izbor poezije,
OKF Cetinje, 2007.

 

Utjehe ovdje nema (izbor poezije)

Trijumf mašte

Mi dolazimo iz predjela žalosti
gdje literatura, slikarstvo i glazba nisu neophodni,
Osim tugaljive narodne poezije, tu i tamo tek pokoji stih kao bljedokrvni
ukras općenarodnim tiranima
Stog naše pjesme nemaju uobičajeni šarm
ni dopadljivost, ni spleen.Čak ni zvuk melankolije
koji stvara kiša bubnjanjem po krovu
Mi nemamo krova

Naši stihovi nisu dekadentni
u njihovim prozorima ne zrcale se svjetla velegradova
tek suze, tek limfa i krv u razlupanom oknu
oni govore o preživljenju, o sirovim oblicima razbacanim u blatu
s nešto apsurda. Sretni život u podijeljenim gradovima
prostor metafore kao prostor groba
Ius gladii, bič gladi, korbač osvete što fijuče
nad otvorenim rakama

Našoj književnost nedostaje načelo igre, epikurejstvo duha
umjesto pirueta erosa, grč suspensis animis
Kritičari je najčešće karakteriziraju psihološkim sindromom
Urednici je uvijek smještaju u posebne rubrike
u lazaret edicije

Manjak radosti uzrokovan je viškom istine
barok rečenica zamijenjen elipsama urlika
što se slijevaju u jednu točku, u tišinu

Ali, dosegli smo zato trijumf mašte
Govoreći o stvarnosti postižemo čudesne, gotovo nevjerojatne efekte
u našem slučaju izjednačeni su označitelj i označeno:
Pakao za nas nije simbol, nego satiruće iskustvo
Weltschmerz je već stanje rasječenih usta
Vatra za nas nije proplamsaj duha već heraklitsko počelo
što je progutalo svijet

Nad kraterima hramova revolucionirali smo poetičke forme
i otkrili jedini bitni ritam, ritam zemlje što se otvara i zatvara
Ove pjesme pisane su za naše mrtve
oni nas najbolje razumiju

Nikola Tesla

Prvi put je osjetio strah od smrti
kad je kročio u njujoršku luku
bez centa u džepu

Visokorazvijeni američki kapitalizam
pružao je dobre izglede: mogao je raditi osamnaest sati
uz izvrsne uvjete
Njegovo otkriće induktivnog polja obećavalo je
revoluciju u prijenosu energije
Edison, Marconi i Pupin nudili su mu kule u
oblacima a on je eksperimentirao noć i dan
Genijalne pronalaske odmah je objavljivao ne misleći
na copyright
vjerovao je obećanjima
Nakon što ga je Edison prevario za pedeset tisuća dolara
rekao je: “Gospodine, ja sam zgađen”
okrenuo se i izišao

Marconi je potplatio razbojnike da mu zapale laboratorij
Na obali Nijagare, odakle je zamišljao
sisteme električnih polja koji će grijati
Ameriku i Evropu, što će biti eliksir
sreće za sve ljude na zemlji
Lomio je vitke prste
nad uništenim induktorima
Njegov urlik nije se mogao čuti
od zaglušljive buke vodopada

Odbijao je sve časti i doktorate
kao i ruku Westinghausove kćerke Ruth
(S njom je proveo jednu jedinu noć na ranču
tumačeći joj principe elektromagnetske indukcije
ona je aranžirala sve da dođe do tjelesnog sjedinjenja
On je odbio: “Mi smo na različitim frekvencijama”, rekao je)
Pa ipak nije izgubio njenu naklonost
uvjerila je oca da ga pomaže sad kad je ponovno
postao prosjak

Nije želio više kontaktirati s ljudima
hranio je golubove
Istjerali su ga iz hotela Waldorf Astoria
zbog neplaćenih računa
iz hotela Saint Regiza
zbog mnoštva golubova koje je dolepršalo za njim
Danima su tužno golubovi gugutali na ogradi
njegova balkona u hotelu New Yorker
pričala je sobarica Alice Monaghan
što ga je našla hladnog u postelji
jednog zimskog jutra 1943. dok je u njegovoj zemlji
buktao građanski rat

Ponosio se na svoje srpsko porijeklo
i na svoju hrvatsku domovinu
nije želio sudjelovati u nacionalnoj svađi
“Vaša mržnja pretvorena u električnu energiju
mogla bi osvjetljavati gradove”
poručio je skupini zemljaka što su ga htjeli
iskoristiti za agitiranje opskurnih političkih ciljeva

Jedina neostvarena želja bila mu je
da mu Meštrović iskleše bistu
iz gospićkog kamena
kad se vrati u domovinu

Sprovod je vodio protestantski biskup Manning
Predsjednik Roosevelt poslao je na odar nekoliko
toplih riječi zahvalnosti za primjer onog uzvišenog djelovanja
koje američki narod čini jedinstvenom nacijom

To bi, uglavnom, bilo sve
Tako bi se završila priča o ličkom mladiću
tršave kose, koštunjava lica, asketskog svetačkog izgleda
napisana od jednog hrvatskog književnika u izgnanstvu
pola stoljeća kasnije
u jeku novog krvavog srpsko-hrvatskog rata.
O čovjeku koga su bogovi poslali da obasja svijet
i on je to učinio. Njegove žarulje dale su
snažnu akceleraciju industrijskom društvu
ali nisu mogle osvijetliti naše nesretne duše
koje još uvijek cvile u pomrčini

Bosanski pjesnici u egzilu

Za razliku od problematike
Evropa voli bosanske pjesnike.
Sitne beneficije, putovanja u provinciju,
nastup na festivalu nacionalnih manjina,
sve honorirano
(poneki je otvorio već eurocheque karticu)

Jedan je objavio pjesme u listu “Solidarität” (izdanje Caritasa
u 50 000 primjeraka)
Drugi je dobio uglednu nagradu za ljudska prava za tekst o Srebrenici
u trenutku dok se otvarao ponor pod Srebrenicom
Treći predaje povijest bosanske književnosti na uglednom sveučilištu
mada nije siguran u predmet svoje znanosti
Četvrti se lažno predstavlja kao žrtva komunizma, a bio je govorljivi zatočnik
bratstva jedinstva i socijalistički usmjerene književnosti
Peti se uselio u sobu kod jedne grofice željne utjehe
koja još nije izbrisala pamćenje na muža, odvedena u Buchenwald

Ponekad sudjeluju na savjetovanjima o nacionalnoj toleranciji
u multikulturalnoj Evropi
kao živi dokaz o tome što bi se moglo dogoditi
Isprva su se ljutili, a sad potvrđuju
da sve više sliče onima na koje se ljute
Znaju napamet pozivne brojeve svih europskih i većine prekooceanskih država.
Uvijek su učili drugi jezik, koji se ne govori u zemlji gdje borave.
Pišu otvorena ljubavna pisma svojim ženama
ostalim u Sarajevu
I uglavnom neumjereno piju

Fino žive bosanski intelektualci u zapadnoj Evropi
Najveći problemi su im prijave odjave, boravišne vize i drugi poslovi s policijom
(ostatak trauma iz komunizma)
Na pitanje zašto nisu ostali braniti zemlju, smišljaju pitijske odgovore
Iako njihove prevedene knjige nitko ne čita
vjeruju da su značajni

Neprestano govore o povratku mada znaju
da se nemaju gdje vratiti
Mladi geniji
očajavaju što znameniti evropski umovi šute o problemima
koncentracijskih logora

Misle da su pravi Evropljani
Jedino po tome se razlikuju od afganistanskih gorštaka, čečenskih samoubojica,
naše braće kurda

Trava

Pjesma za malu djecu

Kao djeca mislili smo
da se smrt događa drugima
Nikako ocu, nikada majci

Mislili smo da ona ima oblik lubanje
da njeno srce ima pipke polipa
da njena kosa zvekeće poput čegrtuše

Onda smo shvatili da je smrt mraz
kad smo opipali hladnu očevu ruku
kad smo poljubili hladno majčino čelo

Dalje smo živjeli bezbrižno
ponekad pomišljajući da je ona sve ono prošlo
sve ono o čemu rogobore uspomene

Kad smo naslutili dolazak rata
mislili smo da je smrt kugla,
da je ona žica i nož

Divili smo se nijemo mladim nepokretnim tijelima oko nas
što su mirisala na pokošeno sijeno
sve dok nakon nekoliko dana nisu počela
da smrde

Onda smo ih pokopali u naše vrtove pod prozorom
stavljajući im na uzglavlja najljepše stihove
ostavljajući na humkama zrnevlje
da ga pozoblju njihove slatke duše

Potom su padale duge proljetne kiše
sa grmljavinom, munjom i gromom
u našim vrtovima iznikla je trava

Tek kad je rat završio
shvatli smo da smrt prebiva
u maternici starice što svoj leš
zalijeva mirisima Coco Chanel
u ribljim očima starca što sjedi
u počasnoj loži akademije nauka i umjetnosti
i upravo uzima riječ na svečanoj sjednici
posvećenoj junaštvu unuka

iz kojih je već odavno
iznikla mlada trava

Bubanj čeone kosti

Uoči svog tridesetog rođendana
napisao sam pjesmu pod naslovom “Dvadeset pet godina”

Podučje koje je osvjetljavao reflektor mog pamćenja
izrazio sam metaforom hrta i srne

Sad kad ulazim u četrdesetu
ništa bitno ne bih mogao dodati
Osim da sam u meðuvremenu ostao bez kose, posla i domovine

(Hrt je pojeo srnu, a dan je odavno zamijenila noć)

Ničega se drugog ne bih mogao sjetiti
od težine vremena
što bubnja po sljepoočnicama

Odgonetka

Promatrajući prolaznike iz kazališne kavane
(dame i prosjake, seljake i sipljive akademike)
ja mislim o onima što glas svoj prekrili su tamom
vjerujući da spasili su tako lice historije

Ja mislim na toplu sarajevsku večer
kad pili smo rakiju i s tugom u glasu izgovarali riječ
domovina, sluteći tamu. Na prozorskim oknima
bubnjali su glasovi podzemnoga svijeta, slijevali
se reski akordi krvi, besmisla i patnje

Blješte suncobrani po velegradskim kavanama
iz zemlje pršte sokovi, svilene marame kupe Arijadninu kosu
a mi i dalje tražimo odgonetku ubijanja
O kako smo mogli znati da će najbliži uskoro
naseliti vlažne bosanske livade

Zagledani u talog crne kave, u ruke što prebiru po stolu
sad mislimo kako spasiti vlastite duše koje pokisle
stoje pokraj beskrajnog oceana. O nema kraja
ovom mutnom obzoru što pritišće životinje i stabla
i ni jednoj ptici ne da da poleti

Teško je to reći. Sad više nema ničega
osim krvi što se neštedimice prolijeva, zlateći zemlju
Teško je to reći
Bili smo ništa, jer smo se obraćali nikome.

Gold Coast, 1

Gledao sam ljude koji u pedesetim
uče nepravilne njemačke glagole
U njihovu pogledu ja sam otkrivao omču
ali ne mržnju. Prije neku samilost
prema svijetu koji sve zna a ništa ne razumije

Na njihovim izbrazdanim licima
na njihovim prijevremeno osijedjelim kosama
teško se zaustavljala raskoš njemačke sintakse
još teže razlog valjanog povratka smislu

Za svaku svoju gestu oni su govorili “Oprostite”
čekajući gdje će ih rasporediti slijedeći policajac
slučaja. Svoje tijelo što traži šaku riže
oni su shvaćali kao krivicu

Svoja žedna usta oni će napajat novom nadom
Nevični ovoj zemlji, kao što je ona nevična njima
kradom u kavani tiho razmjenjuju sjećanja
sve dok ih ne prekine glasna muzika iz vrta
ili poslovni ton konobara
“Hier, bitte, das letzte Glas!”

Sarajevo, 1995.

Loši đaci spremaju se na odmor, dobri na ponavljanje:
Miris ovoga grada miris je jutarnjeg kruha. Sve ostalo – kuće, stabla
prodavci novina, lišće na pločniku – nije više tvoje. Zaboravio si jezik
kojim je zvonko sa uskim sokacima razgovarala tvoja mladost

Maketama starih ulica
sad prolaze novi automobili, novi prolaznici, nove žene
Samoća može procvjetati samo među poznatima, među željenima
Vraćati se može samo u mislima. Požurili su čistači ulica
da skinu sa tvog lica prašinu. Da speru sa pločnika i zidova
talog jedne užasne vječnosti

Bye, bye, Sarajevo! šapćeš u jutarnju izmaglicu. Zlato i pepeo
još me veže za tebe. Još možda iluzija
o zlatu, o pepelu. Neka banalna sitnica, izbledjeli refren
slika kakve davne žudnje. Možda osjećaj uzajamne promašenosti,
mahmurnog jutra, kad se kreće u tisuću i prvi pokušaj,
kad se kreće iznova
ostavljen i sam

O čemu su govorile naše pjesme

O čemu su govorile naše pjesme. Odlasci i povratci
potom ljubavni uzdasi zaogrnuti u već poznate refrene
koji traju isto koliko i grčevi u donjem trbuhu.

Ljubavi, jesi li i trenutak bila sretna? Srce je pjevalo
piskavim glasom melodiju iz predgrađa, melodiju kiše
koja se uvlačila pod svoju svilenu maramu, melodiju ostavljenoga
koji je pomišljao na smrt

Zagledana u bore moga lica na krevetu
Zamišljaš li kako će ono izgledati na odru, okruženo svijećama
Ako prvi odem
Zamišljam li, ako prva odeš, kako će izgledati na odru,
okruženo svijećama
tvoje lice

[divider]

Pjesme kao što su “Šimićeva opomena”, te cijeli ciklus “Magle” idu u red najljepših pjesama što su ih mladi pjesnici napisali.
Veselko TenžeraVjesnik, 1980.

Stojić združuje jezik iskustva i vizije, jezik sjećanja i predskazanja, splićući tonove tamne melanholije sa nečim što, neuništivo, sija u našem duhu, i što nas vedri.
Stevan TontićŽivot, 1989.

Stojićev pristup pristup je obrazovanog promatrača, koji se trudi da postigne harmoniju i racionalnost, ali ono što on vidi uvijek ga iznova zastraši i izbaci iz spokoja.
Karl Markus GaußDie Neue Zürcher Zeitung, 2001.

Mile Stojić je pjesnik koji ne dozvoljava zaborav.
Janusz DrzewuckiRzeczpospolita, 2002.

[divider]

Mile Stojić rođen je 1955. u Dragićini. Pjesnik, esejist i prevodilac. Studij južnoslavenskih književnosti i jezika diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Do lipnja 1992. živio u Sarajevu od pisanja i uređivanja književnih publikacija. Od 1993.do 2005. radio kao lektor na Slavističkom institutu Bečkog univerziteta. Do sad objavio desetak knjiga poezije, proze, eseja, te sastavio nekoliko antologija. Knjige su mu prevedene na njemački, poljski, talijanski i makedonski jezik. Dobitnik je Nagrade Šimićevih susreta, Slova gorčina, Nagrade Književne omladine BiH, Brankove nagrade, Nagrade Željezare Sisak za  poeziju, Austrijske državne nagrade Buchpremie, Kočićeve, te Goranove nagrade. Živi u Sarajevu.

Podijeli

Ostavi odgovor