OKF Cetinje, 2010.

odlomak:

Svijet bez doma

Moj prijatelj, sopstvenik američkoga pasoša, katkad se vozi po Route 66 od Zapadne prema Istočnoj obali, pazeći samo na to da ne prekorači vrlo striktna ograničenja brzine, koja – pored razloga sigurnosti – postoje i da sačuvaju iluziju o veličini Amerike i širini njezine slobode. On je kao Amerikanac toliko slobodan da ga se ne tiču pravopisne razlike na kojima se zasnivaju balkanski nacionalizmi: on istovremeno može biti i vlasnik i sopstvenik. Automobil mu služi da, s vremena na vrijeme, potvrđuje svoju slobodu ulazeći u konstitutivne mitove masovne kulture, koji su jednom davno za obojicu bili od formativne važnosti. Vozeći se niz Route 66, on se vozi niz našu sarajevsku mladost.

Ja vozim od Zagreba prema Sarajevu, od Zagreba prema Beogradu, od Zagreba prema Dubrovniku, Ljubljani, Trstu… Za razliku od njega koji potvrđuje veličinu i širinu Amerike, i naše zajedničke kulture, ja potvrđujem koliko je moj svijet mali. Crtam njegove granice u renaultu clio ili u mitsubishiju pajero, i trudim se da što rjeđe izlazim izvan njih. I za mene je automobil stroj za osvajanje slobode, ali moja sloboda je, za razliku od njegove, uska. Vlasnik sam hrvatske putovnice, ali moje sopstvo ne uklapa se u granice koje se takvom putovnicom sugeriraju.

Obojica autom mjerimo širine svijeta i vlastite slobode. Pokrenuti jednom iz svojih domova i zavičaja, zahvaljujući automobilima mi se nastavljamo kretati. Automobilski je stroj savršen, jer je toliko spor da obuhvati kulturu, jezik, identitet i život. Svijet bez doma, svijet u jeziku i u identitetu, velik je da bi se prelazio pješke, malen da bi ga oblijetali avionom.

Karabaš s gornjijeh strana

Hajra Avdagina imala je tako lahku ruku da je zime provodila skidajući paučinu po kući i šijući od nje zavjese alla franca, na radost ocu, koje bi, čim stigne proljeće, vješala na prozore s kojih su nedavno skinuti demirluci. Nije ih Avdaga skinuo radi novih običaja koji su došli u čaršiju, nego da u kući bude više zraka, jer su u Hajre pluća bila malena kao u vrapca. Disala je plitko i brzo, kao da joj nije ostalo puno vremena, a tek je bila navršila sedamnaestu. Sjedila je na sećiji, u sobi bez daška vjetra, na gornjemu boju, dok je vani padao najveći snijeg te zime. U iglu tanju od vlasi udjenula je nit i zašivala mreže jednu uz drugu, dobro pazeći kako sparuje paukove. Uz dobroga i mirnog, koji ne lovi iz obijesti nego radi potrebe, išao je još bolji, a uz onog što se na zlo dao, našao bi se isti takav. Ako bi se uz mrežu dobroga zašila mreža zlog pauka, tada bi se zavjesa raskidala i raspadala čim bi se postavila na prozore i čim bi malo duhnuo vjetar.

Triput je u danu mater dolazila da je obiđe, ne bi li se ostavila posla i sišla nešto da pojede, ali Hajra nije htjela. Ono što je započela, to će i završiti. Samo bi koji put pogledala prema prozoru i stresla se, jer je snijeg bivao sve veći i skoro se više neće vidjeti donja čaršija, bijeli su krovovi sasvim zaklonili rijeku, nigdje nikoga nema, niti tko izlazi iz kuća, niti će još zadugo itko ući. Samo se na bjelini koja prekriva Šerifovića kaldrmu, što se spušta od njihovih vrata prema čaršiji, utisne pseći ili mačji trag, ali i njega za čas nestane. Hajra vraća pogled svojoj paučini i ne zagleda, jer je ti tragovi samo sjete na njezinu brigu.

Fehim, mlad beg s gornjijeh strana, kada bi se spuštao prema čaršiji jele su se lahko i neprimjetno pomicale lijevo i desno od njega. A kada bi se penjao nazad, iz podzemlja bi se čulo nešto, nije tutanj, nije ni lomljava i škripa, nego kao da zemlja stenje pod njegovim nogama. Nisu Fehima voljeli ni vjernici, ni nevjernici. Bio je drag samo takvima koji se Bogu nikako ne mole, niti ih je briga što pod njim zemlja stenje, a ne može biti da stenje, jer toga nema ni u jednom kuranskom ajetu, ni u cijelome Svetom pismu. Ne može čovjek biti tako moćan i jak da mu se stabla sklanjaju, niti da se zemlja pod njim čuje kao da dušu ima, ali, eto, Fehim, mlad beg s gornjijeg strana, bio je upravo takav. Kada bi u ruku uzeo staklenu čašu, tako da je hvata samo crtama i godovima s vrhova prstiju, staklo bi svejedno pucalo od njegove snage. Kada bi u snu htio izravnati jastuk punjen guščjim perjem, što ga je mater maksuz njemu načinila, da bude veći i mekši od drugih jastuka, pod jednim bi se udarcem Fehimova dlana perje zbilo i stanjilo poput najtanje jufke i jastuk bi ostao takav. Kada bi se nasmijao, zastajali su zidni satovi, a kada bi se u svom smijehu udario po trbuhu, frcale su iskre, pa mu je babo vazda govorio neka se ne smije, jer bi mogao kuću zapaliti. Takav je bio Fehim, mlad beg s gornjijeh strana, te nije ni čudo da se zaljubio u Hajru Avdaginu. Dolazio bi joj pod prozore, ili bi nju mater u mutvak dovela, pa bi se njih dvoje gledali kroz staklo i ašikovali u tišini. Ona mu je pokazivala svoje zavjese alla franca, šivene od paučine, a on bi se samo smiješio i ništa nije govorio, jer je mislio da će pod njegovim glasom puknuti staklo i da će se na sve strane razletjeti divota koju je Hajra svojim lahkim rukama načinila.

Prije sedam dana Fehim je pošao u Pljevlja i vraćao se na dan velikog snijega. Nije išao na konju, kao što to drugi čine. Nije htio da se životinja pati, a nije mu ni bilo teško da ide pješice. Uza se je vodio svoga psa karabaša, da mu pronalazi put ako se izgubi i da ga čuva kad noću zalegne da malo odspava. On i taj pas bili su kao jedno, jer ih je sav svijet, tamo niz Drinu pa do semberskih ravnica, znao kako zajedno idu, pa su ljudi, što u šali a što zaozbiljno, govorili da Fehima ne bi prepoznali bez njegova karabaša, niti bi karabaša među drugim psima znali bez Fehima. Prvo je, bit će, bila šala, a drugo je, barem u ono vrijeme, bila istina: svaki pas, taman da je najljepši na svijetu, bez svoga čovjeka biva sličan vuku koji je ostao bez svoje vučje naravi i ne možeš ga prepoznati među drugima.

Fehim je prenosio zlato, ako bi ga kome trebalo prenijeti; napunio bi džepove dijamantima i dragim kamenjem, pa bi ih, za račun carigradskih trgovaca, preprodavao prizrenskim i sarajevskim zlatarima; u njedrima bi skrivao važne papire, tajnu prepisku i dokumente za bosanske franjevce i za sarajevskog rabina; njemu se davalo sve ono što se kiridžije nisu usuđivali nositi, u strahu da ih ne orobe. U njega je svaka stvar bila sigurna, jer je budan bio neranjiv, a usnulog čuvao ga je njegov karabaš. Dok je zurio u šumski mrak, u kojem je on razaznavao prilike razbojnika i hajduka, divljih zvijeri i duhova onih koji su se nekad davno odvažili napasti manje junake nego što je Fehim pa su tako i poginuli, uz njegov se očnjak, što je bljeskao na mjesečini, uspinjao mrav. Karabaš ga je osjećao, ali mu nije bio važan, nego ga je pustio neka se penje i gledao u svoj mrak. Toliki je u njega bio zub, da je mravu trebalo pola njegova mravljeg dana da se ispenje na vrh, a kada se odozgor strmoglavio, padao je tri treptaja mravljeg oka, sve dok se nije zalijepio za karabaševu labrnju. Ne daj Bože biti nešto kriv takvome psu i njegovu gospodaru.

Fehim je išao u Pljevlja, u magazu pokojnoga Jove Blagojevića, kafedžije i tahmiščije, gdje, vele, nitko nije ulazio pedeset i koju godinu, od vremena sultana Abdul Medžida i prvih buna po Bosni, a sva četiri prozora na magazi bila su zakovana, tako da dašak vjetra ne uđe, i mora da se nakupilo paučine od koje bi Hajra Avdagina sašila zastora koliko bi bilo dosta i za bečkih dvora. Tako su Fehimu rekli, a on je povjerovao i krenuo. Njoj su se zacaklile oči, iako je znala da joj tolika paučina ne treba, a znala je i to da je Fehim rukama ne može prenijeti, nego će je već svojim dahom raskinuti. Ali voljela ga je i bila je toliko ohola u svojoj ljubavi da ga je pustila neka zbog nje usred zime pješice ode u Pljevlja.

Do večeri napadalo je snijega da se više nije razaznavala Šerifovića kaldrma. Nije bilo ni pasa i mačaka koji bi po njoj ostavljali tragove. Kada je došla noć, prestalo je padati, nebo se naglo razvedrilo i izbio je pun mjesec, golem i sjajan, da većega nije ni bilo. Pod njim se modrila široka i debela bjelina svijeta, koji se zatim počeo lediti, jer je dolazilo najhladnije jutro te i svih zima u Hajrinom životu. Tko zna koliko se puta pokajala što ga je pustila da zbog nje ide u Pljevlja.

Kada se ujutro probudila i upitala mater je li se Fehim vratio, ona ju je pomilovala po kosi i rekla: “Ti još, dijete moje, snivaš!” Skočila je i strčala se u mutvak, gdje je babo taman ložio vatru u peći, pa je njega upitala za Fehima. Stari je Avdaga pogledao kćerku nekako sužena oka i iskosa, kao da nišani u jarebicu i sad će opaliti. Ništa joj nije odgovorio, jer niti je znao tko je Fehim, niti mu se svidjelo da ga Hajra pita za nepoznato muško. Tog dana, dok su kroz čaršiju probijane prve prtine, poludjela je Hajra Avdagina. Ili nije poludjela, nego se zbilo nešto drugo. Od toga dana, sve do smrti, koja će jednom doći, prekasno za svako milosrđe, hodat će čaršijom sva uplakana, s velom od paučine, koji joj se spušta niz lice, ali joj nitko neće smjeti prići, niti joj dobaciti ružnu riječ, jer će uz nju uvijek biti golemi i strašni karabaš, za kojeg nitko neće znati kako se najednom stvorio u čaršiji.

Tog dana, dok su kroz čaršiju probijane prve prtine, poludjela je Hajra Avdagina. Ili nije poludjela, nego se zbilo nešto drugo. Od toga dana, sve do smrti, koja će jednom doći, prekasno za svako milosrđe, hodat će čaršijom sva uplakana, s velom od paučine, koji joj se spušta niz lice, ali joj nitko neće smjeti prići, niti joj dobaciti ružnu riječ, jer će uz nju uvijek biti golemi i strašni karabaš, za kojeg nitko neće znati kako se najednom stvorio u čaršiji.

Podijeli

Komentari su suspendovani.