JOVAN NIKOLAIDIS – VALDINOS

Na stranicama ove knjige teče vrijeme od pola milenija. Nekim redom koji, dakako, nije prirodan već izmaštan, što ne znači da nije sve moguće što se u knjizi opisuje. Naziru se mitski obrisi jedne uvale, udaraju vali jednog mora, huj jednog vjetra koga ovdje zovu maestropunento, sliva se srebro jednog maslinjaka koji raste, koga spaljuju, te koga iznova iz pepelišta rađaju kiše i sunčanja vremena. Teče, dakle vrijeme kao što je teklo svugdje gdje je Zlo jače od dobra; pripovijeda se o ljudima i pokojoj utvari koja nastanjuje zaliv, taj Valdinos, kraj Ulcinja, na dnu Jadranskog mora, u državi koju danas zovu Crna Gora. Montenegro. Ciklus sadrži priče te kratke romane-pripovijesti. Priče govore o seobama, lomovima mirnih ljudi koji se muče životom i o pokojem bundžiji; jedan od romana dotiče prokletstvo mletačkog leprozorijuma i ostavljenih gubavaca koji traže smisao u besmislu; drugi opisuje bezizglednu ljubav izbjeglog slikara i Njemice – pridošlice u uvali. Pod sjenom jedne nedovršene geopoetike, u raljama jednog mentaliteta koga zovu levantinski, te u krilu očajanja progonjenog čovjeka koji se stanio u malenoj kući, ‘Kući za pisce’, na jednom brdu zvanom Oštra Glavica, na kraju svih putova, piše se ciklus VALDINOS, summarum provincijskog pisca i njegove mentalne biografije. Skaska o nadi i varci koja je izaziva.

OTIMAČI SREĆE

Godine 951. po Hidžri, a 1571. po Hristu Gospodinu, izvršen je, nalogom fermana paše skadarskog, pokolj grupe heliognostika u Valdinosu. Vijest o pojavi tih heretika, mirnoga lika i još mirnije naravi, bijaše doprla koju godinu ranije i do sultana, a moguće da je njega o slaviteljima sunca i njihovom učenju obavijestio visoki mletački službenik Domeniko Cafo, zapovjednik solane kraj Svetog Nikole na Bojani. Naime, pošast od ideje te grupe učenih ljudi sa svojim porodicama, koji su slavili Sunce i rad kao najveću svetinju u životu ljudskom, nadrasla je uvalu i počela da se širi kao požar diljem novouspostavljenog carstva osmanskog. Plemenitost te paganske vjere nije se dopala ni katolicima, a pravoslavni svijet ionako ništa nije razumio. U tom pokolju uva ostalo nije. Sve spaljeno, porušeno. Navodno je samo Mavro Jani, isposnik u skrovištu iznad Vučje Jame ostao, ali njegovu sudbinu otad pa nadalje ne potvrđuje nijedan izvor, ni jedno predanje. Niko do mašte piščeve. Godine 1358. po Hidžri, a 1978. po Hristu Gospodinu, vlast samoupravnog socijalizma protjerala je iz Valdinosa sve familije koje su uvalu nastanjivale. Istjerani su bili od djedova poljodjelci, vinogradari, ribari maslinari, od sve tri vjere narod, i slavili su rad kao najviši cilj ljudski. Njihove su bašte obilovale povrćemi voćem, maslinovo se ulje točilo, vino domaće iz vinograda sa padina Mandre, sušila se riba na asurama od trski i tamnjelo koljivo u sušnicama. Mirni ljudi, navikli na osamu i blagosloven rad, izvedeni bijahu sa ognjišta po zakonu o eksproprijaciji, takozvanom zakonu o oduzimanju tuđe muke po pravičnoj naknadi: za čokot paklo duhana, za maslinovo stablo vreća brašna, za kuće i prostrana imanja tek dovoljno da se u gradu kupi stan ili kuća sred betona. Razlog iseljavanja: Armija preuzima uvalu u vojne svrhe. Malo se ko bunio, jer je Sila sudila i presudila radu, urednosti i domaćinskom. Valdinos je opasan bodljikavom žicom na betonskim stubovima. A žitelji uvale odživjeli su preostale dane na asvaltu, među žagor koga nisu razumjeli, i nadalje mirni, reklo bi se bez očaja u srcu, bez mržnje u duši. Ne radeći gotovo ništa. Umjesto u vojne svrhe, Armija je u uvali podigla turistički poligon u finansijske svrhe. Godine 1377. po Hidžri, a 1997. po Hristu Gospodinu, u Valdinos je svom silinom udarilo zlo vrijeme i naopaki ljudi. Nekoliko stotina zanemarenih i zbunjenih profesionalnih vojnika, koji izgubiše sve ratove u Sloveniji, Hrvatskoj, Makedoniji i Bosni, naseliše uvalu i grad u okolini. Siti ratovanja, svaki odreda poželi da se okane topovnjača, mina, torpeda, podmornica i palubnog lakog naoružanja. Pogrešnih vojnih zapovijesti i maglovitih ratnih planova. Ratne brodove pretvorili su u ribarice. Zbaciše svoja propisana odijela i lente. Na se navukoše seljačke odežde.
Počeli su da obrađuju poljane, da krče stare vinograde i sade novu lozu, apostolsku tamjaniku i opor vranac crnogorski, da goje goveda, ovce i koze. Očistiše drač i paprat ispod zapuštenih maslinjaka. Procvjeta pustara. Zaludne su bile sve rjeđe naredbe iz Komande: bivši ratnici našli su svoju sreću u navikama i potrebi svojih djedova i očeva da su zemljom vezani. Postajali su ono što su uvijek, najviše i najbolje bili – vinogradari, vočari i stočari. A ne ratnici usudom natjerani da sve bitke gube izuzev onih kojima ih je zemlja obavezala. I desi se prvi put u svih godina Hidžre i godina Hrista Gospodina da u Valdinos ne uđe sila i da sila iz Valdinosa nikoga ne potjera. Slavitelji Sunca i rada ostadoše ovoga puta pošteđeni. Bijaše izgledalo da će božanski dani poteći u uvali Valdinos, kraj grada Ulcinja, u državi Crnoj Gori. Godine 1580. po Hidžri, a 2020 po Hristu Gospodinu, nahrliše, nadriješe, nahrupiše, nalegoše, jurnuše u uvalu Valdinos horde Tatara. Sasjekoše sabljama sve živo. Konji njihovi djecu su gazili, ženama su, mrgodni i smrdljivi, vratove klali. Potjeraše stoku za sobom, spališe stogove, staje i kuće. Za manje od dana osta Valdinos opet pust, ne osta u uvali niko sem insekata. Prođe nekoliko nedjelja od tog kobnog dana. Smradove lešina utopiše kiše, šakali raskuboše ostalo. Kosti ljudske zablistale su na suncu koga više niko nije imao da slavi. I tada, hroničar zapisa da je vaskresenje bilo, siđe sa Vilinih Voda, iz skrovišta nad Vučjom Jamom, starac. Zarastao u šarenu bradu, sa štapom od drenjine u ruci. Njime kuckajući po oblucima krenu žalom kao lelujava utvara. Obiđe uvalu, zaviri u svaki kutak svog dugog djetinjstva, prelista sjećanjem stranice svog beskrajnog života. U suton se vrati na žalo, sjede na lažinu, čekajući da počnu dani njegove duge starosti. I stade da ponavlja šapatom, kao u molitvi:
»Takvo je vrijeme bilo, takvo je vrijeme bilo…«

VALDINOS Jovana Nikolaidisa

Knjiga Valdinos Jovana Nikolaidisa jedna je od onih narativnih avantura koja pokušava da svojim značenjskim slojevima uputi na pitanje odnosa seoba i trajanja, kao i da definiše sve oblike nus-pojava koje prate sudar ove dvije kategorije. Ova knjiga svjedoči o nastanku jedne primorske varoši i njenom trajanju do najnovijih vremena. Međutim, riječ je o antiutopijskoj konstrukciji koja pokušava da razobliči sve poznate i dostupne okvire ljudskog postojanja. Osnivači varoši su gubavci, a zadah leproznih je gnojivo netaknutoj prirodi. Valdinos je zapravo prostor natopljen krvlju, krastama i strastima. To je prostor odbačenih bolesnika, asketskih mudraca i seksualno žednih žena. U tom prostoru muškarac i žena ravnopravno participiraju u procesu sveopšteg truljenja. A kroz sve rukavce valdinoške povijesti provodi nas kroničar ili uvodničar, koji nam poput tumača otkriva polja neobjašnjivog, neizrecivog i od čitaočevog oka – skrajnutog. Iz te igre kroničara sa valdinoškom poviješću, izbijaju glasovi i sudbine koje isijavaju sa bezmalo mitskih i legendarnih visina. Uprkos brojnim narativnim segmentima koji nose testimonijalnu i ideološku funkciju pripovijedanja, i koji na trenutke pobijaju sve dominantne religijske koncepte, Valdinos nije knjiga lišena vjere. Naprotiv, Valdinos je pokušaj uspostave nove religije, koja, prema riječima kroničara, jeste religija apsolutne sumnje. Razumije se, tematika i motivski opseg nije i jedino što valja u pomenutoj narativnoj avanturi, to je samo jedan segment Nikolaidisove arhitektonike, sazdane od, poslužimo se strukturalističkim vokabularom, suptilnog vajanja – vremena, glasa i načina. Knjiga Jovana Nikolaidisa u podnaslovu je određena terminom „pripovijesti“. Ne śećam se neke novije knjige, novijeg rukopisa koji je bio na taj način tretiran, makar i od strane autora. Tom vrlo hrabrom činu imamo zahvaliti zbog toga što se rukopis dijelom oslanja i na kontinuitet crnogorske književnosti. Śetimo se samo čuvenih „Pripovijesti crnogorskih i primorskih“ i biće nam jasno koje paradigmatske ključeve ova knjiga sobom nosi. A možemo i to reći – zahvaljujući tematici i hronotopima pripovijesti – i ova knjiga je u podnaslovu mogla ponijeti određenja crnogorske i primorske.
Kako, međutim, žanrovski posmatrati ovu knjigu i da li je rečeni podnaslov još jedna u nizu „valdinoških“ provokacija? Osvrnimo se na trenutak na domete aktuelnih teoretičara književnosti i književnih kritičara. Jedan od vodećih srpskih književnih kritičara Mihajlo Pantić u svojim radovima uopšte ne skreće pažnju na karakteristike pripovijesti. U svojoj najpoznatijoj studiji on čak navodi da termini pripovetka i novella označavaju jedno te isto, te da je razlika samo u teritoriji na kojima se upotrebljavaju. Pretpostavljam da je osobenosti pripovijesti, pa i Ljubišinih, sveo pod univerzalni pojam pripovetke. E upravo i Nikolaidisova knjiga pokazuje kako se i zašto čini pogreška kada se crnogorski jezik i književnost svode, iako ih je apsurdno izdvajati iz opštih južnoslovenskih kategorija, pod kategorije pojedinih suśednih kultura. Jer, kao što Ljubišine pripovijesti donose zasebnu strukturu, odnosno cjelovitu i autohtonu makrostrukturu, označenu jednakim ili svodljivim hronotopima, sociokulturnim kodovima i jezikom, tako i pripovijesti Jovana Nikolaidisa stvaraju posebnu atmosferu, „valdinošku“ atmosferu, iz koje nije moguće bezbolno izdvojiti niti jedan segment makrostrukture. Dakle, za razliku od narativnih segmenata romana, segmenti pripovijesti mogu se, bez naznake da je riječ o parčetu veće cjeline, objavljivati i nezavisno, ali za razliku od pripovjedaka ili pripovetki, kada se ponovo nađu u istim koricama, čine jedinstvenu makrostrukturu. Tome u prilog ide i jedan nimalo slučaj autorov potez. Riječ je o pojavi kroničara ili uvodničara, koji je svojevrstan objedinitelj i zaštitnik cjelovite makrostrukture. A kada već govorimo o uvodničaru, moramo pomenuti i to da Valdinos sobom nosi i jednu konstruisanu pogrešku, koju možemo razumjeti i kao ono Tolstojevo „čuc, čuc“, a riječ je o tome da rukopis ima dva uvoda. Na prvi pogled besmisleno, ali postojanje autorovog uvoda i uvoda kroničara čini da mi jasno vidimo okvir ove narativne materije. Pripovijesti, naime, započinju kroničarevim uvodom, dok uvod autora jeste predvorje ove zasebne arhitektonike. Oni koje ovaj podatak ne zbuni, već su na putu da usvoje žanrovske, odnosno tiploške osobenosti narativnog teksta koji je pred nama. Ono što je posebno interesantno u spletu Nikolaidisovih pripovjedačkih postupaka jeste narativna igra glasovima i statusom vremena. Recimo, pripovijest “Kopela”, sazdana od više numerisanih segmenata, započinje homodijegetičkim pripovijedanjem ili pripovijedanjem u prvom licu, da bi u jednom od sljedećih segmenata taj glas naprasno nestao, jer je preovladalo heterodijegetičko pripovijedanje, ili, rečeno u tradicionalnom teorijskom ključu, sveznajuće pripovijedanje. Par segmenata kasnije opet će nas iznenaditi prisustvo prisustvo infantilnog naratora. Upravo na primjeru ove pripovijesti vidimo na koji način funkcioniše i grupisanje pripovijesti u veću narativnu cjelinu. Na istom prostoru, u istom vremenu, miješaju se glasovi i fokalizator mijenja položaj, ali se ne gubi na specifičnoj težini, širini i dubini postignute ili naslikane atmosfere. Šta još čini ovu knjigu jedinstvenom? Nikolaidis organizuje pripovijesti po dominantnim postmodernism obrascima pripovijedanja. On prije svega pribjegava intertekstualnosti i citatnosti, ali poseže i za, kako smo već rekli, antiutopijskim modelima. Kako se to ostvaruje u tekstu? U tekstu ćemo najprije prepoznati takozvana strana tijela, jer se narator oslanja na fiktivne dokumente i arhivske tekstove. Potom, miješaju se stilovi, prisutna je kako narativna proza, tako i epistolarna, ali i čista poezija u prozi. Nadalje, nesumnjiv je uticaj jevanđeoske i apokrifne literature na jezik Valdinosa, a upotreba arhaičnih vremenskih oblika daje ovoj prozi posebnu patinu, koja, u kombinaciji sa svim pomenutim postmodernim postupcima pripovijedanja, vodi ka prevratničkim poetikama pisaca iz generacije Pekića i Kiša. Nikolaidis pohodi prostor metafore. I taj, slobodno možemo reći, za autore jako bolan proces isijava u Valdinosu mnoge konstrukcije koje će, nas, čitaoce, umnogome iznenaditi. A svi dobro znamo – lijepe književnosti nije, niti može biti ukoliko je metafora slaba.

Vladimir Vojinović

Podijeli

Komentari su suspendovani.