KNJIGA BLISTAVOG STILA I IMPRESIVNE ERUDICIJE

 

Saša Brajović, Njegoševo veliko putovanje, CANU, 2015.

 

Dok sam se svojevremeno bavio kapitalnim djelom Alberta Manguela, Istorija čitanja, agentinskog istoričara književnosti i pisca, koji je  u ranoj mladosti bio i čitač slijepom Horhe Luisu Borhesu, pomislio sam da bi storija o pismu i čitanju mogla biti –upravo imajući u vidu Borhesa, njegovu Vavilonsku biblioteku i čitača Manguela –   još uzbudljivija da je u isti kontekst tretirao pisca i njegovo djelo: njihov kauzalitet i protivrječnost. Sudbina djela katkad zasijeni samog autora. U istoriji knjige i književnosti mnogo je takvih primjera. Na primjer,  spašavanje Kafkina djela od (samo)spaljivanja i njegova sudbina nakon smrti pisca neuporedivo su zanimljiviji od monotonog života ovog autističnog genija.

Ja imam  selektivno pamćenje, s velikim prazninama, ali se  precizno sjećam prvih susreta s izvjesnim knjigama. Vremenom sam još  stekao sujevjerni osjećaj da knjige pronalaze nas barem jednako koliko i mi tragamo za njima.

Poslije izvjesnog čitalačkog iskustva,  i zamora od mnoštva nedarovite i trivijalne literature koja se agresivno nudi izdavačima katkad nužno postajete  površni i nepažljivi u čitanju i prelistavanju novih rukopisa i knjiga. Knjiga Njegoševo veliko putovanje, Saše Brajović, profesorke evropske umjetnosti i vizuelne kulture  na Filozofskom fakultetu u Beogradu, koju sam uzeo u ruke na Lajpciškom sajmu knjiga, u martu 2017., nije me privukla dizajnom, u prvi mah ni naslovom. Onda sam zapazio intrigantan podnaslov: Meditacije o vizuelnoj kulturi Italije, i već nakon prvog pasusa zavela me lakoća i otmjenost stila i jezika: još više erudicija i besprijekorna kompozicija ovog kompleksnog, multidisciplinarnog teksta, s impersivnim brojem referenci, naučnom aparaturom od oko 600 fusnota i bibliografijom  sa 330 citiranih knjiga i tekstova. Trinaest poglavlja knjige posloženi su manirom rasnog pisca vještim kombinovanjem tematskog i hronološkog principa, tako da tekst čitaoca neprestano vuče do samog kraja, i knjigu ne ispušta iz ruku.

Malo je ko u Crnogoraca moje i starijih generacija mrčio pero a da nije bio umislio  da i on ima nešto važno da kaže o Njegošu. No, na prste jedne ili dvije ruke možemo navesti knjige koje su zaista   istinski inovativno doprinijele izučavanju ovog grandioznog duha. I bez dvoumice mogu kazati da se među tim važnim knjigama ne mogu  sjetiti nijedne koja je s toliko kompleksnih raznorodnih znanja, s toliko akribičnosti i intelektualnog rafinmana, pokušala proniknuti u Njegoševo biće, kao što je slučaj s knjigom Saše Brajović.

Posljednje Njegoševo veliko putovanje, Grand Tour, kroz Italiju, koje je trajalo od polovine novembra 1850. do avgusta 1851. nije puka rekonstrukcija Vladičina itinerera, kad je došao, s kim se susreo, što je vidio, već prije svega “zašto je gledao i kako je gledao”. Da bi se dali smisleni i uvjerljivi odgovori na ova pitanja, pored brižljive rekonstrukcije Njegoševa bavljenja u Veneciji, Rimu, Napulju i Firenci, obilaska Velikog kanala, opera La Feniće, Duždeve palate, Vatikana, Koloseuma, Foruma, Burbonskih muzeja u Napulju, Pompeja, firentinske crkve Santa Kroće… nije dovoljno poznavati samo istoriju umjetnosti antičkog Rima i renesansu. Da bi se naslutilo “kako Njegoš gleda” antičke skulpure u Duždevoj palati, Vatikanskom muzeju, rimske fontane, čuvenu Rafaelovu sliku Preobraženje, kojom je bio posebno fasciniran; da bi se vjerodostojno analizirale njegove bilješke o Ticijanu, Rafaelu i Mikelanđelu; konačno da bi se razumio Vladičin odnos prema Vergiliju, Torkvatu Tasu, Danteu, čije je grobove obilazio, kao i prema svojim savremenicima Bajronu i Puškinu, potrebno je dubinsko poznavanje filozofskih, tradicijskih i etičkih zasada iz kojih emanira Njegoševo pjesničko djelo. Takođe, za dešifrovanje Njegoševih potiskivanih esteskih afiniteta bilo je nužno, uz njegovu korespondenciju,  proučiti i pisanje savremenika o Vladici, ali i aktivno poznavati glavne tokove antičke, renesansne i romantičke književnosti. Uz to, da bi stvorila cjelovitu sliku ozračja koje je pratilo Njegoša na njegovom posljednjem putovanju, Brajovićka je nenametljivo, ali promišljeno i kompetentno, u kratkim crtama predstavila istoriju i savremeni politički život u talijanskim gradovima-državicama polovinom 19. vijeka.

U potonjih četvrt vijeka, u postjugoslovenskoj eri, publikovano je dosta darovitih i vrijednih knjiga u Crnoj Gori, iz domena lijepe književnosti, umjetnosti, istoriografije i publicistike, ali, čitalačko uzbuđenje, radost koju osjećate kad otkrijete ingeniozno djelo blistavog dara, imao sam samo u vrijeme čitanja rukopisa Ognjena Spahića, Hansenova djeca, i knjige Saše Brajović, Njegoševo veliko putovanje. Nijesam se mogao načuditi, s obzirom da knjiga datira iz 2015. što me dotad niko nije upozorio na Brajovićkino štivo koje bi u mnogo bogatijim kulturama moralo biti zapaženo, i proglašeno kulturnim događajem.

Nakon povratka u Crnu Goru tražio sam Acu Radomanu adresu gospođe Brajović, i napisao joj što mislim o njenoj knjizi. Prošla je cijela kalendarska godina, i opet mi je nedavno iskrslo Njegoševo veliko putovanje, iz gomile knjiga koje polako selim na Cetinje. Onda sam  shvatio da se u međuvremenu niko nije sjetio da napiše noticu, prikaz o knjizi, da je pomene u rubrici “što čitate”. Odlučio sam da napravim prikaz knjige, a onda sam ponovo pročitao pismo od 20. marta 2017., i učinilo mi se da je onaj prvi dojam bio najtačniji. Stoga, ovdje ga prenosim ad litteram.

 

Poštovana gospođo Brajović,

Vašu knjigu, Njegoševo veliko putovanje, pronašao sam na Lajpciškom sajmu knjiga, gdje smo bili organizovali predstavljanje crnogorskih izdavača.  Nakon što sam pročitao prvu stranicu više je nijesam ispuštao iz ruku u slobodno vrijeme, na štandu, u kafani, u hotelskoj sobi… Čitanje sam dovršio  na povratku, u avionu, između Frankfurta i Tirane. Premda još nijesam u potpunosti sabrao utiske siguran sam da će u golemoj bibliografiji o životu i djelu vladike Rada, koja već broji preko 35.000 jedinica, Vaša knjiga imati posebno i istaknuto mjesto. Ona će nesumnjivo pomoći da se izbistri, ujenči i proširi eminentno, tribalni, narodnjački i nacionalistiski  rakurs, koji Njegoša ne vidi izvan Kosovskog mita, pravoslavlja i ratničkog etosa klasične Crne Gore. Istina, i dosad je bilo knjiga i tekstova koji su se bavili Njegošem i Italijom, kao i analizom antičkih i klasicističkih djela koji su uticali na njegovo duhovno formiranje, literarne uticaje, filozofsku i religijsku profilaciju, ali to je rađeno manje-više plošno, impresionistički ili pozitivistički, često pukim citatima savremenika, nabrajanjem knjiga, mjesta boravka i susreta sa znamenitim ljudima. Njegoševo veliko putovanje, za razliku od ovih djela, čini se s nepogrješivom intuicijom – po mom mišljenju neuporedivo preciznije nego što su to radili Isidora i Đilas –  duboko prodire u Njegoševu emotivnu i meditativnu prirodu, koja je, kako je govorio Konstantinović „ izgrađena na dubokom osećanju svetskog protivrečja i nedokučivosti pokretačkih snaga“.

Dakle, Vaša knjiga, iole inteligentnom čitaocu, koji je pritom bio  pod uticajem nazovi klasične njegošologije, koja je Pustinjaka cetinjskog nekritički inaugurisala kao  nacionalnog proroka, kosovskog osvetnika, ili, pak, samo barda primitivnog ratničkog plemena, ili samo islamofoba, omogućiće da  sabere i poveže neke važne repere još nedovoljno razvidnih dvoumica vezanih za ovu kolosalnu i tragičnu pojavu. Nacionalistička i filistarska uskost presudno je uticala da u našim krajevima, jednako u analfabetskom i akademskom miljeu, prevladaju bogobojazne mantre o  sveznajućem i svevidećem Njegošu, koji je u toj naivnoj, ponekad izopačenoj predstavi, nalik nekom starozavjetnom proroku. Gotovo da nema značajnijeg pisca starije generacije s prostora štokavskih jezika koji nešto nije napisao o Njegošu, i većina tih tekstova su prigodnjački patetična,  bez sposobnosti da ga komparativnim metodom smjesti u širi evropski kontekst. Njegošolozi, osim nekolicine, nijesu spoznali kosmopolitsku i kosmogonijsku dimenziju Njegoševa duha i djela, koja se temelje na dubokoprodirujućem intelektu i grandioznoj imaginaciji, jednako koliko i na oštrovidoj i surovoj sposobnosti kritičkog promišljanja, odnosno sposobnosti da, kako sam veli “ svakoj istini gleda u oči”.  Stoga, i danas je domaćem, ali i stranom čitaocu, teže raščlaniti Njegoševu misteriju nego, na primjer, primjereno analizirati lik i djelo Getea, Bajrona, Puškina, Leopardija, Petefija, Emineskua… Za razliku od njih koji su iznikli “iz grmena velikoga” on nije imao istinskog prethodnika ni nasljednika… I u tom pogledu Njegoš je – usamljeniji od Helderlina i Kafke – najusamljenija figura u cijeloj evropskoj literaturi. (Vi  tu strašnu usamljenost koju Njegoš u odnosu sa svojim pratiocima prikriva grubim šalama, pa i cinizmom, opisujete bez suvišnog patosa: sa izvjesnom nježnošću, ali ne i sentimentalno – sentimentalnost je nekritična, intelektualno inferiorna – kao što je to slučaj kod Isidore, i na taj način tekstu dajete intelektualnu relevantnost i vjerodostojnost).

Uz to, impresivan je Vaš  smisao za detalje: u maniru rasnog esejiste, na osnovu  Njegoševih i Nenadovićevih zapisa rekonstruišete njihove meditacije o umjetnosti i istoriji.  To ste uradili na najvišem akademskom nivou, ali erudicija Vaš tekst nije učinila sterilnim, nemaštovitim, kao što je to slučaj sa studijama učenih i nedarovitih profesora. Naprotiv,  Vaše superiorno poznavanje istorije umjetnosti i književnosti, kao i političke povijesti, produbilo je, iznijansiralo sliku ondašnje Italije, te psihološku i karakterološku analizu dramatične ambivalencije našeg pjesnika, filozofa, državnika, mitropolita…   

Da ne duljim, budite ponosni na ovo djelo. Pretpostavljam da je knjiga  stvarana više godina, ali veliki trud se isplatio! Nemojte se obeshrabriti ako Njegoševo veliko putovanje, u širem akademskom i čitalačkom miljeu ne dobije zasluženu recepciju, jer ovim našim sredinama treba izvjesno vrijeme  da pravilno ocijene vrijednost i talenat autorȃ koji svojim senzibilitetom odudaraju od mejnstrima: čak i naizgled nepretenciozne i neagresivne knjige, nailaze na ravnodušnost nemaštovitih i tromih sljedbenika ovještalih kanona.

Da nije tako  ovu knjigu bih čitao u Crnoj Gori, a ne na sajmu knjiga u Njemačkoj.

Milorad Popović

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.