O DJELU

Knjiga “Petoljetka nedobrog Džekoba” Senada M. Karađuzovića, objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Izdavač je Goran Martinović, a urednik Milorad Popović. Lekturu knjige je uradio Sreten Vujović koji je i predgovor napisao, a pogovor Vanja Kovačević. Dizajn je uradio Kristijan Vujović, dok je vizuelni identitet korica osmislio Emir Selim.

Kako zapisuje Vujović romansirana pripovijest Senada Karađuzovića predstavlja štivo, koje na moderan i posve pitak način obuhvata  nekoliko generacija i njihovih  društveno predodređenih  sudbina.  

– Junaci ove pripovijesti se doimaju kao ličnosti slobodne volje, koje same kreiraju svoje sudbine. Međutim čitalac ima posve drugačiju, rekao bih objektivniju vizuru, a ona mu se nudi kroz govorenje glavne ličnosti, Nedobrog Džekoba. On post festum uviđa svoje zablude i svoje šanse,  a šansu vidi u činjenici da je sve bilo  uzaludno ukoliko se ne ostavi trag o svom postanju,  sumnjajući i u taj trag prko upitanosti: Šta najviše može uznemiriti kanibala? i odgovora: Pomisao da je posljednji čovjek na planeti Zemlji! I što ako se Poruka nema kome prenijeti? Istorija je izdahnula. Sve se izdešavalo, a i ako nije, desiće se kada mene ne bude.- kaže autor. I ova konstatacija se prelama preko genaracija koje su doživjele Drugi svjetski rat i sva previranja nakon njega, da bi likovi poput Džekobovog oca, samog Džekoba završili u fiktivnoj stvarnosti Divljeg Zapada prvih crno-bijelih TV aparata, vestern filmova, i idola crtanih romana, što Džekoba prati do samog kraja ovog proznog djela u kome, ne slučajno glanca svoje kaubojke kremom Casablanca na kome piše: The beginning of a beatiful friendship! Sudbina Djeda Mila kapetana, koji sebe iz čina vodnika proizvodi u čin kapetana, obično u pijanom stanju, je zapečaćena 1948. godine i on se tu zaustavio sa svojim željama, no one ipak po logici Internacionale dobija univerzalne  dimenzije, dok Bim, divljičobanin, nakon seksualnog opštenja sa kozama, koje ga dovodi u Starovjekovnu erotsku povezanost sticanja predbračnog iskustva, još više gubi kontakt sa stvarnošću u trenutku kada mu donose na poklon prvi porno-časopis, pa svoje seksualne  vizije prenosi na komšinicu Daru, koja ga je iz samislosti ponekad hranila i koja nema razumijevanja za Bimove maštarije. Kada se uporede životni dometi generacija stasalih u poznim godinama bivše SFRJ, koje doživljavaju njen raspad, besmisleni građanski rat i sve traume proistekle iz tih dešavanja, onda u konačnici prostori kojima tumaraju Djed Mile i Bim samo prividno djeluju skučeni u odnosu na prostore novih generacija, koje životni začarani krug na volšeban način opet sudbinski povezuje sa onima koji su ostali zarobljenici trenutka iz prošlosti – zapisao je u predgovoru književnik Sreten Vujović.

Novinar Vanja Kovačević je u pogovoru zaključio da je o strukturi Karađuzovićevog djela moguće, ali ne i neophodno, i ličilo bi na slavnu Kitsovu metaforu o razgrađivanju duge.

– On ponovo stvara  pripovijest koju treba udahnuti u „jednom komadu“ bez mnogo teoretisanja, stučnih objašnjenja pretrpanih (ne)jasnim terminima iz oblasti  književne kritike. Jer to nije takva vrsta štiva. Kao što ni pisac nije takav. Ipak, zahvaljujući njegovoj  razbarušenosti i intelektualnoj radoznalosti, želji da se  ne ostaje ravnodušan pred životom, tako jednostavnom stvari, koja nam neprestano izmiče iz ruku, nastaje i djelo pred tobom čitaoče. Svesti djelo pred nama na melanholiju nemoćnog čovjeka, koji i pored želje da učini nešto, ostaje bespomoćan( iako se u trenutku, na prvo čitanje mogu učiniti takvim njegovi junaci) bilo bi nepravedno. A meni se čini i pogrešno. Jer u njegovim junacima pulsira snažno bilo života, koje se od djeda, zaluđenim Rusijom, i oca zanesenim Dok Holidejom, ili onakvim kakvim ga on vidi, prenosi na njegove junake. Ili antijunake, kako hoćete. Jer u Nedobrom Džejkobu, antagonisti su podjednako važni koliko i protagonisti. Zaljubljene žene, radoznali muškarci, nedozreli vlasnici kafane, zakasnjeli adolescenti koji su prvi put osjetili dodir ženskog tijela i njihove meke kože u tridesetoj, i koji nikada neće spoznati šta žena u stvari jeste (to neće spoznati ni mnogo iskusniji, zreliji i mudriji)- svi oni podjednako su bitni za atmosferu i miris Karađuzovićevih djela i u krajnjem, za život koji živi(mo). U latinskoj izreci Što se čovjek manje trudi obavezno se više i dopada! (ako vas autor vara da je latinska, onda to činim i ja)  leži jedna od ključnih Karađuzovićevih poetskih crta. On naime ne pripada autorima koji pišu da bi se dopali (ili da bi izazvali zgražavanje, da sablazne čitaoca) već naprosto zato što mora i što je on pisac po rođenju. Ma šta radio u životu. Bolje je upaliti svijeću nego li proklinjati vječiti mrak – istakao je Vanja Kovačević.  

 

O AUTORU

 

Senad M. Karađuzović je rođen 07.01.1968. godine u Baru. Član je Udrzuženja književnika Crne Gore,  Udruženja književnika Art klub Ulcinj, redakcije književnih novina Mostovi, Pljevlja, redakcije književnih novina Lemba, Ulcinj, redakcije književnih novina Kod, Podgorica, redakcije Osvit (glas Muslimana Crne Gore), Podgorica. Saradnik je rubrike za Kulturu nedjeljnika Koha Yavore, Podgorica. Osnivač je i glavni urednik novina za kulturu Ars poetica, Press Bar. Pjesme, pripovjetke i eseje objavljivao je u književnim listovima i časopisima zemalja u okruženju od 1986. godine. Prevođen je na albanski, bugarski, makedonski, engleski, turski i romski jezik. Dobitnik je 2. nagrade “Spasoje Pajo Blagojević” za knjigu pjesama Vrt divljih trešanja, Plužine 1995; 2. nagrade “Spasoje Pajo Blagojević” za knjigu Krpljenje ulica, Plužine 1996; finalista je 23, 24, 25 “Ratkovićevih večeri poezije”, Bijelo Polje. Za prvo poglavlje romana „Očevi umiru dvaput“, pod nazivom „Bejrutski način umiranja“, dobitnik književne nagrade “Srpsko pero 97”, Jagodina. Objavio je više knjiga poezije i proze.

 

 

ODLOMAK

 

 

URBANIZAM I RENESANSA

Mom ocu, kao da je u nastavku korjena nosa obrve crtao Pablo Pikaso. Kao onim ženama iz Avinjona koje je farbama kupao u Avinjonu. Eto Pablito je Pablito, makar bio i Pablo! Endi Garsiju, poznatog glumca ste gledali u bezbroj filmova. (Jeste-jeste). Moj tata je imao takve oči, zapravo Endijev duboko usađen POGLED!!! U sjećanje na mojeg oca Maxa: Dođi tiho i ne ulazi u legendu!

                       

1.

Jugoslavija je bila veoma stara i zapravo teška, koliko i trula jabuka koja je pala sa zdrave krošnje, tj. Evrope. Sve što se moralo desiti desilo se, i gotovo ništa nije ostalo bitnije da se desi, kada sam zatekao sebe u četrdesetoj i shvatio da imam sina koji ima pet godina, malog terijera i dvije mace… Nijesam se zavaravao, a taj osjećaj je pojačavalo sazna- nje o postojanju moje dvije kćeri. Jedne, što je ljepše crtala lisicu (koja mami malog štrokavog pjetla), nego li pjetla, a takvo je i pravilo, razumijem je: nebesa u mreži više vole pauka od muve!, i druge koja nasumično obilazi gradove Evrope i zahvaljujući celularnoj tehnologiji šalje mi SMS poruke što mirišu na limunove iz moje ulice. Eto tako, moje dijete gleda u široke prostore očima provincijalke sa crnogorskog primorja. Dakle, bilo kakav lažni alarm ta tri razloga isključuju! Bio sam tu svih četrdeset godina, davno pelcovan (ne vakcinisan, jer se vakcinišu ljudi, a psi se pelcuju – iz čega proizilazi da sam PAS a ne ČOVJEK!) socijalističkim vakcinama protiv virusa kapitalizma, a mnogo kasnije sam revakcinisan i uneređen… Dvadeset godina su me učili da je nakon socijalizma evoluciski skok u napredniju eru komunizam, a onda su mi rekli NE, već kapitalizam, jer, citiram: Tokom socijalističke ere došlo je do nepredvidivih permutacija u cijeloj strukturi poretka, tako da je određena grupacija povlašćenih drugova slala svoju djecu u visoke škole  od kojih su se izrodili demokratski socijalisti, odnosno multivitaminski kapitalisti koji do cilja stižu i preko mrtvih. Nažalost tu se ništa ne može, sem da se prihvati i talasa ili da se ne prihvati i isključi… Prihvatio sam i isključio se da bih se uključio nakon dvadeset godina. I evo me: Ta-ra! Smijem li sada nakon svih godina da zamahnem rukom po zavjesama paučine i izađem iz lavirinta, ali ne zadugo, već samo da se vratim na kratko i obilježim sebe kao životinju koja je živjela u raskoraku evolucije, pa se voljom društva iz ponoćnog kauboja, dakle jahača magarica, mazgi, mula i kobila u jednom free momentu pretvaram u kentaura?! Otac me je najavljivao, djed na sva usta hvalio; svako je htio da zagrize svoj dio kolača, a onda, kada sam odrastao, shvatili su da jedu pitu od govana, ali za njih je već bilo kasno. (Otac je kontemplativno i tiho govorio: Ako se sva moja roditeljska očekivanja ispune, moj će sin uvjek podražavati Dok Holideja, a nikako Vajata Erpa, (da objasnim, moj otac je bio zaluđen pisanim vestern romanima i teškim domaćimrakijama. I danas vjerujem da su njegov mozak svi oni pucnji iz kaubojskih dvoboja mnogo snažnije iskljucali od  rakija: loze, šljive, dudovače, govnovače etc…) On je više proživio u imaginiranom Vajomingu, nego na crnogorskom primorju, to je poenta njegovog drugog klimaksa!). A djed je vukao na svoju stranu, matori ljubavnik od sedamdeset godina, bio je opčinjen cijelog cjelcijatog života romantičnom Rusijom u kojoj sniježi i u sred ljeta, a gdje se mahniti ruski klasici vješaju zbog jednog vojvodskog osmjeha i tako umiru sretni: (govorio je hodajući prostranim holom, držeći ruke iza leđa, te mrdajući lornjon svojim baburasto aristokratskim nosem) Moramo svi uticati na njegov razvoj, na njegovo obrazovanje i njegovu genijalnost koja će doći do izražaja! Biće moj unuk reinkarnacija Dr. Živaga! Mnogo godina kasnije, negdje na granici hrvatskog Zagorja i Međimurja, hodao sam kao i djed sa rukama sastavljenim poviše trtične kosti i pokušavao da svoje stihove uobličim u kaši koja se krčkala na vatri ljubavi, emocija, spiri- tističnih metamorfoza i ekspresionističkih zapažanja, dok sam  je gledao u spavaćici kako sjedi na ivici kreveta i plače. Čekali smo da padne snijeg preko industrijskog dijela Zagorja, ili da Mura zaledi pa da tek onda započnemo nešto važno. (Govorio sam da bih je utješio šaptom zavjerenika: Boli me patka za Dok Holideja i Vajat Erpa. Kada je krenula roto biblioteka sa štampom pisanih vestern stripova, iste godine sam se rodio ja i mnogo godina kasnije razočarao sam oca rekavši mu NE, ZA VAJOMING JE PREKASNO. JA NE IDEM  TAMO! Zbog čega me više nikada nije pogledao u oči…). Onda se Mura zaledila. Shvatili smo da se dešava nešto kratko i brzo. Zauvjek! To je bio munjeviti kraj. Ne kažem, bila je to jedna od onih vrsta veza koje se čine predugom dok ste mladi, ali kada stignete do četrdesete učini vam se da je to bio tek jedan svjetlucavi čas, koji ne bi trebali ignorisati, jer zaboga, pjesnici se stalno zaljubljuju ili bar dok pišu lošu poeziju potpomognutu alkoholom i niskotiražnim izdavačkim kućama sumnjivog renomea! I prije nje i poslije nje bilo je žena, ali ona, ta Međimurka, snažna, strpljiva i vrijedna bila je i oluja i zaklon. Godine 1991, prije nego sam se ISKLJUČIO, između rata sa Slovenijom i rata sa Hrvatskom, (jedan se završavao, a drugi počinjao), sa ponosom sam bacio pušku i prije nego sam kao izdajnik vraćen bosonog i u gaćama kući, komandant kasarne me je upitao zašto DEZERTIRAM? I ja sam mu kazao: Zbog Milene iz Mihovljana, Zbog Keti iz Ivanovca, zbog Sandre iz Nedelišća, zbog Karin iz Čakovca, zbog Ružice iz Ludbrega, zbog Deane iz Kotoribe, dalje, zbog Stanka Milana, zbog Vugrinec Franja, zbog Lipnik Franca, zbog Ota Valtera, zbog Valter Grubora, zbog Miškić Tihomira, zbog Magijer Želimira, zbog Hasenohrl Krešimira i bog me ubio ako lažem zbog jednog starog prodavca duhana iz Masarikove ulice koji je uvjek čitao Tina Ujevića i kojem sam ostao dužan boksove i boksove Croatije filter, potom zbog nekoliko zagrebačkih proljeća i nekoliko međimurskih zima koje mi je uljepšala ona ista Milena iz Mihovljana, te čija je jedna jedina suza nekoliko godina kasnije učinila da preplavi Mura i pretvorila Međimurje u živu močvaru, čekajući me kao Penalopa Odiseja (dok su je kusi i repati prosili), ona je od Mihovljana na taj način stvorila modernu Itaku… I evo… zaglavljen nakon topovskih kanonada, koje su me uspavale kao poj morskih sirena probudio sam se nemoćan i ljut. Blagosloven i lud, zapravo bliži drugom klimaksu (koji prethodi odvratrnoj starosti, kada čovjeku smeta proteza pa zbog toga jede omekšale uštipke umačući ih u čaj, te nervira svoje unuke zbog progorenih pidžama žarom od cigarete, a zamara svoju djecu upornim bolestima, kao što i priliči, dok ih sve skupa ne obraduje vlastitom smrću), a svjetlosnim godinama daleko od blaženog puberteta! NE TAKO BLIZU – A OPET DALEKO! (kako to kaza jedan od mojih kilavih kolega, koji je brisao stražnjicu sa istom rukom sa kojom je jeo, pisao i pucao, mater mu!!!). I prebacuju mi da sam ogorčen. Ha! Da ne razumijem, da me moje noćne smjene čine tvrđim i tuđim. Što mi vrijedi? Benny Carter, Loui Armstrong i Ray Charles su mrtvi, a ja i dalje nosim kaubojke ručne izrade i podmorničku jaknu iz drugog svjetskog rata. Čuvam očevu akustičnu gitaru koja je gradu gdje živim donijela niz uzročno posljedičnih svjetlih trenutaka (svirajući kantri muziku u boji iz crno-bijelih vestern filmova) i mastiljave olovke  kojima se djed služio, dok je vršio mjesečni obračun u preduzeću BRODOKOMERC – Rjeka, (jer mu je nakon drugog svjetskog rata izvjesni mjesni komesar oduzeo između ostalih vrijednih predmeta naliv pero, poklon od Save Šumanovića)  zbog čega je djed tvrdoglavošću trinaestogodišnje mazge odbijao da piše sa komunističkim hemiskim olovkama, kao i da kupuje namještaj od IVERICE, formulišući sve slijedećom konstatacijom: Između ostalog, socijalisti su izmislili jeftini namještaj za radničku klasu,  koja kupuje isti za prćiju svojih ćerki, pa dok se mučenice udaju takva vrsta namještaja nabrekne kao guzica moje žene te se kilavo raspada prilikom transporta do novog doma. Tja! A gospoda glavešine, zahvaljujući radničkim ratama gore pomenutih radničkih kredita, sebi uvoze stolariju od afričke ebonovine prerađivane u Norveškoj…etc… Te kažu da mi je očne mrežnjače oštetilo poslijeponoćno zurenje u pokvarene neonske reklame i čitanje sitno štampanih knjiga, da mi je nozdrve spržilo trafo-ulje sa kojim podmazujem TT-jca dok žvalavim čizburger (kao i svaka dosadna stražarčina sa ovog bijelog svijeta). I da se svađajući s vozačima koji nakon 22.00 h donose pijesak na gradilište, skupljam poene za buduću aritmiju, za što me boli ćošak, a pomalo i ne, jer u životu svakog čovjeka postoji period kada milošću gospoda, ili kinematografije, ili štotijaznamčega, povjerujemo da smo glavni lik u nekom stripu i da nas sreća u stopu prati, te se iz epizode u epizodu provlačimo netaknuti, u takvoj blesavoj kontemplaciji provodimo vrijeme sve dok nas ne stignu nečije suze, nečija kletva, pištaljka otpravnika voza recimo u Puščoj Bistri i sl…) dok se lukava čežnja ne potkrade i zalijepi nam vrući šamar ili još bolje, klasični nokaut. E tada počinju sve niži i niži udarci, udesi, nevolje i vrijeme učini da ugledate nekog novog JUNAKA zbog kojeg ste upravo vi prestali biti u božjoj milosti, ili kinematografsko-individualnoj, ili štatijaznam! Krug sam djelimično zatvorio ali to nije razlog da skinem kaubojke ručne izrade ili da prestanem nositi ruski model pištolja koji je „Zastava“ Kragujevac proizvodila čitavih šesdeset godina. Umlaćivanje švajcarske čokolade Milka (sa ljubičastom kravom na pakovanju) tokom beskonačno dugih noći, pod zvjezdanim nebom podstiču moj šećer u krvi i daju uz bezbrojne cigarete i mineralnu vodu  usnoj šupljini ukus neprespavanih noći iz mladosti koje sam provodio po tuđim krevetima, (dok sam se i nakon više rundi soptanja nad određenom ženom trudio da je impresioniram svojim čarobnim stihovima). Dakako, takvi ukusi probude i onog potrošenog glavnog junaka, koji me mune laktom u rebra i izazove samosažaljenje. U komatoznom stanju provesti dvadeset godina nije mala stvar, kažem vam. A reći ću vam i sljedeće: Svaki bogomdani stvor  u ovoj beskonačnoj vaseljeni ima problema, makar i sa aparatom za brijanje, i sa konzervom mačje hrane… Čak i međugalaktički putnik, koji od slučaja Kenneth Arnolda 1957. koji je afirmisao izraz LETEĆI TANJIR, a po onome što je vidio tokom svog rutinskog leta, pokušavaju da uhvate stanovnici ove zgužvane planete, mora da ima problema ili sa vorp pogonom, ili sa jednom od šest nogu! Čak i holivudski glumci, koji ih ne bi morali imati izazvaće ih nizom skandala, tek da bi se prodrmali iz bogataške monotonije. Ja ne želim, niti sam ikada želio da promjenim, posebno ne ovakav svijet, samo sam veoma zadovoljan kada taj svijet ode na pauzu za ručak i kada nastane čista akustična tišina. Ljudi kao ja, kada izgube svoj SJAJ iz ponoćnih kauboja, pretvaraju se u mrzovoljne noćne čuvare. Vjerujte, to mi je jedna od boljih djelatnosti, ili makar siguran put, koji se ne ukršta sa svijetom što žuri na pauzu za ručak. Nedostatak sposobnosti odlučivanja je ono što se zove glupost, i jednom takvom nedostatku zapravo nema spasa. Godine 1990, citirani filozof  i mislilac mi je zagorčao dane provedene u bolnici jer mi je neki pametni član familije iz čitave kućne biblioteke donio baš njega, umjesto neku laganiju literaturu koja bi olakšala dokone časove oporavka. Međutim, od svega što sam upamtio između infuzija i odvratne bolničke hrane, i što mi se duboko zakopalo u svijest, jeste gore navedena mudrost (pretpostavljam, kako je većina vas i shvatila, da se radi o Imanuel Kantu). I kako se kasnije pokazalo, ta mi je mudrost godinama (bilo da sam bio u off ili on poziciji), samo potvrđivala sopstvenu slabost… Preciznije rečeno, pred svakom dobrom prilikom koja bi mi se ukazala u tim davnim danima ja sam ostajao neodlučno – paralisan, to jest GLUP. Glup kao mašina za pranje veša, još i gore, glup kao pokvarena mašina za pranje veša, (za koju njen vlasnik i pored  saznanja da je neispravna, očekuje da će nekim čudom ipak proraditi). A utjeha za propuštenu priliku bjaše ovakva: Biće i boljih prilika, (malo sjutra). Što je recimo ekvivalentno sledećem: Ponudite čovjeku šaku izbrušenih i vrijednih dijamanta, a on ih učtivo odbije i ležerno odšeta (na vaše zaprepaštenje), potajno vjerujući u sebi -DA NIJE TO NIŠTA I PO SVIM ZAKONIMA VJEROVATNOĆE JA SAM TAJ KOJI ĆE OTKRITI RUDNIKE KRALJA SOLOMONA I NIKO DRUGI! Svi TUPANI (čast izuzecima), iz moje generacije su svoju prvu priliku ugrabili odmah i danas se baškare kao zasićena boa – konstriktor, a ja tobož njihov savjetnik sam na kraju ostao kao golublji izmet na oluku, sa nejasnom orijentacionom funkicjom. I ko je sada TUP? Naravno, (vrišti onaj kauboj u meni) ONI, a ja nešto mislim da mi ga je taj kauboj zavidao do zadnjeg gvinta u životu. Sva mudrost ovoga svijeta zaista starog, čije su KNJIGE ISTORIJE zapečaćene i stavljene pod ad acta, ne može me izvući iz ove septičke jame i probuditi iz biostaze. Ali, to se unaprijed znalo. Treba samo biti iskren i ispričati sve kako valja, zato ćemo o gluposti kasnije; sad je na redu vrijeme za lošu poeziju i glavnog junaka. U određenom periodu života između dvadesete i dvadeset pete, postojala je neka harizma, aura, magnetna sila u meni, oko mene. Moram naglasiti: nikad nijesam bio lijep, ali sam imao taj aristokratski nos (naslijeđen od djeda) i tužan pogled namučenog ruskog pjesnika koji piše lošu poeziju i kojeg zanima sve, tako da sam jednostavno bio katalizator za laganije žene koje su me opkoljavale… Tada sam ih smatrao parčićima, olako i nadmeno. Igrao se sa njihovim emocijama kao sa viškom novca i za divno čudo, što sam bio bezobrazniji, one su se sve jače i jače kačile na mene a i često plakale. Ne postoji definicija za moju beskrupoloznost, kontroverznost i… Sve mi je stajalo kao saliveno, a ja zbog toga uopšte nijesam mario. Svaki pokret je bio spontan, ali za njih veličanstven. Valjda je to potvrda za onu teoriju starih latina: Što se čovjek manje trudi obavezno se više i dopada! One su uzdisale, a ja sam se smiješio i radovao životu, napunjenoj čaši alkohola, pripaljenoj cigareti, jednostavno i prosto, skoro kao najveći užas! Danas znam, i one što su djelovale bijesno i naizgled me mrzjele, duboko iza očiju su me ipak voljele. I dani su se nizali kao u nekoj šizofreničnoj izmaglici. One su se satirale da mi objasne: da život nije kao u knjigama, da je stvarnost stroga kao gestapovski oficir, kako knjige služe da bi nam pružile tračak svjetlosti. Ja sam pravdao sebe kako pišući knjige donosim svjetlost (zamislite kretena), te kako je to primjetio jedan istočnjački mudrac: Bolje je upaliti svijeću nego li proklinjati vječiti mrak! I da kradem od života samo što mi on daje, a ne ono što sakriva od mene, tako da to i nije neka krađa jel da? I nikada nijesam gasio cigaretu na pola, niti sam ostavio nepopijenu čašu, i nikada nijesam razmišljao da li one rade to što se muškarcima dopada namjerno ili nagonski. Uglavnom, odlazio sam zadovoljan ležeći sa njima bez stida, a ljubeći ih površno, jer ko zna što su ta ženska usta spremna da urade u tami, osim što su na svjetlu kao cijev puškomitraljeza, pa bljuju po muškarcima rafale jadikovki, kletvi, žalopojki, savjeta, prijetnji, naizust naučenih fraza neke visokotiražne feministkinje, ili jeftinih ljubavnih sekvenci iz kadrova latinoameričkih sapunica… …Ustvari, svaka je od njih bila blijeda kopija Pramajke Eve i to je ono što nas muškarce stavlja u poziciju magarca između dva plasta sijena. Marš! Odvratan sam, ali svaka je istina nesnosna, i koji kurac da se pravdam? I dok ređam ove uspomene, zar se ne čini da istresam dugo potiskivanu gorčinu i još ponešto uz to? Od ljeta 1989. godine, do ljeta 1995, godine vjerovao sam u sve i svašta: u anđele i đavole, u Jahvea, Allaha i Budu, u Zaratustru i princa Dharme koji tužan vijuga svemirom u potrazi za izgubljenim svijetom ujčevine, u dobre kritičare i loše pisce, (kasnije sam naučio da su dobri kritičari, zapravo bivši loši pisci), u filozofiju Istoka i mudrost Zapada, u hrabrog Gilgameša i pametnog Ničea, u snagu medicine i napredak tehnike, potisnuvši zauvjek očev Vajoming i djedovog dr Živaga… -Kako je smiješna mudrost koja ne služi ničemu!? Ha? Svo moje znanje je neupotrebljivo, i ovdje upozoravam sve koji imaju pametnija posla, PREKINITE SA ČITANJEM! Odmah! Smjesta! To zahtjevam od svih, sem od lijenih i još nekih…

Podijeli

Komentari su suspendovani.