Ethem Mandić – KNJIGA MOGA OCA

Roman o ljubavi

Debitantski roman crnogorskog pisca Ethema Mandića pod naslovom “Knjiga moga oca” u podnaslovu “Roman o ljubavi”, objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja I Crnogorskog društva nezavisnih književnika. Izdavač romana je Milorad Popović, urednica izdanja Dragana Tripković, a knjigu je likovno opremila Ana Matić. Izdavanje knjige je pomoglo Ministarstvo kulture.   

O AUTORU

Ethem Mandić rođen je 12.12.1986. godine u Podgorici. Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Podgorici. Diplomirao je na Filozofskome fakultetu u Nikšiću, a jednu studijsku godinu proveo ja na Filozofskome fakultetu u Zagrebu kao stipendista Ministarstva znanosti, obrazovanja i  športa Hrvatske. Magistrirao je na Filozofskome fakultetu u Sarajevu na odsjeku Književnost naroda BiH i bosanski jezik. Pripravnički staž završio je u Osnovnoj školi Milorad Musa Burzan. Godinu dana radio je kao programski asistent u Centru za razvoj nevladinih organizacija (CRNVO). Objavljivao je stručne radove, poeziju i prozu za više stručnih i časopisa za kulturu i književnost, između ostalih Lingua Montenegrina, Ars, Kod, Quest, Art. Učesnik je više domaćih I međunarodnih naučnih simpozijuma. Godine 2015. Fakultet za crnogorski jezik i književnost objavio je njegovu monografiju pod naslovom “Pripovjedna proza Huseina Bašića i Zuvdije Hodžića”. Radi kao saradnik u nastavi na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost.

ODLOMAK IZ ROMANA

SVE JE POČELO S PISAĆOM MAŠINOM

Moj otac umro je u četerdeset i devetoj godini života kada je meni bilo svega pet godina. Život moga oca otada je samo sjećanje. Zbog njegovog preranog odlaska u meni se tokom života stvorila praznina. Oduvijek sam osjećao da u meni postoji prostor, zdanje koje je nekome ili nečemu namijenjeno, ali je bilo prazno. Kao da imate kuću u kojoj niko ne živi. Nikad nijesam bio u stanju da opišem tu kuću, njen izgled, njenu svrhu. Dugo vremena kasnije, kad sam već postao odrastao čovjek, saznao sam da je moj otac bio žrtva bolesti koja se zove Hočkinova bolest (Morbus Hodgkin), te sam počeo građenje nezavršene kuće u meni da bih je naselio ljudima. Grijeh je vidjeti napuštenu i razrušenu kuću. U prvo vrijeme nijesam znao na koji način bih je mogao sagraditi. Možda nijesam vjerovao da sam sposoban ili da nijesam previše zreo za pisanje.

Dugo nijesam vjerovao da bi moj život bio previše zanimljiv, te da nemam previše znanja, iskustva i sjećanja o ocu da bih o njemu pisao. Ako ne znate o čemu i na koji način biste pisali, pišite o sebi i nećete pogriješiti. Tada sam znao da moram postati ono što se u današnjem vremenu zove pisac, ali  u mom slučaju morao sam postati biograf sopstvenog života, biograf svoga oca ili pisac koji piše o sebi i drugima. Ovo je  biografija o mome ocu sačinjena od sjećanja i puke mašte. Istorija ne postoji, kao ni činjenice. Prošlost je nepoznata.

Šta uopšte znači biti pisac ako nije čovjek koji piše o sebi i o drugima? Za mene znači građenje kuće od riječi, misli I sjećanja; to je ono što bih ja želio raditi. Pisac kuću ne može praviti sam. Da bi kuća postojala nju moraju vidjeti, u nju ući, posjetiti svaki njen dio, dnevnu sobu, spavaću sobu, kuhinju i kupatilo, zaviriti u njene ormare, škafove, omirisati sve prostorije. Svaka kuća ima specifičan miris. Miris kuće vam dugo nakon posjete ostane u sjećanju, miris vežete za stanovnika kuće. Morate vidjeti šta ljudi u njoj jedu i piju, čime se pokrivaju. Morate pregledati njihovu biblioteku prema kojoj možete vidjeti šta su po profesiji i kakve su osobe. Morate zaviriti u škrinje, škafove, natkasne, pogledati rafove, police, ormare, ostave. Tek kad sjednete i razgledate malo uokolo po zidovima, obraćajući pažnju na slike i fotografije možete zaključiti da li vam je u toj kući tegobno i mračno, ili se osjećate ugodno kao da neka lijepa, nježna svjetlost pada po vašoj duši. Tada ćete shvatiti da li želite  napustiti kuću i bez osvrtanja proći ulicom, ili ćete željeti da se zadržite i da joj se kasnije vraćate, da biste osjetili miris koji vam se pod kožu uvukao. Da li želite da opet ugledate kako svjetlost pada na fotografiju čovjeka za pisaćom mašinom I sjetite se lijepih misli koje su vas posjetile u trenutku kada ste u nju prvoga puta ušli. Tada shvatite da je čovjek u čijoj ste kući dobar graditelj i osoba bliska vama – to bi bio pisac. Pisac je osoba bliska čitaocu i poznaju se u dušu kao što se znaju najbolji prijatelji ili porodica. Poznat vam je osjećaj kad se prvi put nađete sami u kući svojih roditelja. Svaki predmet izgleda izdvojeno iz cjelokupne slike i svrhe koju obavlja svakog dana, a to je da bude dio kuće. Stanete pa se čudite šarama na drvetu od kojeg je izrađen kuhinjski sto, i prvi put primijetite da izgledaju kao šare nekog tamnog bengalskog tigra sakrivenog u vašoj kuhinji u kojoj ste cijeloga života ručali. Ako imate dvadeset i osam godina više od sedam hiljada puta ste ručali, a tigra nijeste nikad primjetili. Jednog dana kad sam ušao u svoju porodičnu kuću u kojoj nije bilo nikoga, primjećivao sam, ili bolje kazano, predmeti su mene počeli primjećivati i ja sam  prvi put istinski obratio pažnju na njih. U takvoj atmosferi ukazala mi se fotografija moga oca izdvojena dnevnom svjetlošću. Fotografija me je posmatrala u vanvremenskom teškom podgoričkom ljetnjem vazduhu. Bila je to fotografija  u slici – slika mene u sakou od tvida i bijeloj košulji kako stojim nepomično ispred fotografije moga oca na bijelom zidu obasjane dnevnom svjetlošću kroz koju su titrale čestice prašine kao dnevni svici. Kao da gledam sebe u ogledalu. Fotografija moga oca i ja naslikani tamnim, gustim i teškim premazima u odnosu na jaku bjelinu zida. Prvi put u svome životu osjetio sam da stojim naspram nekog ko je bio osoba, koja je imala svoj život i put, a o kome ja ne znam apsolutno ništa, ili skoro ništa. A to je za mene bila najveća praznina. Osjetio sam da je moje bavljenje književnošću iako u početku izgledaše kao slučajnost sada počinje da dobija smisao. Taj smisao je da pišem o ljudima. Da pišem o osobama kojih više nema ili koje će doći. Shvatio sam da treba da opišem svoga oca. Kako to učiniti ako o njemu ne znam skoro ništa? Koliko je teško opisati tuđe živote o kojima u početku priče ne znaš ni slova! To je đavolji posao za pojedinca. Moja nepotupna sjećanja o mome ocu su ono što mislim  da sam zapamtio ili ono što sam čuo od drugih i vidio na fotografijama. Prvi put stvarno vidjeh ovu sliku. Moj otac sjedi za pisaćom mašinom. Fotografija je godinama stajala pored mog kreveta, a da nijesam obraćao pažnju na nju. Više nije predstavljala prostu besmislenu fotografiju čovjeka kojeg nema, ona je bila trag. Bila je trag, kao što su bile mnoge stvari u vezi sa njim, a na koje nijesam obraćao pažnju. Za mene, prije ovog trenutka, stvari nijesu bile povezane jedna s drugom.

Podijeli

Komentari su suspendovani.