Prikaz romana “Atelanska igra
Miraš Martinović – Pješčanik ili pješčana knjiga
“Atelanska igra” je pješčana knjiga, u borhesovskom maniru. Pješčanik čije curenje osjećate dok je čitate, a kad iscuri posljednje zrnce, ona ima magiju kojom zrna opet vraća, počinjući nove živote, nudeći nove doživljaje
Radnja romana ATELANSKA IGRA Dragane Kršenković Brković dešava se petnaest dana, a vremenski tok kojim se bavi obuhvata sto četrdeset i osam godina. Taj raspon je ispričan maestralno, uvezan sjećanjima i uspomenama pojedinih likova, stvarnim i zamišljenim istorijskim činjenicama, koje se miješaju – stvarajaći fantastični mozaik vremena od različitih kockica, valera i nijansi.
Veza sa nadstvarnim
Sve je u ovoj knjizi izmišljeno, zna reći autorica, ali u njoj sve djeluje stvarno. Zato što je ona uspjela da uspostavi vezu sa nadstvarnim.
U ovoj knjizi se nazire prustovski manir traganja za izgubljenim vremenom. Te slike iz bliže ili dalje prošlosti u vremenu iskrsavaju poput bljeskova i postaju sadašnjost, kojoj čitalac neodoljivo vjeruje. Slike su sugestivnije od stvarnosti, a legende zvuče kao stvarni događaji, kao istorija, kao uredno složena hronika.
U ovoj knjizi, autorica je pročitala skriveno lice istorije. Skriveno lice vremena.
U nekim likovima, što je posebno fantastično, oživljavaju slike drevnih Etruraca, koji se, prividno pretopljeni u Rimljane, sjećaju svojih prethodnika, koje ne može pretopiti nikakava alhemija ni oružje. Oživljavaju njihovi snovi, čežnje i nade. I još jednom se potvrđuje teorija da svi prethodnici žive u nama. Da su mrtvi živi – koliko ih se sjećaju, kako je lijepo definisao Mišel Turnije u romanu Eleazar ili izvor i grm.
Samo izmišljena knjiga, kao što je ova, može da zrači tako sugestivno i stvarno. To je ona iracionalna stvarnost koja ima duboke korijene, za razliku od zbiljske i svakodnevne. Zato je ona trajna stvarnost, stvarnost koja ne prolazi – za razliku od one koja je svakodnevna, osjetno prolazna.
Iako je teško i malo moguće ovu knjigu prepričati u onom narativnom smislu, zbog više paralelnih radnji koje se istovremeno dešavaju i račvaju, poput onih borhesovskih staza – ona u jednoj ravni i jednoj tački vezuje sve rukavce, profilišući ih u jedan tok. Ta markantna tačka sublimira sve tačke.
Tajanstveni neimar
U tajanstvenom neimaru, jednom od ključnih likova ove knjige – koji svoje vizije pretače u hramove i druge građevine, vidim autoricu ove knjige, koja gradi fantastičnu građevinu od riječi, hesovskim sistemom igre staklenih perli.
Atelanska igra je nevjerovatna građevina, kojoj bi pozavidio i jedan veliki majstor kakav je bio Milorad Pavić. Ona nije pisana, ona je prosto od nekog darovana, kao neprocenjivi dar. Ne mogu da vjerujem da je autorica ovu knjigu napisala sama. Ona je samo medij, koji je prihvatio ono što joj je dato. Znati prihvatiti dar, i znati nositi ga – vrijedno je jednako koliko i dar.
Knjiga isijava nepotrošivom magijom kojom isijavaju rijetko dobre knjige, kakav je recimo roman Pedro Paramo meksičkog pisca Huana Rulfa. Ta kratka knjiga od svega stotinak strana, za koju je Markes rekao: „Da nije bilo Pedra Parama i Huana Rulfa ne bi bilo ni mene ni hispanoameričke literature.“ Poređenje koje ovdje pravim odnosi se upravo na magiju pred kojom čitalac ne ostaje ravnodušan.
Stranice o neimaru su uzbuđujuće. Panteon, hram svim bogovima koji on gradi, odraz je savršenstva, alhemijska radionica u kojoj se imaginacija pretvara u stvarnost koju ne dotiče vrijeme ni prolaznost. Neimar je stvaralac, alhemičar, koji kroz svoje djelo kristališe dušu svijeta, dajući kao zalog svoju dušu. Svako veliko djelo ima za pokriće život, što se pokazalo i u ovom slučaju. I ono se plaća tom najvišom cijenom.
Vračarica Albina
Osim što vješto korespondira sa zemaljskim događajima i ljudima koji bijahu nekada stanovnici vječnog grada, knjiga i likovi u njoj, stubovi koji drže veliku građevinu, korespondiraju sa vanvremenim zbivanjima. Onim s druge strane. Atelanska igra je grad sagrađen od nepropadljivog materijala. Od riječi i imaginacije, materijala koji ne može dotaći prolaznost.
Vračarica Albina – poslije neimara drugi karakterističan, do savršenstva izvajani lik ove knjige, korespondira sa zvijezdama. Sa zvjezdane karte koju drži u svojoj udžerici, skromnoj i maloj kući, ona je u vezi sa zemaljskim i nebeskim zbivanjima, sa nebeske karte čita dolazeće događaje.
Ta korespondencija sa ovozemaljskim stvarima i događajima i sa onim nevidljivim zbivanjima koja stoje iza stvarnih, koje autorica umješno uvezuje i prepliće – garantuje dugo trajanje ove knjige, izdvajajući je iz tekuće književne produkcije, obezbjeđujući joj izdvojeno i značajno mjesto.
Čim sam čuo da je ova knjiga objavljena, kao da sam je predosjetio (a knjige se mogu predosjetiti kao i živa bića, i prije nego ih pročitamo, o čemu je Pierre Bayard napisao čitavu studiju, poželio sam da je čitam!) odmah sam je tražio.
Čitao sam je dva puta i siguran sam da ću joj se ponovo vraćati. I kad pročitate ovu knjigu, imate osjećaj da to nije kraj. Da nijesu otkrivene sve tajne koje ona u sebi nosi.
Atelanska igra je pješčana knjiga, u borhesovskom maniru. Pješčanik čije curenje osjećate dok je čitate, a kad iscuri poslednje zrnce, ona ima magiju kojom zrna opet vraća, počinjući nove živote, nudeći nove doživljaje.
Knjiga tajni
Atelanska igra bih nazvao knjigom tajni, u kojoj živi knjiga koju čita neimar. To je ona arhetipska knjiga u kojoj je zapisano Sve. Iz te, autorica je pročitala svoju knjigu. Atelanska igra je roman o odnosu umjetnika i vlasti. On nastoji da osvijetli složene odnose između stvara laca i onih koji vladaju, naročito odnos onih umjetnika koji svoj uspjeh duguju bliskosti s tronom. Tokom 15 dana maja 12. godine p.n.e, Horacije, najveći pjesnik svog doba, traga za nečim što bi pomoglo tadašnjem imperatoru Avgustu da otkrije uzrok iznenadne i prerane smrti imperatorovog prvog saradnika generala Marka Agripe. Taj nesvakidašnji vladarev zahtjev odvodi Horacija do raznih mjesta – od milionske metropole do Ostije, najveće luke u zemlji, i varošice Dvori na Brdu – gdje on sreće ljude koji su poznavali generala.
Veliki autrijski i evropski pisac Hermann Broch napisao je roman o sudbini i kraju velikog rimskog pjesnika Vergilija, Dragana Kšenković Brković je napisala Atelansku igru, roman o drugom velikom rimskom pjesniku, Vergilijevom savremeniku Horaciju.
Knjiga je dostojna teme koju je odabrala i ličnosti kojoj je posvećena. Najteže je pisati o ovakvim ličnostima. Dragana Kršenković Brković je uspjela, stvorivši autentično književno djelo, koje zaslužuje svaku pažnju.
(Objavljeno u Oslobodjenju, Sarajevo, 08.01.2015)