijom su pjesničkom harizmom dostignuti sami vrhovi savremenog crnogorskog pjesništva.
Pavle Goranović

O pjesniku

Mladen Lompar je rođen 22. marta 1944. godine na Cetinju. Završio je Filozofski fakultet u Beogradu. U njegovom značajnom opusu knjiga poezije, najvažnija mjesta su zauzele “Pustinožitelj”, “Dnevnik iz boce”, “Dodir za gubilište”, “Kraljica Jakvinta Opat Dolči i vrijeme stida, “Boca lude princeze”, “Triptihon iz nacionalne biblioteke”, “Noć iz lapidarija”, “sjena na sceni” i druge. Lomar je predśednik Crnogorskog PEN Centra, i potpredśednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, član Matice crnogorske i Crnogorskog društva nezavisnih književnika.Glavni je i odgovorni urednik časopisa “Ars”. Bio je član Savjeta za standardizaciju crnogorskog jezika.
Nagrade:
Zlatni pečat Crnojevića, Podgorica, 2002, Risto Ratković, Bijelo Polje, 2004, Trinaestojulska nagrada Crne Gore, 2007, Vito Nikolić, Nikšić, 2009, Aleksandar Leso Ivanović, Cetinje, 2010, Miroslavljevo jevanđelje, Podgorica-Bijelo Polje, 2010.

Podijeli

Komentari su suspendovani.