OKF Cetinje 2013.

Milorad Popović – NJEGOŠEVO NASLJEĐE

Knjiga „Njegoševo nasljeđe“ književnika i publiciste Milorada Popovića, objavljena je u izdanju Pobjede i Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja 2013. godine.
Kako pišu u Pobjedi, Popovićeva studija preispituje njegoševsku tradiciju i nedostatak kritičkog promišljanja Njegoševog stvaralaštva. Razdvaja njegošologe koji su istinski doprinijeli rasvjetljavanju Njegoševe misli od stručnjaka koji su ideološki tumačili njegovo djelo. U težnji da demistifikuje Njegoševu ličnost u crnogorskoj kulturi, studija govori o dvijema suprotstavljenim doktrinama o Njegoševom stvaralaštvu, sudbini lovćenskog Mauzoleja, zloupotrebi Njegoševog lika u vrijeme kriza i važnih nacionalnih jubileja…

Iz Uvoda u “Njegoševo nasljeđe”

“Kad govorimo o sadašnjem u prošlosti, prije svega o velikim Homerovim nasljednicima, Vergiliju, Danteu, Šekspiru, Puškinu, ili njihovoj sabraći iz takozvanih manjih književnih jezika, Ševčenku, Petefiju, Mickijeviču, Emineskuu, ne mislimo samo na nasljeđe koje se prenosi i nastavlja iz prijethodnih generacija, već i na nanovo oblikovanu tradiciju koju su ovaplotila njihova djela. U malim narodima se ponekad izvije genijalni duh, naizgled iz ničega, bez pravih predaka i potomaka, pa neukom putniku namjerniku liči na samorast, na veliki hrast među sitnogoricom. Ovo su izuzeci koji potvrđuju u osnovi tačnu tezu Tomasa Strensa Eliota, da nijedan pjesnik nema sâm za sebe cjelovito značenje, to jest da: Njegov značaj, ocjena njegovog djela jeste ocjena njegovog odnosa prema mrtvim pjesnicima…

U cijelom sazvježđu Homerovih nasljednika nema veće i tragičnije usamljenosti od one koju je živio i u kojoj je umro Pustinjak Cetinjski, Petar Drugi Petrović Njegoš,autor genijalnih spjevova, Gorski vijanac i Luča mikrokozma.Njegoševa strašna usamljenost se ne očituje samo u tome što nije mogao imati uzore u svojim prijethodnicima na sopstvenom jeziku kojim govore Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci, već i u činjenici da i poslije njega, u južnoslovenskom kontekstu, nema drugih značajnih pjesnika sa tako snažnim osjećanjem da čitava evropska literatura počev od Homera… istovremeno egzistira i istovremeno sačinjava jedan poredak. Jedinstvena sudbina Njegoševa – koji se nije imao s kim porediti – učinila je da sve crnogorske generacije u 20. stoljeću svoju sliku prošlosti, odnosa između pjesnika i prošlosti, prevashodno formiraju u odnosu prema Gorskom vijencu. Njegoševo djelo nije poremetilo stari niti stvorilo novi poredak u kritičkom vrednovanju naše literature, dijelom i zbog toga što se u međuvremenu u Južnih Slovena, posebno kod Crnogoraca i Srba, nije stvorila uticajna škola mišljenja koja bez natruha legendi i mita objektivizuje veliki istorijski i kulturni diskontinuitet svih Južnih Slovena, poglavito u 19. i 20. stoljeću. Stoga nije pretjerano kazati da je nedostatak kritičkog smisla, tačnije kritičkih navika umnogome odredila okašnjela modernizacija naših prevashodno seljačkih društava koja su nadahnuta mitskim junacima, najčešće iz samo jedne epohe, sudbonosne za njihoj postanak, stvarala okamenjenu sliku prošlosti. Mitska slika svijeta uzrokuje nesposobnost razlikovanja onoga što je iz prošlosti mrtvo od onoga što živi, i što će živjeti. U tom kontekstu Eliot dalje navodi da tradicija ima puno širi žnačaj nego puko slijeđenje puteva prijethodnih generacija. To jest, da se ona ne može naslijediti nego da je morate steći velikim trudom. Svaka nacija, svaka rasa ima ne samo stvaralačkih, već i kritičkih naklonosti: ali će prije preći preko nedostataka i ograničenja svojih kritičkih navika, nego što će to učiniti kada je u pitanju njen stvaralački genije.

Neko je rekao: Mrtvi pisci su daleko iza nas zato što znamo mnogo više nego što su oni znali. Ali, o mrtvim piscima znamo samo ono što nam je prenešeno preko literature ili usmene predaje. Zato i najkritičkiji duh nije u stanju predočiti potpuno vjerodostojnu sliku tradicije. Jer o prošlosti govorimo obilježeni ne samo sopstvenim interesima i afinitetima nego i iskustvom i navikama savremenosti: svako razglabanje o krupnim ličnostima iz prošlosti jednako govori o samom sebi koliko o pojavi u prošlosti kojom se bavi. Ipak, nesumnjiva prednost u znanjima našeg savremenika u odnosu na nekoga ko je živio prije dva vijeka nije beskorisna, ukoliko postoji stvarna ambicija da se kritički prosuđuje o prošlosti, odnosno da se slika prošlosti ne oblikuje prema interesima ili predrasudama sadašnjeg vremena. (U još pregrijanim, predpolitičkim društvima, kao što su postkomunistička na Balkanu, da biste saznali nečija politička opredjeljenja dovoljno je da povedete razgovor o nekom sporu iz tradicije, i da ga pritom ništa ne propitujete o različitim savremenim temama).

Više na linku:
POBJEDA

Podijeli

Komentari su suspendovani.