Mladen Lompar      BALSAMOVANA KLETVA

Nela Savković – Vukčević

Svitac nad kletvom

„Ljubav je krilo koje je Bog dao duši,

da bi do njega mogla dosegnuti”

Mikelanđelo

„Pisao sam ovu poemu često skoro do jutra – sa zadovoljstvom. Malo kada me tako ispunjavala radost pisanja. Sve je bilo nekako zvjezdano, željeno, a daleko…Odavno je vrijeme iscurelo…i nije bilo nikoga da okrene pješčanik. Do sada…“ Kazao mi je ovo pjesnik povodom poeme „Ako se budemo vraćali“. Mladen Lompar piše noću. Čeka zvijezde da po krasnopisu duše pospu zlatni prah. Kao što su drevni kaligrafi zasipali vlažno mastilo svjetlucavom prašinom. I Nikola Tesla je govorio da je najbolje raditi kada padne mrak, „jer su zvjezdana svjetlost i misli u bliskoj vezi“. Stvaraoci koji još čuju prvi prasak i znaju da sobom nose iluminaciju rađanja svijeta, sjeme su vječnosti. Odrečeno im je samo ono što i bogovima, rekao bi Agaton, a to je moć da opovrgnu prošlost. Zato Mladen Lompar otkupljuje prošlost svojim pjesmama i provjerava emocije u sadašnjosti, shvatajući vrijeme borhesovski, kao suštinu koja „gradi i razgrađuje čovjeka“.

 

Druga verzija.indd

Mladen Lompar

 

KAO NEKA HLADNA OSVETA

iz dana u dan

povećava se moj boravak u prošlom

i uživanje

kao neka hladna osveta

 

 

NEĆE NAS NASLIJEDITI TIŠINA

Miju Popoviću

 

opet će

iz našeg strpljenja buknuti bijes

jer nećemo klečati

dok gođ ima

Montenegra

i njegove neporažene zastave

neće nas naslijediti tišina

ni kad neki jadnik

otvori utrobu darovnog konja

(i ode prebrojavati srebrnjake)

i ne nadaj se –

nikad ovđe

neće biti posljednjeg boja

mi smo vječita meta

 

 

SAMO NAŠ LOŠE ZAPISANI ŽIVOT

 

teška privlačnost

ljubavi

u kojima smo povrijeđeni

i strah od povratka

onih što su se smjestili mimo nas

a neće da ostanu

samo naš loše zapisani život

 

U TJESKOBI GRUDI

 

u tjeskobi grudi

đe se vodila bitka

leže moje Amazonke

zaštićene aurama

iz uživanja

(kojem se

u poprištu tijela

nijesam odupirao)

ako je prevara bila savršena

da li baš svi dobijamo

 

* * *

Jedan leptir je dugo tražio mjesto u

vrtu, slijetao u travu, na livadsko cvijeće

i precvale hrizanteme.

Zaustavio se na polomljenoj stabljici

nekog bršljana.

I bio nalik uvelom listu.

 

 

U PUSTOŠI DRAGOCJENE AGONIJE

 

kad počne umicati vrijeme

a tišina se širiti horizontima

na izlasku smo

i ništa ne čeka

kazaće

neoplemenjeni

oni bez snova

koji su

rasli vjerujući samo u istinu

ubijeđeni –

da prvog čovjeka nije bilo

a neće ni posljednjeg

u pustoši dragocjene agonije

 

 

BALSAMOVANA KLETVA

 

biće tu zauvijek

ovi ožiljci

neću sav umrijeti

uzalud su se trudili da rano ostarim

a živio sam pun život

u sjenci opakih bolesti i kletvi

mijenjao se prostor moje čežnje

i oblik

a onaj nekadašnji

je postajao izmišljena ličnost

istinite priče

iz tuđeg života

bez intime

i stida

i dovršene misli

 

dao sam ti mnogo stvarnosti

a naša istina je iskala drugačiju priču

(svijet koji su stvorili snovi

istina ubija)

isposnička misao

ostavljala je pusto poprište

i stid od nemoći

i duboko u noć

tresao sam

stiskao ruke nekako srećan

iako svjestan koliko je zapravo

sve to vrijedno

na kraju sam ustuknuo

jer strast je

nagovještavala haos

 

* * *

 

Sunce je povremeno zklanjao dim što

se vitlao iz zapaljenih šuma.

Kroz tu pogubnu skramu dobijalo je

izgled krvavog pečata koji je ovjeravao

dnevnik mučeničkog prostora.

 

 

 

AKO SE BUDEMO VRAĆALI

neka moje godine

i ovu poruku

čuvaju zmije

jer se moramo dugo vraćati

i bez žurbe:

do starih zapisa

i posljednje ljubavi

do putokaza za trgove lovora

magnolija

i svitaca

do pedlja svog prostora

makar se nikad više ne vratili

važno je da smo krenuli

 

krenuli smo

kad nam je kajanje ostalo

jedini događaj

(i mrtvi san samoće

đe je sve bezlično)

kao kad nam nestane

na pragu starosti ljubav

(drhtavija jer nije smjela biti)

ili kao kad smo u suvo lišće parka

sigurni da nema više groma

ni šapata od kojeg će planuti

kajanje kao da nas je

dvosjekli mač rizika

udario pljoštimice

pa čujemo među zvijezdama

cijuk imena koja se brišu

u prokletstvu dana

što mu se nit kida među raskošnim

navezima stiha

kajanje

Gospo

samo kajanje

 

u moru je

talas od sirene

došao mnogo poslije njene pjesme

i zato sam plutao bez zova

i načina da odredim sudbinu

povratkom u predio sa crkvom

đe je mirna voda jedne krstionice

uzalud čekala odraz nježne kože

znaš

niko nije dodirnuo našu tišinu

sami je nijesmo prepoznali

u sopstvenim predjelima

i beskraju

u njenoj posljednjoj priči

 

ništa lakše ne vene

od vijenaca tvoje iluzije

moja Gospo

 

i dok se budemo vraćali

nestajaće nas u trajanju nesklada

ispod sjećanja

(koje već počinje da boli)

i trave

i mojih riječi uzaludnih

kao zvono na crkvi

tamo đe nema ni vjernika

ni boga

(jer je sve umiralo

a rađala se tišina)

tišina

Gospo

oko tvoje ljepote

začuđujuća

 

 

ako se budemo vraćali

učinimo dugim to putovanjem

neka se cijepaju jedra

i padaju jarboli

i ništa neka ne ostane

u uzburkanoj vodi

na obalama neka vjetar ubija tišinu

u ljušturama kuća

i šumama lovora

sami smo stvorili ovu bajku

Gospo

i sad joj možemo pogledati

duboko u srce

i neka nam ostane

makar se nikad više ne vratili

važno je da smo krenuli

Podijeli

Komentari su suspendovani.