Sredinom šeste decenije Dado Đurić  se iz totalne neizvjesnosti, otisnuo  u Pariz.  Odnio je tamo sjećanje na Crnu Goru.

Svoju poetiku jednom je ovako objašnjavao:

… Moje djelo je jedan ružan san, a moj život drugi ružan san. U čitavoj toj konfuziji bilo je tamnih i svijetlih trenutaka. Ali ja nikad nijesam mogao, istinu govoreći, da odvojim san od realnosti. Zbog toga sam ja ostao tvrdoglav kad je u pitanju moje slikarstvo. Zašto san ne bi mogao da bude realnost, pitam se…”

Rano je počeo slikati defektne likove, tragati za neuobičajenim svijetom kojeg je slutio. Danas,  to je bestijarijum savršen u svojoj imaginarnosti, čvrst, precizan i lijep u nakaznosti.

Prvih pariskih godina radi u jednoj grafičkoj radionici i upoznaje galeristu Daniela Cordiea. Ovo je značajan podatak: organizuje mu prvu samostalnu izložbu 1958. godine, poslije čega dolazi period njegove pune afirmacije i boravaka u Americi (1962) i Africi (1974).

Kratkotrajnu ekspresionističku avanturu na početku, za Dadov opus zanemarljivu, završava metafizičkim prostorima, gotovo monohromnim (sivoplavo, braon). Od 1956. obrađuje apokaliptične vizije istim postupkom (Smak Svijeta) koje proširuje u Parizu ciklusom Bebe u prosvijetljenoj paleti. Ova platna sa nabubrelim i načetim tijelima Beba stoje u predvorju prostora na kojem je raskrio dotad neslućenu dramu fantastike. Jer, početkom sedme decenije počinje ”okupacija” i u ostacima zemne arhitekture, koja često ima karakteristike mediteranskog podneblja, monstruozna bića uspostavljaju svoje carstvo. Kretenoidi i krastavi degenerici sa nevjerovatnim anatomskim kombinacijama, prepoznatljivim ali sa nekim drugim smislom i u drugačijoj upotrebi, pritiskaju prostor platna i ”obavljaju život” u imaginarnoj svjetlosti. Maestralno izvedeni kao jedini ljudski znak nose oko. Od najranijih Dadovih slika i deformiteta jedino je ono tu, na svom mjestu, jasno i nezamjenljivo. Naglašeno je i počasno na likovima iz Dadovog djetinjstva, na Bebama, kepecima, pticolikim ili čovjekolikim spodobama i odranim tjelesima.

Intenziviranje i vrhunac ovog pira monstruoznosti odvija se početkom osme decenije. Bića ostaju bez čapre, a glavurde, sa onim poznatim izbečenim očima, kao jedinstvenim znakom vječnosti i sveprisutnosti, dominiraju kataklizmom.

Već na platnima oko 1973. avantura života, neprikladnog za ove koordinate, bliži se kraju. Neko preostalo ljudsko biće može možda i odahnuti i svojim toplim očima ispratiti i posljednje scene globalnog satiranja.

Tonalitet je u službi potenciranja užasa i upečatljivosti vizije, ali i  formiranja uslova za ljudskiju transformaciju spodoba i njihovo logičnije konstruisanje. Broj protagosnista se postepeno smanjuje, a likovi se definišu hitrim, lakim potezima i naglašenom linijom. Ostaje fina valerska gradacija u pratnji naglašenih akcenata. Vizije bića ulaze u čovjekolikost, čak zahvaljujući očima, neku monstruoznu ljupkost (Zločeste djevojčice).

Ista ikonološka rješenja Dado sprovodi u grafičkim listovima i crtežima. Akvatinta i suva igla, a često gvaš i za ilustracije knjiga (Jazbina F. Kafke, Knjiga o Jovu, Bufonov Prirodopis itd) bakropis, zatim kolaži (Veliki bolovi jaki melemi) itd. nadoknađuju sve rjeđe korišćenje četke i boje.

U instalacijama Dado koristi “cvijeće civilizacije” otpad sa ulica svake gradske priferije, što u otvorenom prostoru može djelovati kao slučajni nanos objekata. Međutim, u prostoru ateljea ili galerijskim dvoranama, kakav je slučaj sa radom Omaž Danilu Kišu, kojeg je svojevremeno uradio u svom cetinjskom ateljeu, radovi se harmonizuju i u specifičnoj atmosferi dobijaju karakter trodimenzionalnih preobražaja njegovog verističkog nadrealizma.   

Dadova djela su najbliža savršenoj sintezi klasičnog artizma i moderne fantastike. Lotreamonskom snagom vizije premeće ljudski rod, organizuje ga po zakonima evolucije i smješta u imaginarne prostore, ostavljajući samo u ponekom detalju, draž prepoznatljivosti i zemaljske koordinacije. U prividnoj narativnosti i uskovitlanom jedinstvu imaginarnog bestijarijuma, isključuju se tumačenja jednostranog analitičkog karaktera. Otuda mu djela iziskuju više meditacije nego percepcije, imaju više smisla nego očiglednosti.

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.