Josif Brodski – POEZIJA III

 

Poezija Josifa Brodskog “Poezija (III)” koju je izabrao i preveo Marko Udovičić, objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Radi se o trećoj zbirci ovog obmnog prevoda nobelovca, koji je za OKF uradio Marko Udovičić. Izdavač “Poezije” Brodskog je Milorad Popović, a urednica izdanja Dragana Tripković. Knjigu je likovno opremila Suzana Pajović.

ODLOMAK

***

Vrijeme je zaboraviti tu kamilju graju
i bijelu kuću u ulici Žukovskog.
ANA AHMATOVA

Pamtiš li željezni stol sa stvarima u gunguli,
i da si pjevom pratila bezbrižno „u vrtu li,
u ogradi“, što drndaše izveče iza zida,
i prozor zastrveni opranom plahtom? I da
dvorište bje neprohodno, zbog smetova; prsline,
kud je duvalo ne gore no u toj špilji i, ne,
pristupa kraljima, pastirima, ni stoci bilo nije,
ostade životinjska toplina da nas grije
i šinjel armijski. Šta je mećava pjevala tima
što iza ponoći jedni prešli bi drugima
u sne, a da ne škripne opruga, u podu štica,
neponovljivo ni glasom na javi, ni od ptica
sa Jalte doletjelih. Plam je današnjeg dana
gutao iznutricu igračke-aeropolana
i centralni organ ravne države gdjeno
s govorom poljskim pismo kinesko bje stopljeno.
Ne trgnuti ruku, opekotinu ne izbjeći,
stupnjeve kuta tuđega mjereći
u geometriji bijednih, čiji trokut djeljivi baš
ovjenčan je prašnom stovatnom suzom. Znaš,
Crvenonosim borik kad zima uznemirava,
i kad seljačka pod pitanjem je proslava,
prirok, poznat podmetu, umije ući
u prošlo vrijeme, sadašnjost žrtvujući,
na srcu skrivajući od nove gramatike
tren koji okončava šapat i plač i krike.

TIBERIJEVA BISTA

Pozdravljam te nakon dvadeset vjekova.
Ti takođe bio oženjen si kurvom.
Dosta zajedničkog imamo. Uz to je
tvoj grad okolo. Vikanje, auta,
sa špricevima ološ iz ulaza
vlažnih, razvaline. Ja, običan skitač,
u galeriji bezljudnoj pozdravljam
prašnu ti bistu. Tu, ah, Tiberije,
ni trideset ti nije. A u licu
uvjerenost prije u posluh mišića
no u budućnost njinog zbira. Glava
koju odrubi skulptor za života,
u suštini je proroštvo o vlasti.
Sve ispod brade – Rim je: provincije,
zakupci državnog poreza, kohorte,
plus mnoštvo djece koja cmaču
tvoj kudravi – naslada na vrelu
vučice koja Romula i Rema
ugosti malčice (Ona ista usta!
što nesuvislo i slatko govore
u postavu toge.) Rezutat je bista
ko znamen da je mozak nezavisan
od života tijela. Sopstvenoga i
imperijskog. Kad bi slikao svoj portret,
sastojao bi se od samih krivulja.

Ovdje ti nije ni trideset. Ništa
na tebi pogled ne prikiva. Niti
tvoj odlučni je pogled spreman stati
na ičem: ni na licu kakvom, ni na
klasičnom pjesažu. Ah, Tiberije!
Svejedno šta tamo mrmlja Svetonije
i Tacit, uzroke tvoje surovosti
tražeći. Uzroka na svijetu nema
Tek posljedica ima. I ljudi su
njihove žrtve. Osobito u tim
podzemljima, gdje svi priznaju, zaludu,
da priznanja na mukama sliče
ispovijestima iz djetinjstva: sva su
jednolika. Usud najbolji je da se
ne sudeluje u istini. Jer ona
ne uzvisuje. Nikoga. Najmanje
cezare. Barem izgledaš sposoban
da se zagrcneš prije u sopstvenom
kupatilu nego od velike misli.
Uopšte, nije li ta surovost samo
ubrzavanje opšte sudbe stvari?
slobodnog pada običnog tijela
u vakuumu? U njemu uvijek
u momentu padanja se nađeš.

Januar. Oblaci nad zimskim se gradom
nagomilavaju, ko suvišni mramor.
Tibar što bježi od zbilje. Fontane
koje prskaju tamo otkud se nikamo
ne gleda, ni kroz prste, ni škiljeći.
Drugo vrijeme! I bijesnog vuka
za uši1 više nećeš zadržati.
Ah, Tiberije! Ko smo mi da tebi
sudimo? Bješe čudovište, ali
ravnodušno čudovište. No baš
čudovišta – a ne žrtve – Narav stvara
prema podobiju svome. Kudikamo
ugodnije je – ako se već bira –
biti uništeni porod pakla nego
neurastenik. S nepunih trideset,
s licem od kamena – sa kamenim licem
koje računa na dva tisućljeća,
ti izgledaš kao prirodna mašina
za uništavanje, ne kao rob strasti,
posrednik ideja i slično. I tebe
od izmišljotina štititi je isto
što i štititi drveće od lišća
s njegovom, ne sa kompleksom u vezi,
ali razgovijetno šuštavom većinom.

U galeriji praznoj. Mutno podne.
Prozor, što zimskim svjetlom je zamuzgan.
Ulična buka. Bista što nikako
ne reagira na svojstva prostora…
Ne može biti da me ti ne čuješ!
Navrat-nanos i ja bježah od sveg što se
meni desilo i postadoh otok
s razvalinama, sa čapljama. I ja
otiskivao sam svoj profil pomoću
lampe. I ručno. Glede tog što rekoh,
to ne treba nikom, ne kasnije, već sad.
No da li i to ubrzavanje je
istorije? avaj, uspješan pokušaj
posljedice uzrok da prestigne? Plus,
u vakuumu punom – što ne jamči
veliki pljesak. Zar pokajati se?
S nova prelomiti slog sudbine? Drugom,
kartom, kako vele, poć. No vrijedi li?
Radioaktivna kiša politi nas
neće lošije nego tvoj istoričar.
Ko će doći da nas prokune? Zvijezda?
Mjesec? Bijesan od bezbrojnih
mutacija, s rahlim trupom, vječni termit?
Možda. No, kad se nabode na nešto
tvrdo u nama, i on će se, valjda,
da malko zbuni, prekine bušenje.

„Bista“ – on kazaće jezikom razvalina
i mišića što se stežu – „bista, bista“.

< 1981. >

Podijeli

Komentari su suspendovani.