Zbirka pjesama Josifa Brodskog “Poezija (II)” koju je izabrao i preveo Marko Udovičić, objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Radi se o drugoj knjizi ovog obmnog prevoda nobelovca, koji je za OKF uradio Marko Udovičić. Izdavač “Poezije” Brodskog je Milorad Popović, a urednica izdanja Dragana Tripković. Knjigu je likovno opremila Suzana Pajović.

Josif Brodski je rođen u Lenjingradu 24. Maja 1940. Godine, a umro u Njujorku 28. januara 1996. Njegovo porijeklo je rusko-jevrejsko, a smatra se američkim pjesnikom i esejistom. Kao sovjetski emigrant od 1972. živeo je u Sjedinjenim Američkim Državama. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1987. za svoj cjelokupni književni rad.


Marko Udovičić je pjesnički i prevodiački alijas književnika, književnog kritičara, prevodioca i analitičara društvenih pitanja Marka Vešovića. Vešović je rođen 14. marta 1945. godine u Crnoj Gori, u Papama kod Bijelog Polja. U Sarajevu je završio Filozofski fakultet, postdiplomske studije u Beogradu, a doktorsku disertaciju odbranio je u aprilu 2002. godine. Predaje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

GOTOVO ELEGIJA

M. B.

Pod kolonadom berze, prošlih dana,
čekao bih kada dažd je hladni lio.
Smatrah: ta milost od boga je dana.
Ne griješih, možda. Čak i ja sam bio
nekada srećan. U ropstvu anđela
živio. Išao na vampira. Jednu ljepojku,
dok je niz stube letjela,
u glavnom ulazu, ko Jakov – zasjedu
njoj postavio.
I kud li je samo
otišlo sve to, skrilo se za svakad.
Pa ipak gledam kroz prozor i, „kamo“
pišući, ne stavljam upitnoga znaka.
Sad je septembar. Bašta je preda mnom.
Uši začepi grom daleki. Kruške
vise u lišću i gustom i tamnom,
sjedrale, liče na znakove muške.
I samo kišu u dremljivi moj um,
ko škrtac u kujnu svojtu udaljenu,
pripušta moje uvo u tom trenu:
ne još muziku, i ne više šum.

 

LJUBAVNA PJESMA IVANOVA

Kad god se nađem sred ovoga mjesta,
u pamet moja dođe mi nevjesta.
Uđem u bircuz, naručujem dvjesta.
Rijeka kraj nogu juri, zaraza je.
U sebi zborim valima: nek jure.
U oku – suza. Ali vidim krajem
oka Litejni most, šlepa konture.
Moja nevjesta zavoljela druga1
.
Umalo sam ih, kad doznah, ubio.
Al strog je Kodeks. Moja je zasluga
što čvrst ispadoh. Zbilja, jesam pio.
Pio ko riba. Da iz kombinata
ne izgnaše me, iz žila bih zgnjio.
Kad bih prošao kraj automata
ulazio bih i katkad zvonio.
Drug navrati mi, i sa drugom bazam.
Kako, Ivanove? – govoriti stane.
Kako sam? Šutim. I on, uz bojazan,
izađi, viče, pogledaj derane.
Njih mogao bih praviti. U stvari,
pravio ih je on. Tačka, s povlakom.
Vičem: „U nedjelju onu“. Kalendari
onu nedjelju nemaju nikako.
Ruka mi drži polulitru znanu,
i kroz odjeću pufera je stiska.
I drugo. A u uglu, na divanu,
ko da je juče – takvog sam utiska.

Valjale su se u vuni posteljē
hlače koje su prepunile kosti.
Glasno viknuti „Kučke!“ usta žele,
ali zbog nečeg govore: oprosti.
Za šta? Kom? Slušam galebove, avaj,
od oštrog krika sav u drhtavici:
uz takav isti zvuk ona svršava,
premda još potom promrmlja: „Ne tiči!“
Takvu je znadoh. A prije – cijelu.
No život leti, smetnuvši kočnice.
Još jednu bocu uzimam bijelu.
Ona je boje ko njene očice.
< 1968 >

Podijeli

Komentari su suspendovani.