Zbirka pjesama Josifa Brodskog “Poezija (I)” koju je izabrao i preveo Marko Udovičić, objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Izdavač “Poezije” Brodskog je Milorad Popović, a urednica izdanja Dragana Tripković. Knjigu je likovno opremila Suzana Pajović.

Josif Brodski je rođen u Lenjingradu 24. Maja 1940. Godine, a umro u Njujorku 28. januara 1996. Njegovo porijeklo je rusko-jevrejsko, a smatra se američkim pjesnikom i esejistom. Kao sovjetski emigrant od 1972. živeo je u Sjedinjenim Američkim Državama. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1987. za svoj cjelokupni književni rad.

ODLOMAK

“Ja pripadam ruskoj kulturi, shvatam sebe kao sastavni dio, kao pribrojnik, i nikakva promjena mjesta na konačni rezultat ne može uticati. Jezik je stvar starija od države. Ja pripadam ruskom Jeziku, a što se tiče države, s moje tačke gledišta, mjera pjesnikovog patriotizma jeste to kako piše na jeziku naroda u kojem živi, a ne zakletve sa tribine. Meni je teško otići iz Rusije. Ovdje sam se rodio, porastao, živio, sve što imam dužan sam njoj. Sve rđavo što mi je palo u dio obilno je nadoknađivano dobrim i ja se nikad nisam osjećao uvrijeđenim od Otadžbine. Ne osjećam se ni sad, jer, prestajući da budem građanin SSSR-a, ne prestajem biti ruski pjesnik. Vjerujem da ću se vratiti: pjesnici se uvijek vraćaju: u tijelu ili na papiru”.
Iz pisma Josifa Brodskog Leonidu Brežnjevu

Zbogom,
zaboravu daj
i praštaj.
A pisma spali
kao most.
Nek bude odvažan sav
tvoj put.
Nek bude prav
i prost.
Neka u magli
za tebe gore
drangulije zvjezdane.
Nek nada grije pored
tvog ognja dlane.
Nek bude mećavā,
snijega, kiše
i huke ognja gnjevne,
nek je od sada uspjeha više
u tebe no u mene.
Neka je moćan i divan
boj
što u tvojoj grudi kipti.
Ja sam srećan zbog tih
kojima put je tvoj
i njihov,
može biti.

GLADIJATORI

Oprostimo se.
Doviđenja u mogili.
Sve bliži naš tren je.
Pa šta s tim?
Mi nismo pobijedili.
Umrijećemo sred arene.
Tim bolje.
Nećeš da oćelaviš
od žena, od prepijanja vinom.
A nebosvod se plavi
nad Koloseumom
kao nad našom domovinom
koju si zalud napustio
radi istina
i usto
radi bogatstva Rimljana.
Uostalom,
nije nam uvredljivo.
Zar se radi o uvredama?
Naprosto takva,
to je vidljivo,
sudbina pripade
nama…
Sve bliži naš tren je.
Ljudi su već sjeli.
Umrijećemo sred arene.
Ljudstvo predstavu želi.

***
Što mijenjamo opet se mjestima,
Što li, sve manje potreban, iznova
plovi ka meni moskovskim mostima
ambasadorskih ulica muk ovaj?

Opet jurnjava tih auta stade
kroz noć, sa praznim napola vilama,
ko u djetinjstvu, o nevoljen grade,
ka cvjetovima svijenim, od kama.

I nevidljivo grančica tresenje,
i u kruženju neshvatljivom pečal,
i potišteno, lako bludničenje,
usamljenosti slabunjavi pečat.

Potom. A potom žuriš poživjeti.
Potom, da to je humor neumjesan.
Potom, da naše glave dvadeseti
vijek, sportaštvo ludo, zanebesa.

Ali dišući zrak drukčiji što je,
neslavno klatno ne nadmašujući,
u nemilosti, dušo, čini svoje,
kratke poslove ne svršavajući.

Živote, bar se s vani promijeni,
u plesalište, Operu, na vodi,
na jutrenjima – u zvonjavu meni,
ili bezumljem – k plaćenoj slobodi.

Traži i traži neslavan vijenac
zato što ćemo postati voljeni,
uobraženi manje svakog trena,
i baš zbog toga sve više voljeni.

***

I vječni boj1.
Tek snimo mir. Nek nije
ničemu dato
da snove nam raspline.
Sijeda noć,
i ptice, pale u drijem,
od plave se njišu tišine.

I vječni boj.
Napad u osvit sami.
I meci
koji pjevati naučiše
šta je to besmrtnost… A mi
preživjet htjeli smo, ništa više.

Oprostite nam.
Bili smo vatra, ne mala,
i kao prsobran
svijet smo poimali.
Srca se otimala,
trzala i frktala,
kao konji pod vatru
artiljerijsku pali.

Recite… tamo…
nek nas ne bude. Niti
da išta puste
u sne nam dirati.
… Šta ako nismo
znali pobijediti,
i šta ako se
niko od nas ne vrati?..

SPOMENIK

Dignimo spomenik
na kraju dugačke gradske ulice
ili u centru širokog gradskog trga,
spomenik
koji će biti upisan u svaki ansambl1,
jer će biti
pomalo konstruktivan i vrlo realističan.
Dignimo spomenik
koji neće smetati nikom.

Kraj podnožja pijedestala
razbokorićemo lijehu
i, ako dozvole gradski oci,
nevelik skver
i naša djeca
žmuriće na tustom
narančastom suncu
držeći figuru sa pijedestala
za priznatog mislioca,
kompozitora,
ili generala.

Kraj podnožja pijedestala – jamčim –
svako jutro osvitaće
cvijeće.
Dignimo spomenik
koji nikom smetati neće.
Čak šoferi
diviće se njegovoj veličanstvenoj silueti.
Na skveru
biće ugovarani sastanci.
Dignimo spomenik
pored kojeg ćemo žuriti na posao,
kraj kojeg će se fotografirati stranci.
Noću ćemo ga odozdo osvijetliti reflektorima.

Dignimo spomenik laži.

Podijeli

Komentari su suspendovani.