Kakav je to svijet, u kojem izgubljeni mogu spašavati izbavljene, i što u njemu pokrovom tišine pokrivena istorija diktira stihove budućnosti?
Zar uopće postoji govor, kadar da razotkrije i izrazi taj nečuveni razmjer?
Čovjek, tragalac, u njegovim je predjelima prije svega netko, tko uzima na sebe patnju kao odgovornost.
Možda je taj govor etika.
U pjesmama Mladena Lompara oživljavaju uspomene i kamenje.
Rasplinuti snovi i sudbine zure iz bjeline pisma života, kojemu su strast i nasilje oduzeli boju smisla. U kronikama pohranjene pripovijesti o tragičnim ili ironičnim junacima čekaju na riječ, koja će rasvjetliti zbunjeno lice ove sramote.
Zaboravljeni junaci kao da čeznu za trenutkom pažnje, što tek priprema njihovo učovječenje.
Od toga može ovisiti i svijet ljudi, koji važe za još uvijek žive.
U zajedničkoj izgubljenosti možda stalno ispuštamo iz naručja ključ nečega, što nas povezuje.
I samo u tom krugu, negdje u predjelu devetoro krugova patnje, još nam je dopušteno traganje za njim.
Na taj put stupaju hrabri i iskreni.
Stihovi Mladena Lompara svijedoče o viteštvu srca, kojem se u devetom krugu sna razotkrilo, da je pakao ono, što nas odjeljuje od života s drugima.

Podijeli

Komentari su suspendovani.