Josip Osti: Kaleidoskop

Preveo autor

Groblje. Na njega
sniježi suho lišće.
I na crvendaća.

Gledam. Slušam.
Siromašan sam, istodobno bogat.
Živim haiku.

Lastavice idu
na jug. Mahovina na sjever. Ja
stojim i gledam.

Samo gledam i
ne pitam se. Samo sam
ono što vidim.

Opisujem ono što
vidim. Vidiš li ti
ono što opisujem?

Vjetar oblake
nosi na jednu, a rijeka
na drugu stranu.

Na užetu plahte.
Između plahti oblaci.
Bijeli. Oprani.

Pomaknem li
zavjesu, pomaknut ću
i oblake.

Nebo puno zvijezda.
Nestanu, kada moj dah
zamagli prozorsko staklo.

Plima uspomena.
Poslije nje oseka i samo
nešto naplavina.

Otac je mrtav.
Nosim njegove cipele.
Hladne su kao grob.

Kaplja za kapljom.
Kaplje dan i noć. I duže.
Čamac je pun vode.

Čamci na suhom.
Žude za morem
i maestralom.

Kažu da je
mreža prazna. A ja
u njoj vidim mjesec.

Djevojčica ima
naborano lice, kad se
gleda u moru.

Mjesec na slici
Safeta Zeca i njegov
odslik na nebu.

Ponočni vjetar.
Drveću se diže
kosa od straha.

Noćas se vještice –
noćne leptirice same spaljuju
na plamenu svijeće.

Čitam knjigu
koja je sanjala da su je
nekoć spalili.

Rasprskavanje
nara. Na dlanu su
lijepi rubini.

Na Cézannovu
jabuku je sletjela,
zujeći, pčela.

Sjenica skače
po granju nadam mnom i
po mojim stihovima.

Nije lovac, srce
lava na goblenu
probušio je moljac.

U kuću se
vratio mrak. Do zore će
spavati i opet otići.

Noć nije žalosna.
Vesela je udovica.
Mlada. U crnini.

Spuštam se prema
vrhu brda, koje leži
na dnu jezera.

Inje po travi.
U podne ga nema. Osim
po mojoj kosi.

Prva pahuljica
pala je na krila
posljednje lastavice.

Fotografija:
dječak gleda u mene
mojim očima.

Svu noć sam pokušavao
napisati haiku.
Dočekao sam zoru.

Mlado sunce u
kolijevci neba. Viri
ispod oblaka.

Sunčeva zraka. Na njoj,
zlatnoj paučini,
visi kozmos.

Češalj od sunčevih
zraka prolazi kroz kosu
lijepih tamariski.

Sunčevi zraci iznad
oblaka – trepavice.
Duge i zlatne.

Danas je sunce
u napuštenom gnijezdu.
Šta će se izleći iz jajeta?

Bijela ruža
uspinje se po sunčevoj
zraci. Ne znam kamo.

Sunčeva olovka svaki
dan podvuče ljepotu
sićušnih ljubičica.

Mačak na klupi
pribijen sunčevom zrakom.
Vidim: još diše.

Lijep jesenji dan.
Na vjeđe sniježi zlatan i
medan polen.

Gole su krošnje.
Samo u jednoj bezbroj
sunčeve djece.

Snijeg na Nanosu
ljubi proljetno sunce.
Ja tebe.

Opet nas je sunce,
svojim zlatnim mačem,
spasilo zime.

Moje bogatstvo:
zlato sunca i srebro
mjeseca. Dan i noć.

Kakvo bogatstvo!
Zlatno lišće! Zlati se
krov na kući!

Predvečer je
vitki bor Don Kihot.
Prati ga sunce.

Sunce zalazi
i po svemu ostavlja tragove
crvenih usnica.

Gledaš u sunce,
ja u cvijeće. Naša šutnja
mnogo govori.

U vrtu okupljeni
vjernici sunca. Cvijeće,
mačke… Ti i ja.

Pticama, cvijeću
i meni dovoljan je
zlatnik na nebu.

Ispovijedam se
svaki dan. Isto kao ptice
i cvijeće. Suncu.

Vrt je hram.
Svako je drvo sveto.
Sunce – hostija.

Kada otvorim vrata,
poljubi me svjetlost.
Miriše na lavandu.

Cvijet božura,
prepun zlatnih buba,
klanja se suncu.

Ljubičica u
sjeni grma, a on u
sjeni drveta…

Stavio sam ruku u
vatru. U ognjeni grm,
koji bijelo cvjeta.

Prvi cvijet mlade
magnolije meni je
darovao smiješak.

Proljeće se gnijezdi u
krošnji breskve. Gnijezdo je
prepuno behara.

Otvaraju se
cvjetovi kajsije.
Kakav vatromet!
Hoće li taj pupoljak,
kada se otvori, biti
više očaran nego razočaran?

Danas mi se
otkrila nova zvijezda
u zviježđu cvijeća.

Kakav cvijet! Gledam ga
očima djeteta
i starca istodobno.

Hvala ti, cvijeće!
Samo ljudi me ranjavaju,
ti me liječiš.

Gregorijanski
koral ptica i koraci
svitanja po mahovini.

Kišnicu iz
keliha tulipana
ispilo je sunce.

Kapaju suze
obrezane loze
u kelih šafrana.

Čaše bijelih
ljiljana napunjene su
do vrha tamom.

Kruška se pred
borom skinula. Ujesen.
Sada se oblači.

Rastu pupoljci
mlade georgine kao
prsi djevojčice.

Ruža penjačica se
uspinje na ruj. A on
od srama rumeni.

Čujem zvona.
Trešnje su u bijelim
vjenčanicama.
Jedva osjetan dašak.
Ljube se
ruža i cvijet kruške.

Tango plešu,
zagrljeni, crni bor i
bijela ruža.

Dan je vjetrovit.
Zanjihani bambus podviruje
kruški pod suknju.

Ljepota vrta
otvori kućna vrata.
Bura ih zatvori.

Kroz krošnje maslina
lete jata lastavica.
S juga na jug.

U sumrak vrt –
paleta. Na nju kapa
Van Goghova krv.

Bršljan grli
krušku. Ljubi je
do smrti. I dalje.

Bijeli ljiljan
obasjala je ponoćna
munja iz vedra neba.

Grm ispred kuće je
sav bijel – kada cvjeta i kada ga
pokrije snijeg.

Usred ljeta
grijem hladne dlanove
na plamenu cvijeća.

Imena cvijeća su
riječi, šarolike, koje
snažno mirišu.

Cvjeta maslačak i
danju je svaki cvijet odslik
nevidljive zvijezde.
Ispod kamelije
mlad se mačak igra
mrtvom sjenicom.

U klupče smotan jež
bodljama štiti
svoju ranjivost.

Toliko slika!
Mrav plovi u čunu
suhog lista.

Suho lišće se
šeta po vrtu. Na
bodljama ježa.

Proljeće je jesen
za ono što tada
u vrtu umire.

Otvaraju se
pupoljci ruža – budi se
oštro trnje.

Sjenica skače
po glogu, punom trnja.
Ni kapi krvi.

Miris bagrema
prelazi preko ograde i preko
državne granice.


Bilješka o autoru

Josip Osti, bosansko-hercegovački i slovenački pjesnik, prozaista, esejista, književni kritičar, antologičar i prevodilac, rođen je 1945. godine u Sarajevu, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Bio je, pored ostalog, urednik u sarajevskoj izdavačkoj kući Veselin Masleša, direktor Međunarodne književne manifestacije Sarajevski dani poezije, sekretar Udruženja književnika BiH i predsjednik Udruženja književnih prevodilaca BiH. Od 1990. godine živi kao slobodni umjetnik u Sloveniji, a od 1997. godine i poeziju piše na slovenačkom jeziku. Dosad je objavio 30 knjiga pjesama (posljednjih devet napisao je na slovenačkom jeziku), 5 knjiga proze, 26 knjiga eseja, književno-kritičkih i publicističkih tekstova. Dosad je izašlo oko 60 prijevoda njegovih knjiga na druge jezike. Autor je 14 antologija bosansko-hercegovačke i slovenačke poezije i proze, te prevodilac preko 100 knjiga i 17 drama slovenačkih autora. Pored večeg broja bosansko-hercegovačkih, slovenačkih i međunarodnih književnih nagrada i priznanja dobitnik je, za prevođenje sa slovenačkog jezika, dva puta godišnje nagrade Udruženja prevodilaca BiH (1981 i 1985), Potokareve listine Saveza književnih prevodilaca Jugoslavije (1987), nagrade Zlatno kolo Kulturno-prosvjetne zajednice BiH, za prevodilački opus, Plakete grada Ljubljana (1997), Nagrade Udruženja izdavača i knjižara BiH, za najbolji prijevod u 2007. godini (za antologiju slovenačke poezije U jantaru vremena, 1950-2000) te Lavrinove diplome Društva slovenačkih književnih prevodilaca, za prevodilački opus i životno djelo, koji su dragocjen doprinos posredovanju klasika slovenačke književnosti 20. stoljeća i savremenog slovenačkog književnog stvaralaštva drugim južnoslavenskim narodima.

Podijeli

Komentari su suspendovani.