Melida Travančić: Ljubavna inverzija

 

HLADNO JE

probudila sam se
u mrtvačkom sanduku
boje kestena

iznutra je
obložen
crvenim plišem

na meni je samo
tirkizna spavaćica

plamen svijeće
osvjetljava konture
nepokretnih ljudskih tijela
koja šapatom
izgovaraju molitvu

moj je pogled
nepomično usmjeren
prema njoj

ne vidim joj lice:
prekrila ga je rukama
bolno jecajući

žao mi je
hladno mi je –
izgovaram
dok se topla suza
sliva niz obraz

hladno joj je
molim vas
zatvoruite sanduk

ONIRIČNI SCENARIJ

naslonjena na omanju podzidu
sa kriškom kruha
namazanom marmeladom
u jednoj
i plastičnom čašom kafe
u drugoj ruci
posmatram šta se događa
u bašti
obližnjeg kafića

čujem da se pažljivom auditoriju
obraća on
veliki pjesnik
i najveći scenarista

opijeni pogledi
uprti su u nj

na njegovo
dobar dan
oni odgovaraju
frenetičnim pljeskom
a na svaki stih
duboko zaneseno uzdišu

odjednom
puca mu glava
razdvaja se
kao zemlja usljed suše

mlaz krvi sliva se
niz lice
odbacuje zbirku
odabranih pjesama
i rukama skida kožu

jednom
dvaput
triput

pukotina je sve veća
lica gotovo da i nema

kožu svlači zadnji put
i ramena ostaju prazna

glave više nema
nema ni krvi
ni ljudi više nema

njegov torzo
podiže se od stola

uzima bocu viskija
i počinje juriti
uokolo

popila sam kafu
krišku namazanu
marmeladom
pojela

odlazimo

da li
na suprotne strane?

POKIDANE NITI

prolazeći sferama
čistilišta
uočavam stepenice
koje vode u
dubine pakla

drhtim

ne ne ne

to se kosti moje igraju
smiju se meso i mišići

susrećem ih
okružene
lažnim luksuzom

ona leži
naga
u položaju fetusa

kao i tijelo
pliš na sofi
hladan je i istrošen

crveni lak
na noktima
i njen glasan kikot
oglašavaju život

druga
mokre odjeće
koja ocrtava
intimni trokut i
nabrekle bradavice
leži u naručju
konja

treća tek treba
da se rodi

kroz majčinu utrobu
vidim joj lice

blijedo je i
melanholično

takav svijet
smješten je
u moje prazne
očne jabučice

LJUBAVNA INVERZIJA

neobičan enterijer kafića
stvara mističnu atmosferu

drugi to mjesto nazivaju
Zlatna ribica
za nas dvoje to je muzej

divnih
starih
i novih eksponata
tu možete naći

fotografije
knjige
vizit-karte
voće
ljubavne poruke

da da:
i zlatnu ribicu

kao što se drugi
ponekad posvađaju
nas se dvoje
povremeno pomirimo

dok me nježno ljubi
šapućući
da sam sve što je oduvijek želio

od dame sa šeširom
koja nam donosi piće
tražim otrov

kao što se drugi
ponekad posvađaju
nas se dvoje
povremeno pomirimo

govoreći da ga volim
mislim kako time
stičem pravo da ga ubijem

ponekad se posvađamo

krasna
fascinantna
čudesna je naša ljubav

ponekad se pomirimo

mi nismo kao drugi

nekada satima šutimo
ljubujemo
dok sa radija dopire

sve te vodilo k meni…

neobičan enterijer kafića
stvara mističnu atmosferu
kojom se
kroz duhanski dim
provlači
fluid ljubobolje

NEMILOST UOBLIČENJA

oblikuje me
genetski materijal
koji mi je utisnut
činom začeća

oblikuje me ime
koje mi je dato

ljudi koji me okružuju
oblikuju me

porodica ponajviše

oblikuje me odjeća
dužina kose i noktiju

jezik kojim govorim
također

isto tako i mjesto gdje
obitavam

oblikuje me način
na koji se smijem
dakako
i plačem

oblikuju me
stvari koje volim
ali i one
kojih se grozim

knjige koje čitam
način na koji pišem

oblikuje me
ono što vidim
kad pogledam
kroz prozor

pečat svijeta
nosim sa sobom
rađanjem
odrastanjem

snivajući
kako bi život
trebao da izgleda
i
suočavajući se sa onim
što on zaista jeste

POMJERENI SVIJET

ako i večeras zatvorim oči
stvorit ću mučne događaje
ljude koji jesu
i one kojih nema

pomjera se sve
pa ću jasno vidjeti:

autobus koji jureći odlazi
dok bijesno psujem za njim

njega kako mi u oči zabada igle
sa strane sve posmatra nasmijana žena

majku koja plače
nad mojim beživotnim tijelom

brata koji nad otvorenim grobom
uči Fatihu

dječaka koji me proklinje
jer nema oca

automobile koji me jure
avion koji pada

dom u plamenu

zaglavljeni lift
u kojem gušiti se počinjem

sicilijansku mafiju
sa revolverima uprtim u me

fotografije mog nagog tijela
polijepljene svuda uokolo

plač djevojčice
koju sam napustila

tebe kako kupuješ narandže

i pred zoru uvijek isto:

moj bezuspješni pokušaj
da iz grotla vulkana
na planinu se uspem

ako zatvorim oči
stvorit ću takav svijet

sebe drugačiju
stvorit ću

 

Biografija autorke

Melida Travančić rođena je 1985. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Tuzli, odsjek za bosanski jezik i književnost. Magistrirala 2013. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek za književnosti naroda BiH. Pri izradi je doktorske disertacije na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru. Dobitnica je treće nagrade „Mak Dizdar“ za neobjavljenu knjigu pjesama na manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu. Njena prva knjiga pjesama Ritual objavljena je 2008. godine i dobila je nagradu „Anka Topić“ kao najbolja knjiga bh. pjesnikinja za period 2002-2008. godine. Svilene plahte, njena druga pjesnička knjiga, objavljena je 2009. godine, a iste godine bila je u najužem izboru nagrade „Risto Ratković“ za najbolju pjesničku knjigu autora sa prostora Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Njene pjesme uvrštene su u panoramu modernog bosanskohercegovačkog pjesništva Do potonje ure, koja je objavljena u Bijelom Polju 2010. Objavila je dvije knjige iz kulturne istorije Tešnja: Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010). Piše poeziju, kratke priče i putopise.

Podijeli

Komentari su suspendovani.