RUKE KATARINE ALEKSANDRIJSKE

 

Za S. B.

prolaznost grabi
smeteno kroz nas
Pol Celan

Isto je bilo i u minulim vječnostima:
pili smo malvaziju
ti si govorila o junačkoj smrti plesača Luja Daviča
Njegoševoj opčinjenošću Rafaelovim Preobraženjem
Vergilijevom grobu u podnožju brda Posilipo
i Bajronovom spjevu o Marinu Falijeriju
nesrećnom duxu venetarumu
čija se odrubljena glava skotrljala
niz stubište Duždeve palate.
Ja sam cijelo vrijeme gledao tvoje ruke
prizivajući se Rafaelove Katarine Aleksandrijske.
Onda sam počeo tlapiti da se prošlo i buduće
množi sa zaboravom
jer se obični svijet širi bezgranično
pretjerano pogledujuću natrag
premda je preostalo vrijeme prekratko:
i k tome još skriveno i okrutno
kao dželatov pribor.

Još si kazala da od Crnogoraca dobijaš samo dobro
a ja sam primijetio da su
potomci goropadnih glavosjeka
umišljenih čuvara nacionalnog zavjeta
vojnika svjetske revolucije
u međuvremenu postali
bezopasna i prolazna bića:
portiri, portparoli, posteljoizdavci –
i potom zamislio rimskog pretora Maksimina Daja
kako čežnjivo gleda ruke Katarine Aleksandrijske
dok zaštitnica branitelja vjere
biblioteka, studenata i izdavača knjiga
ubjeđuje njegovih pedeset filozofa
da su Otac, Sin i Duh Sveti
nezbunjiva tajna:
i kako gordi Rimljanin naređuje
da joj lijepe ruke
sasijeku na točku sa bodežima.

Ko to još zbori?
Jesi li ti ili ja?
Bez riječi.
Je li instinkt koji je stigao prekasno
sad iskrsava?

24. april 2017.

SJENKA

Deset godina nijesam napisao pjesmu:
deset godina je na mom radnom stolu
bijeli list hartije
kao drvenoglinasti jezik
kao usta oslobođena jezika
kao isprani izglancani čaršaf
kao svjetlost zasićena sjenkama.

Ko želi svjetlost
mora se povući u sjenku.

26. april 2017.

NEVJERNA DRAGA

Ostavila je paklo cigareta
pored kompjuterske tastature
sa otiscima prstiju:
pored toga na vrhu štampača
zaboravila je jednu moju pjesmu
s otrcanom posvetom:
“Mojoj muzi”.
Promijenio sam stari štampač
i naumih joj poslati pjesmu
s precrtanom posvetom
i pitati je sjeća li se još
kad smo usuprot vjetru
hodali pored rijeke
i držali se za ruke:
kad su joj između gornje i donje usne
razlivenim šapatom
u grozdovima nadolazila
oneobičavanja, provokacije, parabole:
“Riječi dolaze i odlaze
nekud žure
izmiču obezvječene
i za sobom ostavljaju
vazdušaste škrabotine”.

Zalijepio sam poštansku markicu
ali nijesam zatvorio kuvertu
i napisao adresu moje drage.
Pjesmu sam vratio na radni sto
i još iščekujem hoće li ona
onako vjetrasta
lakosjena
lakonoga
jednom banuti na vratima
i kazati:
“Poslije svakog odlaska
usta su puna paučine”.

27. april 2017.

MOJE KUĆIŠTE NA GAJCU

Ista suvomeđa:
isti vjetar
kroz njega kašljuca
i gubi dah.

Jezik
pod najdonji kamen
mrtve rečenice slavi:
kam da mi je.

28. april 2017.

NA KRAJU VREMENA

Na polovini vremena
sažvakujemo bljutave otpatke bijesa
jer su nam nade bile neizmjerne:
jer ljudi ispod starog drveća
u neboderima, na korzou, u bolnici
nestaju kao sitne kišne kapi u predvečerje.
Jer, pijani od govora
i slijepi od gledanja
govorimo o propastima
i šansama koje nijesmo ostvarili.

Na kraju vremena
(sad smo na sredini vremena)
nikoga ne pogađaju poređenja
i niko se ne pita:
“Jesam li mogao krenuti ispočetka”.
Ili zašto ruke ljubavnika
koje premošćuju noć
podsjećaju na krila anđela.

28. april 2017.

PATRIOTA

Ja sam vojnik jedne male zemlje
Nikita Stanesku

Ti si vojnik ove male zemlje
i vodiš dokone razgovore s mrtvima
koji su zapravo još za života umrli.
Ti si čovjek ove tijesne zemlje
i svoja široka pleća
podmećeš pod golem oblak.
Lice ti je žbunoliko
oči su boje lišća
a lice snažno kao u tegleće životinje.

Velike stvari dešavaju se mimo tebe
a ti si naredan
i u mrtvom središtu zime
kad se mrak lijepi za prozore
s čijih okana bliješte ordeni
poput krljušti krapa –
ispljunuti u noć:
“Za mnom Velestovci”.

29. april 2017.

MESIJA

Niko se nije pitao:
nigdje se nijesu pitali;
ništa ih nije probudilo –
dok je ležao s njima.

Nakon svega
sjetili su se
kako dobro im je bilo
dok nijesu pominjali ime Božje.

Ti opet blistaš.

1. maj. 2017.

ĐURĐEVDAN

Osunčano čelo.
Korak nešto hitriji.
Divlje dijete igra se na rijeci.
Krik sove budi rijeku.

Zimogožljive duše
koje su se bile pritajile
ulaze kroz prozor:
“Dobro jutro, Đurđevdane”.

6. maj 2017.

NOKTURNO

Razvučeno vrijeme izdužuje sjenke
ploveće golublje svijetlo
vesla put noći
vjetar pomiče lišće
šuma se povlači:
iz nje izranjaju
drijemne pticolike zvijeri.

Mjesec od žežena zlata
mreška smeđe uvojke
tvoje kose.

7. maj 2017.

KENOTAF

Iz zemaljskog jata govora
ulazim u šumu tvog sna
u tanku sivu mahovinu
koja se sljubljuje s kamenom.

Glava ti se kotrlja u sjećanja
salijećući dvore slomljenih jarbola
u potajno usahli svijet
neodlučan između užasa i vjernosti.

Ledenije ti je čelo
od zazimjelog polja:
dvostruko nerazumnije
od telećeg pergamenta.

8. maj 2017.

BOG

On je usamljeniji od nas:
broji sasušena stabla
i mrtve zvijezde.

Dozivam ga svom snagom:
da iznova na trgovima
izdijeli mlado vino.

S večeri
neka se okrene tebi:
dok se prema ogledalu češljaš lagano.

8. maj 2017.

ISTINA

A drugovi ostaju u palatama Kirkinim;
dragi moj Elpenore! Ludi, siroti moj Elpenore!
Jorgos Seferis

Rasipam tvoj pepeo
kao i sjećanja
da bih izbistrio tamnilo.

Do bokova sam
utonuo u prazninu.
Nedostaješ mi
iz te odbjegle razdaljine.

Govorio sam ti
dragi moj Elpenore:
da su riječi oštri noževi
i da te očekuje
samo osiono novorođeno ništa.

9. maj 2017.

MEMENTO MORI

Sjećam se jednog
prilično apstraktnog sna
koji me učinio
manje smrtnim:
ono najdalje postalo je najbliže
ono vrlo daleko je blizu.
Između najbližeg i najdaljeg
lijepa je praznina –
prazna od smrti.

Vi ste još tu?
Uskoro nećete biti.

10. maj 2017.

EPITAF

Ko si ti?
Crnogorac.
Crnogorci ne postoje.

Ko si ti?
Čovjek.
Jesi li ikad bio čovjek?

Ko si ti?
Smrtnik.
Ja sam smrt.

11. maj 2017.

KIŠNO CETINJSKO JUTRO

Polje duguljasto i ravno
okolo brda
s mnogo ispranih krivih linija.
Ulice i kuće skamenjene
kao podavreli omramoreni stećci.
Ispod izvijenih krovnih oluka
koji su nalik na krila laste
prozori na gluvim zidovima
liče na sljepoočne jame.
Voda se s mutnih okana
spira na pločnik
i između kamenih ploča
uvire u podzemnu rijeku
po kojoj je grad dobio ime
prije nego što je porinula
poslije dugog nadzemnog kolebanja:
među razrušene krečnjačke dvorce
i slomljene kipove od stalaktita.

Usnulim dušama na mansardama
kišne kapi dobuju s otkucajima srca.
Tavan im je nisko nebo.

12. maj 2017.

SUNCE

Probudih se radostan:
sanjao sam ptice
kako sijeku nebo
i tonu u sunce.

Ptice su bile bijele
sunce se bjelasalo.
Pogledah se u ogledalo:
oči su mi bile crvene.

Od dugog gledanja u sunce.

15. maj 2017.

PUTNIK

Jedan čovjek hoda plačući
suze mu biserne
vlaže lice ispod desnog oka.
Druga strana obraza je suva –
preko lijevog oka je povez
nalik na crno jedro.
Pored čovjeka je žena
ubrađena u crnu maramu.

Ovaj čovjek je zasigurno
jednom bio putnik:
ova žena što plače
nekad je bila vedra
i začuđujuće vitka.
Toliko da se putnik
tada još plavokos
s žirado šeširom
i tamnim naočarima za sunce
lecnuo čim je ugledao
i podviknuo mangupski:
“Sretan je onaj ko je obavio putovanje”.

16. maj 2017.

HAD

Ako se duša razgradi
omami donjim svijetom
u kojemu luta s ugašenim fenjerom
mrak će joj toliko stegnuti vrat
pa će probodene skorjele usne
zasute pregrštima sitne kiše
koja je skliznula iz gornjih predjela
opet dozvati travu
i morski pijesak.
Još jednom će ovlažiti
i kriknuti:
“Glas Gospodnji je nad zemljom”.

18. maj 2017.

POST SCRIPTUM

Što god si radila
bilo da si ustala
i krenula kod manikira
vraćala se iz knjižnice
ili s večernjeg tuluma
uvijek si se naslanjala
na široka pleća sna.

Igrala si se
a ono nije bio ples
nagih i preodjevenih.

19. maj 2017.

IDILA NA GAJCU

sjenima majke Ljubice

U ovo doba zrelih trešanja
i cvjetanja drenovog žutog cvijeta
s pokojom između škripova
olistalom dračom
svijet ponovo dobija
beskrajne dugine boje
i postaje onakav
kakvog ga pamtim
dok sam s tobom na Gajcu
u vȃr od dnevi
nakon što spremiš ručak
i napojiš kravu
koja je preživala u oboru
sjeo na mali tronožac
priljubljen uz skut tvoj
u hladu odra amerikanske loze
ćuteći gledao prema tišini
u čistu zemlju i nebo:
u vrhove Planinika
iznad kojih bi se
poput oreola nadvio luk
višebojnih kišnih kapi.

20. maj 2017.

METAFIZIČAR

Dobro je da izađeš
s prvim zrakama zore
do dna svoga vrta
i podigneš glavu
kao da čezneš za visinom.

Digni glavu
kao da sahranjuješ nebesa
kao da tragaš oduvijek
i od beskraja.

23. maj 2017.

MIZANTROP

Ne ubijam tajne:
ne dijelim ih s drugima
i nemam drugog svijeta
osim onog što sam zatekao
dok sam se budio
trljajući goli vrat
o trbuh mladog mjeseca.

Nema ni drugih zvijezda
osim onih što su u jatima iščeznule
udaljavajući se od mog čela.

Crna sjemenka je izbačena
iz mojih usta
i nema druge smrti
osim one što mene čeka.

24. maj 2017.

LIPSKA PEĆINA

Postoji li život prije smrti
Šejmas Hini

Na tavanu široke dvorane
načetili se stalaktiti:
okamenjene nebeske kapi
mrtve kao kostur krapa
mrtve kao koštica suve šljive
mrtve kao zjenica ćilibara
mrtve kao školjka na polici
mrtve kao Kelti
mrtve kao jezik Kelta
mrtve kao neutješni mir donjeg svijeta
mrtve kao močvarna zemlja
mrtve kao nacionalni pjesnici
mrtve kao Šejmas Hini –
imaju oblik dugih vesala
na čunovima jezerskim

5. jun 2017.

SANJARI

Urušeni u međuprostoru
početka i kraja istorije:
ustrašeni sumnjivom tišinom
usplahireni na rasutoj svjetlosti
snuždeni od ogoljelog beskraja
zaslijepljeni pješčanikom
klonula čela
gledaju na unutra.

Uspavaće svijet.

Ljubljana, 15. jun 2017.

Podijeli

Komentari su suspendovani.