OKF Cetinje, 2011.

odlomak:

…Ali, ona toliko opjevana i često precjenjivana elementarna snaga i kreativnost u borbi za opstanak, i u smišljanju vrijednosti koja će tu borbu učiniti smislenom, nije mogla nestati preko noći, iako je generacija Crnogoraca rođena početkom 20. vijeka, nepripremljena, bez adekvatnog empirijskog i kulturno istorijskog preteksta, ušla u novi vijek ponešena velikim ideologijama, u drugačiji kulturno-politički okvir. Ona je tražila nove puteve, forme, načine izražaja. U vojničkom smislu svoje posljednje dokaze veličanstvenog junaštva će pokazati u proleteskim brigadama u Drugom svjetskom ratu, a svoju imaginaciju i umjetnički dar crnogorski pisci i slikari očitovaće u poslijeratnom periodu, odsredine 20. vijeka. Važno je naglasiti da su najbolji pisci iz Crne Gore, poput velikih Iraca u književnosti, svoja najznačajnija djela stvorili izvan Crne Gore…

…Jer, budućnost postaje prazna, utvara duha, ukoliko nema ideju koja zahvaća mase i oblikuje njihova očekivanja. Helmut Plesner u Zakašnjeloj naciji, kaže: Čak i u prividnoj okončanosti načelne dogmatike ona (ideja) ostajeobavezna povijesnoj mijeni i zapravo određena da probudi one još nepoznate snage koje pripremaju dolazeće. Novo vrijeme će pokazati hoće li Crnogorci u promijenjenom društveno-političkom kontekstu stvoriti nepoznate snage koje pripremaju dolazeće. Prije svega kroz sposobnost za jednu novu transformaciju, koja će iz kritičke samospoznaje savremenosti određene elemente budućnosti – kao paralelni tok svijesti – graditi iz nedovršene tradicije, kroz jednu dozlaboga okašnjelu kulturno-didaktičku obnovu, starinski govoreći – nacionalnu renesansu. To je u trećem milenijumu umnogome kontroverzan proces, ali je uprkos svemu nužan, poput perioda adolescencije u ljudskom životu, i mora se kad-tad proživjeti.

Istina, buduće generacije će, pod snažnim uticajem masovnih medija i interneta, mijenjati odnos prema klasičnoj književnosti i tradicijskim vrijednostima; estetska i žanrovska profilacija slijediće civilizacijske promjene u ostalim domenima društvenog života. Sve teže će razumjeti Njegošev jezik i likove iz Gorskog vijenca, na isti način na koji je jednom mladom Englezu slaborazumljiv Miltonov Izgubljeni raj. Ipak tradicija koju mi poznajemo neće nestati, koliko god se mijenjao odnos prema njoj, jer bi to značilo kraj civilizacije koju su u posljednjih šest hiljada godina stvarali pismoznanci, prepisivači, dijaci, rapsodi, trubaduri, žongleri, telali, pjesnici, novelisti, filozofi, štampari, bibliotekari. Vraćanje Njegoša i dinastije Petrovića u centar crnogorskog duhovnog i kulturnog bića, i inkarniranje njihovog životvornog, stvaralačkog i borbenog duha presudno će uticati na stvaranje neophodne kulturne i svjetonazorske kohezije različitih socijalnih, regionalnih i generacijskih varijeteta, te povratak izgubljenog samopouzdanja i samopoštovanja.

Neka buduća civilizacija koja se ne bi referisala na književnost i jezik štampe, bila bi druga ljudska vrsta koja se ne dotiče našeg shvatanja lijepog i istinitog. Zato i bez pretjeranog udubljivanja u jezik i vrijeme, u kojemu je stvoren Gorski vijenac, njegova neuporediva misaona i izražajna ljepota i snaga će trajno ostati – do nestanka Gilgamešova i Homerova sazvježđa – najmoćnija nacionalna legitimacija, male ali dragocjene crnogorske kulturne zajednice, i njena najbolja poveznica sa duhom i sudbinom evropske kulture i civilizacije.

Podijeli

Komentari su suspendovani.