Josif Brodski: Strofe

S ruskog preveo Marko Vešović

PODNE U SOBI

I

Podne u sobi. S onim mukom
kada na javi, ko da je
san, ako i makneš rukom,
sve isto ostaje.

U oknu sjaj do sljepila jak.
Sunce, ušavši u zenit,
kad na parket položi zrak,
tim sebe odrveni.

Prašina – u pore jagodica.
Grijač je račlav. Ko u ledu
tijelu: nastavak mu stolica.
Kentaur, po izgledu,

II

natrag osvrnut: sjen, što mrači
profil – zanat je njoj
mit da ponavlja, bolje tumači,
ponavlja udova broj.

Oni se ne čude kad se zgodi
prelaz riječi u cifre. Vid,
namignuvši, brojku prevodi
u nesvršeni vid.

Zrak u kojem ustat, ni sjesti,
još manje možeš leći,
bolje poima “četiri”, “šest” i
“osam”, negoli riječi.

III

U velikoj zemlji na svijet
dođoh, na ušću rječnom. K tomu,
zimi smrznutom svagda. Nije
meni vratit se domu.

Iz misli na prostor “ah” zaječi,
opera, kroz lornjon pogled.
Broj ima nešto što riječi,
ni da ih vičeš, ne bi mogle.

Cvrkuće ptica, što granicu je
prešla, iz gnijezda istog.
Bije u staklo muha zujeć
ko “osamdeset”, ili “sto”.

IV

Tamo je bio grad u kojem,
zbog tačnih perspektiva,
kad šta propustiš, za tim tvoje
trčanje zaludno biva.

Most nad rijekom, smrzlom dugo,
čelikom hrskavice svoje
rađaše misli o zimi drugoj,
o zimi stvari, to jest,

gdje tragove ne srećeš; reljef
na staklo nalik tu je.
Tek, zamirući, klatno velje
toplotu emituje.

V

Vazduh, bezbojan i dr., stog i
ko neophodna ga hvale
za postojanje, ništa je, strogi
nulin ekvivalent.

Čudno je od njeg brojit po kući
namještaj, rogove losa,
sebe, zamišljen izušćujući
“oho” kad sve sabro sam.

Uzeta u ciframa, stvar može dati
mnoštvo tamerlanovo,
vrst astronomije: dolikovati
tek zraku može ovo.

VI

Bje kolonada i tamo mnoga
što u taj snijeg zaluta
poput ljudstva zarobljenoga,
do gola razodjenuta.

U podne, gordeć se oštrinom ugla
ko odbijena zraka
obezboli crkvena igla
sadržinu oblaka.

Riječ, što se nasumce kaza,
glasno, čak riječ što lažju diše –
mozak rasplamsa, ko zalazak
spratove naviše.

VII

U biti, zrak, to je platou slično,
pat, vječni šah, prazno ma šta,
remi, ništa, ali klasično,
i hegelovska mašta.

Od koje potok iz oka lije.
Podne. Mozak je, sa strane,
nepokretniji no ploča čije
brazde su zaprljane.

Podne je; kašnuvši, aparat
taj za žvakanje prosti,
kuša naviti pi-er-kvadrat
ravni – glazbu na kosti.

VIII

Tu bjehu sobe. U neredu.
A razlog: njine razmjere.
Od čeg bi strop, u čiju kredu
kad oči vam se upere,

tek dobijao. Sred ogledala
do noći se prašina
kupila, pepelno lijegala
herkulanumski na

žitelje. Stolci, knjige po tlima,
prozor gdje je ko liskun bilo
inje. Što se zbivalo u njima
zauvijek se tamo zbilo.

IX

Zvuk za svjetlom zaostaje, ne
brzinom: stvarima mnogim,
shvatljivim i kad se skamene,
oronu, budu ubogim.

Prelomljeni se oboje čine,
unakaženi, skraćeni:
sprva do mraka, do tišine,
u riječi preobraćeni.

Možeš pamtiti zalazak sunčan,
molbu, odbijanje neko.
Oboje srećni tek su van
tijela. Od nas daleko.

X

Ja sam bio prije zvuk (mada
stid me je reći) no zräka
u carstvu gdje crnoća vlada
i prometne se, sred zrâka,

u vranu. Noćio sred ušnih
školjki: ulegnuća znao
gladiti ko ini ženik zdušni
ispupčenja; puštao

glas piskav. No, uvis dok žuri,
zvuk balast odbacuje:
u ogledalo zaludu zuriš –
eho se njegov ne čuje.

XI

Tamo si morao ogrtač zbavit,
jer stud vajaše orno
tijelo koje zaboravi
onaj što ga, mramorno,

voljaše. Tj. bez pluća, imena
bez crta lica, u niši,
na fonu neba ispražnjena,
palače na karniži.

Tamo se u šest mračiti stane.
U osam za san je hora,
no prirodnije je postat kamen,
s profila, lišen govora.

XII

Dvonošci, najzad svaka tvar živa
(sljepimiš, gušterica)
u svojim crtama bukvar skriva,
aritmetiku stanica.

Tijelo, što na svoje prisuće
sviklo je, pod remenjem
i pod tkaninom, ono buduće
umu nameće, misli o njem.

Što je izlišno! Plot iz anfasa –
već veličinu, sumu krije!
Posebno, u negližeu, u časak
kad upaljena lampa nije.

XIII

U budućem, cifre razbiće mrak.
Cifra je mrenju nesklona.
Mijenjaju samo poredak
ko brojke telefona.

Njihov skup vječno pero zbiće
u govor, usta otvoriti,
alfabet sobom produžiće,
il obratno će biti.

To će bit poput zemlje nađene
u mašti, ili iz priče,
s modrom crtom što bode zjene –
vidikom ništice.

XIV

Il ko grad, čija čar duboka,
neponovljivost kojeg
bješe, ko Narcis kraj potoka,
sita odraz svojeg.

Razmnožava se tako kam, zrak,
stvar. Tako muž u snazi,
kad spozna da je grozno težak,
lokve ne obilazi.

Tako, ispupčenim dok licem
sjećanja sa svih pet grebe,
vaša sadašnjost, kako sljepice
rade, prepozna sebe.

XV

U amalgamu bit je budućeg,
u odraženom juče,
padat živin će stub, u julu će
pčelica da zuzuče.

Tu biće trgovi sa ehom, sto
puta jačim od svojeg
zvuka, da ponavlja samo to
što oko otkrilo je.

Nećemo mrijet kad kucne čas!
Nego će noktom lako
sa amalagama da zgrebe nas
dijete nekakvo.

XVI

Ni bijelo meso, put, a niti
iskren zvuk, mislī napon jak,
znaj, neće ništa ponoviti,
i da rodiš legion čak.

No ko zvijezda, potrebna nikom,
tisuć ljeta poslije,
koja ne lije svjetlo toliko
koliko tamu ije,

dalje od tijela iduć pogledom,
oko, kad ispred stupi,
počeće natrag da šalje redom
sve što u sebe upi.
<1978>

***

Vrijeme je zaboraviti tu kamilju graju
i bijelu kuću u ulici Žukovskog.
Ana Ahmatova

Pamtiš li željezni stol sa stvarima u gunguli,
i da si pjevom pratila bezbrižno “u vrtu li,
u ogradi”, što drndaše izveče iza zida,
i prozor zastrveni opranom plahtom? I da
dvorište bje neprohodno, zbog smetova; prsline,
kud je duvalo ne gore no u toj špilji i, ne,
pristupa kraljima, pastirima, ni stoci bilo nije,
ostade životinjska toplina da nas grije
i šinjel armijski. Šta je mećava pjevala tima
što iza ponoći jedni prešli bi drugima
u sne, a da ne škripne opruga, u podu štica,
neponovljivo ni glasom na javi, ni od ptica
sa Jalte doletjelih. Plam je današnjeg dana
gutao iznutricu igračke-aeropolana
i centralni organ ravne države gdjeno
s govorom poljskim pismo kinesko bje stopljeno.
Ne trgnuti ruku, opekotinu ne izbjeći,
stupnjeve kuta tuđega mjereći
u geometriji bijednih, čiji trokut djeljivi baš
ovjenčan je prašnom stovatnom suzom. Znaš,
Crvenonosim borik kad zima uznemirava,
i kad seljačka pod pitanjem je proslava,
prirok, poznat podmetu, umije ući
u prošlo vrijeme, sadašnjost žrtvujući,
na srcu skrivajući od nove gramatike
tren koji okončava šapat i plač i krike.
<1978>

STROFE

M. B.

I

Na podobije čaše
što pečat ostavlja na
stolnjaku okeana
koga ne nadvikaše
ljudi, svjetlilo prema
drugoj polutki hodi
gdje mira ničem nema
osim ribi u vodi.

II

Ovdje je, izveče, mila,
toplo. I tišina je
bukvalno završila
umuklim papagajem.
U grm mlječike slijeva
mjesec svoje mijeko.
Neprikosnovenost tijela
što zašla je daleko.

III

Čemu tolika, mila,
svađa, vraćanje tome
što zbi se. Zar se igla
u sijenu ljudskome
može naći. U pravom
trenu skoči, istuci
sjenku; il potez damom,
skupa sa svima, povuci.

IV

Sve što zvali smo ličnim
i u grijehu skupljali,
vrijeme, držeć ga izlišnim,
zbrusiće, ko plime vali
šljunak, bilo pod maskom
nježnosti, bilo dlijetom,
da okonča kikladskim1,
bez crta lica, predmetom.

V

Što površina manja,
to skromnija je nada
u odanost, bez mana,
što vezom sa njom vlada.
Možda je gubljenje lika
i tijela iz polja vidnog
od strane krajolika
osveta daljnovidnog.

VI

Prostoru će jedino
da koristi k daljini
uprt prst. Greš brzinom
svjetlosti tek u praznini.
Tako se i vid kvari
što dalje pronići stigneš,
više no kad se stari,
ili kad čitaš knjige.

VII

Tako i tame gustina
djeluje. U smislu tame
od vertikale – ravnina
uzima zajmove same.
Čovjek je samo tvorac
u pest stegnute šake
što reče zrakoplovac
idući u oblake.

VIII

Što beznadnije, tim nekud
prostije. I više nade
u zavjesu, pauzu neku,
ne gajiš, ko vrela mladež.
Na sceni, iza kulisa,
svjetlo se gasi. Sad poć
u aplauze ćeš lisja,
u američku noć.

IX

Život je roba: na rafi je
tma torza, penisa, čela.
Na primjesu geografije
vremenu – sudba se svela.
Nerado, toj vladarki
priznaš, pod štapom, prava,
potčinjavaš se Parki
što presti obožava.

X

Svelo spomenak cvijeće
mozga – usta mi krivi.
Ko slovo trideset treće2,
naprijed se povlačeć, živim
Znaš, ko je iza devet gora,
za kim nariče žal velika,
žrtva je zakona govora,
zapeta, jezika.

XI

Nema, znaš, nesrećnika,
draga, mrtvih, ni živih.
Sve je – tek pir suglasnika
koji su nožica krivih.
Ulogu svoju, čini se,
svinjar silno nadleti –
njegov netaknut biser
sve će nas nadživjeti.

XII

Da, što je na listu gušće
crnilo u raskoši,
tim veće ravnodušje
spram prošlog i pustoši
buduće. Susjedstvo njino
za dobro veliko nije:
ubrzava jedino
trk pera dilj hartije.

XIII

«Kamo» – pitaš u vjetar:
odgovor niko ne da;
tako se strane svijeta
sustiču u carstvu leda.
Postoji pol jezika,
bjelina gdje se probije
kroz elzevir 3 , gdje nikad
ne zabi glas svoj stijeg.

XIV

Moj svaki redak je ubog
od žeđi da nešto skriješ,
sačuvaš. Umotaš. No na log
taj dvaput leći ti nije.
Čak posteljinu sluge
ako mu ne presvlače,
tu nije Saturn, i u nj s kruga
ne može da se skače.

XV

S tog ružnog karusela
što slavi ga Hesiod,
slazi se gdje noć te srela,
ne tamo gdje si sio.
Koliko god traže tamom
oči – računicom finom
ponovljiva je samo
riječ. Riječju inom.

XVI

Tako se jagnje navrti,
u vatru pod njim se duva.
Kako znah, obesmrtih
ono što ne sačuvah.
Ti sve mi što činih loše
oprosti koliko mogla si.
Pjesma satirska, uopšte,
sa šumom krila se zglasi.

XVII

Račun se izravnao.
Čak više: jedno drugim
cijepljeni smo kao
od boginja u opštoj kugi.
Objektu klevete samo,
sa šansom da do pjege
smanji se, ostavljamo
plećku, radi utjehe.

XVIII

Ah, za izdašnost proroštava,
što dana idućih ucjena je,
ko za bič naših očestava,
sjećanje, mnogo ne daješ.
Ko zavežljaju roda, njima
otužna krivda je svojstvena
a mi smo živi sve dok ima
pisma i oproštenja.

XIX

Sve će to skupa da se slije
u svoje vrijeme u zjeni
onih što, dolje, sa činije,
u šarenilo su zapiljeni.
I držim, zbilja, dobro je
što za nas, sad odvojene,
astronaut ne mora svoje
da prenapreže zjene.

XX

Vadi, druškane, iz ćivota
obličje prečiste žene,
obiteljska tu treba fotka –
planete s Lune snimljene.
Da snimi nas skupa, ta njuška,
ne udostoji se, taj gad.
Propusti priliku, njuškalo.
Uopšte, nema se kad.

XXI

U filharmoniji ljuskar
neumjesniji nije
no danas nas dvoje. Ludska
vrsta time će prije
začuditi se sutra
tu razloženoj, bijesnih
čuvstava dinosaura
i ćirilice, smjesi.

XXII

Svršetak je svem ovom
čama, ne patnje. No
to je naukom novom
rđavo objašnjeno.
Znalac istine stoik –
stoik je tek trećinu.
Prašina pada na stolić
i ničim je ne skinu.

XXIII

Staračke brbljarije
u biti su riječi ove.
U našoj dobi sudije
produžavaju rokove:
Ivanovima, Petrovima
i svojoj lomnoj kosti.
No zar slobodna ima
riječ s kim račun svesti?

XXIV

Tako gasimo svjetlo
tabure da srušimo.
O sjutra gatanje sve to –
tu tlapnje staračke ima.
Bolje se, draga, čini
u svemu do kraja ići,
dok pripomažu tmini
našeg lica mišići.

XXV

Tu konča naša perspektiva,
Šteta, nije nam dana
dulja. Dalje su čuda divna
vremena, izlišnih dana,

kraj trka s naočnjacima
gradova i tome slično;
izlišnih riječi – međ njima
ni jedne o tebi lično.

XVI

Na žalu okeana
u ljetnjoj noći. Žega
poput tuđega dlana
na tjeme mi je legla.
Kad koru s narandže skineš,
stvrdne se. Muve, k tome,
ko žreci Eleusine
vrše obred nad njome.

XXVII

Nalakćen, slušam lipa
šumor. To znade biti
gore negoli škripa
i jecaj znameniti.
Gore no «bo-bo» 4 što ga
naprave mnogoj od djece
zato što iza toga
baš ništa doći neće.
<1978>

***

Žuto sunce što izgrijava očima iskošenim
prati jarbole gole šume koja se kreće
punom parom prema Cušimi studeni
bogojavljenskih. Februar traje kraće
od drugih mjeseci, zato i jeste ljući.
Plovidbu oko svijeta, moja jedina,
bolje je okončati lakte savijajući
i dogorijevajući u njedrima kamina,
skupa s drednotom. Zaboravi Cušimu1!
Jedino vatra razumije zimu.
Zlaćani konji bez uzda boju u dimnjaku
mijenjaju u boju koju ima gavran.
I zriče ogromni goli, u mraku,
šturak kog neće pokriti dlan.
<1978>

* * *

Pada snijeg da u manjini sav svijet ostavi.
U tom dobu, zabavi Pinkertonovoj,
ti sebe zatičeš u svakoj Naravi,
zbog nehajnosti otiska u ovoj.
Zar za takva otkrića plaća trebala bi?
I kvart cijeli tišine je pun.
Koliko svjetla se u parče zvijezde sabi,
u noć motreći! ko izbjeglice u čun.
Ne oslijepi, gledaj! Sam siroče, hulja,
otpadnik si koji izvan zakona je.
U duši – ništa, ni crte. I kulja
iz usta para, kao profil zmajev.
Bolje naglas moli, ko Nazirej drugi,
za te, na objema zemnim polutkama,
samozvane care u lutnjama dugim,
s darima, i svu djecu u zipkama.
<1980>

STIHOVI O ZIMSKOJ KAMPANJI1 1980. GODINE

“U podnevnoj vrućini u dolini Dagestana …
Ljermontov

I

Brzina metka pri niskoj temperaturi
zavisi jako od svojstava cilja,
od težnje da se zagrije u grudnoj muskulaturi,
ili sred vratnog složeno spletenog žilja.
Kamenovi, ko druga vojska, na tle pali.
Sjenka se utiskuje u glinu nehotično.
Nebo je kreču što otpada nalik.
Rastvara se avion u njem, moljcu slično.
I kao feder iz madraca rašivena
sune eksplozija. Brizgajući na način
lijevka, prekipjelog mlijeka, neupijena
u tle, krv tvrdom opnom se prevlači.

II

Sjever, pastir i sijač, goni stada
k moru, na jug, studen rasprostirući.
Vedro mrazno podne u dolini Čučmekistana2 .
Mehanički slon, surlu podižući
u užasu pred minom, što crnom je mišu
slična u snijegu, riga grumenje tvrdo
što navre u grlo, opsjednut mišlju,
da ko Muhamed s mjesta krene brdo.
Snijeg na vrhovima leži; suho bogatstvo im
u podne dopušta ostava s nebesa.
Planine ne miču se prelazeći, svojim
nepomicanjem, u mrtva tjelesa.

III

Žalostivi pjev se slovenski izvija
uveče u Aziji. Smrzava se već i
sirova svinjetina čovječija
na podu karavan-seraja ležeći.
Tinja prešana balega, kruti noge mraz jaki.
Miriše na krpe, na zaboravljena
kupatila. Ko šinjeli, snovi su jednaki.
Više čaura negoli uspomena,
i u ustima od mnogih ”ura” okus gnusan.
Slava onim što su, s tla oči ne skinuv,
šezdesetih išli u odjel abortusa,
od sramote spašavajući domovinu.

IV

U čem je sadržaj zujanja trutova?
U čemu – letećeg aparata?
Tegoban postaje život ovaj,
baš kao kad od špilova karata,
il vinove loze, sazdaješ kućicu.
Labilno je sve (raz- i spuhano namah)
obitelji, saklje, u prvom licu
misli. I noć je nad razvalinama
aula. Mokreći poda se mazutom,
mrzne se željezo. Mjesec se, od straha
da se ne udavi u čizmi sazutoj,
krije u oblak, kao u čalmu Alaha.

V

Prazni vazduh, disan više niotkoga.
Uvezena, nabacana kako se dalo,
tišina. Pustoš raste poput kisjeloga
tijesta. Na zvijezdama kada bi imalo
života, aplauzi bi svud bili rastrti.
Topnik bi žmirkajući istrčao put bine.
Ubojstvo je naivna forma smrti,
tautologija, arije papigine;
ko obično, takva djela su za mladež
što ustrajnom obrvom lovi muhu žića
nišanskim spravama svojim, i krv znade
po čuvenju ili po lomljenju djevica.

VI

Navuci pokrivač, u trini dušeka iskopaj
jamicu, zalegni i slušaj sirene.
Novo zaleđenje – ropstva ledeno doba
navaljuje na globus. Njegove morene
pritiskuju države, bluze, uspomene,
gunđujući, ne ostajući u svojoj orbiti
u budućeg mekušca svak se od nas djene.
Jer nas ne sluša niko, ko da smo trilobiti.
Duva kroz hodnike, prsline, kvadratna okna.
Okreni prekidač, u klupče svij se dok svane.
Kičma poštuje vječnost. Nije što i lokna.
Ujutru s četiri se noge ne ustane.

VII

U stratosferi, od svih zaboravljena, kučka,
Laje, gledajući u iluminator3.
“Loptice! Loptice! Prijem. Ja sam Zućka”.
Loptica je dolje, i na njoj ekvator.
Ko pseći ogrljak. Polja, jaruge, provalije
ponavljaju svojom bjelinom jagodice.
Sva boja stida otišla je na stijeg.
I kokoške, usred zabitne štalice,
takođe, drhteći, prenute iz snova,
sada neporočne boje jaja nose.
Ako se nešto crni, to su samo slova,
ko tragovi zeca što čudom spasio se.

* * *
M. B.

To Muza ne drži vodu u ustima.
To, kanda, momčinu čvrst san obuzima.
Ta što je mahnula, iza, rupcem plavim,
kao parnim valjkom grudi ravnim pravi.

Riječi se neće dići ko rak, niti
ko drva, strag, u stroj od jasika vitih,
i ko jaje se po tiganju lice
razliva očima preko jastučnice.

Je l ti vruće ispod pokrivača šestog
u vrtiću tom gdje – nek oprosti Bog –
ko riba – zrak, usnom što se ovlažila,
hvatao sam ono što si nekad bila?

Zečije bih uši uz lice prišio,
za tebe olovo u šumama pio,
iz ružnih panjeva sred jezera jezna
isplivao k tebi, kako «Varjag» ne zna.

Nije to ta sudba, ni ta ljeta, vidno.
Već sam sijed, a gdje, kazati je stidno.
Više dugih žila, no krvi u njima,
čak su krivlje misli mrtvim grmovima.

Rastajemo se za svagda, družiću.
Nariši na papir običan kružić.
To ću da ja budem: unutra ničega.
Porazgledaj malo, pa izbriši njega.

<1980>

* * *

Dani raspliću dronjak koji si satkala Ti.
i on se pod okom, pod rukom zbrčka jako.
Zeleni konac, prvo plav, a zatim
siv postao je, cimetast i nikakov1.
Već ko da i krajičak tog batista izranja.
Ni jedan slikar neće nacrtati kraj aleje.
Čini se, brže se skuplja ruho nevjeste od pranja,
ali ni tijelo ne postaje bjelje.
Ili se presuši sir2, il je disanje presječeno.
Ili: s profilom vrane, a srcem kanarinke, ptica?
Ali kada grlo pregriza – gdje je tenor,
a gdje krv, ne razabira obična lisica.

<1980>

Podijeli

Komentari su suspendovani.