Milorad Popović  –  Čovjek bez lica

“Čovjek bez lica” novi roman Milorada Popovića koji je nedavno objavljen u Zagrebu, u izdanju Frakture i Otvorenog kulturnog foruma. Urednik izdanja je Seid Serdarević, dok su za izdavače potpisani Sibila Serdarević i Goran Martinović. Dizajn naslovnice potpisuje Vedran Klemens. Miljenko Jergović zapisuje o romanu da se radi o mogućem crnogorskom životopisu jedne nestale zemlje.

“Priča je to  o ljudima iz središta i o ljudima s ruba, čije su sudbine i zloće upisane u jednu širu društvenu sudbinu. Knjiga snažna, uzbudljiva i duboko beznadna. Crnogorski magijski realizam, gdje magija proizilazi iz ljudskih karaktera, a ne iz eventualnih spisateljskih namjera”, piše Jergović.

U pogovoru knjige stoji: “kada, upravo na dan Antibirokratske revolucije, 7. oktobra 1988. u svom stanu u Titogradu Šćepan Dragišić dobije vijest da mu je preminuo otac Tripko, i ne sluti što će sve doznati o svome ocu, svojoj zemlji Crnoj Gori, sistemu, ali nadasve o špijunima te njihovim  tajnim dvostrukim i trostrukim životima koji će se pred njim razotkriti iz papira koje kriju kovčezi što su mu došli u nasljedstvo.
Ispisujući Tripkov život i život njegove porodice, poznanika i nadređenih, Milorad Popović napisao je najveći špijunski roman naših dana. “Čovjek bez lica” roman je o Crnoj Gori i Jugoslaviji, o dvadesetom stoljeću  u kojem se susreću stvarne povijesne osobe i fiktivni likovi, o idealima i odustajanju od njih, o prevratima, nastajanju i rastakanju država i velikih ideja. No to je prije svega roman o nesalomljivima, o onima koji najdublje vjeruju u ideale, o špijunima koji nisu tajni agenti iz filmova, već možda tek obični knjižničari.
Čovjek bez lica” snažna je epopeja o ljudima za koje znamo da su tu oko nas, ali o kojima ne znamo ništa, osim da o njima i njihovim procjenama ovise vladari i sudbine naroda. U širokom zamahu od crnogorske vlade u emigraciji u Italiji nakon Prvoga svjetskoga rata do naših dana Milorad Popović ocrtao je povijest prevara i prevrata, vjere i nevjere, osobnih tragedija, velikih herojstava i još većih izdaja te tragičnih ljubavi koje jedine i mijenjaju svijet.

O AUTORU

Milorad Popović rođen je 1957. u Lipi Cuckoj kod Cetinja. Objavio je sedam knjiga poezije: “Sa trga glodara”, Cetinje, 1981., “So Jude”, Cetinje, 1982., “Nema više klađenja”, Podgorica, 1985., “Red se polako zavodi”, Nikšić, 1987., “Cetinjski ljetopis”, Podgorica, 1991., “Nesigurna zemlja”, Cetinje, 2005., i “Raskršća”, Cetinje, 2008., te knjige eseja: “Mali narod i nacionalizam”, Cetinje, 1997., “Crnogorsko pitanje”, Ulcinj, 1999., “Podijeljena nacija”, Podgorica, 2010., i “Njegoš i crnogorska nacija”, Cetinje, 2011. Poezija i eseji prevedeni su mu na desetak stranih jezika. Dobitnik je više nagrada za književnost. Ima status istaknutoga kulturnog stvaraoca Crne Gore.


“ČOVJEK BEZ LICA”

Sedmi oktobar

(odlomak)

Prozor dnevne sobe na trećem spratu lijeve dvanaesto spratnice – gledano iz pravca hotela Crna Gora – iz stana 34, na samom je uglu zgrade koji presijeca Ulicu Slobode i središnji titogradski trg. Šćepan Dragišić razbudio se na otomanu prekrivenim crveno-crnom vunenom dekicom s crvenim resama, koji je zajedno s ležajem više ličio na eksponat na nekoj etnološkoj izložbi nego na dio mobilijara jednog stana u zgradi u kojoj su mahom živjeli državni činovnici, nastavnici, ljekari, vojna lica, uposlenici kulturnih ustanova. Pridizao se naslonjen na desni lakat, polako privlačeći desnu nogu parketu. Ovo su bili naviknuti, automatizovani pokreti, već dvadeset godina. Zato je, dok je sa Silvijom ležao u širokom bračnom krevetu, tražio da spava ne desnoj strani ležaja, da se ne bi slučajno zaboravio i nehotice ustao na lijevu nogu. Jednom ga je u snu probudio nagon za mokrenjem, skočio je iz kreveta u strahu da će popišati gaće, i prvo je parket dodirnuo lijevom nogom, i onda je panično podigao odskočivši na desnu, kao da je lijevim tabanom ugazio na vrelo grožđe. Ujutro nije htio ustati, rekao je Silviji da ima groznicu, i tri dana nije htio kročiti preko kućnog praga, dok nerazbije maler. Dovukao se do prozora, poput prebijene mačke, posavio se i naslonio dlanove na prozorsko okno, još toplo od oktobarskog miholjskog sunca, otvorio oba krila, pa mu je blagi jesenji vjetar pomilovao podbuhlo lice. Pogled mu je bio mamuran, sanjiv, prem daje pet sati popodne, a bionjače mutne i zakrvavljene, kao da je pucao na kuma. Na poluotvorenom desnom krilu prozora vidio je obrise svog dugog mršavog lica koje je podsjećalo na obraze malih arapskih konja. Odmalena je Šćepan izgledao slabunjavo, kao da pati od bubrežne bolesti ili dijabetesa. No, njegovo dugačko mršavo tijelo, s tankim kostima i isto tako tankim vretenastim mišićima oduvijekje bilo zdravo i čvrsto, iako je tamno žućkasta boja kože upućivala da mu se u organizmu možda pritajila neka podmukla bolest, koja ga polako izjeda i pretvara mu crni pigment u boju nalik listu presušenog lješkopoljskog kotrobana. Opet se vratio na stari otoman, na čijem je uzglavlju, iznad vunene dekice bio mali četvrtasti kušin crvene boje. Otoman od punog orahova drveta, bez ukrasa, nelakiran, kakvi su se početkom dvadesetog vijeka mogli naći u starim cetinjskim kućama, u kojima su stanovali niži činovnici i zanatlije, djelo je ruku Steva Grka, čuvenog maraguna još iz vremena Kraljevine Crne Gore, i jedini je komad namještajakoji je donio u Titograd iz nevelike spratne kuće u Skadarskoj ulici. Na stočiću ispred otomana nalaze se kratka široka čaša i boca ruske votke, u kojoj je ostalo još dva prsta bezbojne tekućine. Šćepan nije umio, kao drugi, merački popiti čašicu-dvije, nego bi usipao u sebe lambrek ruske votke ili lozove rakije, dok ne pusti ključ na grlo i ispovraća sve što je od prekjuče stavio u usta. Polako je dolazio sebi. Osjećao je pritisak na sljepoočnice, kao da mu ih je neko stegao mengelama, ali još nije imao mučninu u želucu. Činilo mu se da ga tijelo ne sluša, i da noge, dok ih vuče po parketu, nijesu njegove. Mozak mu je još bio paralizovan. Nije se mogao sjetiti kad je zaspao, koji je datum, ni zbog čega se tako naroljao. Napokon mu se počeo vraćati film. Kao kroz maglu dozivao se jutrošnjih prizora, prije nego što se ponovo strovalio na otoman, i mahinalno pogledao na zidni sat, čije su se skazaljke bile poklopile na dvadeset dva minuta do osam. Šćepan je poslije pića tuvirao obično dva do tri dana, i sjećanje na pijanstvo, premda je u početku bilo konfuzno, trajalo je mnogo duže. Natopljeno u isti mah osjećanjem krivice i sadističkog zadovoljstva. Toliko je alkohol moćno obuzimao njegove damare i misli da je posljednjih godina i protok vremena mjerio intervalima između pijanstava. Jer, i ako se teško trijeznio od pića, pijanstvo od votke bilo je slatko: budilo ga je iz nepokretnosti, iz duge letargije koja je nalik polusnu. Tek nakon nekolike čašice misao mu se izoštravala, postajala klinasta, poput njegove uske dugačke glave. Kako je potezao čašu, jednu za drugom, slike ljudskih odnosa, namjera i karaktera kao da su isplovljavale iz guste jesenje magle: postale su neočekivano jasne i jednostavne. Misli su se bistrile, dobijale neslućenu brzinu, prem da mu je iz stomaka, prsi i dušnika rastao potmuli bijes, koji je obuzimao svaki damar. Šćepan će za nepuna tri mjeseca, tridesetog decembra hiljadu devetsto osamdeset osme napuniti četrdeset godina, ali osjećao se kao da ima barem dvadeset više. Snagu i momački polet isisala mu je vazda kadanja okrenutost samom sebi, kao i strah od mnoštva, velikih gužvi, nepoznatih lica. U mladim danima, još u osnovno jškoli, kad su ih učitelji, povodom državnih i partijskih jubileja organizovano vodili na ljetnju pozornicu ili fudbalski stadion Lovćena, dobijao je napad panike da se neće uspjeti iskobeljati iz mase, i da će mu glava eksplodirati od bučnog razglasa preko kojega su omladinci i članovi Komiteta deklamovali svoju privrženost drugu Titu i Partiji. Ipak, kad je bio u prilici da manifestacije gleda sa strane, privlačila ga je spontanost koja se u času stvorila između izvođača i publike. ( Jednom će zapisati u teku tvrdih zelenih korica: Ja sam prenapet, nespontan, jer stalno motrim na druge, i sebe ponekad gledamo čima druge, ne odveć bliske osobe.) I Šćepanova lijenost čudne je prirode. Ležao je satima na uznak zatvorenih očiju ili zabuljen u jednu tačku na plafonu, skanjujući se kad će se već jednom pomjeriti, ali čim bi ustao, postajao je pedantani sistematičan, preosjetljiv na nered i prljavštinu. Svako jutro usisivačem je kupio prašinu u stanu, mokrom krpom čistio stolove i vitrine, i tačno u pet popodne, kad bi nastupila zabrana prometa autima u glavnoj ulici – ukoliko nije kišno vrijeme – otvarao je prozore dnevne i spavaće sobe. Bojao se nečistog zraka iz automobilskih auspuha i fabričkog dimnjaka kombinata aluminijuma, čiji je dim jugozapadni vjetar, skadranin, donosio u centar grada. Kad god je na putu prema Galeriji, ili u povratku s posla, primijetio da ga mimoilazi stari automobil iz čijeg auspuha kulja crni dim, okretao je glavu u stranu, dugo se iskašljavajući s maramicom preko usta. Šćepan je naveče brižljivo planirao svaki sat narednog dana: od toga u koliko će sati ustati, kad će popiti kafu, koliko će serija sklekova ponoviti, u koji će kontejner ubaciti smeće, što će kupiti u samoposluzi na trgu, hoće li popiti bozu ili će uzeti dvije kugle sladoleda od vanilije u slastičari ŠT Hamza. A cijelu sedmicu ranije u rokovnik je upisivao termine za izmirenje računa za komunalije, odlazak na zelenu pijacu, šišanje kose kod Alja u Hercegovačkoj ulici, dugu šetnju po brdašcu Gorici ili odlazak u kino Kultura. Toliko se trudio da sve u stanu bude na svom mjestu, zategnuto pod konac, da je njegova bivša žena Silvija, neatraktivna ali ljepuškasta brineta nižeg srednjeg rasta i skladnih proporcija tijela, koja je od oca, okupatorskog narednika Francesca Marciana iz Siene, naslijedila stas i crte lica, a od majke, nastavnice domaćinstva u učiteljskoj školi na Cetinju Vide Aladin, ten i vitkost tijela, jedno veče, bezuobičajenih histeričnih napada i gorkih prebacivanja, pomalo zabrinuto kazala da će ga ostaviti, jer njemu kakav je i ne treba žena. On je, kazala je Silvija pomalo patetičnim tonom, kao da je govor spremala za školsku priredbu na Dan mladosti, dovoljan sam sebi: prazan je ko jal kurac i banalno nemaštovit. Ponovila je istim tonom da njegova neurotičnost i asocijalnost izviru iz nemaštovitosti a ne iz delikatnosti karaktera. I to što nije htio odlaziti s njom u porodične posjete i što je izbjegavao zajedničke ručkove jednom mjesečno s kolegama iz Muzeja Titograda u restoranu Mareza jednostavno je odraz njegove sebičnosti, a ne tobožnjeg prezira malograđanskih rituala. Posebno mu nije mogla oprostiti što je glupim razlozima odgađao učlanjenje u Savez komunista, iako je – za razliku od nje, pomislila je, ali nije rekla – iz komunističke familije. Šćepan je, što se tiče Partije, u sebi priznao da je Silvija, bez obzira na njenu sklonost pretjerivanjima, ovaj put bila u pravu. Jer, on sebe nije mogao zamislitiu drugačijem ideološkom poretku, ako ni zbog čega drugoga, onda zato što je komunizam obezbjeđivao predvidljivost stvari. Iznenađenja su u komunizmu bila kratka i burna. Sve političke krize od Informbiroa do hrvatskog Maspoka i sječe liberala u Srbiji završavale su čistkom nekog rukovodstva, Titovim pismom, intervjuom doživotnog predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije na JRT-u, i stvari su se opet vraćale u pređašnju kolotečinu. Silvija se još više ljutila na muževu indolentnost – bezobraznu indolentnost, govorila je – zbog toga što je za Šćepana prijem u Savez komunista bio jedini uslov da ga Upravni odbor Muzeja Titograda, godinu dana prije Titove smrti i pet godina prije osnivanja Galerije nesvrstanih, imenuje za pomoćnika direktora ,jer mu je to po znanju i radnom stažu u struci nesumnjivo pripadalo. Šćepanovo obrazloženje zašto misli da još nije vrijeme da postane član Partije zaista je bilo najgluplje moguće. Izgovarao se da bi, kao mladi član Partije – ali i zbog svoje prirode da svakom zadatku koji ne odbije pristupi posvećeno – morao prisustvovati svim sastancima mjesnog partijskog aktiva, na kojima se uglavnom mlatila prazna slama, usvajali već doneseni zaključci viših republičkih i saveznih komiteta i otvarale debate o anti socijalističkim pojavama u društvu, koje su više ličile na ogovaranja a ne na ozbiljne političke kritike. No, stvarni Šćepanov razlog da se ne učlani u privilegovanu društvenu elitu Silvija, srećom, nikad nije provalila, bez obzira na tošto je s vremenom bila upoznala njegove mote i pobrkotine. Nije se sjetila da su se sastanci Mjesnog odbora SK Stari grad najčešće održavali petkom popodne, u terminu Šćepanovih redovnih partijašaha s Metom Krnićem, docentom na titogradskom Prirodno-matematičkom fakultetu, nekadašnjim cimerom iz studentskog doma u Beogradu. Uostalom, ko god je poznavao Šćepana i Silviju, nije se mogao čudu načuditi kako se vrijedna i ambiciozna žena mogla zaljubitiu jednog teremuta, rođenog bezveznjaka i marginalca. Silvija je kao najbolji maturant cetinjske gimnazije svečano primljena u Savez komunista i prije nego što je upisala pravni fakultet, odlučila je završiti još jednu visoku školu. Šćepan je dugo kontao zašto je ona za drugi fakultet izabrala baš istoriju umjetnosti, a ne, recimo, ekonomiju, jer Silviju slikarstvo nije zanimalo više nego književnost, a njeno poimanje literature bilo je opterećeno akribijom, citatima, opštim mjestima, tek toliko da svojom načitanošću može zadivitisa govornike, mahom ignorante koji su se visoko probili u hijerarhijipolitičkog ugleda i moći. Šćepan je napokon shvatio da je Silvija izabrala istoriju umjetnosti zato što ove studije imaju manje predmeta od ostalih četvorogodišnjih fakulteta, pa joj je jednom, nepuni mjesec dana prije nego što je spakovala kufere i napustila ga – slušajući po hiljaditi put njena zvocanja o tome kako joj je muž nepokretan, neambiciozan i nespretan, svezan kao vreća – skresao u facu da je ona iskompleksirana malograđanka iza čije se ambicije krije velika duhovna praznina. Kad je iz njega već jednom provalio dugo nagomilavani bijes, nije se mogao zaustaviti da joj još ne kaže da je i njeno poznavanje umjetnosti bez duše, jer joj je sama motivacija dastudira istoriju umjetnosti izvirala iz niskih pobuda, iz osjećanja niže vrijednosti: da može svakome bezobrazniku koji bi i u dalekoj asocijaciji nagovijestio kako je ona dijete okupatora, bolje reći da joj je majka bila putana, talijanska kurva, začepiti usta partijskom karijerom i diplomama dva fakulteta. Silvija nije očekivala ovakvu njegovu eksploziju, i pravila se gluva. Silina Šćepanova pravedničkog bijesa ugušila joj je volju za prepirkom, jer da mu je i htjela oponirati, ne bi mogla suvislo objasniti zašto je napustila mjesto kustosa u Muzejima Titograda i zaposlila se u Skupštini Socijalističke Republike Crne Gore, za šefa pravne službe. No, ona je na isti način, uporno kao mazga, gradeći svoju birokratsku i političku karijeru – u dva mandata bila je član republičkog Centralnog komiteta Partije – vjerovala, sve do one noći kad ga je odlučila napustiti, da će se u Šćepanu barem jednom probuditi želja ili barem sujeta, da će se uskopištiti i pokazati zube onima koji ga gledaju kao bezveznjakaili čudaka, a u mladosti su neuporedivo manje od njega obećavali. Zalud je Silvija – otkad su se zajedno vratili u Titograd pa sve do razvoda – stalno ponavljala, onamo gdje treba i gdje ne treba, da je njen, inače četiri godine mlađi muž, bio neviđeno talentovan student, najdarovitiji u nekolike generacije na studijama istorije umjetnosti. Bez griže savjesti podsjećala je kolege u Muzejima Titograda da je Šćepan odbio mjesto asistenta na predmetu Savremena jugoslovenska umjetnost, jer ona je insistirala da se vrate u Crnu Goru. Ali, njega i nije trebalo nagovarati da se vrati dolje. (Šćepan je to dolje, koje se običavalo kod Crnogoraca u Beogradu, smatrao provincijalnom snishodljivošću, jer Cetinje je na višoj nadmorskoj visini nego glavni grad Jugoslavije.) Na studijama je dobio proljećnu alergiju na polen, gušio ga je zadah ljudskih tijela u autobusima gradskog prevoza, i svako čekanje u redu za bioskopsku kartu ili na naplatnoj kasi u samousluzi uzrokovalo mu je mali slom živaca. Oboje su u Titogradu našli ono što su tražili: Šćepan mirniji život, a Silvija priliku za brzo napredovanje u poslu i političkoj hijerarhiji. Meto Krnić imao je, ipak, svoju teoriju da je Šćepana upropastila Silvijina užasna ambicija i da mu je dolazak u Titograd bio fatalna greška. Jer, utopio se u provincijsku letargiju i brzo se ugasio. Da je ostao u Beogradu, tvrdio je njegov cimer iz sobe 302 u studentskom domu Patris Lubumba, danas bi sigurno bio redovni profesor na beogradskom univerzitetu, jer i dvadeset godina poslije završetka studija mnogi se sjećaju Šćepanova eseja o freski Mileševski anđeo,koji je objavio u Studentu, još na trećoj godini. O tom kratkom tekstu, koji je zauzeo manje od jedne stranice studentskog lista, s posebnim je oduševljenjem pred punim amfiteatrom na Filozofskom fakultetu govorio stari profesor Svetozar Radojičić, glavni autoritet za srednjevjekovnu srpsku umjetnost. Šćepanovu depresiju pojačavala je crna slutnja da je slabost prema alkoholu, kao i boju kože, naslijedio od oca, iako mu je sjećanje na očevo pijanstvo bilo maglovito. Jedino je dobro pamtio trpezarijski sto u njihovoj maloj kući u Ulici Četvrte proleterske. U pročelju tavulina prekrivenog kockastom tavajom sjedio je otac, ispred kojega je uvijek bila uska rakijska čaša sa stopom. Isto se tako jasno sjećao demidžane pletene prućem – mjesečnog trebovanja lozove rakije– koju je svakog prvog u mjesecu donosio Jovo Madžarov, postariji Dobrljanin rumena lica i crvenkasta brka, čiji bi krupni veseli starački glas nekako oživio kuću. (Majka je govorila da grlati Jovo rašćeruje miševe sa šufita.) Šćepan je, otkad je Silvija spakovala svoje kufere, koje joj je šofer republičke Skupštine ubacio u veliki gepek službenog bijelog Peugeota 506 s crvenim tablicama, svakog prvog vikenda u tromjesečju ponavljao isti ritual: petkom se poslije radnog vremena počeo opijati, sve do kasno u noć, dok ne bi vidio dno bociruske votke staljičnaja, ili dok ga ne prevari san i ostane onako zavaljen na otomanu, sve do subotnjeg jutra. Činilo se da mu je sve potaman, i da ne bi ništa mijenjao. Sigurno bi Šćepan još bio u Muzejima Titograda da ga prije četiri godine nije zvao Milan Marović, doskorašnji direktor nacionalne galerije s Cetinja, da mu pomogne u osnivanju Galerije nesvrstanih, jedine internacionalne kulturne ustanove u republici, u kojoj će se prezentovati umjetnost zemalja Trećeg svijeta. Njih dvojica pravila su postavku za svečano otvaranje 1. oktobra 1984. koje su uveličali članovi Predsjedništva SFRJ  Lazar Mojsov i Veselin Đuranović.

Podijeli

Komentari su suspendovani.