OKF Cetinje, 2008.

…IX Umjesto zaključka

U ovom radu smo izbjegavali spekulaciju: nastojali smo da pomnim čitanjem pjesničkog teksta i analizama pojedinih jezičkih spregova, slika, stihova, odlomaka i pjesama, mnogo više pokazujemo šta Zogovićeva poezija jeste, kako riječ u njegovoj pjesmi funkcioniše, a manje da izvodimo opštije zaključke.

U knjizi Majakovski iz 1945. godine, pored Zogovićevih prevoda poezije Vladimira Majakovskog, objavljen je i esej Kako se prave stihovi u prevodu Radovana Lalića. I za Zogovića, koji je učio pjesnički zanat i kod Majakovskog, može se reći da je svoje stihove pravio, a analize u ovom radu ponajprije su težile da odgovore na pitanje: kako ih je pravio? Jer osvjetljavanje načina kako je nešto u pjesmi napravljeno otkriva i njegovo književno značenje. A pošto je pravljenje u Zogovićevoj poeziji stalno išlo pod ruku sa prepravljanjem, nastojali smo se da analizom odbranih uzoraka pokažemo i kako je i s kojim rezultatima Zogović dotjerivao svoje stihove i cijele pjesme.

Zogović je neprekidno dorađivao i prerađivao svoje stihove i cijele pjesme ne samo zato što je njegovo jezičko znanje stalno raslo, a oblikovno majstorstvo se usavršavalo –  pa je uvijek u ranijim pjesmama otkrivao ponešto što se može kazati tačnije, ljepše i bolje –  već i zato što je bio pjesnik “iz komada”, što njegov pjesnički svijet prožet jedinstvom visokog stepena, stoga ni jedna od faza njegovog razvoja nikad nije bila zauvijek prevaziđena, ništa u njegovu pjesništvu nije bilo konačno iživljeno i dovršeno, jer se držalo na uvijek istim temeljnim emocijama koje su se trajno napajale sa nekoliko bitnih i uvijek istovjetnih vrela, i neprestano se produbljivale, jer je njihova artikulacija postajala sve preciznija, snažnija, zrelija, snažnija. Odbrana identiteta, borba sa silama koje su htjele da ga preprave, značila je neprekidno obnavljanje uvijek iste drame čiji je okonačenje mogućno jedino okončanjem života. Njegova bitka za vlastitu neizmjenjivost učinila njegovo pjesničko biće i izraz u kojem se to biće artikulisalo vječno nedovršenim, njegove pjesme stalno ostajale u stanju nedefinitivnosti, jer se nikad nije znalo koji bi novi preliv smisla u naknadnoj doradi mogle dobiti njegove emocije iz ranijih stihova.

Često je tim doradama, i kad su sitne i skromne, i kad nisu htjele biti više od unošenja tačnije riječi, postizao mnogo više, jer su oslobađale podzemne energije jezika. Mnogo češće ove dorade su značile skok iz poznatog u neočekivano, iz klišea u originalno, ali nekad nisu značile korekcije grešaka već odbacivanje obrazaca stare i traženje oblika nove poetičnosti, a sve to skupa njegove stihove je dizalo na višu ravan umjetničkog postojanja. U pjesmama čija je artikulacija ostala na pola puta, prepravkama je uspijevao da iz jezičkih sredstava iscijedi više, da realizuje neiskorištene mogućnosti. Nekad su takve preinake unosile u pjesmu posve nove “rukavce” smisla, a nekad snažnije fokusirale značenja koja su u pjesmi bila prisutna, ali raspršeno i difuzno, stoga je preciziranje jezika i slike vodilo u jaču kristalizaciju i kazanog i nagoviještenog. Prepravke su i čistile pjesmu od nečeg što može djelovati kao suviše lokalno: ovaj pjesnik je planetu Zemlju, ne bez ponosa, proglašavao jedinim dostojnim poprištem sopstvene imaginacije i svagda ulagao napor da značenje svojih slika i metafora univerzalizuje. A pošto se postepeno utančavalo i izoštravalo njegovo čulo za pjesmu kao cjelinu, poetski učinci naknadnih dorada znali su biti mnogo dublji i dalekosežniji no što se možda i namjeravalo. Ukratko, u konačnoj redakciji, njegov stih je postajao sažetiji, akustički bolji, slikovno precizniji, smisaono bogatiji i eksplozivniji, u pjesmu je uneseno više života i akcije, više osjeta neposredne stvarnosti, ali su dorade oslobađale i formotvorne sile u jeziku, stoga je njegov stih postajao poetski uređeniji što znači i smisaono složeniji. Najzad, u najsrećnijim trenucima, prepravke su značile mala jezička, izražajna i slikovna otkrića. Ali sa svakom uspjelom prepravkom nisu bile na dobitku samo pojedinačne pjesme već i njegov pjesnički svijet kao cjelina, koji je postajao sve jedinstveniji, sve premreženiji unakrsnim vezama, iznutra sve srasliji. Reklo bi se da su njegove prepravke težile da pojedinačne pjesme, vrijednošću i značenjem, učine što bližim onom najboljem u njegovu djelu. Ali smo pokazali i da su dotjerivanja nekad značila pogoršanja koja su poticala, uglavnom, iz nastojanja da bude razumljiviji i da iz pjesme ukloni tragove “formalizma” i “modernizma”.

U pokušajima da pokažemo kako funkcioniše jezik u Zogovićevoj poeziji, prirodno je što smo najviše pažnje posvetili metafori kao stilskoj figuri i kao načelu poetske preobrazbe podataka stvarnosti, jer je metafora u poeziji 20. stoljeća postala gotovo sinonim za poeziju. Zogovićevom metaforom, načinima na koje je pravljena, djelimično se može objasniti temeljni paradoks njegova pjesništva: dosljedni pobornik teorije odraza i strasni pristalica i branitelj socijalne, napredne, angažovane književnosti pisao je istinsku poeziju zahvaljujući svom daru za tačnu, neočekivanu i sugestivnu metaforu koja ga čini, uprkos samom sebi, duboko modernim pjesnikom. I uopšte, Zogovićeva jezička praksa –  kad je bio istinski pjesnik – stavljala je van snage njegovu apriorističku, rigidno branjenu poetiku koja se sastojala od vječnih istina utemeljenih na Dijamatu. Iako je po priči, dugoj pola stoljeća, o Zogovićevu dogmatizmu i staljinizmu definitivno pala prašina, još je od interesa zagonetka: kako je mogućno da toliki staljinist bude toliki pjesnik? Odgovor smo potražili u ispitivanju oblika njegove kreacije u jeziku. Tri najupadljivija,  najosobenija i najplodnija vida te kreacije bili su metafora, metonimija i neologizam. Među njegovim metaforama koje neočekivanim asocijativnim bljeskovima sprežu elemente razdalekih realnosti, slivajući ih ujedno ili sudarajući ih, najmaštovitije su i imaju najveću snagu metafore kojim se preslikava priroda na kulturu i kultura na prirodu. Njegove metonimije, jezički ospoljavajući pjesničku emociju, pokazale su se kao plodan način slivanja pjesnika i svijeta, kao važno oruđe preobrazbe podataka iz stvarnosti u pjesničku viziju koja sadrži i subjekt i objekt. Njegovi neologizmi, popunom “praznih mjesta” u jeziku, razmicali su međaše njegovih izražajnih moći: što je u jeziku bilo dato kao mogućnost, pjesnik po mjeri svoje emocije i svog doživljaja svijeta pretvara u realnost, stoga se u njegovim jezičkim pronalascima ogleda emotivni zamah koji je potakao rad njegove verbalne mašte, ali i njegov poetički stav pjesnika-u-službi-revolucije koji preobrazbom jezika daje prilog mijenjaju svijeta, preobrazbi ljudske svijesti i osjećanja.

Zogović ide u pjesnike – kakvi su Skender Kulenović i Oskar Davičo, a nije slučajno što su svi bili i pjesnici revolucije – koji imaju snažnu jezičku maštu. Ova činjenica u Zogovićevu slučaju govori štošta govori i o svijetu odakle pjesnik dolazi: njegovanje ‘lijepe riječi’, sklonost ka retorici, ka svakovrsnim jezičkim uvećanjima, bitnoobilježavaju govor Crnogoraca, i nije slučajno što je dubok utisak na Zogovića ostavila poezija Vladimira Majakovskog: “njegovska hiperbola” je pogađala u Zogovićevu crnogorsku “žicu”, ali uticaj Majakovskog ne umanjuje izvornost zogovićevske jezičke strategije u kojoj je pretjerivanje, kako sam pjesnik reče, “dopunska snaga umjetničke slike, sredstvo za najefikasniju reinkarnaciju stvarnog”.

Stoga bi tvrdnja Radomira Konstantinovića da je Zogović “’verbalist’ prvoga reda” i da ”ima neuporedivo više reči nego ideja”, bila istinita kad ne bi bila vrijednosno obojena. Jer u modernom pjesništvu ideja često ne prethodi jeziku, nego jezik ideji, riječ se doživljava prije kao vrelo kreativnih impulsa, negoli kao prenosnik “ideje”: umjesto da traži jezik za svoje ideje, pjesnik svoje ideje otkriva u jeziku, što vodi u prevagu jezika nad materijom. I Zogovićeva poezija, koja živi od mješavine starog i novog, klasičnog i modernog, često biva snažno obilježena ovom prevagom. I Zogović je svoje ideje nalazio u jeziku, a mnoge stranica ovog rada posvećene su analizi takvih trenutaka kad u riječima “eksplodiraju” značenja koja pjesnik u njih ne unosi, nego ih iz njih oslobađa .

Osobena sintaksa – još jedno oblježje koje Zogovićevo pjesništvo čini lako prepoznatljivim – poznaje i hipotaksu i parataksu, i mnoge njegove strofe, nerijetko i pjesme, nastaju u smjenjivanju dugačkih, bogato razuđenih rečenica sa iskazima kratkim poput udarca biča, ali ono što u svečano usporenom ritmu i bruju njegovih stihova prepoznajemo i imenujemo kao osebujno zogovićevsko – prevashodno jeste dugačka rečenica koja, u pjesmama sa slobodnim stihom, zna biti duga i 22 stiha! Ta rečenica, u stihu takođe dugačkom, nikad ne prekida vezu sa ljudskim govorom: iz njega izvire i u njega uvire, a stepen samostalnosti pojedinačnih stihova u okviru takve rečenice bitno je umanjen, jer su dovedeni u brojne smisaone veze sa ostalim stihovima, čvrsto su ukotvljeni u cjelinu, stoga rime koje oblježavaju završetke stihova vrlo često su obezvučene, svedene na asonancu. Zogović ide u pjesnike koji češće i radije misle rečenicom a ne stihom, stoga je u njegovu katrenu – koji je najčešći oblik strofe ovoj poeziji – vrlo uočljiva simetrija: njegov se govor prirodno raščlanjuje na rečenice duge dva stiha, te se može reći da se u strofnoj simetriji utjelovljuje mjera pjesničkog daha, a sintagma “artikulisana riječ”, koja sadrži njegovu poetiku u malom, puti i ka bogato razuđenoj, potanko raščlanjenoj, brižljivo razglobljenoj sintaksi u kojoj rečenični svojom funkcijom podređeni cjelini, stoga njegova rima često i zvuči prigušeno kako ne bi suviše naglašavala završetak stiha, i time ga izdvojila iz cjeline, a poetska snaga Zogovićevog govora potiče i iz stroge smisaone ulančanosti svih elemenata rečenične strukture, iz horske raspjevanosti svih čestica izraza, stopljenih u moćne jezičke blokove.

No Zogovićeva sintaksa često je sintaksa raspre, sukoba, agona, u kojoj smjenjivanje napada i odbrane određuje ritam pjesničkog kazivanja. Zogović je bio borac koji udarce muški trpio ali i majstorski zadavao, i koji se često izražavao jezikom akcije – stoga se majstorska upotreba imperativa, kao oblika koji je najbliži akciji, može smatrati, na paradigmatskom nivou, “zaštitnim znakom” ove poezije. Zogović je tvorac jednog od najdramatičnijih pjesničkih opusa za koje zna književnost pisana na našem jeziku u 20. vijeku, ali njegova dramatičnost nije poticala jedino iz pjesnikove egzistencijalne drame kojom se hranila već i iz jezika u kojem se na svim nivoima, osjećaju različite vrsta trvenja, sukoba, borbe među jezičkim sastojcima. Impresivno znanje jezika Zogoviću je omogućavalo da u pjesmi, nekad u jednoj strofi, pa čak i u jednom stihu, suvereno krstari po različitim jezičkim registrima: obične i rijetke riječi, arhaizmi i neologizmi, lirski i prozaični obrti, gradski i seoski idiom, govorna i “knjiška” jezička tvar, tuđice i lokalizmi, sve se to u njegovoj pjesmi i sudaralo i slivalo u dublje jedinstvo, jer pjesnik raznorodne jezičke “čestice” snažno bojio vlastitom egzistencijalnom i moralnom dramom. Ali “čegrst” poezije i proze vjerovatno je umjetnički najplodnije zbivanje u njegovu stihu. Zogović je u pjesmu smiono unosio jezičke naslage koje su bitno smanjivale “poetičnost” izraza, činile ga “nečistim”, što ponajprije znači da su ga “prljale” živim ljudskim iskustvom. Vezivanjem “lirske” i “prozaične” jezičke tvari ostvarivao je u stihu i pjesmi čvorove visokog poetskog napona: pretvaranje nepoetskog u poetsko, cijeđenje poezije iz materijala u kojima prije nije tražena i Zogović smatrao osnovnim pjesnikovim zadatkom.

Mržnja i ljubav su sistola i dijastola Zogovićeve poezije. I nimalo nam se ne čini nimalo slučajnim što je pjesnik, u čijoj poeziji mržnja nekad biva dovedena do danteovskog zamaha, istovremeno i jedan od najboljih ljubavnih pjesnika na našem jeziku u drugoj polovini 20 stoljeća. Što znači da pored pjesmama koje su bile bitno obilježene jezikom akcije, sudara, polemike, borbe, njegove knjige nude i pjesme utemeljene na jeziku uživljavanja, uosjećavanja u Drugog, na govoru iz tuđe kože, saživljavanju s tuđim patnjama i ranama, ljubavi za sve što je ugroženo, što je izloženo nemilosrdnosti ljudi i života uopšte. Nekad su njegove pjesme pravljene na ukrštanju i presijecanju ova dva jezika. Današnjem čitaocu, razumije se, Zogovićev jezik ”u ljubav okrenut” djeluje pjesnički kudikamo moćnije.

Sadržaj knjige:

I. Opšta određenja jezika u Zogovićevoj poeziji
1. Kasnamladost
2. Nove stare pjeseme
3. Jezik skrivalica
4. Instrukcija samom sebi 30
5. Jezik “U ljubav okrenut“
6. Jezik akcije u “Prkosnim strofama“ i “Artikulisanoj riječi“
7. “Tek dva-tri  sitna ploda“
8. Jezik šume
9. Jezik zvona bez jezika
10. “Angažovanost srca“

II. Kako je Zogović prepravljao stihove i pjesme
1. Dorade stihova “Iz mlađih dana”
2. Dorade pjesama “Iz mlađih dana”
3. Dorade pjesama u “Artikulisanoj riječi“
4. Dorade u poemi “Došljaci“
5. Dorade pjesama u knjigama nakon “Artikulisane riječi“
6. Promašaji u doradama

III. “Filter glavnog”

IV. Satiričke i polemičke pjesme
1. Zevs ili četnik
2. Akademici s klistirima
3. Ideološko suđenje poeziji
4. “Proroci otuđenja”
5. Hrist-saobraćajac

V. Problemi Zogovićeva jezika u svjetlu književne kritike
1.“Diverzija suza”
2. “Popac”
3. Ali Binakova roda.
4. ”Mamula u grlu”
a) Zogovićeva metafora
b) Autorepresija
c) Krv zalaska

VI. Jedinstvo Zogovićevog pjesničkog svijeta
a) Oluja u jablanu

b) Polimska breza

c ) Jedinstvo Zogovićeve poezije nakon Prkosnih strofa

d) Zid u Zogovićevoj poeziji

e) Mikro-jezičko jedinstvo Zogovićeve poezije

f) Amblematske riječi

VI. Jezik uživljavanja i uosjećavanja
1. “Vječni pogled unutra”
2. “Strmoglavljenje” u tuđu bol
3. “Kula Premuka”
4. Jednačenje u žeđi
5. “Ja sam Mirkin otac”

VIII. Jezik egzistencije
1. Stožer
2. Vrijedi biti uspravan

IX. Umjesto zaključka

Podijeli

Komentari su suspendovani.