BLUZ PRAŠNJAVIH CIPELA
Neka te ništa ne čudi bejbi,
oduvek sam bio takav.
Bluz je kolevka u kojoj su me ljuljali neuspešno.
Majka, kažem ti, nikad nije bila kod kuće,
otac se i ne seća da je imao posla s njom.
Deda je mnogo pio: uvek sam se bojao
da mu ne ispadnem. Sve je to bluz
koga se nerado sećam, bejbi.
Zato, neka te ne čudi što sam
otišao predaleko onog dana.
Toliko daleko da nisam uspeo
da se vratim. Ipak, nemoj
zaključavati svoje srce:
možda me jedne večeri
neki vetar koji misli na tebe
donese pred tvoja vrata.
Jutrom, kad se obično budiš,
i krećeš po hleb i cigarete
(kafu si, nadam se, već popila)
pazi da mi ne staneš na mali prst leve noge:
pred vratima u to vreme ima dosta lišća:
znam, znam da te to nervira, bejbi.
Zato, neka te ne začudi ako čuješ reči
koje su u stanju da ga zapale.
Obrati pažnju da mi ne staneš
na uvelu dušu. To lišće sam oduvek bio,
ili, makar, jedan od njih.
ŠIMI BLUZ
Postoji bezbroj načina da umreš i svaki je isti:
uvek kad na to pomislim loše se osećam.
Na jetru, kao što znaš, više ne smem da računam,
a svež vazduh mi razjeda pluća.
Nemam nameru da budem bolji, čoveče.
Toliko sam se menjao u životu
da sam na kraju opet postao isti.
Toliko mi se to svidelo da sam se napio
ko poslednji Mohikanac na svadbi bivše devojke.
Ponešto se razumem u te stvari,
pa ih ponekad noću, u stvari samo noću
kada se zvezde rasporede, sanjam na gitari.
Postoji bezbroj načina da umreš, čoveče,
i nijedan nije tako dobar, kažem ti.
Zato kreni odmah, jer, put je dug:
ako je usput sretneš, ne zaboravi:
ta dama na tebe sigurno računa.
Nemoj da me obrukaš, sinko,
podigni šešir, pozdravi je,
ako ništa drugo bićeš prvi
koji se toga setio.
ROUND MIDNIGHT AGAIN
Ne mogu da se setim tvoga imena,
zaboravio sam reči te pesme, bejbi.
Davno je to bilo, sećam se samo tvojih
očiju. Na njih mislim dok govorim
o tebi. Kad me sretneš, uvek gledaš
ispred sebe, zato te ne prepoznajem.
Kad bih pitao: “Draga, jesmo li
spremni?”, ti bi uvek ćutala.
Znala si da to pitam gitaru.
Umoran sam od svega, mala, osim
od muzike. Odavno već ne uzimam
ništa oštro, čak ni bombonu.
A tako sam se bio navikao na tebe,
mislim, uveče, kad legnem,
potražim te rukom. Tamo su mi sad
cigarete. Zar je toliko vremena
prošlo? Prsti su mi žuti, i duša
mi je, kao Kinezu, žuta. I čaršav,
na kome spavam, pun je rupa: jednom ću
kroz neku od njih da propadnem, zauvek.
Ah, bejbi, najveća je na mojim grudima.
Tamo gde je nekad bilo srce, devojčice.
Tamo, gde je nekad svima nama bilo srce.
FIRST TIME AGAIN BLUES
Moje mesto je pored tebe, Lu. Nadam se da
u tvom malom, crnom srcu još ima mesta za mene.
Ne misli na to što sam izvesno vreme živeo
s njom, to se svima događa, bejbi. Sad sam opet tu,
i nemam nameru da bilo kud odem, veruj mi, dušo.
Sedeću na verandi, predveče, i čekati. To znači,
misliću na tebe stalno. Ali, ako se ne vratiš
do ponoći, poći ću da te tražim – možda će ti
biti potrebna moja pomoć, Lu. Svet nema uvek časne
namere s tako lepim ženama. A vremena su sve gora:
više nije važno da li čovek nešto želi ili ne.
Upaliću stari kamionet i krenuću da te tražim
kroz noć, od bara do bara. Negde ću te već naći, uvek
tako biva. Kad čuješ brektanje motora, znaj da sam
u blizini – popij na miru svoje piće.
Bio sam ti prvi, Lu. Mislim da nema ničeg lošeg
u tome što želim da ti budem i poslednji?
ŽIVOT MI JE TA GITARA
Zoranu Stanišiću,
kotorskom tamburašu
Poljubi me pre nego što kažeš zbogom,
poljubi me pre nego što kažeš nešto
što sam mislio da nema veze s tobom.
Prebaci ruku preko moga ramena,
videćeš čega sve tamo ima: celog života
ta gitara me bije po petama. Ona mi kaže
kad treba otići iz svakog jebenog grada
koji ne misli da smo njegova deca.
Delili smo isti grad, istu ulicu,
isti stan, ne uvek istu postelju.
Za one koji to nikad nisu imali
znam da je i ovo previše.
Kad ti je teško, ako moraš, plači,
ali seti se jutarnje kafe u krevetu,
i popij je – nije šala, bejbi, sve to imati
u životu. Zaboravi ono čega te je strah
da se sećaš – i ne spavaj nikad sama –
ostavi to za kasnije. Ne prebacuj sebi
zbog toga – mi, jednostavno, nismo
dozvolili da stvari odu predaleko.
Pokušaj da me razumeš, bejbi.
Bluz je kad ne misliš ni na šta drugo
osim na mene, a ja nisam tu.
Zato kad plačeš, plači s kišom,
tada se suze bolje vide,
kažu, i ne bole toliko.
Kad se smeješ, učini to samo za mene,
jer, uvek kad krenem na put
zaboravim baterijsku lampu,
ali kad imam tvoj osmeh,
mesec tu nema šta da traži.
Kažem ti, pokušaj da me shvatiš.
Otići, da li to znači da si stigao?
Zato, kad umrem, učini nešto za mene, ne plači.
Bolje, drmni jednu, ili ispričaj nešto
što nema nikakve veze sa mnom, a lepo je.
Ako stigneš, ovih dana, na gitari, koja je
sad tvoja, zameni žicu G.
WISKEYTOWN BLUES
Kad sviram bluz, to je kao da hodam u snu
a znam da se nikad neću probuditi.
Dobro je što je neko uvek srećan zbog toga.
Moja gitara sve razume, i nije brbljiva kao ja.
Kad mi je ona u krilu, izvini, nije mi toliko
stalo do tebe. Zato neću da pričam o sebi,
bolje da ti to odsviram, bejbi.
Umoran sam, lepojko. Moram da nađem nekog
da mi izvesno vreme pričuva gitaru – takav sam,
volim da sklopim oči i ćutim. Još nešto ću ti
reći, to nemam nameru da sa sobom odnesem u grob:
petao ne shvata što je bluz, i uvek je dobrodošao.
Zato volim viski, iako sa mnom nema uvek najbolje namere.
POKAŽI MI SRCE SVOJE, BEJBI
Pokaži mi srce svoje, lepojko.
Pokaži stvari o kojima sanjam.
Svi koji te vide samo o jednom misle:
koga kriješ u srcu kad ga ne otvaraš?
Da li tamo uopšte žive duše ima?
Gde su tu vrata, a gde prozori, i sve
one stvari bez kojih srce ne bi bilo organ Number One.
Hoću li ikada, ikada tamo ući bez kucanja,
smestiti se gde želim, mada nisam siguran
da si rođena da budeš glavna u mom životu, maco?
Pokaži mi srce svoje, devojko, pokaži sve
što znaš. Sve te stvari o kojima sanjam.
Uvek kad prođeš pored mene, ne verujem
svojim očima. I gledam za tobom dugo, dugo.
Gledam za tobom, sve dok se ne vratiš
i ponovo prođeš kroz moje srce, kao što
čovek prolazi ulicom u kojoj ga niko ne poznaje.
O, da, ne mo’š da podneseš moj instrument
kad kuca u ritmu tvog koraka. Bluz je ono
čemu se stalno vraćam, makar presedeo ceo dan,
jer od onih sam koji nemaju kud da odu i kad bi hteli.
Pokaži mi svoje srce, lepojko – grob iz koga
svakog jutra ustajem i idem da tražim posao.
BLUZ ZA JEDNU RUKU
Odvojio sam za sebe
ovaj ćošak i bog sam.
Alen Dugen
Nekad sam voleo to da radim,
okrenut leđima svetu,
misleć da me ne vidi niko.
O, kako surov bejah tada prema sebi,
nagoneći taj deo, žestokim pokretima,
da se propinje, misleći pritom na žene,
mada ne preterano.
U godinama u kojima sam, taj posao
radim s više takta, skoro, rutinski.
Fantazija, pre svega, biva pažljivo
odabrana. Pokreti odmereniji:
niko tu više ne daje sve od sebe.
A i čemu?
Između ta dva trenutka obično
stane ceo život: odlasci na posao,
piće s prijateljima, spavanje posle
ručka, i još mnogo, mnogo toga,
čega, razumećete, u ovom trenutku,
ne mogu da se setim.
BONA VISTA SOCIAL BLUES
Niko te ne zeza, i svi ti
plaćaju piće jer si glavni samo za to
što si naučio jednu stvar, a to je
kako da je koristiš, a da te ljudi
ne gađaju konzervama od piva.
Kad nagazim pogrešnu notu, ja se izvinim
i kažem: nisam odavde, i to svako razume.
Gitara je kao dete, nikad ne znaš šta će
od nje da ispadne.
Živelo se i pre tebe, devojčice, ali
dok te imam, ja sam srećan čovek. Kad si
rekla “da”, srce je opet postalo deo mene.
Stvari koje su uvek na svom mestu najčešće
niko ne primećuje, ali vreme čini svoje.
U seksu je najvažnije što ranije početi,
a što kasnije završiti. Zato, ljubi me
ove noći ko da ti je poslednji put.
Učiniću sve za tebe, samo ako budeš
imala strpljenja sa mnom. Sreća je voleti
ono što imaš, a ne mrzeti ono što nemaš.
NO PROBLEM?
Kad zađe u godine, čovek se suočava
s grdnim problemima, osim ako nije crn.
Šta je to što život do te mere čini
interesantnim, a u duši proizvodi
opak osećaj? Tašta? O, ne! Imati
taštu, znači: nemati problema sa svetom.
Razumete što hoću da kažem? Optimizam
takođe nije imanentan godinama u kojima
se trenutno nalazim; utiče na iskrivljenu
sliku u očima sveta, a to nije dobro.
Eh, koga briga za to!
Nikom ne bih poželeo da se s tim suoči,
osim ako nema nameru da poremeti pameću.
U hladnom društvu smrti, ha, tašte su ukras
sveta. Deca dođu kasnije i najčešće nisu od neke koristi.
ROUND MIDNIGHT
Igranka ko igranka, ovde to traje do zore.
Ona je otišla nešto malo pre devet, a
već u pola deset bio sam trešten pijan.
Klatio sam se na nogama, ah, i niko nije
ni pomišljao da igra s čovekom kome je
do malopre igra bila sve – svet se u te
stvari uvek bolje razume od tebe. Kad si,
o, kad si srećan, ko što sam do malopre
bio ja, taj nikad nema vremena za tebe;
ali kad ti kolica krenu niz brežuljak,
svi su opet tu: stoje i gledaju, majmuni!
Pa, kad već ode, reših da se napijem!
Ostadoh neko vreme pri tome – pri šanku!
A onda, to već ni kod Konana Dojla više
ne biva, u pet do dvanaest, ugledah je
na vratima Veselog doma. Rekoh tada sebi,
jer kad sam pijan niko me ne razume; rekoh,
dakle, sebi: „Jebo te, Džo, ova se vratila!”
A ja, kao što pretpostavljate, pijan bejah.
A pijan čova ples’ti može jedino sam.
Dakle, tuča! Pa, kud koji mili moji!
Ljubav je (skoro uvek) pišanje uz vetar.
Uostalom, pitajte vetar. On o tome sve zna.
JENNY B. GOOD
Dženi nije bila naročito lepa,
Nije imala ni neki naročit hod.
Ali je umela đavolski da tepa,
Da je kleo svako kome je bila rod.
Dženi je pušila cigaru – to beše šik,
Dim ispuštala kroz nos, ko neki dasa.
U pokeru beše joj poznat svaki trik,
Mada ni u krčmi ta nije gubila časa.
Ah, jedino s momcima, Dženi nije znala.
Ta devojka nikom nije umela reći „ne”.
Cela njena priča u jedan natpis bi stala:
„Zauzvrat ne dobije ništa, ko ljudima dade sve!”
BLUZNI ME NEŽNO
Prve batine dobio sam kad je otac slomio
nogu, ili obe, ne sećam se više. Jaukao je
sedeći u dvorištu, a padala je takva kiša
da niko normalan ne bi sedeo u blatu
do kolena. Namignuo sam mu i rekao:
“Sad ću ja. Odoh da zovnem nekog.”
Otišao jesam, ali nisam nikog pozvao.
Onaj prokleti Džoš, po onoj kišurini,
(nije ga mrzelo), došao je da mi pokaže
žapca koga je izvukao iz Suve bare.
Dugo posle toga sedeo sam na trbuhu.
Onda, kako je vreme prolazilo, i ja sam
postajao sve nervozniji: nedostajale su mi
sve te devojčice koje sam sretao preko dana.
Otada datira moje interesovanje za ženske.
(Čuo sam da neke od njih zovu “namiguše”.)
Jednoj sam, kad sam se vraćao s polja, onako,
uzgred, kao da se to mene ne tiče, namignuo!
Umeo sam to vraški dobro da radim. Ne veruješ?
Celo lice bi imalo posla, kad bih uz’o da migam.
Ona je prasnula u smeh. Molio sam je da prestane,
jer sam mislio da će joj svi zubi poispadati.
Da će trbuh da joj se raspara. Tako se tresla.
Odmah sam znao da nešto nije u redu.
Venčali smo se posle nedelju dana.
Toliko, valjda ženi treba da se smiri. Nedugo zatim
otkrih da pije. Kako u to vreme nisam imao
pametnijeg posla, pridružih se. Sad je leto,
a kola su krenula niz brdo, lani još.
“Deca ti”, kaže mi otac, “rastu bez roditelja.”
“Ma nemoj!”, kažem ja. “Ajde im ti,
onda, objasni, koliko pređe putnik ako krene peške…”
Čim malo popijem, toga se setim. Ko zna,
možda odgovor na ovo i slična pitanja,
leži na dnu flaše.
Zakleo bih se da ga vidim!
COGNIAC & TWO BEER’S BLUES
Nemoj da ideš nikud ove noći, rekoh.
Stavi se u moj položaj, odgovorila je,
trpajući stvari u otvoren kofer, onako,
bez reda. Ja bih ti i oprostila, ali
srce neće ni da čuje.
Bilo, pa prošlo, rekoh u sebi.
A onda jedno devojče, pre par meseci
zastade pred mojim vratima, i reče:
„Šta to tamo lepo miriši?”
Ručali smo zajedno.
Do večere ispriča mi ceo život.
Posle smo legli. Pušili ćutke:
i gledali zvezde kako svetlucaju,
na nebu, u prozoru.
“Mnogo volim zvezde”, rekla je.
“Zato nikad ne putujem noću.
I kad nisam budna, vidim zvezde,
zamisli.”
Sledećeg jutra, probudim se,
na stolu, pod pikslom, ceduljica:
“Hvala ti na krevetu,
lepo mirišete, obojica!
Morala sam da odem.
Stavi se u moj položaj.
Ako će ti biti lakše,
skini pantalone!
THINKING & DRINKING
Sećam se svih onih pijanki
baš ko da je juče bilo.
S lovom besmo dosta tanki,
ali se pilo, al se pilo…
Viski nikad ne beše s ledom,
no s čvorugom, šljivom ispod oka
Kačismo se sa zakonom i redom,
jedni druge mlatili smo kao stoka.
Cevčili smo od jutra do mraka,
sticali znanja iz javnog života.
Niko od nas nije voleo da šljaka,
život stvarno beše jedna divota.
U klubu se uvek svirao dobar džez,
bilo je tu, bome, i dobrih maca.
Život je ličio na veliki zez,
svaki od nas je bio prava faca.
S viskijem se permanentno družim,
al sve ređe se čuje stari dobri bluz.
Na kostobolju se još uvek ne tužim,
još uvek čiča voli da uštine guz.
Čim otvorim oči, trgnem iz pljoske,
kao što je i red, zahvalim se Bogu.
U dva kroka već sam kod Dženi Koske,
volim da i tamo jednu klepim s nogu.
I tako, teku zemaljski dani u kraju,
sred dima, s bluzom koji srce prene.
Ako mi se što desi, e, u tom slučaju
budi drugar: popij jednu i za mene!
SVAKI PUT TO SRCE
Ono što si rekla za srce, u redu je. Isto to
mislim i ja, samo ne umem da se izrazim
tako lepo kao ti. Svako ima srce i raspolaže
s njim kako mu je volja. Ali, avaj, nije uvek tako.
Srce zna da bude jako gadna stvar, a sve u vezi
s time kako ga upotrebljavaš. Ne valja kad ga
upotrebiš, a ne valja ni kad ga ne. Zato,
ne misli previše o tome, možda je tako
najbolje. Ipak, upamtiću ono što si rekla
za srce, da bih posle to mogao da pričam drugima.
Uvek se nađe neko da ga to interesuje. Svi vole
da slušaju priče o srcu, osim lekara, ali niko
ne pita srce kako mu je. Ja sam jedan od retkih:
“Srce, kako ti je?” Pitam, iako znam da se
u mojim grudima ne oseća kao kod kuće.
Smatram, ono što si rekla o srcu, da je u redu.
Zamisli da ti na kolima nedostaje točak.
A sad zamisli da ti nedostaju dva. A onda, ako si
u stanju, zamisli da ti nedostaju sva četiri.
Pitaš li se uopšte dokle bi stigla da ničeg nema
ni pod haubom. Tako i srce, ne razume kad ne voliš.
Kad ga sprečavaš da ide tamo kud te vodi.
Ne kaže uzalud, ne sećam se više ko: “Ako izgubiš sve,
a ostane ti srce, čoveče, ti si na dobitku!”
Ono što si rekla o srcu sasvim je u redu.
Mislimo isto, samo što ja nemam toliko
svojih reči da to izgleda tako jednostavno,
a lepo, kao kod tebe. Zato je ono što si
rekla o srcu, red da čuje još neko…
Hej, gde su se svi izgubili!
DOK SAM TU, NE RAČUNAJ NA MENE
Šapući nežno, bejbi, da te niko ne čuje,
Budi nežnija od crne dirke na klaviru.
Noćas sam tu, sutra već možda otputujem,
Tamo gde me lepotice čekaju u špaliru.
Noćas mi se uopšte ne spava, bejbi,
Samo budala može kraj tebe da hrče.
Nisam od onih koji stalno prde o sebi,
A nemam ni čopor dece da za mnom trče.
Zato takni dirku, nagazi tužnu notu!
Nešto od čega će duša da zamiriše!
Imati mene, znači imati sreće u životu,
Ko što je sreća, sresti me sad – i nikad više!
KAD SVECI MARŠIRAJU
Tolika gužva, a čitava pesma je u B-duru?
Čarli Parker
Kad sveci marširaju,
topi se sneg na ulicama, i lišće zaboravlja
da vene. I sve se nekako samo od sebe sredi,
a život se, ulazeći, još sa vrata dere:
Hej, Ramo, gde si, čoveče?
Kad sveci marširaju,
devojke su opet s tobom na ti, iako ti više nisi
onaj stari. Proleće zauzima tvoje mesto u glavama
devojčica, a kad dođe, ono tamo i ostane, ali ništa zato.
Setim se kad sam te prvi put sreo. Bila si tako mlada
da sam se uplašio. Dosta je bilo zezanja: vraćaj se!
Živim na uglu 40. i 43. ulice, inače sam iz Filadelfije.
Da, koštaće te nečeg što mi je slađe od života.
Ne zezaj se sa mnom, bejbi! Seks je dobar dok je vruć,
kao supa, ne daj da se ohladi, mala!
Ha, da si ti tu, ovo ne bih smeo da kažem, ali
za jednu noć s tobom opljačkao bih banku, bejbi,
možda i dve!
Kad sveci marširaju,
niko te ne zeza i svi ti plaćaju piće jer si glavni
samo zato što si naučio jednu stvar: to kako da je
koristiš, a da ljudima ne bude neprijatno.
He, he, ne trudi se, lepojko, ja uvek odem
kad misliš da treba da ostanem – bi bap – fijuu!
Kad sveci ne marširaju,
često mi se hoće da nagazim pogrešnu notu (ja se
tada svima izvinjavam i kad nisam pijan). Ali kad su
sveci u šetnji, nikad to ne radim, hvala ti Bože.
Tada sam jedna od tih protuva, mala.
THOSE WHERE THE DAYS
I motka na kojoj živina knjava,
I otirač na pragu naše male kuće,
I grob na kome ime ima samo trava,
I zvezda jedna koja bledi u svanuće,
To je bio život, bratac!
I čova kome su bluz & viski u krvi,
I drndavi ford bez zadnjeg stakla,
I Sju, devojčica kojoj sam bio prvi,
Koju pre mene muška ruka nije takla,
Kažem ti, to je bio život bratac!
Sve to ostalo je tamo, u staroj Tamali,
Mnogi za taj luksuz ne bi ni pare dali.
Al kad siroti čova ostane bez ognjišta,
Onda bluz sve je onom koji nema ništa.
I mati moja očiju isplakanih od suza,
O otac koji odavno već samo je sena,
I dečak jedan koji ne može bez bluza,
I lubenica slatka, slatka, ko usna njena,
Veruj mi, bratac, to su bili dani!
I cigara među prstima koja stalno dimi,
I prsti koji su od duvana večno žuti,
I život uvek lepši leti nego zimi,
I gazda koji se stalno zbog nečega ljuti,
To je bio život, srećkoviću, veruj mi!
Sve to ostalo je tamo, u staroj Tamali,
Mnogi za taj luksuz ne bi ni pare dali.
Al kad siroti čova ostane bez ognjišta,
Onda bluz sve je onom koji nema ništa.
LONG GODBYE BLUES
Dođavola sve!
Ovaj naš jug sav zaudara na mir.
Ezra Paund
Idem da poginem u ratu koji nije moj,
(u ratu koji nije tvoj, izgubljen je boj).
Na mom grobu – ako mi ga udeli sudba,
niko doći neće, niti zapevati truba.
S metkom u srcu ležaće crnja u travi,
A duša će, crna, na nebo što se plavi.
Kad iziđem pred Gospoda ja ću mu reći,
(nadam se da ću time poštovanje steći):
„Gospode, smešno je, al prećutati neću,
što za dušu, dole, ne pale veću sveću?”
Kad se već mre, da bar duša oseti slast,
pa da skinem kapu i kažem: “Svaka čast!”
BLUZ ZA GVINEJSKU RUŽU
… te da su bacali kocku i tukli se za nju.
Robert Hejden
Ružo, lepa Ružo! I mirisna! Sedefu crni!
Kad su te one noći odveli iz tvog sela, nisi
ni slutila kako je daleko svet u koji te vode.
I da put vodi kroz kapetanovu kabinu. Tamo
su te ostavili da čekaš Jednookog i Krezubog,
pored klimave postelje, jer more beše nemirno,
a duša tvoja nalik moru, s talasima koji
nemajući kud, slivahu ti se niz lepo lice.
Kad je ušao, nije prišao, kao što uvek čini:
Seo je i dugo gledao nekud kroz mali otvor u
visini očiju. Kad ti je pružio čašu s rumom,
nije se nasmejao, kao bezbroj puta do tada. Prvi
gutljaj učini da se osećaš mnogo bolje. Nisi više
drhtala, i suze presahnuše, nekako, same od sebe.
Ali, kad te videše njegovi prijatelji, izbi svađa.
Svaki od njih hteo je da te ima. Sevnuše noži,
(zatim povici, kao kad negde izbije požar).
Brod izgore i potonu. Ah, brod izgore, i potonu!
Preživeste, jedino ti, i mornar s drvenom nogom,
(ona mu ne dade da se udavi, mada je znao da pliva).
Jednom, dok smo sedeli u krčmi “Slana bombona”,
i pili rum, ispriča mi tu priču, suzni krokodil.
Otada, a ni pre toga, ne videh mornara da plače.
U njegovom oku, ko u ogledalu, video sam tvoje lepo,
tužno lice: bluz je jedro koje se nadima od plača.
Ono što je lepo, red je da zauvek i ostane lepo.
Brod, ponekad potone, da bi lepota isplivala.
NEMA NIŠTA BOLJE OD LOŠEG VISKIJA
Nema ništa bolje od lošeg viskija,
nema ništa bolje od lošeg duvana,
crn sam pa i ne primećujem razliku.
Nema ništa bolje od belog čoveka,
nema ništa bolje od njegove žene,
crn sam pa ne smem da psujem.
Nema ništa bolje od rupe u zemlji,
ništa bolje nema od čamova sanduka,
legneš, brate, pa se raskomotiš.
Nije bilo ništa bolje od mog klinca,
niti išta ima gore od debelog crnca,
srećom, i njemu, crvena krvna su zrnca.
Nema, veruj, ništa bolje od metka u čelo,
koji i debeloguzom u trenu opusti telo,
o, kako bih voleo da sam vičan tom triku.
O, dao bih i ono što nemam, za tu sliku,
al bog me moj posavetova tada, ko brata,
jaoj, da na srcu svome ne zatvaram vrata.
Ali, bože, viknuh, da me svet bolje čuje,
Moj dečak mali crnom se zemljicom truje,
otkad ga debeli pregazi, tu, pre neko veče.
“Za dečaka ne brigaj – sad je kod mene,
vrati se kući i sedni pored žene.”
“Videću”, bog mi to u poverenju reče,
“Šta mogu, Samjuele, da učinim za tebe,
– za sinčićem nemoj više da tužiš,
Znam da nije lako nemati ga pored sebe,
al rešenje nije ni da mu se pridružiš.”
SOUTHERN COMFORT BLUES
Mesec na nebu je srebrni dolar jedan,
Zvezde su, bejbi, ipak, nešto drugo.
Piću uvek, makar i ne bio žedan,
I plakaću za starim dobrim Jugom.
Na Jugu me čekaju oči boje meda,
Zemlja koja nikad neće biti moja.
Nadzornik što sve strogo gleda,
I postelja jedna koju ljubav greja.
Ali Juga više nema, reći će neko,
Ha, ha, ha, bratac, tu sam te čeko!
Crnja zna da voli, al se ne isplati,
Mesec je dolar, nikad ga neću imati.
Uvek tako sanjam, a onda me probude,
Ne spavaju, kažu – krče mi creva!
Samo se na starom Jugu ne čude
Kad Crnac plače dok o sreći peva.
Veruj, samo se na starom Jugu ne čude
Kad Crnac plače dok o sreći peva.
ZADNJI VOZ ZA ČAČAK
Voleo bih da se ne sećam, al moram,
Godine prođoše, i sećanje me peče.
Mišljah da prijatelji smo stari,
Dok mi jednog jutra “cigo” ne reče.
Posle, godinama ne videsmo se ja i taj,
Jer, poslaše me u ćorku posle tuče.
Nemah volje da se vratim u stari kraj,
Al čovek ide tamo gde ga srce vuče.
Vratih se u Čačak posle mnogo leta,
Kuće u gradu ne behu promenile boju.
S rukama u džepovima udarih da šetam,
Tako se zgodi, sretoh staru ljubav svoju.
Šta da čovek kaže u tom sretnom času:
Od njenog pogleda naprosto sam strno.
(kao kad ti kroz srce proleti zrno!)
Kad videh kako duplu ljutu u grlo sasu,
Shvatih da sve crno i nije tako crno.
SAKAM SKOPSKO
Uvek kad se napijem
setim se tebe.
Uvek kad se setim tebe,
napijem se.
Ne znam
kad mi je lepše.
DAN JE ZA SPAVANJE,
NOĆ JE ZA PLAKANJE
Kad umrem, poželi nešto lepo,
Nek ti sa zvezda na pamet pane
Reč kojom mi nikad nisi tepo,
a tako sam tela da ti budem lane.
U svakom slučaju, tela sam, da ti
budem nešto više od ovog sada.
Desi se često da i govedo shvati
ono što čoveku na um ne pada.
E, pa, sad je na sve stavljena tačka.
Što se sanjalo, sanjalo se, i kvit!
Ne beri gajle, za rep ne vuci mačka,
i čuvaj želudac – srce je šit!
KARABURMA AFTER MIDNIGHT
Crn sam, da to nije normalno!
Tako nijedan političar nije crn.
I duša mi je crna, al što svetli!
Crne su oči moje, na beloj podlozi,
čak ni srce u grudima nije mi belo!
Jesi, crn si!, kaže meni moja žena,
Ha, i žena mi je isto ovako crna,
Ne poznaje se ni kad je izbubetam.
Crna mi je i harmonika, dugmetara,
kad razvučem, iz nje crne iskaču note.
Crne su mi noge, jer nemam cipele,
Crne su mi noge, jer nemam čarape.
Da imam čarape noge bi mi bile bele,
O, još da imam cipele, ne bih išo bos.
Ah, bože, bože, nikog ne znam ovako crnog:
Majka mi je bila Zora, a otac Mrkli Mrak.
Ko da me nije nosala u stomaku, nego u džaku!
I svi me ubeđuju da ovako crn nisam bio,
dok se nisam rodio. I ne znam kome
više da verujem: meni ili sebi?
DLAN & LOPATA
Uvek se sa setom sećam
vremena kad sam ushićen,
čeprkao po sebi,
(sebi bejah najdraži vrt),
tražeći reči koje bi mi
objasnile neke stvari.
Sad vidim: osim dosta lišća
(ima ga svuda), u tim stihovima
ničeg nije bilo. Ah, nimalo
nežnosti: dlan i lopata!
Stoga dadoh da mi na ploči
(pod kojom ću počivati vedar)
uklešu tih nekoliko reči:
“Pisao je pesme s iskrenom
namerom da ih čitaju svi, i ne bi
odustao, makar ih ne čitao niko!”