Marko Vešović: Beda stihoklepstva 

 

Pogledajmo Noginu pjesmu Balada u tramvaju spjevanu trohejskim desetercem koji u cezuri iza četvrtog sloga ima mirotočive mošti, ne zna se da li Nemanjine ili Lazareve:

 

Dremuckaju u mitskom tramvaju

U nesreći razdragani slavski

Ljuljaju se u nemom avaju

Pogorelci dugo ijekavski.

 

Koje Višnji u Vavilon usu

Ti se i sad rađaju na panju

Mesto svoje nose glavu rusu

Obretenu na usekovanju.

 

Zakovani u pokretnoj kući

U tramvaju ko u karantinu

Niko neće izaći ni ući

Samo Jona u predanje minu.

 

Da ne bude kad jesmo da nismo

Usred Kule epski apostrofi

Rikošetom pomešaše pismo

U pravilnoj u krvavoj strofi.

 

U tramvaju ko u lazaretu

Svak je za se rođače gubavi

Cvili Hristos sam u Nazaretu

Popljuva ga  njegov rod ubavi.

 

Iz tunela u nebeske dveri

Ranama kad overiše vizu

Sa ljudima spanđaše se zveri

Utom tramvaj stiže u remizu.

 

Glede ove pjesme koju, to vidi i ko je bez očiju, možeš nabiti na Crven Ban, dovoljno bi bilo reći:  „Banalnosti, ime ti je Rajko Nogo!“Ali ti udivljujuće plitki, povremeno i glupi stihovi, jer ga talenat „ne štiti od njegove gluposti“, kako bi rekao Jergović, pisani su sa velikim ambicijama i zaslužuju malo raščlambe.

 

Prva strofa

Kad Nogo poje o Srbima, ne gine nam mitska bina: jednom to je  “mitski perivoj“, drugi put “mitski tramvaj“, koji u mitske nisu preobraženi snagom imaginacije: taj misli da je dosta nečemu priflasteriti etiketu “mitski“ da takvo i postane, očekuje da mu vjeruješ na riječ, jer se obraća Srbima iz Miloševićeve retorte.

Pošto je tramvaj proglasio “mitskim“, jer taj ne piše pjesme već priopćuje proglase sa uzvišice, treba očekivati čuda i, zaista, njegovi štićenici imaju moć da u nesreći slavski razdragani dremuckaju u nemom avaju. Taj “avaj“ je “nem“ kako bi Nogo mogao ispoljiti svoj sluh, oštar kao u psa prepeličara, za njihovu nesreću: mogao je taj „avaj“ biti i triput nemlji, ali ne bi umakao  rodoljubljivom prijemniku ovog predstavnika “nacionalno odgovorne inteligencije“, kako je takve nazvao rahmetli Vojislav Koštunica, pa bi bilo sramno propustiti priliku da od Beograđana zanemarene i prezrene pogorelce zaspe nježnom sućuti kao mladence ječmom.

I nek vas ne obeshrabri to što pogorelci drijemlju nijemo jaučući, ili nijemo jauču drijemljući, jer te radnje se međusobno  isključuju samo u našem iskustvu, ne i u Noginoj pjesmi, da li zato što je riječ o nebeskom narodu na koji je neprimjeniva naša, suviše (pri)zemna psihologija, da li zato što je Nogo toliko potresen prizorom da ne zna šta lupeta? Ili je iz oba razloga ovdje do paroksizma dovedeno odsustvo bilo čega što bi, makar i izdaleka, podsjećalo na talenat?

Ti dugi ijekavci, koji dremuckaju i nemo jauču u nesreći razdragani kao na krsnoj slavi, dovoljni su da taj para pjesnik bude proglašen Dostojevskim iz Kalinovika: samo je Fjodorov nasljednik mogao ovako duboko unići u dušu Srbina koji je slavski razdragan dok dremucka, ali ga dremljiva razdraganost ne priječi da nemo jauče.

U svim pjesmama iz Nogine knjige Nedremano oko koja je dobila šest velikih nagrada ima nešto na ovaj način plitkoumno i kukavno: živcira vas jeftinoća sa pretenzijama na misaonu i psihološku dubinu. Kad ide za Jovanom Dučićem, unatoč tomu što ga oponaša na originalan način, Nogo nudi drugorazrednog Dučića, te se ne treba čuditi, ako se ičemu treba čuditi dok štijete ovu, s oproštenjem, pjesmu, što dugi ijekavci, koji dremuckajući nemo jauču od krsno-slavske razdraganosti, liče na Dostojevskog iz 17-te ruke: to je bedan šnajderaj mrca koji sa estrade kuša da slušaoce uvati na bedan paradoks o slavski razdraganim avajima dremuckajućih Srba.

Ako upitate: zar u tom  avaju nema i mrva poezije, jer je uzvik, koji se ne deklinira, oživljen pretvorbom u imenicu, biće vam rečeno: točno, ali je “avaj“ maznut iz pjesme Marka Vešovića  Na trideseti rođendan gdje se kaže: “I više ne umijem reći: gdje li radije prebivam: u hosani il u avaju?“ Nogo me u ratu gađao granatama i usput me prepisivao. I po pedeseti put pokvario je original, jer u mom stihu “avaj“ djeluje  u sprezi sa “hosanom“, i van te sprege gubi smisao: pošto hosana znači spasi, javlja se igra u kojoj je uzvik oživljen, a glagol je, jer se ne konjugira već deklinira, izdao veru pradedovsku, i sve podržava eho-rima avaju–odmotavaju. U stvari, Nogu rezilim na pravdi boga, jer drži da ne prepisuje mene već sebe: moj “avaj“ prepisao je još u pjesmi Na cvetnu nedelju, gdje veli: “U podaničkom avaju“, a kad jednom nešto prepiše, time se zatim služi kao svojim izumom. Banalnosti, zna se kako ti je ime i prezime.

 

Druga strofa

Pjesma se razvija logično: ako tramvaj proglasiš “mitskim“, Beograd moraš promaknuti u biblijski Vavilon. U Noginoj knjizi sve srpsko je dignuto na kub, posve zasluženo:  pjesme iz Nedremanog oka nastajale su u doba kada su, ili nakon što su, Srbi popalili, popljačkali, protjerali, pobili, silovali sve nesrpsko što im je palo u šape, pa je Nogo prisiljen da naglavce okrene skalu vrijednosti i dželate opjeva kao mučenike, zato se u njegov tramvaj ukrcao sve Jovan Krstitelj do Jovana Krstitelja i Lazar do Lazara.

Jer “usekovanje“ opisuje biblijski događaj: glava Jovana Krstitelja dodijeljena je Salomi kao nagrada za umjetnički dojam koji je njezin ples izazvao, ali tu je i pridev “obreten“ koji dođe od imenice obretenije, a na svetu postoji samo jedno pravo obretenije, ono iz naslova Vukove pjesme o odsječenoj glavi cara Lazara: “ode glava preko polja sama, / sveta glava do svetoga tela, / pripoji se kao što je bila“.

Nogini dugoijekavci su od jednoga guslara pozajmili “rusu glavu“ koja je i “obretena“ glava cara Lazara iz pjesme drugoga guslara, ali je i glava biblijskog Jovana Krstitelja: glava od tri polovine, rečeno jezikom srpske epike. I ovi lazari/jovani svjedoče o hotentotskom moralu kojeg se Nogo, kao ratni huškač, godinama pridržava.

Jer, u minulom ratu, goloruki Srbi protjerali su Hrvate iz trećine Hrvatske, kuće im sažegli i napravili desetine hiljada pogorelaca, takođe dugo ijekavskih. Dragan Dabić, koji je čizmom pritisnuo 72% teritorije BiH, proizveo je stotine hiljada dugoijekavskih pogorelaca, pretežno muslimanske vjere, ali ni prvi ni potonji za Noga ne postoje, jer hotentotski moral živi od aksioma: kad Srbi naprave desetine hiljada hrvatskih i stotine hiljada muslimanskih pogorelaca, to je dobro, ali kad u tramvaju sretne “pogorelce dugoijekavske“ koje su napravili ili Bošnjaci ili Hrvati, toliko zlo se može opjevati samo biblijskim slikama.

Pretpostavimo da misli na srpske pogorelce iz Hrvatske. Kad ih je zlatousti Nogo u kninovima huškao da uzmu pušku i sa svete srpske zemlje protjeraju Hrvate, a kuće im popale, to je bilo dobro, a kad su Srbi na traktorima zbrisali iz Hrvatske, uprkos tomu što su se svi saglasili da su „nepovratno pobedili u ovom ratu“, desilo se zlo koje moraš opisati slikom Hrvatske kao kasapske radnje: “Ti se i sad rađaju na panju”. Tu je svaki Srbin, čim se rodi, zreo je da mu odrežu glavu na panju: tako poje bestidni stihoklepac koji ne osjeća ni trun odgovornosti za ono što se Srbima iz Hrvatske desilo, mada se ne može reći da je krv i nož propovijedao mlako i bez pravog zalaganja. Kao na Koraksovoj karikaturi, Nogo pere ruke suzama prolivenim nad udesom pogorelaca koji su iz Hrvatske pobjegli u BiH i u Srbiju.

 

Treća strofa

   Pokretna kuća zaslužuje pohvalu kao znak dosljednosti sa kojom se ovaj liričar po zadatku drži velikosrpske ideologije i jeftinih jezičkih finti na koje rulja provjereno pada. Uz to, bojeći se da gomila neće skužiti šta je “pokretna kuća“, u sljedećem stihu je objasnio: to je, ljubezni štioče, tramvaj. Ko ih je unutri zakovao? Nogo, nisam valjda ja?! Zašto? Da cijela stvar djeluje što dramatičnije. Nogo opet pravi jeftino pozorište: kad bi se te izbjeglice vozile tramvajem kao svi ostali, i mogli izlaziti i ulaziti kad im je ćejf, to ne bi bilo dovoljno potresno, ali ako travaj pretvoriš u kuću gdje su svi zakovani, tako da niko ne može “izaći ni ući“, samo bi barbarin  mogao ne pustiti suzu nad tako pečalnim udesom.

U cijeloj ovoj knjizi, pa i u ovoj, izvinjavam se na izrazu, pjesmi, Nogo je prisiljen na nasilje nad zbiljom, nad jezikom, nad ljudskim umom i maštom, jer to je jedini način da izrazi filosofiju slijepog miša koji gleda naopačke, dok sa stropa visi sa glavom nadolje. I zaželiš da kalinovičkog stihoklepca pitaš: šta Jona, matere ti? Otkud on i šta bi njegovo iskrsavanje trebalo da znači? I zar Jona nije u predanju ihihi koliko stoljeća? Ako je odgovor pozitivan, kako je opet “u predanje minuo“? Pojma nemam. Znam da je, sa izričitom Noginom dozvolom, pripušten u predanje, pa ili dotad nije bio u predanju ili je bio nogiran iz predanja, vjerovatno od komunista: opet je pred nama noginski spektakl temeljen na simbolima iz Biblije kojima daje privatno, čitaj: proizvoljno značenje, opet jeftin teatar na bini stvorenoj ukrštanjem “mitskog tramvaja“ sa karantinom koji zatim biva lazaret za gubavce (ovim ga je do daske viknuo Beograđanima!), a sve je uokvirio bludnim Vavilonom-Beogradom plus Kulom vavilonskom na kojoj je Bog poznatim gafom obustavio radove.

U knjizi Nedremano oko Nogo ne samo da vrlo uspješno svaku mitsku sliku pretvara u kliše nego to čak smatra pitanjem pjesničke časti. To jest, u njegovom kazalištu se rabi isključivo teška artiljerija: ovdje su njegovi junaci gubavci koji su Jovani Krstitelji iz Biblije, mičurinski ukršteni s Lazarima iz epike, koje je pojačao Jonom i, mada je Nogo dugo grickao tupi vrh olovke kušajući da se sjeti kako da u ovoj, da prostite, pjesmi uposli  Jonu, nije smislio ništa bolje od režiserskog naputka: ti ćeš, Jona, preko bine, minuti u predanje.    

 

Četvrta strofa

Ovdje ne znate jesu li Nogini desetereci pitijski dvosmisleni pak ili sibilski zagonetni. Prvi stih: “Da ne bude kad jesmo da nismo“ pravljen je po Danojlićevu predlošku: “nisam kad jesam, jesam kad nisam“, a ostalo je štucanje, vrlo toržestveno doduše, pa je jazuk što ga niko neće razumjeti. Radi se o malarmeovski zagonetnom štucanju: ne znate je li ta zagonetnost veličajnija ili šupljija i potrebna je prilična doza kuraži da pokušaš odgonetnuti retke koje srpska obavještajna služba još dešifruje. No ako mislite da bi tumačiti ovo bilo isto što i zavezanih očiju loviti crnu mačku noću u tunelu, nećete biti posve u krivu, ali ni sasvim u pravu, jer ću se odvažiti da kažem: Vavilonska kula i u njoj epski apostrofi nisu, kako se odoka čini, priča o skakalima Kraljevća Marka, nego bi trebalo da budu definicija pogorelaca i uopće suvremenih Srbalja, točnije njinog položaja u predslobinskoj Jugoslaviji.

To jest, jedno moje sjećanje moglo bi baciti nešto svjetla u ovu tmušu koja je posljedica Nogine vjere da je zbrka spoznaje isto što i spoznaja zbrke, što rekao Robert Grejvs. Svojedobno, Danijel Dragojević je, na nekom skupu ili kongresu pisaca, rekao da jugoslovenski intelektualac liči na apostrof, na zarez koji u riječi stoji mjesto odsutnog slova. Nogo je bio očaran tom slikom i često ju je u govoru rabio, ne govoreći, naravno, čija je.

Nakon ove pripomene, ti stihovi, u kojim je nedarovitosti dorasla jedino njihova zamumuljenost,v ele da su u vavilonskoj kuli-Jugoslaviji Srbi postali apostrofi, znakovi da ih nema, da su bili ispušteni iz Titinog teksta, što im je dojadilo, jer zna se da jesmo a ipak nismo, zato su razvalili Jugu: u Velikoj Srbiji, zbiru stvarne i Potencijalne, kako je Nogo zvao teritorije osvojene preko Drine, više nikad neće biti “kad jesmo da nismo“.

Ti „apostrofi“ su postali “epski“, te ako u tom spregu zanemarimo silovanje jezika koje u Nedremanom oku Nogina pasija, nameće se misao da Miloševićev liričar sugeriše da Srba duplo nema: em ih sjebo Tile, em je iz njih isparila guslarska bit, a gubitak te biti, koja je u ujediniteljskim ratovima, doduše, vaskrsla, bio je dovoljan razlog da se Jugoslavija razbuca.

Nije lako reći šta znači tvrdnja da su Srbi, s namjerom “da ne bude kad jesmo da nismo“, pucnjima s odskokom projektila, to jest “rikošetom“,  „pomešali pismo“ u strofi koja je i „pravilna“ i „krvava“, a u svakom slučaju, islamska propaganda je slagala da je Ratko Mladić, u presretnutnim razgovorima, naređivao: “Samo cepaj, šefe. U živo meso!“ Jer nije bilo hitaca „u živo meso“: Srbi su, za opomenu, pucali u tle, a ako je koje zrno rikošetom pogodilo baliju, kriva je balistika i njeni zakoni.

Nogini dugi ijekavci pucanjem dokazuju da jesu, i da je ubijanje  pesnički čin, to jest pisanje krvavih, ali pravilnih strofa. Nogo u jednom intervjuu veli: ”Radovanovu pesmu procenjuju čudni književni kritičari u inkvizitorskim haškim togama”. Pesma? Ne slažem se: svi mi koji smo preživjeli rat  znamo “da trajala je epopeja”, kako se u predratnom stihu, povodom radničkih protesta, izrazio Duško Trifunović. Znamo da je trajala miloševićesko-ćosićevsko-karadžićevska epopeja pljačkanja, paljenja, klanja, silovanja i protjerivanja, a pošto znamo i da je tu epopeju u BiH Dabić pisao nožem, žicom i Srebrenicom, sad je malo jasnije kakve su to strofe rikošetom pisali Nogini dugi ijekavci prije nego što su postali pogorelci.

Nogo je u ovim stihovima mutav jer je na to prisiljen: brani pravo Srba da pucaju u nesrbe, a usput ga je htio viknuti i dušmanima Srpstva i ekavskim Srbima koji duge ijekavce ne šljive ni dva posto u odnosu na isti period prošle godine, a pošto taj bogomoljac, ta igumanija pod brcima, srpsko pravo na ubijanje ne može otvoreno braniti, stihove je toliko zakukuljio i zamumuljio i zadevetio i zadesetio, što rekao Vuk Karadžić,  da ih niko, osim Noge, neće do kraja raskukuljiti i razmumuljiti i razdevetiti i razdesetiti. Dušan Matić bi rekao: “Mutan lov u bistroj vodi“: o stvarima znanim i razumljivim svakom sa mrvom mozga prisiljen je pisati pitijskim stilom, a Petar Luković bi rekao: mada ove stihove ne razumemo, sve nam je jasno.

 

Peta strofa

“Rođače gubavi“ upućeno je na adresu Beograđana: “karantin“ spada u izražajna sredstva iz registra moj-te-bode-ispod-vode, dok su “lazaret“ i “rođak gubavi“ mnogo čitljivije, angažovane metafore koje treba svrstati u klasu moj-te-ganja-oko-panja. Uz to je ispalo da su poredbe pogorelaca sa Jovanom Krstiteljem i carem Lazom bile nedostatne: ako ih ne uporediš sa Hristom, nisi za njih učinio dovoljno i, mada se meni čini da je Hrist popljuvan na Golgoti, a ne u Nazaretu, ne mislim da danas skrušenom jučeranjem ratnom huškaču to treba zamjeriti, jer “lazaret“ i “Nazaret“ fino se rimuju: za ljubav sroku odustaje od jevanđeljske informacije. Ovu i mnoge druge Nogine pjesme skupusio je prigodni pjesnik, a prigodnost je patetična, kaže Borhes, mada sa visina njegove pjesničke minornosti ta patetika ječi propovjednički moćno.

 

Završna strofa

Nogo se plašio da pjesma neće biti dovoljno banalna ako je ne poentira remizom: kao maloprije sa Jonom, sad ne zna šta će sa tramvajem, pretvorenim u mitski, pa u spolja zakovanu “pokretnu kuću“, pa u “karantin“, to jest “lazaret“ za gubavce, a takva skalamerija i zaslužuje da bude ismijana slanjem u remizu.

“Nebeske dveri“ su jasne: Srbin može da šljegne s neba i danju da se smuca Beogradom, ili u tramvaju i u nesreći slavski razdragan dremucka u nemom avaju, ali noćiva u nadoblačju, mada Nogo zaslužuje ukor što se popišmanio: pustio je tramvaj da uđe “iz tunela u nebeske dveri“, čak da dugoijekavci “ranama“ ovjere “vizu“ za srpski raj, a u završnom stihu veli: šalio sam se, nisu nebeske dveri već remiza. Nogina je  sreća, što nikad neće saznati kakva je splačina od pjesnika postao.

U ovom ovjeravanju viza pomoću rana opet vonja hotentotska filosofija: da bi napisao ove stihove, moraš zaboraviti sve rane koje su Srbi u ratu zadali drugima, ali svakog nacoša, kaže Orvel, krasi jedna velika vrlina: nemanje pojma o zločinima koje su Njegovi počinili. A šta znače “zveri“ koje se “spanđaše“ s ljudima, to ne bi dešifrirao KOS uz pomoć Slobine tajne policije. Spanđati se znači stupiti s nekim u bliske i nedolične odnose, splesti se, ali ne kontam okle zveri u tramvaju, punom krstiteljā jovana, to jest isusa iz nazareta, to jest lazara hrebeljanovića,  koji je mitski, pa biblijski, pa kosovski, pa karantin, da bi se naprasno prometnuo u zoološki kavez. Zapravo kontam, jer ovo je pisao mrtac od pjesnika. I očito je da su riječi i u ovoj pjesmi islužene rage što jedva vuku tramvaj u kojem se sve može pretvoriti u šta ti bog hoće, jer je rad Nogine mašte proizvoljan, izloženi smo teroru te proizvoljnosti koja se upinje da priopći vrhovnu istinu o ratnim stradanjima dugoijekavskih Srba.

I jedino što ima veze s mozgom jest pomisao da je, nakon rana kojim su ovjerili putovnice za raj, dugim ijekavcima naumpalo da pozvjere. Nogo je, uoči rata, jednom poredio Srbe sa mačkom koja, stjerana uza zid, iz odbrambenih razloga biva krvoločna, što su Slobini i Rašini telali nazvali protivgenocidni odbrambeni rat: genocid nad nesrbima kao sredstvo sprečavanja genocida nad Srbima, ali ne bi bilo fer da ga mi, koji znamo kako su se stvari odigrale, Nogu pitamo: od kakvih su to rana dugi ijekavci pozvjerili? I zar nisu pozvjerili mnogo prije nego što su zakovani u tramvaj? I zar sin Peša Noga nije doprinio da pozvjere? Ne bi bilo fer, jer taj ratni huškač sad se živ zakla za istinom i, dok tumači povijesna fakta iz ujediniteljskog vakta, u svako sveto doba iz može da iz džepa potegne tapiju na istinu.

Ova analiza je, ponavljam, izlišna: bilo je dosta reći da iz svake pjesme, pa i iz ove, ništa gore ne smrdi od pjesnikove smrti. Možda bi trebalo dodati da Nogina tužaljka sa tezom, to jest sa protezom, liči na onu haringu Vladimira Majkovskog, gvozdenu haringu na firmi, ne moskovskoj kao u Volođinoj pjesmi, nego ravnogorskoj, ali čak i to je suvišno: dosta je sjetiti se Kišovih tvrdnji da je nacionalizam “ideologija banalnosti“i da je “banalnost neuništiva kao plastična boca” i vratiti se na početak ovog teksta: Banalnosti, ime ti je Rajko Otrov Nogo!

Podijeli

Komentari su suspendovani.