Melida Travančić: Ljubavna inverzija
HLADNO JE
probudila sam se
u mrtvačkom sanduku
boje kestena
iznutra je
obložen
crvenim plišem
na meni je samo
tirkizna spavaćica
plamen svijeće
osvjetljava konture
nepokretnih ljudskih tijela
koja šapatom
izgovaraju molitvu
moj je pogled
nepomično usmjeren
prema njoj
ne vidim joj lice:
prekrila ga je rukama
bolno jecajući
žao mi je
hladno mi je –
izgovaram
dok se topla suza
sliva niz obraz
hladno joj je
molim vas
zatvoruite sanduk
ONIRIČNI SCENARIJ
naslonjena na omanju podzidu
sa kriškom kruha
namazanom marmeladom
u jednoj
i plastičnom čašom kafe
u drugoj ruci
posmatram šta se događa
u bašti
obližnjeg kafića
čujem da se pažljivom auditoriju
obraća on
veliki pjesnik
i najveći scenarista
opijeni pogledi
uprti su u nj
na njegovo
dobar dan
oni odgovaraju
frenetičnim pljeskom
a na svaki stih
duboko zaneseno uzdišu
odjednom
puca mu glava
razdvaja se
kao zemlja usljed suše
mlaz krvi sliva se
niz lice
odbacuje zbirku
odabranih pjesama
i rukama skida kožu
jednom
dvaput
triput
pukotina je sve veća
lica gotovo da i nema
kožu svlači zadnji put
i ramena ostaju prazna
glave više nema
nema ni krvi
ni ljudi više nema
njegov torzo
podiže se od stola
uzima bocu viskija
i počinje juriti
uokolo
popila sam kafu
krišku namazanu
marmeladom
pojela
odlazimo
da li
na suprotne strane?
POKIDANE NITI
prolazeći sferama
čistilišta
uočavam stepenice
koje vode u
dubine pakla
drhtim
ne ne ne
to se kosti moje igraju
smiju se meso i mišići
susrećem ih
okružene
lažnim luksuzom
ona leži
naga
u položaju fetusa
kao i tijelo
pliš na sofi
hladan je i istrošen
crveni lak
na noktima
i njen glasan kikot
oglašavaju život
druga
mokre odjeće
koja ocrtava
intimni trokut i
nabrekle bradavice
leži u naručju
konja
treća tek treba
da se rodi
kroz majčinu utrobu
vidim joj lice
blijedo je i
melanholično
takav svijet
smješten je
u moje prazne
očne jabučice
LJUBAVNA INVERZIJA
neobičan enterijer kafića
stvara mističnu atmosferu
drugi to mjesto nazivaju
Zlatna ribica
za nas dvoje to je muzej
divnih
starih
i novih eksponata
tu možete naći
fotografije
knjige
vizit-karte
voće
ljubavne poruke
da da:
i zlatnu ribicu
kao što se drugi
ponekad posvađaju
nas se dvoje
povremeno pomirimo
dok me nježno ljubi
šapućući
da sam sve što je oduvijek želio
od dame sa šeširom
koja nam donosi piće
tražim otrov
kao što se drugi
ponekad posvađaju
nas se dvoje
povremeno pomirimo
govoreći da ga volim
mislim kako time
stičem pravo da ga ubijem
ponekad se posvađamo
krasna
fascinantna
čudesna je naša ljubav
ponekad se pomirimo
mi nismo kao drugi
nekada satima šutimo
ljubujemo
dok sa radija dopire
sve te vodilo k meni…
neobičan enterijer kafića
stvara mističnu atmosferu
kojom se
kroz duhanski dim
provlači
fluid ljubobolje
NEMILOST UOBLIČENJA
oblikuje me
genetski materijal
koji mi je utisnut
činom začeća
oblikuje me ime
koje mi je dato
ljudi koji me okružuju
oblikuju me
porodica ponajviše
oblikuje me odjeća
dužina kose i noktiju
jezik kojim govorim
također
isto tako i mjesto gdje
obitavam
oblikuje me način
na koji se smijem
dakako
i plačem
oblikuju me
stvari koje volim
ali i one
kojih se grozim
knjige koje čitam
način na koji pišem
oblikuje me
ono što vidim
kad pogledam
kroz prozor
pečat svijeta
nosim sa sobom
rađanjem
odrastanjem
snivajući
kako bi život
trebao da izgleda
i
suočavajući se sa onim
što on zaista jeste
POMJERENI SVIJET
ako i večeras zatvorim oči
stvorit ću mučne događaje
ljude koji jesu
i one kojih nema
pomjera se sve
pa ću jasno vidjeti:
autobus koji jureći odlazi
dok bijesno psujem za njim
njega kako mi u oči zabada igle
sa strane sve posmatra nasmijana žena
majku koja plače
nad mojim beživotnim tijelom
brata koji nad otvorenim grobom
uči Fatihu
dječaka koji me proklinje
jer nema oca
automobile koji me jure
avion koji pada
dom u plamenu
zaglavljeni lift
u kojem gušiti se počinjem
sicilijansku mafiju
sa revolverima uprtim u me
fotografije mog nagog tijela
polijepljene svuda uokolo
plač djevojčice
koju sam napustila
tebe kako kupuješ narandže
i pred zoru uvijek isto:
moj bezuspješni pokušaj
da iz grotla vulkana
na planinu se uspem
ako zatvorim oči
stvorit ću takav svijet
sebe drugačiju
stvorit ću
Biografija autorke
Melida Travančić rođena je 1985. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Tuzli, odsjek za bosanski jezik i književnost. Magistrirala 2013. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek za književnosti naroda BiH. Pri izradi je doktorske disertacije na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru. Dobitnica je treće nagrade „Mak Dizdar“ za neobjavljenu knjigu pjesama na manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu. Njena prva knjiga pjesama Ritual objavljena je 2008. godine i dobila je nagradu „Anka Topić“ kao najbolja knjiga bh. pjesnikinja za period 2002-2008. godine. Svilene plahte, njena druga pjesnička knjiga, objavljena je 2009. godine, a iste godine bila je u najužem izboru nagrade „Risto Ratković“ za najbolju pjesničku knjigu autora sa prostora Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Njene pjesme uvrštene su u panoramu modernog bosanskohercegovačkog pjesništva Do potonje ure, koja je objavljena u Bijelom Polju 2010. Objavila je dvije knjige iz kulturne istorije Tešnja: Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010). Piše poeziju, kratke priče i putopise.
