Josip Osti: Pred zrcalom

Sa slovenačkog preveo autor

 

(Priče su iz knjige Josip Osti: Pred zrcalom bilješke za neposlano pismo Charlesu Bukowskemu ili nezavršeni roman, sačinjen iz pojedinačnih, katkad i u životu nezavršenih ljubavnih priča, Izdavačka kuća Pivec, Maribor, 2016.)

MARELICA

 

Otac je često za moj rođendan, kada su on i mama, poslije razvoda, ponovno živjeli zajedno, čak kada i nije bio previše pijan, pričao istu priču. Šta sam uradio na svoj prvi rođendan. Kad smo, on, mama i ja, stanovali u Musafinoj palati, usred Sarajeva. U stanu u kojem smo živjeli sa još dvije familije zajedno, dijeleći kuhinju, kupatilo i klozet. Došla mi je čestitati komšinica, koja je, s mužem i dvogodišnjom kćerkom Marelicom, živjela u stanu iznad našeg. Moj otac i ona digli su zajedno Marelicu, lijepo obučenu i s mašnicama u lijepo počešljanoj kosi, te je stavili k meni u kolica, u kojima sam, jer me je mama upravo bila okupala, ležao gol. A meni se kurčić digao i u velikom snažnom luku sam je popišao. Počela je glasno plakati. Mama ju je odvela kući, umila je i preobukla te ponovno dovela da pojedu svoje komade rođendanske torte. Te dogodovštine otac se često sjećao i kasnije. A mama ga je, svaki put, molila da zamijeni ploču. I rijetko kada se, potom, nisu posvađali, ako ne prije, odmah nakon što su otišli oni koji su nam došli u posjetu. Čak prije nego što su zatvorili vrata za njima.

Mada smo se, poslije dvije godine, preselili iz stana u Musafinoj palati u veći, podrumski stan kućerka u njenoj neposrednoj blizini, kako bismo živjeli zajedno s bakom, maminom mamom, te tetkom i ujakom, njenom sestrom i bratom, koji su došli iz Travnika, naša dotadašnja komšinica nam je dolazila za moj rođendan. S kćerkom Marelicom. A otac je, s strašću amaterskog glumca, kojeg sam čak gledao u jednoj od predstava, kad smo, kasnije, kratko živjeli u Zavidoviću, uvijek ispričao tu priču. Istu, mada svaki put malo drugačiju i drugačije. Bilo da ju je produžio ili skratio. Jednom žureći, prije nego je mama rekla da zamijeni ploču, drugi put polako, čekajući da je kaže do kraja i tek potom se posvađaju. Pri tom je Marelica, svake godine, postajala sve crvenijih obraza. A meni bilo sve neprijatnije. Kasnije, pri sretanjima s Marelicom, koja se razrasla u ljepoticu, kao što je to bila, prije rata, njena majka, kao što je to govorio ne samo moj otaca, nego to potvrđivale i sve druge komšije, i nas dvoje smo se tome smijali. Najčešće je to Marelica prva pomenula, ne da bi joj se pri tom zacrvenjeli obrazi. Često i kad nismo bili sami. Čak je onoj ili onom, s kim je bila, rekla da sam ja bio prvi gol muškarac kojeg je vidjela. A onda ispričala kada i kako. Često me je, kad smo u gradu žurili jedno mimo drugog ili jedno drugo ugledali preko ulice ili na dva kraja u prepunom tramvaju, glasno upitala: »Kako je tvoj mali?« I oboje smo se, pri Tom, nasmijali. Oni koji su to čuli, kad smo bili već odrasli, vjerovatno su mislili da me pita za dijete. A samo smo nas dvoje znali o čemu se radi. I kad se nismo više sretali ili se, pri sretanjima, nismo više prepoznavali, često sam mislio na nju. Na žensku, koja me je, izuzev roditelja i članova familije, prva vidjela golog i na meni ono što razlikuje muškarca od žene, a ja nju nisam nikada vidio golu. A sviđao mi se i još uvijek mi se sviđa njen čudesni smiješak. Mada ne znam je li još živa ili nije.

 

FINA

 

U mladosti sam poznavao gospođu koja je bila fina. Jako, jako fina. Bila je, kao što je govorila moja baka, iz fine stare sarajevske obitelji. Po smrti djeda i bake i oca i majke, kojima je bila jedino dijete, stanovala je sama u velikoj staroj finoj kući s velikim finim vrtom ispred nje, koji je graničio sa našim dvorištem. Na sred vrta je bila, u Sarajevu najveća i najljepša magnolija. Najveća i najljepša je bila i fina prastara glicinija, koja je bila, kad je u proljeće cvjetala, prepuna velikih, baroknih ljubičastih cvjetnih grozdova i obgrljivala balkon na kući, s finom željeznom ogradom ručne izrade, koju već godinama nije bilo moguće vidjeti ispod snažno prepletenih smeđih grana, koje su mi se, ne samo kao djetetu, nego i starijem, posebno preko zime, kad na gliciniji nije bilo niti jednog samog lista, činile poput mnoštva u zagrljaj prepletenih zmija. Čak pitona. Ne znajući, da li mi se to samo čini, usprkos obećanjima samomu sebi, da to neću činiti, često sam gledao prema tom balkonu. Katkada mi se činilo, mada nisam vjerovao da mi se samo čini, kako se obrgljene tanje i debele grane, koje sam tada vidio kao obitelj pitona s mnoštvom djece, pomiču. U smjeru kazaljke na satu i sve snažnije grle. Pod njihovim snažnim zagrljajima su se krivili dijelovi željezne ograde, koje je, zarđale, još bilo moguće vidjeti. Plašio sam se tih zagrljaja. Posebno noću. Usuđivao sam se izaći iz kuće samo danju. A kući sam se vraćao prije nego se smrklo. Uvečer nisam izlazio iz kuće. Posebno ne sam. Jer me je bilo strah. Sjedio sam u kući i čitao. Skrio se u tamnoj šumi slova. Za vrijeme čitanja sam povremeno povirio kroz prozor, da vidim da li se pitoni, koji su se, pripijeni uz ogradu, grlili, još tamo, kako bih se uvjerio nisu li se razmiljeli naokolo. I neki od njih čak došao u naše dvorište. Jer me je bilo strah, da bi tada, bilo kroz vrata ili prozor mogao doći i u naš stan. Čak se sakriti ispod mog kreveta. Mada kroz prozor nisam vidio da bi neki od njih, pa ni najmanji i najtanji, nedostajao na ogradi, svako večer sam s malom baterijom, s kojom sam više puta  i čitao ispod jorgana, provjerio ne krije li se kakav ispod kreveta. A i da, možda, nije već u krevetu. Od same pomisli na to sam se, svaki put, sledio. A kada sam jednom, prije nego sam legao, vidio da se nešto miče ispod jorgana na mom krevetu, kriknuo sam. Činilo mi se jako glasno. Na sreću, krik se, usprkos tankom pregradnom zidu, nije čuo u sobi mojih roditelja, jer je bio nečujan. Naime, već u uistima se sledio. Srećom, jer se nije radilo o pitonu, nego o mom sivom mačoru, koji je, obično, dolazio u moj krevet tek kada je bio ugrijan i sklupčao se poredi mojih nogu.

Ogradu je, kao što mi je nekada pričala baka, tihim, jedva čujnim glasom, da je, mada smo bili sami, možda netko ne bi čuo, napravio mladi Čeh, jedan od najdarovitijih učenika jedne od većih radionica, koje su još nastavljale tradiciju svjetski poznatih praških majstora izrade umjetničkih djela od željeza. Sastavljao ju je, iz donesenih komada, cijeli tjedan. Od jutra do mraka, od doručka do večere, odbijajući ručak, da ne bi, kao što je govorio, gubio vrijeme. Fina gospođa, tada, po bakinim riječima, fina djevojčica, bila je svo vrijeme pored njega i gledala ga. I on je, kao što su njihovi nekadašnji susjedi, čija kuća je bila bliže njihovoj nego naša, rekli mojoj baki, često pogledao nju. Kao što su vidjeli, pri tom se je čak više puta udario čekićem po prstima. A vidjeli su i da mu je, već drugi dan, za vrijeme doručka u vrtu, pokazala album za marke, koji su joj djed i baka poklonili za petnaesti rođendan, prije nekoliko dana, u kojem još nije bilo nijedne marke. Kao i to, da se je tada fina gospođa, preko noći, pretvorila iz djevojčice u djevojku. I, otada, svaki dan u drugoj haljinici i sa svilenom mašnom druge boje u kosi, isto tako stajala sve vrijeme uz njega i gledala šta i kako radi. Ne rekavši ni jednu jedinu riječ. Kao ni on. A kada ju je, katkada, pogledao svojim velikim crnim očima, oboje su se, pocrvenjelih obraza, nasmijali jedno drugom. I on je nastavio s radom, a ona ga je i dalje gledala. Dakle, nitko nije čuo da su jedno drugom rekli jednu jedinu riječ. A ni vidio, da su se oprostili, kada je završio radove. Njen otac mu je platio i on je otišao. Samo su se kradomice pogledali, oboje pocrvenjeli i jedva primjetno nasmiješili jedno sdrugom.

Sudbina tog, ni visokog, ni niskog, ni mršavog, ni debelog mladića, duže, crne kovrčave kose i, usprkos malo kukastom nosu, lijepog lica, na kojem su istupale velike, krupne crne oči, ostala je zagonetna. Postojala su različita nagađanja, koje je čula moja baka. Od jednih, da su ga, prije nego se vratio u Prag, jer je upravo otpočeo drugi svjetski rat, mobilizirali i, ne da bi se pouzdano znalo radili se o nagađanju ili istini, poginuo ili, pak, izvršio samoubojstvo kod Grodeka u Galiciji. I to upravo na mjestu na kojem ga je, 1914., izvršio austrijski pjesnik Georg Trakl, čiju je knjižicu pjesama u njemačkom izvorniku, s naslovom Gedichte, imao uvijek sa sobom. U džepu jakne. I s njom su ga i pokopali. A od drugih, da su, noć prije nego je otišao iz Sarajeva, vojnici došli po njega, u prenoćište, u kojem je spavao. Da su od vlasnika prenoćišta, kojeg su sred noći jedva pobudili iz dubokog sna, saznali da je u svojoj sobi. I da je već imao sve svoje stvari, od nešto odjeće do više komada alata, složene u kuferu, pripremljenom za put. Dugo su, svaki put sve glasnije, kucali na zaključana vrata njegove sobe i naređivali mu da ih otvori. A pošto to nije uradio i uopće se nije oglašavao, snažnim udarcima kundaka svojih pušaka u ključaonicu provalili u sobu. I ustanovili, da nije u njoj. Kao ni njegov kufer. Posteljina na krevetu, kad su je opipali, bila je još topla, što je značilo da je tek po njihovom dolasku pobjegao kroz prozor i iščezao neznano kamo u mrklu noć. Lice komandira vojnika je, kako je pričao vlasnik prenoćišta, koji je sve vrijeme bio s njima, u pidžami i bos, zagledan u neprozirnu tamu, jer te noći na nebu nije bilo niti jedne jedine zvijezde, u trenu postalo savim bijelo, a potom crveno. Pošto mu se vijorenje zavjese pod blagim povjetarcem učinilo izazovno podrugljivo, snažno ju je povukao objema rukama. Tako snažno, da je zajedno s mjedenom karnišom pala na pod. Zajedno s većim i manjim krhotinama zida. Obrnuo se na peti i, ljutut, odjurio. A vojnici su trčali za njim. Od trećih … Mada nitko nije znao kako mu je bilo ime. Za sve je bio mladi Čeh. Za mene, po njihovim opisima, češki Židov.

Za moju mamu je bila fina gospođa fina i prava dama. Od glave do pete. Od šešira do cipela, odnosno od velikog broja, tako šešira, kao i cipela. Naime, bila je, od jutra do večeri fino obučena. Imala je mnogo lijepih haljina. Imala je finu dugu svijetlu kosu. Fino duguljasto lice. Fine velike plave oči. Fine tanke obrve i fine duge trepavice. Fino oblikovane usne. Fin mali ravni nos. Fin tanki vrat. Fine, ni premale, ni prevelike grudi. Fine ruke. Fine duge tanke prste i pušila je fine duge cigarete, za koje je mama rekla da su damske. Koje su fino mirisale, kao što je fino mirisala kava, koju je pila, poslije doručka i prije večere. Na balkonu, na kojem je doručkovala, ručala i večerala. U sva četiri godišnja doba. I skoro po svakom vremenu, izuzev kada je jako padala kiša. Čak i kada je padao snijeg. Sjedeći na finoj drvenoj stolici za finim drvenim stolićem. I njena fina jela su, kao i njena kava i cigarete, fino mirisala i u našem dvorištu. … Bila je, što je za moju baku bilo najvažnije, fino vaspitana. Uvijek ju je, kada su se srele na ulici, fino pozdravila. Kao i sa balkona, kad su se sreli njihovi pogledi, I uvijek je upitala, kako je. Pa i, kako je mama. Kako sam ja. Kako mi ide u školi …

Svjedok sam, jer sam je od jutra do večeri, stalno, kad sam imao priliku za to, gledao, da je najviše vremena proživjela na balkonu. Jer, po smrti roditelja, koji su joj ostavili dovoljno novca, tako da više nije trebala ići na posao, koji je, po mišljenju moje bake, kao i moje mame, bio fin, išla je samo u prodavnicu i na tržnicu. A kad je bila kod kuće, izuzev noću, a i tada, samo kada je išla spavati, bila je na balkonu. Prepunom finog cvijeća, koje je redovno zalijevala. Kada nije sjedjela za stolom, legla je na ležaljku na drugom kraju balkona i čitala.

Fina gospođa je sve vrijeme živjela sama. Nikada je nitko nije vidio ni sa jednim muškarcem. Ni na ulici, ni na balkonu. I sve vrijeme je bila ista. Kao da  uopće nije starila. Tek kada je, u srednjim, ni ranim, ni kasnim godinama, umrla, na smrtovnici u novinama, na kojoj je bila njena fotografija, za koju bi oni, koji je nisu poznavali, mislili, da je još iz mladosti, vidio sam da joj je bilo ime Fina, prezime Finika. (Mama je izrezanu smrtovnicu pohranila u kartonsku kutiju, u kojoj je čuvala stvari, koje su joj, kao što je govorila, oživljale fine uspomene na fina vremena i fine ljude.)

Fina gospođa Fina Finika umrla je u krevetu. To je bilo utvrđeno, kada su susjedi, potom ko je tri dana nitko nije bio vidio, ni na ulici, ni na balkonu, odlučili pozvati miliciju, koja je provalila u njen stan. Pošto nije imala nikoga od rodbine, susjedi su se pobrinuli za njenu sahranu. Pri tom se je moja mama pobrinula, da njene fine haljine, zajedno s njenim finim cipelama i finim šeširima, budu, preko Crvenog križa, razdijeljene sirimašnima iz susjedstva. Sve njeno, što sam kasnije vidio na drugima, oživljavalo ju je u mojim uspomenama.

Susjedi su između sebe razdijelili njene fotografije, kao i fotografije njenih roditelja, te djeda i bake. A meni su dali njen album, pun maraka. Najviše ih je bilo iz Engleske, Amerike i Izraela. Nekoliko i iz Čehoslovačke. A nije bilo nađeno nijedno pismo, što je sve iznenadilo, jer su ne samo najbliži susjedi, nego i neki drugi, vidjeli kako je poštar često ubacio kuvertu u njeno poštansko sanduče. Po markama se vidjelo da je iz inostranstva. I čak se šaputalo, da ima ljubavnika, koji joj redovno piše. Da nesumnjivo prima ljubavna pisma, jer je svo vrijeme izgledala sretno zaljubljena.

Kuverte s njenim prezimenom i adresom dolazile su i dugo poslije njene smrti. Poštar ih je, kao što je bilo dogovoreno, donosio mojoj mami. Mama ih je neko vrijeme stavljala na gomilu. Sve su bile jednake. Na njima je bilo samo porodično prezime Finika i adresa, a nije bilo ni imena ni adrese pošiljaoca. Po markama i štambiljima sudeći, bile su poslane iz Izraela. Kad nije bilo nikoga kod kuće, svaku sam kuvertu pažljivo opipavao i podizao prema žarulji, te vidio da u njima nema ništa. Niti praznog papira. Što je bila istina, kako je ustanovljeno, kada se otac jedne večeri vratio kasno, poslije pijančevanja s prijateljima ili, kako bi mama rekla, veseo i odlučio se otvoriti jednu kuvertu. Bila je prazna. Druga također. Kao i treća. I tako sve do posljednje. Bio je zbunjen. Potom mu je bilo žao što ih je otvorio. Ali prekasno. Čuo sam kako je tiho plakao, prije nego je zaspao i glasno zahrkao.

A ja sam, po markama u albumu, te datumima i godinama na poštanskim štambiljima, ustanovio, da su bile i rane kuverte, čak u vrijeme rata, poslane iz Engleske. Iz Londona. Po završenom ratu iz Amerike. Iz New Yorka. Od sedamdesetih godina prije svega iz Izraela. Iz Jeruzalema. U to vrijeme i dva puta iz Češke. Iz Praga. Bio sam uvjeren, mada to nikom nisam rekao, da je kuverte Fini Finiki, odnosno marke na njima, za album, slao mladi Čeh, koji je na balkonu njenih roditelja napravio željeznu ogradu. Istodobno sam bio, još bolje nego dotad, uvjeren, da je on bio češki Židov.

Gospođa Fina Finika bila je, najkraće rečeno, jako, jako fina. Više nego fina. Tako fina, da je, kad ju je mama pomenula i rekla, kako je bila fina, moj otac to potvrdio: »Stvarno. Stvarno je bila fina.« I dodavao: »Čak više nego fina. Tako fina, da se je, kad bi joj stao sat i nazvala telefonom broj informacija, kad je čula koliko je točno sati, minuta i sekundi, uvijek, prije nego je spustila slušalicu, fino zahvalila i rekla svojim finim glasom: ‹Hvala.› Najčešće više puta: ‹Hvala, hvala, hvala…› I onda kad joj je to rekao fini glas Gordane Bonetti, nekad fine dame među najavljivačicama i voditeljicama RTV Zagreb, koja je bila već odavno umrla.« I, pri tome se, više s poštovanjem, nego uvredljivo, nasmijao. A ja sam se, mada sam finu damu Finu Finiku jako, jako volio, potom uvijek glasno nasmijao. Kao i kasnije, kad bih se toga sjetio. Čak u situacijama u kojima smijeh nije primjeran. Na koncertima klasične muzike, na komemoracijama i pogrebima … Ne onome, što je tata rekao o njoj, tome onome, da nikada nikome nisam rekao, da sam bio tada zaljubljen u finu gospođu Finu. Do ušiju. I više. A ne samo, da to nikome nisam rekao, nego to, do sada, nisam ni napisao. Ne zato što se nisam usuđivao, nego zato što tada uopće nisam znao što je zaljubljenost. Misleći da su nesanica, naizmjenična vrućina i studen, znojenje, obrćanje u krevetu, čitanje jedne te iste stranice knjige bezbroj puta, ne znajući uopće šta sam pročitao …, samo znaci jake prehlade ili nagovještaj još jače gripe. Koja bi me odnijela kao proljetnje sunce posljednji snijeg, kako je mami govorio liječnik, a ona to tisuću puta ponovila meni.

 

SOPHIA

 

Prvi sinemaski film koji sam gledao u djetinjstvi bio je Djevojke s rijeke. Gledao sam ga u sarajevskom kinu Partizan. Iz prvog reda. Na platnu se ponavljala scena kako više djevojaka, s podignutim suknjama, gaze rijeku. O, kako beskonačne su bile noge Sophie Loren! Tek tad sam razumio značenje znaka za beskonačnost, koji sam smatrao brojem 8, koji spava. (Povremeno čak smrči. Glasno, kao otac poslije ručka, kad se sa stolice, kada tanjur obriše komadom kruha i proguta ga te ispije ostatak vina u čaši, prevrne na kauč pored stola i već u zraku zaspi.)

 

ŠKOLSKE DRUGARICE

 

Išao sam u gimnaziju, kada je, 1962.,  bio jak potres u Sarajevu. Sam nisam osjetio njegov prvi jaki udar, kao ni drugi, jer sam tada bio u dvospratnom crvenom autobusu, zvanom londonac, jer je bio dar Londona sarajevskom gradskom saobraćaju i njim se vozio s Grbavice, gdje su stanovali moji roditelji, u centar grada, upravo po ulici, uprkos njenom zvaničnom, više puta promijenjenom imenu, zvanoj Obala, koja je bila popločana granitnim kockama i autobus se po njoj uvijek jako tresao. Kada sam izašao iz autobusa, ispred glavne pošte, ljudi su zbunjeni i uplašeni trčali na sve strane, jer je upravo tada s njenog krova pao velik dimnjak na ulicu i razbio se u bezbroj komada. Na sreću nitko nije bio ranjen, što je bilo skoro nevjerovatno, jer u to vrijeme, izuzev nedjeljom, pred poštom uvijek bilo puno ljudi. Tako onih koji su ulazili u nju, kao i onih koji su iz nje izlazili.

Mada smo se, učenici, okupili ispred škole, taj dan nije bilo nastave. Profesori su nam rekli, da smo napolju na sigurnijem nego u njoj. Jedne je bilo manje, a druge više strah. Ali najviše smo se šalili. Čak mnogo više nego obično. Jedni, jer ih uistinu nije bilo strah, drugi upravo zato što ih je bilo strah. Da ga sakriju. Sjećam se, mada se ne sjećam je li me ili nije bilo strah, da sam, po savjetu direktora škole, da budemo pažljivi i da, kada idemo ulicom, ozbiljnim i dubljim glasom, najsličnijem njegovom, rekao: »Upravo onako kao što piše u jednoj od priča Hasana Kikića: ‹Ne sredinom ulice, ne sasvim skraja, nego nako…‘« Svi su se glasno nasmijali. I direktor, mada malo kiselo, jer je osjetio, da imitiram njegov glas, ali to nije bilo vrijeme za zamjerke, još manje za bilo kakvo kažnjavanje.

Kad smo se, u grupama, razišli po gradu, ja sam, sa još nekoliko školskih drugarica i drugova otišao u Veliki park. Tamo smo jedni sjeli, drugi legli na travu, dalje od većeg drveća. Razgovarali smo o mnogočemu i pričali viceve. Ja sam, svako malo, predlagao da se svatko s onim ko mu se sviđa ljubi, odnosno spava. Tako oni koji nikada nisu pominjali da su s kim spavali, a jesu, kao i oni, koji su se hvalili, da su s mnogima spavali, a nisu, nego su to samo željeli… Tako oni koji nisu htjeli, kao oni koji se to, iz ma kojih razloga nosu usuđivali… Moj glavni argument je bio, bude li sutra smak svijeta, a sve kaže da će biti, da će biti i jednima i drugima žao. Zapravo svima. I to sam ponovio više puta. Kada sam posljednji put rekao da će nam svima biti žao, tlo pod nama se jako zatreslo i, u panici, razbježali smo se na sve strane.

Ne samo da smo se dvije godine, do kraja gimnazije, sjećali toga, a i mojih riječi, nego i godinama kasnije. Posebno uz svaku obljetnicu mature. I iz godine u godinu je bilo, tako među sretno, kao i među nesretno oženjenim i udatim te razvedenim, kao i onima koji se nisu ženili, odnosno onima koje se nisu udavale, sve više onih koji su otkrito priznavali da im je prije ili kasnije bilo žao što nisu poslušali moj savjet. Samo su šutjele dvije moje školske drugarice, koje su tada poslušale moj savjet, ne znajući, ni jedna ni druga, da su obje spavale sa mnom. Ili, drugačije rečeno, da sam ja spavao s objema. S jednom samo jednom, s drugom više puta.

 

ZAGREPČANKA

 

Kada sam, sredinom šezdesetih, bio na pripremama juniorske atletske reprezentacije Jugoslavije u Sportskom centru u Košutnjaku, od centra odaljenom dijelu Beograda, istovremeno je bila na pripremama, pored nogometne i bokserske reprezentacije, također i ženska juniorska košarkaška reprezentacija. I veoma mi se svidjela jedna košarkašica iz Zagreba, usprkos tome da je bila za glavu viša od mene. Gledao sam je ne samo na treningu, kada ga ja nisam imao, nego i pri zajedničkom doručku, ručku i večeri. I pri svakoj drugoj prilici. Nisam joj se usudio približiti, ni kad je bila sama, ni kad je bila s kolegicama, od kojih su neke bile više i od nje čak za glavu. Tada još manje. Sve bi se, možda, završilo samo s pogledima. Prvo mojim, a onda, ili mi se to bar činilo, obostranim. I ne samo da me je gledala, kada sam, jedno poslijepodne, u vrijeme odmora, igrao stolni tenis s bokserom Trifunovićem, višegodišnjim prvakom Jugoslavije u teškoj kategoriji, nego je, čak, navijala za mene.

Trifunović je, inače, bio milicionar u Beogradu i, pri svakom svom dolasku iz Sarajeva u tadašnju prijestolnicu države, pri izlasku iz vlaka, uvijek sam ga vidio i sreo se s njim. Jer su stanica i nekoliko ulica oko nje bili njegov resor. Mada je u uniformi izgledao malo smiješan, jer se činilo da je obukao odjeću mnogo mlađeg i manjeg brata ili preko noći izrastao, kao što se kaže, kao iz vode, i bili mu i rukavi i nogavice prekratki, tome se nitko nije smio nasmijati. Mnogi ni u sebi. Nas dvojica smo se uvijek srdačno pozdravili i zagrlili. Kad smo se razilazili, jedan drugom smo rekli: »Vidimo se u Košutnjaku.« Mada smo se tamo sretali jednom godišnje i bili zajedno s drugim sportistima samo mjesec dana. Naravno, i tada samo s onima, koji su tada pozvani na pripreme.

Tog puta je, prije mene, s Trifunovićem igrao stolni tenis Vujin, tada najbolji bokser u Jugoslaviji, mada u lakšoj kategoriji. Pustio ja da ga Trifunović pobijedi. To je bilo vidljivo i prostim okom, prije svega po greškama, koje je namjerno pravio. Jednostavno nije htio pobijediti, jer je Trifunović bio poznat po tome, da ne podnosi poraz. Time je Vujin izbjegao bilo kakve neprijatnosti s njim, među kojima su bila i Trifunovićeva beskonačna pojašnjavanja zašto je izgubio. Od vremena, koje je, uistinu, tada bilo sparno, da si se pri prvom zamahu reketom sav preznojio, do snova, ne samo noć prije toga, nego tjedne i mjesece, da ne kažem godine, koji su mu nagovještavali poraz. A ja sam, mada sam bio mnogo slabiji stolnotenisač od Vujina, prevashodno jer me je ona gledala i, čak, ne da bi to krila od drugih, glasno navijala za mene, nastojao da na svaki način pobijedim. I to mi je, po više od jednosatne strašne borbe, uspjelo. Trifunović mi je, čak, čestitao. A i ona. Uz to me i poljubila u obraz i rekla: »Bio si odličan! Uopće se ga nisi prepao.«  Na to sam joj, tiho, da drugi ne čuju, rekao: »Naravno da ga se nisam prepao. Nikog se ne bojim. Slabijeg od sebe mogu pretući, a od jačeg mogu pobjeći.« (Što sam više puta ponovio, tako prije, kao poslije toga, a prestao ponavljati u kasnijim godinama, kada sam postao svjestan, da su od mene mnogi, ne samo među sprinterima, nego i među onima, koji se ne bave atletikom i njom se nisu nikada bavili, brži.) Poljubila me je još jednom i otrčala na poslijepodnevni trening.

Poslije večere se je sa svojim kolegicama iz reprezentacije ganjala po travnjaku pored šume. Mahnula mi je i ja sam im se pridružio. A kad sam ja lovio, trčao sam za njom. Ali ne previše brzo, jer je trčala prema šumi, a ja sam je namjeravao stići tek onda, kad bude zašla dublje u šumu. Daleko od pogleda drugih. Tada sam je namjeravao uloviti i poljubiti. Više puta. Čak sam vidio, kako se, pri tom, dižem na prste, da njoj ne treba saginjati glavu. I samom sebi sam se nasmijao. Trčao sam za njom i gledao samo u nju, ne gledajući pred sebe i ne videći nepokriven, nedavno betoniran kanal za dodatne električne ili telefonske kablove za Sportski centar, u koji sam pao. Pri padu i jakom udarcu o oštri betonski rub, pod koljenom mi se otvorila velika rana. Kad je vidjela kako ležim napola u kanalu, napola izvan njega, pritrčala je natrag. Pozvala je svoje kolegice. Nekoliko njih me je, zajedno s njom, ponijelo prema Centru, a druge su otrčale i pozvale mog trenera, koji je dotrčao s još nekoliko atletičara. Zahvalili su se košarkaricama i do Centra me odnijeli na rukama. Kad je trener saznao, da je u to večernje doba ambulanta Centra zatvorena, zajedno me je, sa sprinterom Grgom Bajrićem, svojim fićom odvezao u beogradsku bolnicu. Putem sam se sjetio, da kod sebe nemam zdravstvenu knjižicu, Grga je rekao, da nema problema, jer on ima uza se svoju. I dao mi je.

Kad smo došli u bolnicu i trener dao sestri knjižicu koju mi je dao Bajrić, sjeli smo u čekaonicu ispred prijemne ambulante. Dva-tri puta, svaki put glasnije, čulo se: »Izudin Bajrić!« I ja i moj trener očekivali smo da čujemo moje ime. Grga, kako smo ga svi zvali, kao što su ga i u njegovoj obitelji svi zvali od ranog djetinjstva, prečuo je svoje ime, jer ga nije očekivao. Po trećem pozivu je došla sestra i rekla mi, da su me više puta zvali i da pođem s njom. Kad smo ušli u ambulantu, liječnik, koji je sjedio za stolom, ne da bi me uopće pogledao, jer je gledao u hrpu papira ispred sebe, upitao me je: »Ime?«. Rekao sam: »Grga.« »Kako?«, upitao me je još jednom, glasnije. »Grga«, odgovorio sam drugi put, također glasnije. Rekao je: »Kako? Tu piše: Izudin Bajrić.« A ja: »Da, da, a zovu me Grga.« »Ime oca?« Neko vrijeme sam šutio, jer sam htio reći: Narcis, ali, kad mi je očevo ime bilo na vrh jezika, sjetio sam se, da je pred njim Bajrićeva zdravstvena knjižica, onda sam rekao: »Ne znam.« Liječnik me je malo začuđeno pogledao i upitao me: »Datum rođenja?« Opet sam neko vrijeme šutio, a onda rekao: »Ne znam.« Onda je upitao: »Mjesto rođenja?« Vidio sam kako su mu se počeli ćela i čelo znojiti, a više kapi je blještalo u duginim bojama. Jer sam znao da je Bajrić iz Bosanskog Broda, rekao sam: »Bosanski Brod.« Rekao je: »Konačno! Bravo!« Maramicom je obrisao čelo: »Općina rođenja?« Opet sam kratko vrijeme šutio. Činilo se kao da se pokušavam sjetiti, ali nisam mogao. A i kako da se sjetim onoga, što nikada nisam znao? Pošto sam opet rekao: »Ne znam.«, ljutit je odjurio u hodnik i mom treneru i Bajriću rekao: »Taj vaš se je tako prepao, da ne zna ni ime oca, ni datum, ni općinu rođenja.« Bajrić je rekao: »Ja znam sve o njemu.« Ušao je zajedno s liječnikom i na njegova pitanja, na neka čak prije nego ih je postavio, odgovorio, odnosno izdeklamirao: »Ime oca: Halil, majke: Sena, očevog oca: Hasan, datum rođenja: 13.7. 1943, mjesto rođenja: Bosanski Brod, općina: Bosanski Brod …« Liječnik mu se zahvalio. A kad je Bajrić otišao, rekao je sestri: »Sestro, dajte mu injekciju i pripremite ranu za šivanje.« Otišao sam sa sestrom u susjednu sobu. Kao što je rekla, skinuo sam pantalone i legao na krevet. Dala mi je injekciju, obrijala me oko rane, mada se radilo o samo nekoliko dlaka i, kad je ranu i oko nje dezinficirala, pozvala liječnika. On je dojurio, pogledao ranu i rekao: »Dobro. Sad mu možete zašiti.« I odjurio. Kad je sestra počela zašivati ranu, snažno sam se prihvatio metalne cijevi naslona na krevetu. Očekivao sam jaku bol, a nisam ništa osjećao. Što me je presenetilo više nego što bi me, možda, nepodnošljiv bol. Kad je završila, obukao sam pantalone, otišao k liječniku, koji mi je dao zdravstvenu knjižicu i rekao, da me nije trebalo biti toliko strah, da ću, jer se ne radi o težoj povredi, kad rana zaraste, moći nastaviti s treninzima i trčati čak i brže nego prije. Zahvalio sam mu se i pozdravio se s njim. U čekaonici su me trener i Bajrić dočekali nasmiješeni. U fići smo, na putu do Košutnjaka, bili svi radosni, da se nije radilo o težoj povredi, na koju je ukazivalo jako krvarenje iz rane i glasno se smijali dogodovštini s zdravstvenom knjižicom. Posebno tome, kako je liječnik mislio da zbog velikog straha ne znam odgovoriti na njegova pitanja. Tek kad sam se sljedećeg jutra probudio bilo mi je jasno kako me je bilo strah od šivanja rane, koje me uopće nije boljelo. Naime, oko članaka na rokama imao sam modre podlive krvi, jer sam se, strahujući da će me boljeti, svom snagom držao za metalnu cijev uzglavne stranice kreveta.

Sljedećeg dana, kad su i u ambulanti Sportskog centra u Košutnjaku ustanovili da se ne radi o težoj povredi, ali da bar mjesec dana neću moći nastaviti s treninzima, vratio sam se u Sarajevo. Nisam se uspio oprostiti od nje, jer je, s drugim košarkašicama, rano ujutro, otišla u Novi Sad, na utakmicu s tamošnjim klubom. A za njeno ime sam saznao kasnije, kad sam, jednom, sasvim slučajno, gledao televizijski prenos košarkaške utakmice, na kojoj nije bila, ni najbolja, ni najslabija, ali je bila, nesumnjivo, najljepša. I pomilovao sam brazgotinu ispod koljena, koja me uvijek sjeti na nju i još jednu komediju zabune u mom životu. Tada kod liječnika.

 

DUBROVČANKA

 

Toskić je bio, svojedobno, dobar bosansko-hercegovački bokser. Ne znam je li i on, kao Beneš, koji je bio mnogo bolji od njega, tako kao amater,  a i kao  profesionalc, svirao flautu i pisao pjesme, ali znam da je on, po završenoj sportskoj karijeri otvorio u Sarajevu, nedaleko od Likovne akademije, gostionicu Gong. Jer su svi, koji su bili u njoj, hvalili njen enterijet, djelo nekoliko najboljih sarajevskih arhitekata, koji su se školovali u Americi i Francuskoj, odlučio sam, da, mada brucoš na katedri za književnost i jezik, pozovem na večeru ljepoticu Filozofskog fakulteta, apsolventkinju engleskog jezika, koja je došla u Sarajevo na studij iz Dubrovnika. Mada smo bili dotad izmijenili samo nekoliko diskretnih pogleda, a ja u svojim svom snagom pokušao sakriti očaranost i požudu, kuražno sam je upitao, time iznenadivši i samoga sebe, da li bi išla sa mnom na večeru. Ne dopustivši si ni trenutka za razmišljanje rekla je: »Bi.«

Dogovorili smo se, da se nađemo petnaest minuta prije osam, ispred Narodnog pozorišta, koje je od gostionice udaljeno samo nekoliko minuta.

Neću opisivati svoja osjećanja tog poslijepodneva, jer, kao pisac, tome nisam dorastao, kao ni na kakvom trnju sam bio do večeri, do koje sam se bio čak dva puta obrijao. A više puta preobukao. Po odlasku od kuće, kada sam se ugledao u staklu prvog izlogu, učinilo mi se, kao i inače svaki put u takvoj situaciji, da sam trebao obući nešto sasvim drugo. Druge cipele. I druge pantalone. Drugu košulju. I drugačiji pulover. A i druge čarape, gaće… Nažalost za to nije bilo više vremena.

Kada smo se sreli, rekao sam joj: »Predlažem da idemo u Gong. Ako si, naravno, za to?«

Rekla je: »Naravno da jesam. Odlično! Više puta sam čula, da je to najljepša gostionica u Sarajevu. A i čitala sam o njoj u jednom časopisu. U njemu sam vidjela i nekoliko snimaka njenih unutrašnjih prostora, koji su me oduševili. Svaki kutak u njoj je izgledao kao poseban svijet. Dovoljno udaljen od drugih, da o diskretnoj svjetlosti, za koju ne znaš otkuda dolazi, a stvara intimnu atmosferu, da i ne govorim. Voljela bih je vidjeti i doživjeti je uživo. Posebno zato, što me je od rane mladosti zanimala, kao što bi rekao Bachelard, poetika prostora. Tada sam željela studirati arhitekturu. Po završenoj gimnaziji u Dubrovniku, pokušala sam u Zagrebu položiti prijemni ispit, ali nije mi uspjelo. Ni drugi put. I potom sam se odlučila studirati engleski jezik u Sarajevu. A i zbog toga, što je Sarajevo bliže Dubrovniku.« I možda bi mi, ako ne zasigurno, još šta rekla o sebi, da nismo već bili pred Gongom.

Na vratima nas je dočekao visok i lijep mladić. U lijepom crnom odijelu i bjeloj košulji s leptir-mašnom. Sa smiješkom na licu nam se malo naklonio i prijatno nas pozdravio te nas odveo do stolića za dvoje, u uglu stvarno lijepo uređenog unutrašnjeg prostora. Prije nago smo bacili pogled uokolo, prišao je konobar. Isto tako visok i lijep mladić, ako ne i viši i ljepši od onog koji nas je dočekao na ulazu. I on je bio u lijepom crnom odijelu i bijeloj košulji s leptir-mašnom. I imao je jednak smiješak na licu. Ali taj je, kad se je zaustavio kod našeg stola, imao jednu ruku na leđima, drugu ispred sebe, pod uglom ne manjim i ne večim od 90 stupnjeva. Preko nje je imao ispeglanu salvetu, složenu tako, da mi se činilo, da bi se na njen rub mogao porezati.

Upitao me je:

»Šta će gospodin popiti?«

Malo zbunjen, jer sam se tad bavio atletikom i ništa nisam pio, brzo sam rekao:

»Za početak, jedan viski, molim.«

I kako bi izgledalo kao da sam poznavalac, mada ne znajući, ni koji je najbolji, ni koji naslabiji, dodao: »Canadian special old«, kao što sam vidio da je pisalo na jednoj od flaša, kada smo prolazili poredi šanka. (Htio sam dodati i neko starije godište ali, ne znajući, otkad se viski uopće proizvodi, to nisam učinio, kako ne bih ispao smiješan.)

Potom se je konobar okrenuo k njoj, ne naklonivši se, kao prije toga meni i glasom, koji nije bio više tako prijatan, upitao je:

»A šta pička pije?«

Ona je u trenutku sva pocrvenjela, brzo ustala i još brže otkorakala prema izlazu i jednostavno pobjegla u noć.

Kada sam htio i ja ustati sa stolice i otrčati za njom, osjetio sam da se je tlo zatreslo poda mnom kao u vrijeme potresa u Sarajevu početkom šezdesetih, koji me je zatekao nedaleko odatle, ispred glavne pošte, s koje ja pao dimnjak, koji me je za dlaku promašio. I tada sam čuo jak tresak, a svuda uokolom vidio krhotine, nad kojima se dizao gust oblak prašine. A tada sam, prije nego sam pao i glavom udario o tvrdo tlo, osjetio jak udarac u pleksus, potom još jači u bradu. Oglasio se gong. Potom dugo zvonjenje u glavi i znao sam, da zvona zvone meni. A kada sam uspio otvoriti oči, vidio sam iznad sebe oznojeno nasmijano Toskićevo lice. Pitao sam se kako to da smo u ringu, kad se nikada nisam bavio boksom, nego atletikom. I čak često govorio kako nemam nikakvog straha, jer, jedan od najbržih ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u Jugoslaviji, slabijeg od sebe mogu pretući, a od jačeg pobjeći. Kad je zvonjenje utihnulo i malo mi se izbistrilo ispred očiju, vidio sam da nismo u ringu. Da je Toskić u odijelu i bez bokserskih rukavica na rukama. Da je nasmijan, ne zato, jer me je nokautirao, nego, jer sam, potom, ko sem zajedno sa stolicom pao na pod i poslije udarca glavom o pločice ostao nespomično ležati, kao da sam umro, počeo pokazivati znake života. Nježno me je zagrlio i digao. A konobar je digao stolicu. I zajedno su me posadili na nju. A Toskić je prisjeo. Sjeo je na njenu stolicu, koja je možda bila još topla, jer nisam znao koliko vremena sam ležao na podu, nakon što sam izgubio osjećaj za vrijeme i prostor.

Upitao je konobara šta sam pio.

Kad je rekao: »Viski,« rekao mu je: »Dva dvojna!«

I slijedile su runda za rundom. Bilo ih je više od dvanaest.

Svaki put, kad sam htio ustati od stola i potražiti je, Toskić mi je nježno spustio svoju tešku ruku na rame i rekao:

»Samo još jedan.«

Što je, naravno, značilo – dvojni.

O mnogočemu smo razgovarali, ali sjećam se samo toga, kako je pomenuo, da je jednu od mojih sprinterskih pobjeda gledao na televiziji, uz lijep komentar Milke Babović, koja je bila poznata i po tome, da je prenosila umjetničko klizanje tako, da smo ga i na crno-bijelim ekranima televizije gledali u bojama, a ja sam mu rekao, da je moja tetka, koja je voljela boks, gledala jedan od njegovih mečeva, mada, kao što se kasnije žalila i proklinjala ga, ništa nije vidjela, jer je pobijedio već na početku prve runde, prvim udarcem, kojim je protivnika nokautirao. I bilo joj je žao što je platila skupu ulaznicu. Pošto bi joj se moglo i drugi put dogoditi isto, nije više išla gledati njegove bokserske mečeve.

Pred jutro, kad je počelo svitati, pozvao je taksi. Kad je taksi došao, jer sam jedva stajao na nogama, uzeo me je pod ruku i odveo do njega. Taksisti je rekao, da me na njegov račun odveze do kuće. I čak mi pomogne da dođem do stana, koji je bio na trećem spratu zgrade bez lifta. Što je taksist i učinio.

Sljedeći dan i noć sam više puta povraćao. Poslije dva dana neprestane žeđi i slabosti, te ležanja u postelji ni živ ni mrtav, otišao sam na fakultet. Svuda sam je tražio. Po hodnicima, u učionicama, u biblioteci, u fakultetskoj kavani i na klupama u parku iza fakulteta. Nigdje je nisam našao. Potom sam pitao za nju tako starije kao i mlađe studente i studentice, sve dok mi jedna od njenih prijateljica, na koju sam, kada sam već bio izgubio svaku nadu, da ću je uopće naći, naletio, kad sam odlazio s fakulteta, a ona dolazila na fakultet. Rekla mi je, da je, dan prije toga, diplomirala i odmah potom se vratila u Dubrovnik. Nikada više je nisam vidio. A i o njoj nikada više ništa čuo. Povremeno se je sjetim, najčešće kad čujem odjek gonga u glavi. Što mi se obično događa pred jaku kišu.

 

MILA

 

Mila je bila dvije godine starija od mene. Studirala je anglistiku i bila udata. Ne sjećam se više, kad i kako smo se sreli. Kao ni gdje smo i kad prvi put spavali. A sjećam se da smo, u početku, najviše razgovarali o pjesniku Mariju Sušku, mom prijatelju i njenom kolegi sa studija, odnosno o njegovim pjesmama, koje su se meni jako sviđale. A i o njegovim odličnim prijevodima engleskih i američkih autora. Da je ona, kasnije, meni najviše govorila o mojim pjesmama, koje su joj se jako sviđale. I da su se naši susreti svaki put završili u krevetu. Kao i toga, da je naš odnos bio drugačiji od mojih odnosa sa drugim ženama. Ne znajući kakav je bio njen odnos s mužem i drugim muškarcima, znao sam da je naš bio opušten, kao da se ne događa na ovom svijetu i u naše vrijeme. Radovali smo se jedno drugom i našim razgovorima, prevashodno o poeziji. Naši susreti, koji su bili ponajčešće slučajni ili poslije povremenog telefoniranja jednog ili drugog, bili su sama prijatnost, nježnost, žudnja i strast. Rasterećeni svega što je u muško-ženskim odnosima, i kada se radi o obostranoj dubokoj ljubavi, teško izbjeći. Svaki susret bio je kao da nam se događa prvi i posljednji put, istodobno. Bez ikakvih očekivanja i obećanja ili uvjetovanja. Pri prvom susretu mi je rekla tko je njen muž, a potom ga rijetko pominjala. Tad je i to bilo normalno za oboje. A bio je lijep i prijatan momak. U to vrijeme i dobar strijelac malokalibarskom puškom. Najbolje retultate je postigao stojeći. Često sam, kad smo bili u krevetu, pomislio, a, naravno, to nisam rekao glasno, mada sam se, pri tom, svaki put nasmiješio, prevashodno samome sebi, da sam, možda, bio bolji strijelac od njega. Bar ležeći, ne znajući, da li s manje ili više kalibarskim pištoljem. A vidio sam ih mnogo, tako manjih, kao i većih kalibara, odnosno s kraćim i dužim, tanjim i debljim cijevima. Najviše pri tuširanjima poslije treninga i takmičenja. Mnogo više nego što ih je moguće vidjeti na nudističkim plažama. Katkada smo se Mila i ja sretali češće, katkad rjeđe. Kao da nam vrijeme između toga nije ništa značilo. Po mom odlasku iz Sarajeva u Ljubljanu se vše od dvadeset godina nismo ni sreli ni čuli. Više godina poslije rata primio sam njeno pisamce, ne znajući kako je došla do moje ljubljanske adrese. U njemu mi je napisala da u Crnoj Gori radi za neku međunarodnu humanitarnu organizaciju. Kao prevoditeljica. I da živi u velikoj i lijepoj kući u crnogorskom primorju. Da joj je tu kuću, na osami i u neposrednoj blizini mora, dao, na neodređeno vrijeme, na upotrebu, neki imućni Englez, koji ju je kupio po raspadu Jugoslavije. Po njegovom mišljenju za malo novca. I mada je bio njen vlasnik već deset godina, u njoj je bio samo dva puta. Oba puta samo dva-tri dana. Prvi put, kad ju je kupio i, mada je bila lijepo očuvana, dogovorio s izvođačima radova, šta bi trebalo još uraditi i kako. Drugi put, kad su bili radovi na njoj završeni, da plati urađeno. Da mogu doći kad god hoću i ostati koliko dugo želim. Da će se radovati, dođem li. A nije mi poslala svoj telefonski broj, na koji bih je mogao nazvati, kao ni adresu, tako da uopće nisam znao, u kojem crnogorskom mjestu je ta kuća. A pismo mi je, što je bilo vidljivo iz štambilja na kuverti i hrvatskoj marki na njemu, poslala iz Dubrovnika. I nisam je mogao niti nazvati telefonom, niti joj odgovoriti na pismo. Iz pisma, koje sam, naravno, više puta pročitao, bilo je očito da u toj kući živi sama. U njemu nije pomenula muža. I nisam znao je li i on otišao iz Sarajeva drugdje ili je, kao večina članova njegovog nekadašnjeg streljačkog kluba, bio, u vrijeme rata i opsade Sarajeva, među snajperistima. I ako je bio, je li bio među onima koji su opkoljavali i pucali na grad ili među onima, koji su ga branili.

 

TIDŽA

 

Pošto je Sarajevo malo, odmah se rasčuje, kad se u njemu pojavi nova, lijepa i zanimljiva ženska. Jer se takve vijesti brzo rašire po gradu, brže od gripe, tako da, ako ne u nekoliko sati, o tom u jednom danu saznaju ne samo svi momci, grupe koje imaju svog ugao, na kojem se skupljaju svako večer, tamo puše, gledaju ženske koje prolaze, komentiraju njihov izgled i odjeću, noge, grudi, stražnjice, zvižde za njima ili pričaju svoje i tuđe dogodovštine s ženama, tako stvarne, kao i izmišljene, nego, pored muškaraca srednjih, zrelih godina i mnogi starčić. Čak i neki od onih, koji se više ne sjećaju ni godine rođenja. I oni koji se preko dana šetkaju centrom grada ili sjede veći dio dana u kavanama i još veći dio noći u gostionicama. Ne samo u onim najpoznatijim u centru grada, nego i u onim na njegovoj periferiji, pa i u podrumskim, tijesnim i zadimljenim rupama s ne više od dva stola, za koje ne znaju ni oni iz susjedne ulice.

A mladoljetnici bez bubuljica na čelu i jedne jedine dlake ispod nosa, koji još nisu primljeni u društvo okupljenih na izabranom uglu, stoje malo dalje od njih te gledaju i prisliškuju. Ubrzo, kada se budu ti stariji, isto kao oni prije njih, umaknuli u kakvu od gostionica, i sami će, sa svojim vršnjacima, stati na ugao, pušiti, pljuvati uokolo i pričati ono što su čuli, kao do su to vidjeli vlastitim očima. Za priču, koju ću sada ispričati, radije bih rekao da sam je od koga čuo, nego da sam je doživio, ne samo kao što se kaže, nego i doslovno na vlastitoj koži.

Toga proljeća, ne da bih znao otkada i otkuda, u Sarajevu se pojavila ženska, koja je privukla moju pažnju. Bila je lijepa, ali na drugačiji način od onih, koje smo dotada smatrali ljepoticama. Tako u filmovima, kao na sarajevskim ulicama. Visoka, mada ne previsoka. Skladno građena. Dugonoga. S nogama, koje nisu bile ni pretanke ni predebele. Tanka u pasu, mada ne pretanka, koji nije isticala suviše zategnutim širokim ili tankim pojasom. S grudima, koje nisu bile ni prevelike ni premale, nego negdje u zlatnoj sredini. Tamnije puti. Ni crne, ni bijele, nego najsličnije boji čokolade s mlijekom ili obratno, mlijeka s čokoladom, na koju je i izdaleka mirisala. Blistave crne kose.  Još blistavijih bijelih zuba. Kosih očiju mačje zelene boje. S izraženim kostima na nešto širem obrazu, koji je otkrivao nešto azijatsko na njoj, a u cjelini gledano, izgledala je poput posrećenog preplitanja zapadnjačke i istočnjačke ljepote. U gradu sam je sretao uvijek samu. Nikada ni u ženskom, ni u muškom društvu. Duže vrijeme gledao sam je izdaleka i činilo mi se, ne da ona izbjegava druge, nego da drugi izbjegavaju nju. Bolje rečeno, da su se oni, koji su joj se htjeli približiti, u zadnjem trenutku predomislili. Išli su pravo pema njoj, a onda se, metar do nje, zaustavili, okrenuli se i vratili ili su je u luku zaobišli i otišli dalje. Kao da bi bila jako privlačna i nedostupna, ako ne i odbijajuća istodobno. Kao da bi bila sve vrijeme pod nevdiljivim, a postojećim staklenim zvonom. Kada je stajala, a često se je zaustavljala, čak usred najveće gužve na glavnoj ulici ili kada je sjela na klupu u parku pored nje, najčešće pored ribnjaka, zagledala se u nešto, što je vidjela samo ona. Bilo pod svojim nogama ili iznad svoje glave, na nebu, ne samo tada kada su po njemu plovili oblaci ili jurili sivi za crnim ili obratno, nego i onda, kada je nebo bilo jedna sama beskonačna moderna, kojoj nije bilo moguće ni naslutiti dna. Oko nje je stalno bio i ostao prazan prostor, kao začarani krug. Mada mi se činilo, da su oni, koji su joj namjeravali pristupiti, udarili glavom o nevidljivo staklo ili vidjeli, kakav metar oko nje, dubok kružni opkop i nisu se usuđivali preskočiti ga, nego su se zaustavili pred njim, vratili se ili ga zaobišli i otišli dalje. Jednoga dana sam se konačno odlučio i, usred grada, usred dana, mada je s katedrale već poodavno bilo otkucalo podne, prišao joj. Kada sam bio dva metra odaljen od nje, rukom sam pokucao na zrak, kao da kucam na staklena vrata i, kada se pokazalo, da na putu do nje nije bilo nikakvog stakla, da nije ni pod kakvim staklenim zvonom, preskočio sam crtu magičnog kruga oko nje, kao da bih preskočio širok opkop i našao se s njom oči u oči. Nije bila ni iznenađena ni prestrašena. Još manje zbunjena. Vidjelo se, da se tome smiju njene velike zelene oči. Rekao sam: »Ja sam Josip.« Ona: »Ja sam Tidža.« I tome dodala: »Već dugo vremena čekam da vidim tko će od vas moškaraca to prvi učiniti, jer sam na obrazima onih, koji su mi išli ususret, vidjela da su se, putem, predomislili, kakav metar preda mnom se zaustavili, okrenuli se i vratili. Oni, koji se nisu zaustavili, u zadnjem su me trenutku, u manjem ili širem luku izbjegli i otišli dalje. Na licu svakoga od njih bilo je vidljivo, da bi mi volio pristupiti, kada bi se usudio.« Nasmijao sam se i ja. Rekao sam joj: »Ne kaže se uzalud; tko prije djevojci tome i djevojka.« I dodao: »Ne radi se o tome da sam ja hrabriji od drugih, nego žurim na stadion i kako me ni bi netko drugi preduhitrio, htio sam Vas upitati imate li posljepodne vremena, da zajedno prošetamo.«Upitala je: »Šta ćete raditi na stadionu?« Rekao sam: »Trenirati.« Na njeno pitanje šta treniram, odgovorio sam: »Atletiku.«Njeno sljedeće pitanje bilo je: »Koju disciplinu!« A moj odgovor: »Sprint.« Opet se je nasmijala i rekla: »Onda ne iznenađuje da ste bili brži od drugih.« te upitala: »Na kojem stadionu trenirate?« Odgovorio sam: »Na stadionu Koševo.« Rekla je: »Ja stanujem nedaleko od stadiona.« A ja: »Odlično, onda se vidimo ispred stadiona, ako Vam odgovara.« Rekla je: »Odgovara.« Onda sam se pozdravio s njom riječima: »Dakle, dogovoreno. Ispred stadiona.« Rekla je: »Nije dogovoreno.« Bio sam iznenađen i upitao je: »Zašto nije? Činilo mi se, da smo se dogovorili.« »Jesmo i nismo, jer nismo rekli u koliko sati.« Rekao sam: »Trening ću završiti oko šest. Da odem u svlačionicu, tuširam se i obučem, ne treba mi više od pola sata. Možda je najbolje u sedam.« Ona: »Onda smo dogovoreni.« Ja sam ponovio kao odjek njenih riječi: »Dogovoreni.«, te ponovno preskočio nevidljivi opkom oko nje, pokucao na nevidljiva staklena vrata, tobože ih otvorio i zatvorio za sobom, te otrčao. Ona se je tome samo glasno nasmijala. I njen kristalni smijeh me je slijedio dio puta.

Bio sam radostan, što sam se odlučio pristupiti joj. Kao toga da sam je nagovorio za sastanak, mada sam sumnjao da će doći, jer se je previše smijala onome što sam učinio i rekao. I mada sam bio ispred stadiona deset minuta prije sedam, u sedam je nije bilo. Ni pet minuta kasnije. Došla je u sedam i deset. I to me je jako obradovalo.

Upitala me je, kamo predlažem da idem u šetnju. Rekao sam: »Najbliža nam je Pionirska dolina. U njoj je lijepo. Otamo možemo posjetiti zoološki vrt, koji je u njenom produžetku.« Rekla je: Dobra ideja. Čula sam da Pionirsku dolinu i zoološki vrt vrijedi vidjeti. Mada stanujem blizu, jer sam kratko vrijeme u Sarajevu, još ih nisam vidjela.« Htio sam reći da znam da je kratko vrijeme u Sarajevu, jer bih je još prije primijetio i upitati je odakle je došla, ali nisam. Vjerovao sam da ću za to imati još mnogo vremena. I otišli smo.

Pošto sam više puta bio i u Pionirskoj dolini i u zoološkom vrtu, pored toga sam u djetinsjtvu skupljao sličice životinja, koje su bile u čokoladicama i čak mi je bilo uspjelo ispuniti cijeli album Životinjsko carstvo, a pročitao sam i knjigu Najbolji botanički vrtovi kod nas i u svijetu, imao sam joj što reći o svakom cvijetu i o svakoj životinji. I sve vrijeme smo samo o tome i razgovarali. Najviše sam joj govorio o nekom egzotičnom cvijeću, koje nije bila nikada prije vidjela. A ni čula o njemu. Ne samo otkuda potječe, kad su ga, ako nije bilo iz Evrope, donijeli i otkud. Od kad ga gaje kod nas. Rekao sam joj njihova latinska imena. I kako ga kod nas zovemo. Da neko ima čak više imena. I nabrojao ih. I boje onog višebojnog, kojeg ovdje, u Pionirskoj dolini, nije bilo moguće vidjeti. Kad smo došli u zoološki vrt, rekao sam joj o životinjama, koje sam poznavao bolje nego cvijeće, Kada smo ugledali dva pauna, koji su šetkali travnjakom, rekao sam joj, da sve ptice, koje poznam, pjevaju, a paun kriči i teško ga je slušati. S sumnjom je otkimala glavom. Ubrzo potom, kao da je prečula ono što sam rekao, oduševljavala se bojama lepeze njihovih repova. »Pogledaj tu čudesnu zelenu boju! Pogledaj onu plavu, još čudesniju od nje! … Najljepša duga, koju sam dosad vidjela!« I njene su oči postale zeleno-plave. Jednako blistave. A kada smo se zaustavili poredi velikog kaveza, prepunog domaćih golubova, govorio sam joj o svakoj vrsti, od pismonoša, do onih ukrasnih, koji skoro nikada i ne lete, nego šetkaju po tlu i šepure se svojom ljepotom … Potom o golubovima, kojih sam, u djetinsjtvu, imao mnogo. Preko sto. I rekao bih joj i mnogo više, da se, u međuvremenu, nije smrklo. I golubovi su, kao i kokoši u kokošinjac, otišli u golubinjak na spavanje.

Oboje umorni od duge šetnje, a ja, uz to, i od, prije toga, napornog treninga, sjeli smo na klupu usred zoološkog vrta i još neko vrijeme razgovarali. Prevashodno o cvijeću i životinjama. Jer smo oboje bili u pamučnim majicama, ona čak bez rukava, a osjećalo se pirkanje svježeg vjetrića, koji je dolazio od potoka, koji je nedaleko tekao, zagrlio sam je. Da je ugrijem. A kad sam stavio ruku peko njenog ramena, jako me streslo. Jače nego tada, kada sam u ranom  djetinjstvu, mokrom rukom, uzeo komadić žice i utaknuo ga utičnicu, te mi se, od svjetlosti bezbroj blistavih iskri, zatamnilo pred očima. Jer mi se činilo, da mi se to samo učinilo i nije izgledalo da otklanja moj zagrljaj, još jednom sam stavio svoju ruku preko njenih ramena. I ponovilo se jednako. Čak me je još jače streslo. Uprkos tome nisam odustajao. I ne samo da sam je zagrlio oko ramena, nego sam je i poljubio. Ni tada se nije činilo da se tome odupire. Samo se počela tresti, kao i ja. I ona, kao da je trese struja. Pomislio sam: »E, to je strast!« i grlio sam je i dalje. I ona je grlila mene. I zajedno smo se jako tresli. Još jače, kada sam podvukao ruku pod njenu majicu i počeo je milovati od vrata, preko grudi do trbuha i niže. Potom sam je dao pod njenu suknju i milovao je do međunožja. Tada se tresla i jače, nego kad sam milovao njene grudi. Tresla se kao na električnoj stolici. A ja zajedno s njom. I u sebi sam rekao: »To je više nego strast!« Kad smo bili tako zagrljeni, da se nismo mogli odvojiti, i kada bi htjeli, prestala me je ljubiti i počela gristi i grebati. Prvo me je, svojim blještavim zubima ugrizla u usnu. Dvaput. Triput. Potom me je, više puta, ugrizla u vrat i rame. Svojim dugim oštrim noktima na rukama, koje je podvukla pod moju majicu, kao ja svoje pod njenu, grebala me je po grudima i trbuhu. Do krvi. Jako sam zavrištao od nepodnošljivog  bola. I počele su javljati probuđene životinje. Čulo se brundanje medvjeda. Režanje lavova. Siktanje risova. Zavijanje vukova … U svojim ograđenim prostorima trčale su zebre, jeleni, srne, nojevi … Letjele su ptice i zalijetale se jedna u drugu i u rešetke kaveza. Majmuni su se javljali različitim glasovima i prestrašeni skakali s grane na granu suhog drveta u kavezu. A povrh svega čulo se kričanje paunova. Prestrašeno me je pogledala. Ali nije rekla ni jednu jedinu riječ. Ne znam, da li zbog straha, nije mogla ili nije htjela.

Pošto smo već bili skočili s klupe, što se moglo brže napustili smo zoološki vrt i Pionirsku dolinu. A kad smo ponovno bili pored stadiona, upitao sam je gdje stanuje. S namjerom da je otpratim do kuće. Rekla je: »Nedaleko odatle, ali ići ću sama.« Kada se već okrenula, uprašao sam je, mada se ugrizavši za jezik, hoćemo li se sutra ponovno naći. Rekla je, ne okrenuvši se: »Hoćemo.« Nisam je pitao u koliko sati, kao što i ona meni nije rekla gdje. I više se nikada nismo ni sreli ni vidjeli. Da je i dalje živjela u Sarajevu, sigurno bi se morali sresti ili vidjeti.

Potom se petnaestak dana, poslije treninga, nisam tuširao s drugima. Da ne bi vidjeli svježe tragove njenih zuba i brazgotine njenih oštrih noktiju posvuda po mo mom tijelu.

Za mene je bilo i ostalo njeno pojavljivanje u Sarajevu zagonetka, kao i njen nestanak. Koga god sam pitao o njoj, rekao mi je da ne poznaje nijednu djevojku koja se zove Tidža, a odgovarala bi mom opisu. Mnogi su mi rekli, da poznaju djevojku s imenom Tidža, neki čak dvije djevojke s tim imenom, ali nijedna nije bila ni slična njoj.

Oni, kojima sam ispričao cijelu priču, rekli su mi da sam to vjerovatno sanjao. U to su bili posebno uvjereni oni moji prijatelji i poznanici među pjesnicima i piscima, koji su bili, istodobno, antologijski pijanci i više su puta doživjeli delirijum tremens. I tješili su me pripovijedanjam dogodovština koje su sami doživjeli, ne mogavši razlučiti šta je istina i šta nije. I sigirno bih i sam bio uvjeren da sam Tidžu i ono što mi se dogodilo s njom sanjao, kada ne bih imao i danas još uvijek imam, vidljive brazgotine njenih zuba i noktiju po vratu, ramenima, prsima i leđima.

 

KATJA

 

Katja je bila bibliotekarka. Starija od mene. Lijepa. U zrelim godinama. Još ne prezrela, mada udata i majka već odraslog djeteta. Čak studenta. Kada sam počeo dolaziti u bibiblioteku u kojoj je radila, bila je u svojoj smjeni sama. Kao i njena kolegica, s kojom je radila u dvije smjene. Nedjelju dana prijepodne, nedjelju poslijepodne. Kada sam se, prevashodno zbog nje, upisao u tu biblioteku, njen muž je bio glumac, ljubavnik sestre mog starijeg pjesničkog kolege. (Kao glumac je najviše uspjeha imao u ulogama muža, koji sebe smatra nenadmašivim ljubavnikom više žena, na kraju pa se pokaže, da je bio sam, sve vrijeme, samo prevareni muž.) To mi je odgovaralo. Posebno, jer su se njoj dopadale moje pjesme, a, ubrzo se pokazalo, i ja. A ona meni. I kad sam je, pri drugom dolasku u biblioteku vrativši posuđene knjige (još nisam zaboravio koje: knjigu priča Odesa ruskog pisca židovskog porijekla Isaka Babelja i Zovu me Aram, meni jedanko dragog američkog pisca jermenskog porijekla Williama Saroyana) upitao imaju li kakvu knjigi Henryja Millera, a ona otišla sa mnom da mi pokaže na kojoj su polici, pored koje smo se i prvi put poljubili. Od tada sam posuđivao Millerove knjige, mada sam ih bio sve već odavno i više puta pročitao. Tada smo se, kao i od tada, grlili i ljubili pored te police, jer nas onaj tko bi došao u biblioteku, ne bi vidio. Čak više nego grlila i ljubila. Ne samo prije nego smo se počeli nalaziti izvan biblioteke. Najčešće u stanovima njenih prijateljica, koje su joj posuđivale ključ. Katkada i drugdje. Kod nje ili kod mene. Najčešće tada, kada je njen muž dobio angažman u riječkom kazalištu. A prestali smo, kada je ona, zajedno sa sinom, također otišla živjeti u Rijeci. I otada se nismo ni vidjeli ni čuli. A ni dopisivali. Dakle, nema nikakvog traga naše veze. Izuzev uspomena. Ne znam kako je s njenim, a ja se nje sjetim svaki put kada ponovno čitam knjige Henryja Millera ili knjigu o njemu Normana Mailera Genij i strast ili ih ugledam, bilo na svojim policama s knjigama ili drugdje. I ne samo knjige, nego i njegove fotografije. Jednu imam i sam. Uokvirenu i obješenu na zidu iznad radnog stola u Tomaju. A sjetim se je i kad god i bilo gdje naletim na njegovo ime. Može se kome učiniti, kao što se i meni katkada učini, da sam je, kao i njeno ime, izmislio, posuđujući i čitajući Millerove knjige. Da je bibliotekarka u biblioteci, u kojoj sam posuđivao njegove knjige, bila mnogo starija od nje i ne lijepa, nego čak ružna. Ali to nije više moja, nego njegova priča. Moji svjedoci su, pored Millera, Babelja i Saroyana, mnogi drugi pisci, knjige koje sam posuđivao u toj biblioteci, koje su, kad mi ih je davala, mirisale na nju, kao njoj na mene ili na nas, jer sam ih čitao poslije susreta s njom. A ti su me uvijek iznova uvjeravali, da je Henry Miller odličan pisac. Zvijezda na nebu prepunom odličnih pisaca. Naravno, oni koji ne čitaju knjige, ne mogu bitu u to uvjereni. A meni je Miller, u jednom od naših brojnih razgovora, jer svako čitanje je razgovor ili, po mom dubokom uvjerenju, nije ništa, rekao: »Knjiga nije samo prijatelj, s njom postaneš prijatelj i sa drugima.« A uz to: »Jedna između rijetkih nagrada, koju pisac dobije za svoj trud, je kada u čitatelju dobije dobrog, prisnog prijatelja.« S tim se slažem, što, čini mi se, potvrđuje i ta bilješka o bibliotekarki Katji, ne pominjući pikantnije detalje našeg odnosa. Millerovim riječima bih dodao: »I obratno. Jer i čitatelj dobije prijatelja u piscu.« Sam ih imam mnogo. I prijateljica. Čak prevashodno prijateljica. Od kojih neke već godinama i godinama idu u postelju bar s nekom od mojih knjiga.

Podijeli

Komentari su suspendovani.