Marko Pogačar – NEČUVANA PRTLJAGA

Izbor iz poezije

Zbirka poezije poznatog hrvatskog pjesnika Marka Pogačara pod naslovom “Nečuvana prtljaga” objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja i Crnogorskog društva nezavisnih književnika iz Podgorice. Izdavač knjige je Milorad Popović, a urednica izdanja Dragana Tripković. Likovni urednik je Suzana Pajović.
Zbirka pjesama “Nečuvana prtljaga” sadrži izbor iz objavljenih knjiga Marka Pogačara “Crna pokrajina” (2013), “Predmeti” (2009), “Poslanice običnim ljudima” (2007), “Pijavice nad Santa Cruzom” (2006).

KROZ PROZOR KUHINJE

Pjesma je gusta stvar. zavjesa s uzorkom navučena
jednim potezom razmaknuta,
crna veljača ruka koja me zove prozoru, crno proljeće okno;
pod njim je procvao ležao čovjek

a mi smo korijenje pustili obrnuto: isprevrtali smo
nebo nalik na krtice. snijega još nije bilo,
ping-pong loptice letjele su preko granice prostora,
gdje se zrak rijedi i riječi postaju teške, zajedno s disanjem.
ništa se posebno nije desilo. djeca u dvorištu puhala su
u zviždaljke. žene su trijebile grašak, jedna od njih
više žena no druge, najviše žena, okolo vjetar, pod njenim nogama
miševi. s druge strane je mirovalo more, ali o tome šutim

gusta stvar, gusta – kao kost, kao kad zime samelju zube.
zrak je leden kroz mene prolazio, zagrijavao se u grlu i žilama
i kao dah maglio staklo. okno je primilo kapljice
koje sam nudio. uzelo je sve moje pismo. što sam prstima
kao pljuvačkom u snijeg usjekao u prizor pamtim, o tom ne govorim

pred mojim očima ovdje nepoznati u cvatu, za mojim leđima žena
vjetar latice lijepi o lice

MESNI ROMEO

Stajao sam na prozoru golih prsa, vikao
volim ćufte, najviše volim ćufte, dolje je far kao
flak prste kada se goni sabljarka rezao noć
dijelio mrak na dvoje. jedan je pas, gubav i brz,
zaspao u lokvi vlastite sjene, mlaki koja se pomiče
kako se u snu pomiče pas; kako ga pohode u snu
misli o vrućoj srnećoj utrobi.

taj topli trak svjetlost, neopipljivi tepih, teče između čestica
nalik na klin. provlači se, trlja leđima o bijele zidove,
bljesne o zube, da bi završio u jednostavnoj logici čempresa.
mašina koja u mjestu turira
u nebo podiže stručke bezglasnog dima. kada na njega svjetlost
u svom krivudanju iznenada nabasa,
u oblacima konzervirani kukci i noćni leptiri, goruće točke,
zatečeni lebde u mjestu. povežu li se točke masnom olovkom
u zraku titra precizni portret mećave, obris i flota šume.

tako: već su postrojeni heroji koji će šumu sasjeći. oštrice
sjekira sjaje nalik na oči, kad ih obliže far. tišina reži, bježe
mirisi povučeni u kuće. čuju se samo mjehovi cvrčaka i ja
koji s prozora urlam volim ćufte, kako suludo volim ćufte,
i zatim je netko, možda i pripit, prošao, pitao: a kakve to ćufte voliš?,
i ja sam rekao u sosu, u paradajz sosu, u onoj trorogoj konzervi,
zna se kako se jedu ćufte! i noć je zapekla crna kao kut tavana, hladna
kao sjeverno srce.

GRADITELJIMA DRVENIH INSTRUMENATA
(ANDANTE MESTO)

Među nama, nitko ne može pobjeći. Michelangelo kaže:
svaki kamen u sebi sadrži statuu. oslobodit je

značilo bi odbaciti suvišno. riječi pretočiti u oblik.
istu stvar moguće je primijeniti na drvo. svaki put kada sjednem

izvadim strip i kapnem u tamni vakuum,
sjetim se da su u mojim nogama izrasla gnijezda.

preskočim odjednom nekoliko stranica, kao polovinu dosadne pjesme,
ispružim ruku da dohvatim čaj, i kad ga dohvatim

stisnem ga usnama i pijem. košulju odložim slijeva. hlače odložim
zdesna; i kad sam već potpuno gol dozvolim zvuku da se,

kao otrovani miš, uvuče u svaku poru mog tijela,
beskrajne ledene smočnice, koja je rezonantna kutija duše. u drugoj

sobi zvuk pronalazi put u utrobu, dok napeta koža trbuha
drhti na ljetnom suncu, i sjaji, kao nobelovska mamuza, glazba ulazi

i izlazi, sreća nakratko poprimi oblik, i onda prestane. za slučaj nesreće
postoje požarni izlazi i čamci za spašavanje; svaki s rupom u prsima.

NIKOGA NE UZNEMIRUJTE
(TRGOVAČKIM PUTNICIMA)

Svijet, netaknut, još neprobuđen,
omotan u savršenim spiralama oko šalice čaja.

arpeggio glasova dovoljno udaljenih
da ti se učini da su bezglasni, kao ponekad riječi, prazni,

violinski lijes. sve što je svršeno svršeno je. sve
nadolazeće nadolazi.

ti uđeš glasan i predan, kao Jehovin svjedok,
nakon tri kratka zvona.

vrata za tvojim leđima zadrhte. drvene
čeljusti koje samelju sve što ih dohvati, nepomični,

najstrašniji grabežljivac. kad si napokon ušao sve su
pjevice u kući umukle. svi su jastuci odrvenjeli.

četiri para očiju, realni semiotički četverokut,
bulji u tvoje oči. previše vode u čajniku. previše čiste

ideje uložene u ljubav, borbeno binarnu. glasovi postaju tiši.
odjeća šapuće. sjene potvrdno okopne, iz dana u dan

zrcala odražavaju smrt koja ti jasno nalikuje a ipak
ne poprima konačni oblik, nikad: nitko ne pamti tvoje lice.

IZGUBLJENIM POLOVICAMA
(NASILNO PREKINUTA PJESMA)

Kada su željezni ždralovi bacili posljednju nuklearnu elektranu na grad
tvoje se origami srce rasprslo kao staklena kugla

koju Ted Nugentov visoki C zaogrne u sjajnu prazninu. da. tako je počelo:
film u kojem žena, nepristojno pristala mlada žena,

pronađe svoju izgubljenu polovicu, da, tako je počelo.
ulica pretvorena u Finsku, papirnata sjeverna flota

guta asfalt brže od pukotina koje zemlja šalje
iznutra da ga nasmije, krvnik, odsijeca britke replike

kao prste; zrak toliko proziran da ga poželim vidjeti. odsutnost,
temeljno obilježje pjesme, uvlači se u tijela djece, oprezno

jednim pozivom povućene u kuće. miris upravo spuštene vode koja,
kokainizirani liftboy, neumorno odlazi gore, skriva se, u nosnicama

osniva odvratno liberalni sindikat, na kraju miruje, nedugo, negdje visoko,
i opet pada. odsutnost. trijumfalni odmor na koji ne odeš.

čaj: mrvice umočene u zube i površina koja je mirovala kreće se,
naše polovice nas pronalaze ili ostaju skrivene. sve što je stvarno nas nadilazi.

glas, tvoj vlastiti pripovjedač, kaže sada si potpuna
sigurnim tonom prelazi preko slike, kao psihoanalitički Buda, i zna

zna da nikada nije sve izgubljeno. retorički vadičep koji ti probuši oči. isiše
mozak, tako završi. i psihoanalitičari i zombiji i budisti čim se pojave

unište svaki pokušaj kraja. jedini gori su kršćani: čak i nakon apokalipse
nešto se dešava.


Marko Pogačar PJESME

O Autoru
Marko Pogačar je rođen 1984. godine u Splitu. Urednik je u književnom časopisu Quorum i dvotjedniku za kulturna i društvena zbivanja Zarez. Bio je stipendist fondacija Civitella Ranieri, Passa Porta, Milo Dor, Brandenburger Tor, Literarische Colloquium Berlin, Internationales Haus der Autoren Graz, Krokodil Beograd, Récollets-Paris, itd. Nagrađivan je hrvatskim i međunarodnim nagradama za poeziju, prozu i esejistiku, a knjige i tekstovi prevođeni su mu na tridesetak jezika.
Objavio je slijedeće knjige:
Pijavice nad Santa Cruzom, pjesme (AGM, Zagreb 2006, DPKM 2009.)
Poslanice običnim ljudima, pjesme (Algoritam, Zagreb 2007, DPKM 2014.)
Predmeti, pjesme (Algoritam, Zagreb 2009, DPKM 2015.)
Atlas glasova, eseji (V.B.Z, Zagreb 2011.)
Jer mi smo mnogi, publicistika (Algoritam, Zagreb 2011.)
Bog neće pomoći, priče (Algoritam, Zagreb 2012.)
Crna pokrajina, pjesme (Algoritam, Zagreb 2013.)
Jugoton gori!, eseji (Sandorf, Zagreb 2013.)
Hrvatska mlada lirika 2014., (priređivač, HDP, Zagreb 2014.)
Slijepa karta, putopisna proza (Fraktura, Zaprešić 2016.)

Podijeli

Komentari su suspendovani.