Miroslav Mićanović: Gdje leti napjev? Gdje sjekira pada? Gdje dolazi glas?

 

Melankolija

Toliko toga što je bilo između nas,
jednostavno, palo je u more. Samo si tako
prešla preko mene i moga ručnika. Zgazila me
i vikala majci, prije njezina skoka, pokazujući
prstom u modro murtersko more:
Ne tu.
Ne tu.
Ne tu.

Došla sam preko mora. Došla sam preko
mora, zvala je. I zvala se dalje i dalje. I sve se
ponavljalo kao u pjesmi Ivana Slamniga.
I sve se odgađalo kao u pjesmi dok ponavljao
sam i smušen, i probuđen, izgubljen i mrtav:
Morte.
Morte.
Morte.

Htio sam biti skakač. Htio sam biti. Htio sam
biti hrabar i hrust. Njemica, Angleška, Čehinja,
ili neka sasvim prva, druga il’ treća vikala je.
Pokazujući prstom u modro murtersko more:
Govorila meni nekom sasvim drugom:
aber du musst,
aber du musst,
aber du musst.

Tema

Vozeći se lošom cestom, na
putu do Koprivnice, ugledam,
negdje između Carevdara i
Velike Mučne, na polju
neodređene veličine, u modroj
radničkoj bluzi, moju majku,
u velikim gumenim, crnim
čizmama na slabim nogama.

Zakočim, zaljulja me, stanem
sa strane, svirnem i otvorim joj
vrata. Otkud ona? Što radi u
kišno, sivo, mračno podne,
300 ili 400 km od naše
kuće?

U autu je toplo, vrti se
zagrijani CD i pjeva o prostoru
koji pred našim očima umire i
nestaje.

Majka sjedi
pokraj mene i šuti.

Ne znam, ne pitam, vozimo se
u autu, na opasnoj udaljenosti,
iznad zemlje, iznad ceste, iznad
nas samih. Pjevač ne napušta
zavičaj. Ne mijenja registre i
teme.

Majka sjedi
pokraj mene i šuti.

Muškarci i žene
hodaju u parovima
po smrznutom polju i vuku
noge po mokroj travi,
pognutih glava s drvenom
košarom u ruci?

Što traže:
puževe ili žele zatući rovce?

Traže li jestive gljive
poslije kiše?

Majka sjedi
pokraj mene i šuti.

Prate me hladnoća i,
kao olupine nekoga propalog
života, parkirani auti
pored puta.

Stani! – kaže majka.

Osloni se o moju ruku na
mjenjaču. Izađe. Spusti se
do tih ljudi, koji hodaju u
parovima po smrznutom polju
i vuku noge po mokroj travi,
pognutih glava s drvenom
košarom u ruci?

*
Tema, kažem, djeci, tema
ponekad dođe sama, iznenada,
ne treba se čuditi, ispitivati je,
nego: zgrabite je na putu između
Carevdara i Velike Mučne,
dok na sebi ima modru bluzu i
velike crne čizme na slabim
nogama.

*
Pišite, kažem, kako ste sreli
svoju majku na nepoznatu
mjestu i već će se dogoditi
nešto. Povezite je dio puta
sa sobom. Ako šuti, šutite i
vi. Pustite neki CD i zviždite
napjev koji volite. Kad vam
kaže stani, vi stanite i otvorite
vrata. Nemojte puno žaliti,
ona će se već snaći na putu
do polja, do Koprivnice.

*
Rano je da im kažem da
što god oni učinili
tema će sjediti pored njih i
već na prvo pitanje, bili to
puževi ili gljive, hrana ili
smrt, rovci, ona će, ne
govoreći ništa, ustati i
zauvijek ih napustiti.

Selidbe Ždral

Promiču nekoliko koraka
niže, ispod tamnog oka i vedrog
neba, kabasto, tvrdo i sporo,
niz Vlašku se sele dan i noć,
kad je dan noć, kad je noć dan,
niz Vlašku se sele, sele se
kad se srce raduje i imena nema
za taj vjetar, za taj polazak i za taj
plan.

Ljuljaju se dok se voze kao ptice,
afričke zarobljene ptice u kavezu
onoga ludog momka, frajera i
robovlasnika, pjesnika, nježnog
udarača zime i cjepanicâ, onih
zimskih cjepanicâ koje su čuju kad
padnu na dno, podruma, iz ruku
kvrgavih i siromašnih, to je dno
dna, kažu, dno dna.

Sele se i ljuljaju, ljuljaju se i
sele kad duboko u bunaru dijete,
ko na staklu dah, ugleda lice starca
i skoči i skoči: bim-bam, bim-bam,
bim-bam, bim-bam, bim-bam,
bim-bam, bim-bam,
bim-bam,
bim-bam.

Gdje leti napjev?
Gdje sjekira pada?
Gdje dolazi glas?

Tamo i ovdje: momci iz kvarta
iznose teško i zarađuju sitno,
za pivo, znoj i strah, za ormar,
za olovo, za tuđe ogledalo
i prah:

dok se gegaju golemi kotači,
zaštitni lanci, puloveri, konopi,
kudelja i kape, smola i zima,
dok ledene dječje napjeve sluša,
sluša pjesmu onih koji sad lete
iznad oceana,
iznad riba,
iznad gradova,
glava i
mora.

Riba

Na desnoj strani Kaptola,
preko puta Kapucinera, gdje
me čekaju obećane kašete,
u opskurnoj trgovini
podno goleme katedrale,
zatječem dvojicu šutljivih,
obučenih na siromašnu:
skromno i čisto.

Dok jedan krpom čisti pod
od vlage, od snijega i nesreće
koju smo donijeli na cipelama, na
zimskoj obući, drugi vrti, jedan
po jedan, izložene katoličke
kalendare.

Pažljivi su obojica:
obuzeti svaki svojim dijelom
posla, prostorije, sobička za
prodaju, rade na podu, oko pulta,
dok u čudu dana koji završava
u izlogu čekamo prodavača, gazdu,
vlasnika, ili koga već!

Nas trojica smo, mislimo
svaki za sebe, skupljeni po
nejasnom pozivu, zamisli i
putanji – oko vjerskog nakita i
posvećenih predmeta, oko vlastitog
umora i mraka.

Gdje je? – pitaju me i traže,
radeći dalje svaki na svoju ruku.

Ne znam jesu li opasni, ili
samo sumnjaju tko sam ispred
pulta s kartonskim kutijama
punim Isusa, božjih majki,
križeva, ubodnih rana
i patnje.

Nema ga, nema ga, nema ga –
kažemo u jedan glas jedan
drugome, ponovimo u jedan glas
jedan drugome.

Ispod oka me, mrko i uporno,
izgubljeno, mjere njih dvojica
u kaputu i jakni, s kožnima zvjerinjim
kapama na glavi.

Nisam siguran tko su oni i
odakle dolaze, ali znam da im
moram priznati, znam da im
moram reći.

Ribe trebam, možda ga zato
nema, zbog mojih riba. Ribe
trebam, možda ga zato nema,
zbog mojih riba – kažem.

Nisam propovjednik i želim
nestati što prije.

Jesu li njih dvojica zbog
blizine smrti oni bivši koji
prodaju po kućama kalendare
za sitan novac, za dobro
zajednice, za spas
svijeta!

Ali nitko nikome ne kaže ništa.

Oni se dive kolornoj svetoj slici
Isusa. Podsjeća me bradom na
Brad Pitta, koji upire zaljubljen
pogled u majku božju
i njezina sina.

Divna je, pokazuju jedan drugom,
divna, ponavljaju i počinju pjevati
poznate napjeve dana i noći, poznate
napjeve dana i noći.

Napustili smo, nakon pola sata,
sobičak s bižuterijom, ja s dvije
kašete uzgojenih riba, oni s
pedeset kalendara i svetom,
besplatnom, darovanom slikom
Isusa zagledanog u
majku božju.

Nisam znao da sam gubitnik
i da će se, zbog moje nepažnje,
pokvariti ribe.

Ne mogu vjerovati,
ne mogu vjerovati da mi se to
dogodilo, ne mogu vjerovati, ne
mogu vjerovati, zdvajao sam nad
mrtvom ribom.

Oni su, njih dvojica bivših,
možda bili bolji od mene, od
moje sumnje mudriji i jači,
i dostupniji dobru kad su odnijeli
ispod pazuha majku božju i njezina
flourescentnog sina Isusa, Brad Pitta,
u svoju kućicu i pribili ih sve
zajedno na zid.

Jednostavno i tako.

Čekaju da prođe zimsko
predvečerje ta dva sveta siromaška,
ovisnika, da se dogodi, po tko
zna koji put, ono čudo što je
u kalendaru zapisano
crvenim slovima.

Obrt za pranje perja

kao da može sve što pravi
obrti mogu. pouzdan i plav
na ulazu u Končarevu furgon,
vidi se na vrhu trokuta Tratinske
stoji i na njegovu golemom
tijelu piše velikim crnim slovima
OBRT ZA PRANJE PERJA

ulazne stepenice u visini kotača,
sve obično kao što uđeš u sobu
krojača, podrum vinara il’ si
između užarena nakovnja, čekića
i vatre kovača Miklauža, u prašini
stolara ili (mrtvog) čuvara oružja:
vrata, zavjese, stakleno oko i
pospan glas žene.

kažem: htio bih biti živ.
kažem: htio bih biti živ, ženi iza
pulta: htio bih preživjeti, obučen u
gaće starijeg sina i bijelu košulju oca
tako da trbuh viri.

preživjeti u snu?
to je problem, to je uvijek problem.
gleda me: golog i goluždravog.
treba imati perje. i uperi prst u mene:
kao da si od majke rođen.

gdje je perje?
odakle i s kojih paralela i
meridijana stižu ptice? koji su alati
na vratu ubijene živadi, perje patke,
guske i noja.

tko zna?
znam.
ne znam.

može sve što pravi obrti
mogu: noću ili rano pred jutro.
iznad glave ceha, iznad vrata
žara i noža, gole, očerupane
i mrtve leže ptice dok njihovo
oprano perje u smjeru juga
kao žive ptice leti.

tko zna?
znam.
ne znam.

Selidbe Ždral.

Lete u predjele mrke, crne
dok u kostima busola za povratak
navijena čeka dok se okrenu
krv i zrak, proljetnog bubnja zov
i znak i znak: bim-bam, bim-bam,
bim-bam, bim-bam, bim-bam,
bim-bam.

Promiču. Selidbe Ždral.
Nekoliko koraka niže,
ispod tamnog oka i vedrog neba,
kabasti, tvrdi i spori, niz Vlašku
kad je dan noć, niz Vlašku kad je
noć dan, kad se srce raduje i imena
nema taj vjetar, taj polazak i tog
seljenja plan: bim-bam, bim-bam,
bim-bam, bim-bam, bim-bam,
bim i bam,
bim-bam.

Bazen

pjesma onima koji sjede za stolom,
samo naizgled veći i mudriji od onoga koji ima govori da

imamo bazen koji ćemo ove
godine napuniti, neizostavno.
samo treba uzeti dvije kante u ruke,
nositi i odnositi vodu, jednostavno
puniti do vrha bazena,
dok rub ne kaže
dosta.

dosta, kaže rub vodi koja nadolazi.

mi to ne moramo čuti i ne moramo
ništa znati o bistrini koja ima svoje
dno i svoj krug, sve ono što zrcali
sunce, naš stid i jad…

o čemu ti, pita voda, ali ti ne čuješ,
ne vidiš i ne znaš, s dvije si prazne
ruke počeo puniti i pumpati, puniti
i pumpati, pumpati i
puniti.

nestaje i nestaje ono što je trebalo
biti tako jednostavno, jasno i samo
tako da se smijemo, da uspjeh bude
od brda i od nebodera
veći.

dobro, kažeš crtajući na stolu
kuhinjskom bazen i ruke koje ga
pune.

dobro, ponoviš ravnoj površini
prevarenog stabla, krenimo
od onoga što nam je s rukama
dano: hodaj i puni tlocrt
nevidljivog grada.

pokušaj.

kante su premale i voda
se trusi, nestaje, nestaje i nestaje,
roni, roni u potrazi za pijeskom i
žednom devom
koja sasvim sigurno, nije ono što je
dobro za nas,
za uspjeh i grad.

gad se ceri u lice kao zalutali zmaj,
vjetar i ono što ometa plan.
povećajmo zato broj koraka.
razdaljina, između bazena i vode,
između vode i bazena, neka se,
odsada, mjeri nekim
drugim metrom.

priznajmo i ono što se u vodi krije
nije uvijek biser ili zlatna riba, na dnu
nije naš, moj i tvoj, glas, ali nosimo,
nosimo, nosimo i nosimo, slušamo
i zvižduk i ptičji pjev, jednostavno,
napunit ćemo, neizostavno, taj bazen
za ovu godinu
i slaviti

što?

Antifa je Bog

govori mi.

šljunčano parkiralište na sjevernom
dijelu sajma rubi nekoliko gradskih
svjetala, slično tvorničkim dvorištima,
mutnog i mrtvog sjaja napuštenih
vojničkih poligona, opustošenih
bolničkih vrtova.

stani, na trenutak, kaže mu.

dok uzmiče pred volanom, povlači
košulju i ogrlicu, on opušta remen
hlača i onda sve ispočetka:
ljubljenje, dodiri jezika, divljenje u
očima, tuga, sitni ugrizi, težak uzdah,
zrak.

stani, na trenutak, kaže mu.

uzbuđenje vodi njegovu ruku u vlažan
i njemu nježan svijet njezinih nogu.
gleda ruku koja traži njezino uzbuđenje.
čvrsto ga drži da se ne raspadne do kraja,
da ga ne izgubi, da se ne izgubi, da ne
zaplače, pazi da ne izgovori ono
što govori sebi za njega.

govori mi.

šljunčano parkiralište na sjevernom
dijelu sajma rubi nekoliko gradskih
svjetala, slično tvorničkim dvorištima,
mutnog i mrtvog sjaja napuštenih
vojničkih poligona, opustošenih
bolničkih vrtova.

stani, na trenutak, kaže mu.
on stane.

antifa je bog.
znamo tko je antifa, kaže,
ali tko je bog?

Jezero

jezero je bilo tako uređeno da se
samo sebi htjelo diviti, napustiti
vlastito mjesto i krenuti punom
vodenom površinom prema nama,
do nove pješačke staze, do brzih
biciklista. ili negdje na sasvim
drugo mjesto, gdje jezero se
ide diviti sebi.

nemojmo se varati, brzao je uz
mene Martin, koji je u hodu
htio vidjeti drugu stranu,
preko nasipa i preko rijeke.

katedrala je večeras nadomak,
htio je gledati njezine svece,
svjetlo, ući i biti skrušen,
uvršten u redove ove i one,
ovih i onih, gdje već želiš
biti kad si umoran i kad te
gubitka strah.

on je htio katedralu, a ja sam
htio do brata. dođe nam na isto,
složili smo se na punom krugu,
oko jezera koje

bilo je tako uređeno da se samo
sebi htjelo diviti i pustilo je
dječaka da izlovi ribu i trči
mami do kvarta. auti su
trubili i zastave ga zadivljeno
gledale svijetlim okom
ribe.

kaže se svijetlim ribljim
okom, ali mi nismo htjeli
plivati i preći preko toga
da mu je obala odveć visoka
i da je više kamena nego
vode.

ono je, jednostavno, plitko
za nešto tako. jezero,
nemojmo se zavaravati,
jezero ništa nije znalo
i ništa nije htjelo.
nije moglo krenuti lijevo
ili desno, jer toga na dnu
nema, nema kretanja i
znanja. mape i akvariji
navode na sasvim druge
predmete, želje i krive
stvari:
putnika i mrtvi grad.
ronioca i koplje.
praznik i žrtvu.

jezero je samo jezero,
odveć je uređeno tako.

poželio sam njegov iskrčeni
okoliš, divljač, nepoznate trave
i skrivenu pticu. metak, pucanj
i cilj, do kojeg i od kojeg
možeš trčati, trčati, trčati i
trčati hitro i zatvorenih očiju
kao uplašeni dječak.

pjevati. i pjevati. pjevati
od straha, od noći, od dubine
šume. koje više ni u snu nema.
jezera koje se nepomično
ljeska.

jezero je bilo tako uređeno da
su se drugi divili njegovoj
tribini, plitkom dnu, pogledu
i katedrali, do koje je htio Martin,
a do brata sam htio ja.

razišli smo se, do sutra, rekli
smo jedan drugom, do jezera,
viknuli, kad je već za sve nas
bilo kasno, šapnuli svom strahu
i prozoru zgrade jedno, obično,
beznačajno, oproštajno jezersko
la.

Nedjelja, metak

dječak koji se divi licu svoga oca,
dok stisnutog oka cilja na nešto
opasno i nevidljivo, dok puca iz
trofejnog pištolja u proljetno nedjeljno
popodne, tamo gdje trava raste zeleno
i bijelo je okrečen temelj kuće,
ne zna u tom trenutku da meta nije
ono čemu se njih dvojica, otac i sin,
nedjelja i metak, zajedno smiju.

otac, kojem podrhtava jabučica i
stisne mu se prije pucnja srce, kao riječi
na dopisnici, ne pomišlja da je
radost kraćeg vijeka od metka na
putu do nevidljive rane dana
i vjetra s kojim vijori njegova
bijela košulja i kosa.

dječak koji u podrumu
nevidljivom silom vođen uzima
očev pištolj ne čuje pucanj, vrisak,
ne vidi barut koji s mukom traži
tijelo metka i zauvijek izgubljeni
početak.

kad se sve to dogodi, jedne nedjelje
poslijepodne, prije mraka, dok je
sunce vedro kao na naslovnici čitanke
prvog razreda, žuto i crveno, nitko
ne pomišlja da što će dogoditi, što
je zapisano, kao u novinama, u okviru
osmrtnice: ni u jednu dopisnicu svijeta
ne stane tako malo vremena i toliko
muke.

Ključ

Planovi i projekti ležali su toliko
dugo na tlocrtu, u ravnini, u crti,
na dnu i na dnu dna da mu se
činilo da se neće dogoditi
ništa
nikad (i ništa).

Činio se stran sam sebi
kao dječak u prašini
kao u abecedi nepoznate
zemlje.
Nepoznate mu
Zemlje i zemlje.

Pomislio je bilo bi lijepo imati kuću.
I imao je kuću. Jednostavno kao što
dječak istrči na obalu i napravi
dvorac od mokrog
pijeska, mora i ruku.

Bilo bi lijepo imati prozore.
I imao je prozore. Kao što staklar
Prođe gradom i u njegovu se prolazu,
vožnji ogledaju žive zgrade i
na prvom semaforu
padne na staklo sjena mrtvih vlasnika,
dužnika, kamatara, žrtve i žrtve,
onih koji skupljaju pripomoć za
nevoljne i nevoljene.

Bilo bi lijepo imati prozore.
Zbog vrta.
Za prozore koji govore koje je
Vrijeme i čemu je, možda bi
mogao tko (netko) doći.
I imao je.
Kuću i prozore.

Krov bi bilo mudro imati:
da čuva od nepogoda i
napasnih zvijezda.
I imao je. Kuću.
Prozore za vrt.
Krov da ga
spasi od udaljenosti,
svemira i zvijezda.

Planovi projekti ležali su toliko dugo
da mu se činilo da se ništa neće dogoditi.

Činio se sam sebi stran kao u abecedi
nepoznate zemlje.

Bilo bi dobro imati
kuću pomislio je. I imao je.

Bilo bi dobro
imati prozore. Za vrt da se vidi
rast bilja.
I koje će biti vrijeme.

Bilo bi mudro imati
krov da čuva od nepogoda i
pogleda napasnih
zvijezda.
I imao je.
I imao je.
I imao je.
I imao je.

Podijeli

Komentari su suspendovani.