Svaka pobuna je motivisana promjenom lične sudbine ili mijenjanjem svijeta. Ja sam htio oboje. Zato mi je otkriće poezije stiglo kao izbavljenje.

Pjesnik Milorad Popović, za knjigu “Raskršća” dobio je nagradu “Miroslavljevo jevanđelje”, jedno od najznačajnijih državnih priznanja koja se dodjeljuju za umjetničko stvaralaštvo. Za “Kulturu i Društvo” Popović govori o svom atipičnom pjesničkom putu.Knjiga “Raskršća” sumira Vaše dosadašnje životno i poetsko iskustvo. Što Vas iskustvo uči, može li se kalendarski određivati zamišljena granica zrelosti, kada je riječ o poeziji? Najveće podvige stvorio je genij mladosti, lišen iskustva prethodnika i direktnih uzora. Pjesnička zrelost je ambivalentna: sinkretizam lucidnosti i neobuzdanosti, profetske imaginacije i egzistencijalne nemoći. U trećem životnom dobu, mutatis mutandis, samo se skribomani i istinski pjesnici još zanose pisanjem stihova. Poeta vates zrelost će očitovati u adolescentskom dobu i mladalačku svježinu u starosti.

Vi ste autodidakt. Na koji način se ta činjenica reflektovala na Vaše pjesništvo? 

Pjesničko iskustvo, koje je lišeno sistematskog obrazovanja, može imati mnoštvo nedostataka, prije svega u zanatskom i erudicijskom pogledu, ali i neke prednosti. Bio sam oslobođen napetosti, koja može biti kobna za mlade pjesnike, da slijedim ili oponašam lokalne književne autoritete.

Kako su nastajale Vaše početničke pjesme? 

Pisao sam u samoći. Čak, kriomice, zbog straha da će obnarodovanje moje posvećenosti postati predmet javnog podsmijeha.

Zašto podsmijeha? 

Zato što se neko bez formalnog obrazovanja, uz to i bokser, što je u provincijama sinonim za duhovnu i intelektualnu tupost, usudio pisati poeziju. Strijepnje nijesu bile bez osnova, jer uprskos tome što je početak moje pjesničke karijere umnogome prevazišao očekivanja, dugo je ostala sumnja ispisnika i sugrađana u suvislost, pa i samo autorstvo knjiga pjesnika-boksera. Odrastao sam u miljeu koji je tavorio između radničke sirotinje i delikvencije. Moja samozatajnost i nelagodnost u vezi javnog pjesničkog nastupa, vjerovatno se podsvijesno, očitovala i zbog toga što se u nižim socijalnim i obrazovnim staležima, u kojima su postojali ostaci stoljetnog seljačko-ratničkog mentaliteta, moderna umjetnost shvatala kao slabićstvo, malomoćnost, svojevrsni princip ženske prirode. Ipak, motivi zbog kojih sam se, u to vrijeme gotovo asketski, posvetio poeziji umnogome su nadrasli sve bizarnosti.

Što danas vidite, kada se osvrnete na pjesme svoje prve zbirke “Sa trga glodara”? 

U nekim pjesmama, danas vidim, ako se tako može kazati, pretjeranu pretencioznost, pa i naivnost, u isticanju pjesničkog identiteta koji razvija svijest o sebi i svijetu: prezire svijet, ali i sudi o njegovim vrijednostima. Istina, u poeziji se naivnost može očitovati i kao darovita spontanost, kako je to i Šiler dokazivao.

U narednim knjigama pjesnički subjekat nije u tolikoj mjeri eksponiran… 

Jedina socijalna i politička ideja koje me intrigirala u drugoj polovini osamdesetih bila je libertanski socijalizam, anarhizam. U pjesmama koje su tada pisanim vidljive su promjene u osnovnom osjećanju, impulsu, energiji, u odnosu na, do tada, krajnje individualizovani diskurs. Mada, u duhu ove poezije i dalje promiče apolitičnost, kao stav ili angažman, osjećaj usamljenosti i prezir prema ideološkim i malograđanskim konvencijama, kao vid pobune prema licemjerju, duhovnoj tromosti i svojevrsnom parazitizmu koji je emanirao iz različitih privilegija. U formalnom smislu metaforičke ukrase umnogome zamjenjuje i proširuje narativni diskurs. U svojevrsnim poetskim noveletama, opisuju se različiti oblici društvenog otpadništva, boemije, nastranosti, andergraunda, kao i likovi švercera, boksera, kockara, izbacivača, noćnih dama, različitih nevoljnika, ekcentrika i nevoljnika. Ipak, nije mi bila ambicija da stvaram poeziju nalik novinskom tekstu ili sociološkoj studiji, lišenu spontanog i jednostavnog doživljaja svijeta i jezgrovite, paradoksalne, kontemplacijske, lirske i metafizičke suštine pjesničkog bića. Koliko god poezija tematizuje različite bizarnosti svakodnevnice, u pozadini, u njenom dubljem semantičkom sloju, u ritmu, u tonalitetu, makar povremeno se mora osjetiti “prisutnost mističkog lakmusa”.


Početkom devedesetih, umjesto među anarhistima, našli ste se među crnogorskim nacionalistima… 

Nije moguće promišljati vlastitu sudbinu izvan istorije. Neobična skupina od desetak profesora i pjesnika izgledala je izgubljena u vremenu i prostoru. Izvjesnu, minimalnu, podršku u javnom mnjenju imali su samo na Cetinju. Mene je upravo najviše intrigiralo to što je crnogorsko nacionalno pitanje toliko demonizovano, i što je grupa koja se zalaže za priznavanje nacionalnog subjektiviteta tako beznadežna. Da je Crnogoraca umjesto pesto hiljada bilo pet miliona, i da je, recimo eksponiranih zastupnika umjesto deset bilo hiljadu, ova problematika bi me interesovala koliko, recimo, izučavanje endemskih vrsta balkanske flore. Uz to, romantična storija o istorijskoj državi koju nema ko da brani, čije je vjekovno trajanje u neprijateljskom okruženju najmoćnijih evroazijskih imperija bilo jedinstven istorijski podvig, dodatno je podjarilo moju imaginaciju da i u ovom vremenu treba sačuvati zublju slobodnog njegoševskog logosa.

U to vrijeme nastaje “Cetinjski ljetopis”. Može li se to djelo posmatrati kao osnova kasnijoj esejističkoj djelatnosti koja vrhuni u knjigama “Mali narodi i nacionalizam” i “Crnogorsko pitanje”? 

U vrijeme takozvanih obnova svih južnoslovenskih nacija – shvatio sam da je nužno – ne odbaciti ili ignorisati, nego u eliotovskom smislu modernizovati pogled na tradiciju. Pokušati transponovati u leksičkom, kompozicijskom, tematskom smislu ono što korespondira sa sadašnjim ukusom i sa nešto širim izvannacionalnim receptivnim krugom. U pjesmama portretima, kralja Bodina, vladika Sava i Vasilija, Šćepana Malog, kombinovanjem istorijske građe i fikcije, pokušao sam pjesničkim sredstvima postaviti neke ideje o identitetu koje samm kasnije razvio u “Crnogorskom pitanju”. Danas mi se čini da sam u tome polovično uspio.

Posljednja knjiga, “Nesigurna zemlja” označena je kao svjedočanstvo o “željeznim, nepotkopanim dimenzijama moći”. Kakva je Vaša percepcija fenomena moći? 

Moć je sama sebi dovoljna. Osjetljiva je samo na još višu moć. Moć i propast su dva lica iiste sudbine. Ništa se toliko beznadežno ne rasipa kao moć. Izuzev jednog intimističkog ciklusa “Nesigurna zemlja” uglavnom svjedoči o sudbinama koje je ovo nazoviistorijsko vrijeme rasapilo. Neki kritičari je smatraju, u formaalnom smislu, mojom najzrelijom i najujednačenijom knjigom. “Nesigurna zemlja” je svakako najambicioznija po tematskoj referencijalnoj širini, ali mene su, ipak, bliskije rane pjesme, bez obzira na očigledno neiskustvo. Pjesmama s tezom, svojevrsnim malim traktatima, didaktičnim parabolama, esejiziranju, čini mi se, nedostaje spontanost. Poezija je, u svakoj formi, “živa struja jezika”, koja se neprestano mijenja, ali raste iz sebe same i odgovorna je sama sebi. Danas mi se čini da neke, možda najzahtjevnije pjesme u “Nesigurnoj zemlji” , nijesu dovoljno izrasle iz sebe, kolikogod su to potencirale. Vjerujem da sam sa tom knjigom iscrpio ovaj tematski krug.

Potraga za značenjem
Slutio sam da se moja budućnost neće razlikovati od mizernih sudbina većine komšija, seljaka-proletera. Nemušti adolescentski bijes, gordost, prezir prema tradicionalnim regulama i institucijama, najčešće sam iskaljivao u alkoholu i fizičkim obračunima sa uličnim desperadostima, “ticama rugalicama” i milicijom. Dešavalo se ono što Emerson ilustruje riječima “dovelo je do ključanja ono što je u meni polako vrilo”. Ipak, osjećao sam da je ovakvo iskazivanje nezadovoljstva i bunta lišeno smisla i dostojanstva. Da je osuđeno na anonimnost, posvemašnji prezir i neprijateljstvo. Svaka pobuna je motivisana promjenom lične sudbine ili mijenjanjem svijeta. Ja sam htio oboje. Zato mi je otkriće poezije stiglo ako izbavljenje, bogojavljenje: kao potraga za značenjem; za razumijevanjem i artikulacijom velikih suprotnosti koje su me činile nemoćnim i ozlojeđenim; za udaljenim, i isto tako bliskim dušama i sudbinama. Taj susret, to prepoznavanje velikih djela poezije i filozofije shvatio sam kao otkrovenje jednog spasonosnog povratnog puta prema sebi samom. Demone podzemlja, da paragraziram Platona, zamijenili su demoni kojima su opsjedniti pjesnici, umjesto među polusvijetom, tražio sam u klasičnoj i modernoj poeziji.
Razgovor vodio: Vlatko Simunović
mart 2009. godine

 

Podijeli

Ostavi odgovor