Jana, samo privremeno u bloku 9

Knjiga “Jana, samo privremeno u bloku 9” autorke Sonje Ražnatović, objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja, u okviru bibloteke “Savremena proza”. Za izdavača potpisuje se Milorad Popović, a urednica izdanja je dr Aleksandra Nikčević – Batrićević. Likovna urednica je Ana Matić.

„Jana, samo privremeno u Bloku 9“ je roman motivisan željom da na crnogorskoj literarnoj sceni afirmiše i drugačiju, ležerniju formu i način književnog izražavanja, te da prezentira svoje viđenje pravca u kojem je, kroz vrijeme, evoluirao odnos crnogorskih žena prema braku, porodici i porodičnim obavezama, i u kojem su potrebe žena u pozitivnom smislu rasle i proširivale se i na poslovne ambicije, profesionalno usavršavanje i potrebu za suštinskim samoispitivanjem i radom na sebi u svakom pogledu, ali nikada ne zaboravljajući da je porodica na prvom mjestu.

Sonja Ražnatović je rođena 3. 10. 1969. u Titogradu. Diplomirala je 1995. na Tehnološko-metalurškom fakultetu u Podgorici, a magistrirala na Ekonomskom fakultetu u Podgorici.


ODLOMAK

Samo da se razumijemo, ovo ne pišem svojom voljom. Primorala me je smorna dr. Đurković, psihoterapeut kojem me je mama odvela misleći da imam problem koji ne želim da priznam & sa kojim neću moći sama da se nosim. Nemam pojma odakle joj to. Ja STVARNO nemam nikakav problem, ONA ga ima. Mislim, problem. A ne ja. No, kako ni ovog puta nisam smogla snage da se izborim sa svojom izrazito dominantnom majkom, sva zelena u licu & posljedično bijesna na sebe, pokorno sjedoh u njenu fensersku plavu, svježe lakiranu »bubu« staru 30 godina, čiju restauraciju je ona lično koordinirala & pomno nadgledala od početka do kraja, te se stuštismo ka centru, koliko god je to bilo u moći od mene petnaest godina starije mamine ljubimice sa stylish asesoarom u vidu katastrofalnih svjetlo plavo-ružičastih patosnica. Tako smo, suprotno svim očekivanjima, elementarnoj logici & zdravom razumu, relativno brzo stigle do stana dr. Đurković. Do nevjerice ubijeđena da je neprevaziđen taktičar, mama je predložila da ne idemo kod nje u ordinaciju, jer će me to okruženje, kao, inhibirati, već da se sastanemo u »toploj & opuštenoj prijateljskoj atmosferi« (ovo mi je, inače, jedna od najomraženijih fraza ikad. Mogla bih komotno da povratim kad god je čujem, što veli uvrnuti Holden Kolfild1), u kojoj ja, kao, ima skroz da se otvorim & ispričam sve što, kao, skrivam od nje. A zapravo ne skrivam ništa. Samo što ona to nikako ne kapira.

Čim smo ušle u stan, mama je, kao & uvijek, počela nezaustavljivo da brblja, & u svoje, a još više u moje ime, uz to žustro gestikulirajući & rasplinjavajući okolo oblak »Burberry Beat«-a, iako sam joj jedno zilion puta rekla da je to odlika ljudi kojima ozbiljno manjka izražajnih sredstava, a bogami & fonda riječi. Između ostalog, rekla je da uporno odbijam da priznam da me je njena & tatina odluka da se raziđu povrijedila & potresla, da sam se povukla u sebe & da se ona boji da ja ne pripisujem sebi krivicu za njihov razlaz. & Bog sami zna koliko nas je ona još tako verbalno terorisala, ni ne pomišljajući da napravi pauzu & omogući sluđenom sagovorniku da eventualno & sam dođe do riječi ili bar odmori mozak. Ja sam već navikla, ali nasmiješena strpljivost & tolerancija dr. Đurković me je iznenadila & impresionirala. Pustila ju je da ostane bez teksta (a to je baš, ono, potrajalo), a onda je zamolila da nam omogući malo privatnosti. Kad je mama konačno pristala da izađe na svojih, brat bratu, 12 cm visokim Baldinini štiklama, dr. Đurković se okrenu prema meni & nasmiješeno me upita:

– Šta ćemo nas dvije sada?

– Predlažem da jednoglasno usvojimo mamin epski ekspoze, zapravo izlaganje (ovo zato što mama ne voli da koristim strane riječi kad god postoji adekvatna u našem jeziku), zbog čije opširnosti Vam se najiskrenije izvinjavam, da konstatujemo da ja imam, recimo, problema u komunikaciji, da mi preporučite neke od tih vaših tehnika koje ću ja, naravno, redovno da praktikujem & koje će mi, a kako drugačije, pomoći da opuštenije izražavam svoja osjećanja, pa da se razbegavamo. Ako treba, pristajem da do besvijesti ponavljam mantre tipa: »Ja sam samostalna & samosvjesna mlada žena koja je u stanju da sama prevaziđe sve životne prepreke & to što moj život trenutno neodoljivo podsjeća na pakao nipošto ne znači da ću sad da se ucrnjačim već, naprotiv, da mobilišem svaki kvantum svoje mentalne energije & uložim ga u razrješavanje krize«. Znate one idiotske knjige o samopomoći iz filmova o Bridget Jones, »Uspostavite kontrolu nad svojim životom u deset jednostavnih koraka«? Mislim, pojma nisam imala da tu uopšte postoje pravila, a kamoli da ih ima deset…

– Ili »Ne dozvolite da vaša sreća zavisi od prisustva/odsustva muškarca u vašem životu«, nadoveza se dr. Đ gušeći se od smijeha. »Ova mala je nevjerovatna« – pomisli u sebi.

– Apsolutno, & iz čijih proučavanja ona izlazi još gluplja & smotanija. Znači, može?

– Ne može – uozbilji se dr. Đ.

– Pretpostavila sam. OK, hoćemo li onda na tradicionalan način, da Vam pričam o svom djetinjstvu & tako to? Mislim, to psiholozi vazda prvo pitaju, mada meni, lično, nije logično da se u tom dijelu ljudske podsvijesti traže uzroci baš svih naših frustracija & problema, ali šta ja znam, meni nije još ni 16 godina. Ej, a da nećete da me hipnotišete? – samo što sam to izgovorila – ugrizla sam se za jezik. Zamisli da me stvarno hipnotiše! Ima da se izglupiram & isprovaljujem totalno. Ima drčna doktorica odmah da skapira kako sam glupa & nesigurna, kako mi je preko svake mjere stalo da me ljudi… O, Bože, ne smijem ni da pomislim na šta bi to ličilo. Sto posto bi izvukla iz mene & kako smo ono Anja, Boris & ja zavirivali u bilježnicu nastavnice engleskog dok je ona u hodniku ćaskala sa pomoćnikom direktora, ne bismo li provalili pitanja koja će nam dati za kontrolni. Iako je to bilo još u četvrtom razredu. Znaju oni te tehnike da ti skeniraju misli, ono, ful podsvijest. Jadna ja! Privatnost je, u ovom suludom svijetu, očigledno precijenjena.

– Neću da te hipnotišem, šta ti je? – od srca se nasmija dr. Đ. Nema potrebe, ti kažeš da nemaš nikakav problem, ni sa razlazom svojih roditelja niti bilo kakav drugi, tako da ne vidim zašto bih te hipnotisala. Ako bi malo proćaskala sa mnom, tek da se mama ne ljuti što ništa nismo uradile, bila bih ti zahvalna. Jesi li za sok?

– Aha, kako da ne, znam ja te fazone. Sad njoj, kao fol, nijecilj da uđe u moju glavu, nego, navodno, samo da, eto, neobavezno popriča, pa će sad da mi da sokić, pa da stekne moje povjerenje, pa ću ja da se izlanem & povjerim se, a ona sve onda istrtlja mami, kako da ne. Nema šanse. Nagledala sam se ja takvih.

– Ne mogu, hvala lijepo. Sviđa mi se Vaš stan. – držaću se strogo neutralnih tema & terena. G-đo »psihološkinjo« (poštujemo gender equality2, jel’te), pojma nemate na kakvog ste se igrača namjerili! To što mi je petnaest godina & što me hormoni razvaljuju ne znači da sam retardirana.

– Hvala, stvarno sam se potrudila da ga namjestim po svom ukusu i uživala sam u tome.

– Super su Vam ovi suveniri.

– Ovu lutku posebno volim. Donijela sam je iz Japana.

Bili ste u Japanu? Cool!

– Aha, na jednoj konferenciji. A ti, Jano, voliš li da putuješ?

– Daaaaaaaaa! Mama & tata su me svuda vodili. Bili smo u Parizu, Londonu, Beču, imam & ja puno suvenira. Trebalo je da idemo u NY sad kad završim osnovnu, ali izgleda da od toga nema ništa.

– Otkud znaš? Do raspusta ima još više od mjesec dana.

– Ma jok. Ali nema veze. Meni to nije neki problem. Mnogo mi je gore to što ću sad za raspust da se selim. A to što krećem u srednju školu da Vam ne pričam.

– Gdje ćeš da živiš?

– Idem s mamom u smrdljivi Blok 9. To Vam je ono novo grdno naselje iza Bloka 5, u kojem sada živim & koji je najbolje mjesto na planeti ikad.

– Baš voliš Blok 5, a?

– Daaaaaaa, strava je! Škola mi se nalazi tačno preko puta zgrade, imam puno društva, ali sad neće niko živ htjeti da se druži sa mnom jer se selim iz kvarta. Mislim, ko bi htio da se druži sa nekim ko živi u Bloku 9? Alo, Blok 9!!! Užas.

– Reci mi što to imaš sada & ovdje, a tamo nećeš imati?

– Ovdje imam divnu terasu sa koje se pruža fantastičan pogled na grad & mama kaže da je to najbolje mjesto za chillout. Obožavam kad vikendom ustanem prva & sa balkona posmatram grad koji se budi.

– Hmmmmmmmm… Zvuči kao predivan početak dana. Mogla bih i ja malo da prilagodim tome ovaj svoj balkon, a?

– Obavezno, & Vi odavde imate strava pogled. Ne zaboravite & noćnu varijantu, tj. opciju za savršen kraj dana. Svake noći prije spavanja izađete na balkon & dugo posmatrate grad koji tone u san & zamišljate kakvi se sve životi & sudbine kriju iza svih tih osvijetljenih prozora… Tu praksu da uvedete neizostavno. Pojma nemate kako opušta. Nekako Vam sopstveni problemi postanu manje dramatični, kapirate?

– Misliš da to nećeš imati u Bloku 9?

– Ma kakvi. To je novo naselje bez imidža & duše, pretežno još u izgradnji, malo koja zgrada je završena, o trotoarima & ulicama da ne pričam. Nema radnji, nema klinaca koji vise ispred zgrada na biciklima & rolerima, igraju tenis u prolazima između ulaza… Nema djevojčica koje u grupicama šetaju okolo & povjeravaju jedna drugoj svoje tajne… Zemljište između zgrada je prekopano, na sve strane samo mješalice, vreće sa cementom & krečom, hrpe iskopane zemlje, daske, prosuti ekseri, šljunak & prašina, neprobojni oblaci prašine koji prljaju odjeću, kvare frizuru & guše, nesnosno guše… Za godinu – dvije to će vjerovatno izgledati kao normalno naselje, život će u njemu početi da pulsira, ali sada… sada izgleda skroz avetinjski & ukleto.

– Misliš da Blok 5 nije izgledao isto tako kad je tek počeo da se naseljava?

– Vjerovatno jeste, ali mene je dočekao veseo, šaren, živ, optimističan. Živjela sam tu srećno & ispunjeno. Sve dok ovo dvoje nisu odlučili da se raziđu, jer, kao, više ne mogu da žive sa svojim temeljnim razlikama & »karakternom nekompatibilnošću«. Tako su rekli da se to zove. Pojma nemam što im je to & kako se manifestuje. Meni su izgledali skroz ok & nikad ni po čemu nisam primijetila da su… karakterno nekompatibilni. Čovječe, ovo je teško & izgovoriti, a kamoli ukapirati.

Podijeli

Komentari su suspendovani.