Marko Vešović: Iz pustinje
KRIŠKA MEDENOG MJESECA
Spomen iz doba kada duša bješe
Često nalik na cure koje se smiješe
Dok grožđe u kaci gaze
A u zraku mirišu izgubljeni Edeni.
Ili možda onaj sa Kitsove vaze?
Moj i Gordanin mjesec medeni
U hotelu na Jahorini, prije
Četrdeset pet, ako se ne varam, ljeta:
Sjedjeli smo vani, a šišmiš lijeta
U sto pravaca, i kad god izgrije,
Veći no obično, uštap iz gaze,
Svjetlucnula bi na ruci joj burma
Da označi gdje je dolje, a gdje gore,
Gdje je početak svijeta,
Gdje kraj more.
Sad mi je ta slika kao hurma
Iz nestale oaze.
I brani da Marka Darinkina
Što od samog sebe dalji je no Kina
Ne otpuše vjetar
Kao list novina.
P.S.
Još u snu, s njom dok Vilsonovim šetam,
A papljanske vode ko u jesen huje,
Ili će to biti kod Mojkovca Tara,
Ljubim joj na ruci tu burmu koju je
Ukrao provalnik, ako se ne varam
Prije trideset i pet ljeta.
MAČIĆI
Na ulici sam našao bačene
Mačiće: neka pokrepaju, ili
Neka se nekom, u dnu duše, prene
Bog i na ovu siročad se smili.
I od smrti smo u podrum ih skrili.
Da srce u me, i u moje žene,
Raste, kad iz njih gleda nas svit cili,
Upošljava nam i odmara zjene
Čudo života što buja, nijemo
U prostoj sreći, što od Svetog Pisma
Rječitija je. Tu je i svitanje
Istine – nek njom svrši ova pisma:
Kad o četvoro mačadi brinemo –
Naši životi zaludni su manje.
***
Jeste, dragi Oljeg,
Život je vrlo tužan.
Čak i kad je mio.
Prije rata, svojoj sam ženi,
Sa sažaljevanjem iskrenim
Što ima ovakvog muža,
Sto puta zaželio
Deset puta boljeg.
Sad se živ odrijeh da ugodim
Svome curetku, svojoj duši.
Ulicom je za ruku vodim
Ka neznanoj nam prije slobodi.
Gdje Sarajevo manje guši.
Stara, do glavobolje znana priča:
Život je iz mene ispario kao
Mišomor. To jest kao sičan.
Eto zašto monaški se skruših.
Sad slatko mi je čak zvocanje njeno.
Narodski rečeno,
Prodobrih se spram nje otkako sam pao
Kurcu za uši.
RAK
Nedavno, gvardijan sarajevske crkve Svetog Ante,
u Kreševu molio se za zdravlje
moje Gordane.
Ovo će zavazda da mu pamte
dvoje staraca, kojim je nazor dane
što im još ostaše živjeti, a javlje
pretvori im se u džehenemsko slavlje.
Od te vijesti njoj su krenule suze,
a ja se osjetio pod nebom kao sužanj
koji oko gleženjeva uze
odavno ne osjeća, ali mu mrak
zatvorski, brate, propisno dotuža.
Nadao sam se, i to pouzdano, u Vraga
da mene, infarktaša, mlađa
od mene četiri godine, draga
nadživjeće. Kad ono: rak.
Odsada svaka noć, i mora koju rađa,
Triput biće nam duža.
ŽIVIM NA BLISKOM ISTOKU
Živim na Bliskom Istoku,
U Sarajevu. Da Jergovića citiram.
Nekad mislim da se prometnuh u stoku.
Ili u nulu. Pa neka biram.
Šetnje, hranjenje ptica kad se sjetim,
Kompjuter za kojim ponekad letim,
I odlasci u kupovinu –
Danas isključivo na to sam sveden.
Ipak, ovo me nimalo ne jede.
Nikada. Ni minut.
I uopće mi ne liči kazni:
Živ rob svikne da sve mu se sivi.
Živ rob nauči da živi
Prazan i sa praznim.
No kašto, dok šetam, dođe mi da lajem
Mišlju strt:
Možda, rikošetom, Nju pogodila je
Moja smrt
Koju sam opjevao, u sto pjesama,
Na sto načina, ko suđenog tigra,
A sad polako kad na milu tama
Spušta se, zvuče mi ko đetinja igra.
A nema, Gospode, tebe
Da ti, u ovome crnu
Bez bijela, pun vagon šenice jebem
I sto bogova na svakojemu zrnu.
NIČEGA VIŠE, MILA
Ničega, ni što traje
Ni što prolazi, nije:
Bog jednim zagrabljajem
Kutlače isprazni svijet.
Ničega više, mila.
Ni Jeniseja ni Nila.
Nestali ždrali, zebe…
Jer više nema tebe.
Ničega više, mila.
Ostaše tek sivila
Da pred okom se súre
Do moje smrtne ure.
I već žaliti moram
Kao iz grobne tame:
Milion svitaće zora –
No ne za te i za me.
Ničega više, mila,
Zalud su sve riječi:
Tvoja mi se mogila
U grlu prepriječi.
ZDRAKA
Svijet je danas poput gole žalosne
Vrbe sa jednom pokislom vranom.
I duša ne zna što bi s njime.
Odjednom, s oblaka, po meni rosneš
Zrakom kakovoj na zemlji dano
Nikada, mila, nije ime.
To bješe zraka koja slijeće
Iz davne uspomene.
Kad kći nam bješe sasvim mala,
U Crnu Goru smo je poveli
I jedan od mojih rođaka veli:
Krasna je, vala,
Ko da ste uzeli od sunca zdraku
I njom je nacrtali.
Ali
To misao mi u duši krene:
Ne treba, krsne mi svijeće,
Tu miješati mene.
Jer bezgrešno je, po Pasternaku,
Svako začeće.
10. NAKON NJENE SMRTI
Živi privagu. Bez Troja i Itaka.
Ponad, ili sa one strane
Svih gubitaka i dobitaka.
Vrijeme koje Gospod je
Sazdao od same tuge. Svijetle,
Pokašto, bar u one dane
Kada sunčev zalazak odje
U crven koju štedi za pijetle.
Danas, poput noža sve su stvari nage.
I kada pticu sluša, kaže to je
Ili ritual, ili sebe poje,
Ili, dok poje samu sebe, gleda
Da njezin pjev se vine do obreda
Za dušu mrtve drage.
Danas, dok mu se drijemlje
Pred ulazak u vječne tmine,
Znade ili naslućuje da je
Vjernost ove pod nogama Zemlje
Zapravo vjernost Penelope koja
Tka i rastkiva, ali ne ustaje
Iza svog razboja
Ni kad premine.
BEZ FERMANA
Izlazi u šetnje najviše zbog sete:
Nadragocenije što imade danas.
Znak da više duša nema šta da gubi
Kad bez begovskoga ostane fermana.
No ta žal i jest mu sablja brijatkinja
U bici sa tvojim sablastima, svete,
Koje ga, zna bog otkud sve, salete
Kada na ulici pored njega trubi
Stotina šarenih svata i svatkinja.
Sve češće, ta tuga put je u onkraje:
Dok gleda u jedno od stotinu zjala,
Tad jedino bude pouzdano da je
Gordana na zemlji zbiljski postojala:
Četrdeset osam ljeta mu je sjala
I niti jednoj ga tmuši nije dala.
Tad je Sarajevo pomalo Sevilja,
A ova zemlja kao da je treća
I zna sijati sunce ko da zbilja
Može se biti pod tim nebom srećan.
PRIVIĐENJA
Kao lepuh maslačkov lako
Jato vranje što s krova se vinu
Mog potkrovlja uletje s grakom
Na misu za dušu Gordaninu
Među nama od leda bedem
Na nju pada snijeg usovskim rpama
I od raskršćā sva mi je planeta
A nemam plan svijeta
I često mi je kao da jedem
Sa stolnjaka u zakrpama
Eh da mladi smo pa da
Meni na um ne pada
Dok gledam ti oči da ima
I sunca na nebesima
I začuh glase grlica
Bjelopoljskih iz doba
Gimnazijskog i još pamtim:
Raznizale se hiljade
Vilinskih ogrlica
A biser što u travu pade
Na suncu jutarnjem plamti
Sa tvoga groba.
ŽIVA SI MILA BILA JUČE
Živa si, mila, bila juče,
A danas: moje sve mi tuđe
Jer odnese od mene ključe
I kako da u sebe uđem?
Kako da išta bude moje
I da planeta nije crna
Kad nema tvoje ruke što je
Dijelila od pljeve zrna?
Sa tamnicom se sav sjaranih.
Moji fajlovi puni rima
Sad su duvari išarani
Zatvoreničkim ekserima.
I od svijeta oči moje
Prestaše bilo šta da ištu.
Srce u meni nesrećno je
Ko nahoče u sirotištu.
NE ZNAM REĆI
Ne znam reći šta je java, šta san,
Je li groblje ili možda kripta,
Ni jesu li Pape il Elbasan:
Nije važno – bar pola sam Šiptar.
Ne znam reći je li to od svile
Svod nebeski ili možda volat,
Je li to grob moj il moje mile:
Nje važno – umro sam bar pola.
Ali znadem, u tolikoj studi,
Pa neka je zanavijek nijem,
Njegov topli mramor sam se nudi
Da ozeble dlanove mi zgrije.
ZAJEDNIČKU NAŠU VJEČNU KUĆU
Zajedničku našu vječnu kuću
Kad obiđem u prvi svit zorin,
Ćutim kako srce u čeznuću,
Ko jeretik na lomači, gori.
I na tren je u mome pogledu
Onaj svijet: sa krunom od inja,
Bosih nogu, po sibirskom ledu,
Hodiš kao velika knjeginja.
No zar išta osta da me grije
Kad u uho šapuće mi vjetar
Da Gospoda u svijetu nije,
Ni Gordane, mene, ni svijeta?
I probudi s groba joj svijeća
Pomisao – od nje će da stane
Moje srce: skoro pol stoljeća
Da s Gordanom živjeh bez Gordane.
I po svodu nebeskome zatim
Svud Zornjaču-poeziju tražim
Da nastavim u nju vjerovati
Ko bolesnik u ljekarske laži.
STO PRVI DAN
Čini se, diljem sarajevskih bašča,
Ne lahor nego Eminin miris puše.
U malom parku se, ko da se otkinuše
S lanca, igraju ulična paščad.
Tvojom smrću sam, ko šuma, do tla srubljen,
Moja nadraža seno,
Prem još detinjstvo miriše kao oprano rublje
S mraza u sobu uneseno.
Dok si bila na zemlji, gotovo kao Pele
U stihu vezanom driblao sam.
A danas mi je glava kutija za cipele
Puna bledih fotosa
I moji stihovi sad su ždralovi koji lete
Na sever kad je zima.
Osim na tvome grobu, ma gde da se obretem,
Sad tuđe mesto zauzimam.
No nisam sto prvoga dana otkako ode
Pod zemlju za tobom tužio
Nego pitao: čime sam sreću zaslužio
Da živim s njom, Gospode?
SAMAC
Na latinski sam jezik nalik: više
U njemu niko ne sabire znanja,
Na njemu niko ne pati, ne diše,
Ne mni, i ne sanja.
Tu sam, na ulici da sa živim robom
Popričam, da snim talasanje klasja
Na suncu, prije nego nam nad grobom
Zajedničkim zasja.
Odavde oko kad život odmjeri,
Bješe dovoljna da se trpe iga
Sreća s Gordanom i sa njenom šćeri,
I sreća iz knjiga.
Sad je u duši mojoj hod vremena
Kao u špilji kad kapaju sige:
Gordane nema, daleko šći njena,
I ne čitam knjige.
VRAĆAJUĆI SE S GROBA NJENA
Jest, okonča se meni divno
Sto pedeset deveti dane
Otkako nema Gordane:
Vraćajući se s groba njena,
Sa dušom nešto manje kivnom
Na staroga krvnika
Što sliči mački koja laje,
Ugledah ispred spomenika
Kranjčevićeva kako zastaje
Da prekrsti se žena.
Što se pred tobom još, Silvije,
Križaju, zar to krasno nije?
Obična žena iz naroda.
U nje bijaše u kanti voda
Za zalivanje grobnog cvijeća
I u plastičnom sudu svijeća.
Lice joj ko u siročeta
Koje često po glavi biju.
Oči odvikle da se smiju
Možda još prije tisuć ljeta.
Vjerovat je teško da ikad
Čitala je moga pjesnika:
Dosta je što zna ko je. Stoga
Od križanja je njezinoga
Božija slava, prem ne obeća
Pouzdano nam, sem nesreća,
Ništa, bila za bogdu veća.
TEK SADA
Ne padah nikad i ni pred čim ničke,
No rasijan sam znao sebe sama
Da razbacujem, isto ko kamičke,
Pod krivim svodom, po mnogim vodama.
I iskrsava u tome snu Trpanj
Gdje pitala se mladost rastužena:
Koliko zgasnu milijardi zjena
Što gledale su sjaj nebeskog srpa?
I šumio je, ko kineska svila,
Amazon? Ili Tara? Ili Kama?
Ili možda perje s anđeoskih krila
A svi odreda – u hulahopkama?!
Spram tebe nježan bjeh ko pjena vala
Što divno bosa stopala ti mije.
Ime tvoje bješe svjetlo koje mi je
Planeta na vjeki vjekov darivala.
I radosno bih pristao da cio
Ostatak života po danu molitvam,
A u tanjuru mi, s kapljom ulja, blitva –
Ako bih svake noći te usnio.
Jer, ko u Limu, dušu sam umio
U pustoši, znam da živjeti umio
Tek sad bih, nakon što sav život minu,
A obilazih ga, svagda, kao minu.
NAJRADIJE BIH UMRO MILA
Najradije bi umro, mila,
U lijetu. Za kompjuterom.
Takva smrt bi mi slatka bila
Ko tvoje žemlje sa puterom.
Nek tim okonča ova mora.
Moje riblje u zemnoj vrši
Praćakanje. Čak i ne moram
Pjesan o tebi da dovršim.
Dosta je ako mislim na te
U zadnjoj kapi svog vremena
Kada se uz nas mrtvi sjate,
Skinu nam zemna sva bremena
I uzletim nad više nikad
Kao orao ponad Anda.
I bijem se kod svog Granika
Ko Makedonski Aleksandar,
Ako i zalud. To jest mi dika.
To prilikina jest mi slika.
DVOJE
Prestalo je sve zemno da laže.
Let vrane mi nad krstačom kaže
Pa i okno što u smiraj plamti
Da pod zemljom ništa se ne pamti.
Ali jošter mogu da se nadam
U svoj čemer vidoviti kada
Usta tvoja šapću mi iz tame:
Sjećat ćeš se i za te i za me.
Tada bivam, istinski, ko dvoje:
Nas ne mogu ničim da razdvoje
Sve svjetlosne godine praznine
Što dijele naš svijet i ine.
GOLUBICA
Dušo, sada si bez života,
Kao Jupiter.
Više ne bi ni jedna zemna divota
Mogla da potkupi te.
Zaludu, iz djetinjstva, upamtih trepet zlatni
Nebesa u junskoj rosi.
Zalud još pjesmom ponekom ko ratnik
Ožiljkom se ponosim.
Postadoh mrtvi uzao.
Čak neću prestati zauvijek da dišem
U kući gdje sam propuzao
Jer ne postoji više.
Tu sam da gledam, posvema uspokojen,
Kako u ambis leti Ostatak dana koje
S Njom neću proživjeti.
Znam da odveć dalek nikada nije
Otkinutoga lista lijet.
I da u oblake se, surovi Bože,
Vinuti leptir ne može.
Da i dalje zvijezde božanski sijaju
Nada mom ko zimski prut ogoljelim
I da pusta mjesta zijaju
Gdje smo se voljeli.
Pa šta? Neka je i ravnodušje,
Ako ćemo u njemu nas dvoje biti bliže.
Pa šta ako me ima da na podušje
Njoj svakog dana gmižem
Jer iz sna blekom kašto jave mi janjad
Da je življenje, bez ili s tajnom,
Čak i zgoljno trajanje zbog trajanja,
Neodustajno
Jer kašto duša joj uzima oblik s Anda
Sletjele golubice
Na ploču mermernu. I čeka kanda
Da bacam joj mrvice.
DRUGI SONET ZA GORDANU
Starija ona sad je od mene.
Laza Kostić
Čini se, jutros da pjevaju ptice
Što stoljećima pjevale nijesu
Kako bi moje obasjale tmice
Nečim što sliči ivanjskom krijesu.
Ali sjetih se: u snu, u krčmi bečkerečkoj
Oko koje su rasle tise,
Došla je zanavijek da s mužem oprosti se:
“Ja sam ti umrla, dečko.”
I potom, izgubljen, krenem
Da čelom u jastuk bijem:
Dečkom zvala me u one trene
Kada se duga nad našim glavama svije
I više ničeg, izuzev nje i mene,
Pod nebom nema. I biti ne smije.
TREĆI SONET ZA GORDANU
Evo jedne stvari o kojoj ne sporiš:
Vidio već nisi sto godina sporiš
I toliko njegov oćutio miris
U kojem se krije još boginja Iris.
Ubrah njegov stručak što ga lahor nina
Kraj groba koji je blizu Gordanina
I uveče zaspah, s njim u ruci, lako
Kao da sam ljuljan papljanskim oblakom.
I obreli smo se nas dvoje u šumi
Gdje voda mrmori, lišće klena šumi
O mnogom što skupa u davnini snismo
I ti posegnula da Svetim si Pismom
No mrtvim rukama preteško je bilo
I spuznulo, za čas, u kal, moja vilo.
ČETVRTI SONET ZA GORDANU
To mi kaže i svod pun grehote,
To u psećem zrcali se čanku:
Barbarin je Gospod koji ote
Gordanu mi kao Sabinjanku.
No bunt lednog bio bi mi kova
I desetak da sam ljeta mlađi:
To bi bilo poput Spartakova
Ustanka na Haronovoj lađi.
Ali kako da u ovo dana
Što još osta da u raseljene
Ne ubrajam sebe kad Gordana
Na drugom je kraju vaseljene?
U rbine ode srce, ali
Svaka još Nju, cijelu, zrcali.
PRSTENJE
Kad smo ti, u hitnoj, skidali s ruku prstenje,
Jedan iz mene u to je gledao sa mrštenjem:
Kao da pljačkamo vojnika
Paloga kog Granika.
Kad smo ti, u hitnoj, prstenje
S umrlih ruku skidali,
Drugi u meni, što protiv boga besni
(Jer je i pisac i – da li?)
Hteo je da ga pita: što li si, zmijo,
Na me se ispizmio
A ne na one koji u senci krsta se tove,
Ali se setih stihova iz Vordsvortove
U svom prepevu pesni:
S dnevnom zemljinom vrtnjom, sa stenjem,
S kamenjem i drvećem
Sada se ona kreće.
Kad smo, u hitnoj, prstenje
Sa bledih ruku skidali ti,
Tvoje rođenje, ni krštenje
Kao da nikada niti
Postojalo nije,
Ničega, osim jama
Iz koje piri truljenja tama,
A ti si, sam sebi, Darinkin sine,
Ličio na rbine
Onoga što se na svadbama,
Sreće radi, razbije.
Činilo se, zvežđe čak će da se rastali
Nad Papama, kad ste se zanavek rastali.
I godišnja doba odsad biće gluva
Ko da si misirskih piramida čuvar.
No da sam vernik, molio bih se bogu
Da mi daruje bar jedan san što usnila
Nisi ga, jer nisi stigla, ali da znati mogu
Da je tvoj, mila.
TRENUTAK
Na prozorima u našoj dnevnoj sobi
I trpezariji rebrenice su od metala.
Bez zavjesa. Gordana tako je htjela.
Ovde je ona u svemu, do zadnje niti.
A njeno prisustvo lako je kao ćuh.
No u ovom crnome bez bijela
Da ima zavjesa, pomišljam nekad, ako bi
Koja se krajičkom zanjihala,
Moglo bi mi se učiniti:
To je minuo njezin duh.
< 8. 10.2016.>
A LAKO SMO MOGLI NIKAD SE NE SRESTI
Ko zna koliko mi dariva sloboda
Pre no što odnese mutna mi je voda
I sve osta prazno ispod krivog svoda
No pokašto duša zna da mi zastrepi
Od misli – u gluhe sate kad se krepi
Jezičkom valovlju jašući na kresti
I sa Severnjače beležeći vesti –
Da lako smo mogli nikad se ne sresti.
Ali dok me ima šaputaću seni
Njenoj da je mene darivala meni
Pa mogu kudelju pustoši sad presti,
I čipke od teških nesanica vesti
Za najlepšu halju umrloj nevesti,
I metlom brezovom to sazvežđe mesti
Gde nepostojanje njezino se smesti,
A lako smo mogli nikad se ne sresti.
< 8. 10. 2016.>
DEVETI SONET ZA GORDANU
Kako su nježni članci nožni.
Kako iz oka besmrtnost sije.
Ko da na zemlji nikad za nož ni
Za silovanje se čulo nije.
Gordanu zovem telefonom.”Alo!
U mome kompjuteru
Na devedest i sedam strana
Dosad si opjevana.”
Mada je u meni sve je zaribalo,
Pisanje ide kao po puteru.
I moja ruka je, pače,
Jošter prilično vješta:
Čak bih i kada plačem
Htio ostati meštar.
NESVOJ
Ovo što deset mjeseci već žijem,
U praznom, bez Gordane, moje
Najčešće nije
Gotovo ničim.
Čak na stajanje pred strojem
Streljačkim zna da zaliči.
I kad smrkava i kad sviće,
Sve se zbiva u meni, a bez mene.
Tako će ostati sve dok se u nebiće
Jednom ne djenem.
A nekad u dnu duše se prene
Blok, čovjekomrzac i jedan
Od mojih po peru pređa,
Koji je volio rijeku Prjažku da gleda
Okrenuv gradu leđa.
No ima trenutaka kada čak zlatnim
Vidim ovo trajanje, jer živim višak
Koji mi se čini besplatnim
Kao kiša.
DESETI SONET ZA GORDANU
Prastari čemer iz oblaka
Lije na grobnu ploču njenu
I može, poput crnog klaka,
Svu da okreči vaseljenu.
Ima li veze to s Gordanom
Što nebo je za moje oko,
Mada je isto svima dano,
Sad i blisko i previsoko?
Riječ mi svaka biva skupa.
Ne zato što bih da je slavim
Već zato što znam: tad smo skupa.
I na njezin ću vječni pristan
Da ovu knjigu pjesni stavim
Neka je makar vjetar lista.
(Iz knjige o Gordani)
