Vojislav Pejović; Život i smrt Milana Junaka

Na roman prvijenac Vojislava Pejovića (1972) moguće je slikovito gledati kao na istaknutu nit u tkanju teksta najnovije crnogorske književnosti. Dakako da taj metaforičan izraz ne podrazumijeva samo posebnosti Pejovićeve niti u odnosu na druge niti-djela pripovjedačkih suvremenika, nego i njezinu prepletenost s književnom tradicijom i kulturnim kontekstom čije uključivanje u analitičko raspletanje upotpunjuje razumijevanje njegove izuzetno kvalitetne proze. Iako se za autora na koricama knjige napominje da živi u SAD-u te da je po vokaciji biokemičar, spisateljsko područje također je sfera njegova interesa budući da piše kratke priče, pjesme i filmske scenarije. Nikako se na osnovi tih temeljnih biografskih činjenica ne bi moglo ustvrditi da je Pejovićeva poetika apartna ili da kontrira aktualnim crnogorskim literarnim tokovima. Dapače, osim što je u njegovu romanu ispripovijedana jedna tipična, ali izvrsna fabula Montenegrina, ona je nesumnjivo toliko posebna i originalna da se Pejović može smatrati crnogorskim prozaistom relativno mlađe generacije koji vrlo mnogo obećava.
Roman Život i smrt Milana Junaka proza je koju obilježava visok stupanj organizacije pripovjedne građe. Za njezino shvaćanje bitno je osvrnuti se na uočljiv postupak uokvirenja. U vrlo kratkom odjeljku naslovljenom Početak isprva neimenovanu stažistu kirurgije bolnice u New Orleansu uoči smrtonosnog uragana 2005. godine u ruke dopada njegov ranjeni sunarodnjak Milan Junak. U Napomeni autorski pripovjedač ističe da je knjiga napisana na temelju ranjenikove ostavštine – crteža, izrezaka, citata, zapisa i jednoipolsatnoga usmenoga priopćenja samrtnika. U Epilogu je smješten tekst elektroničke poruke koju je, tek sada na kraju romana imenovanu, Vojislavu Pejoviću uputila Milanova sestra Mirjana. Kraj knjige sadržiObjašnjenje u kojem autor naznačuje porijeklo pojedinih citata uklopljenih u roman te upućuje zahvale onima koji su mu bili prije svega moralna podrška u pisanju djela. Napokon uBibliografiji se popisuju izvori koji su autoru poslužili u postizanju historiografske vjerodostojnosti fikcionalne priče s početka devedesetih godina XX. stoljeća. Iako vjerojatno nije postojala izričita namjera, takvim rasporedom građe i kompletnom opremom kao da je nastala knjiga u kojoj se oponašaju znanstveni uzusi prezentiranja sadržaja. Postoji istraživač (Vojislav Pejović), zatim objekt proučavanja (Milan Junak), cilj toga “znanstvenoga” pothvata (Junakov život i smrt u kontekstu početka rata 1991), metodologija istraživanja (biografska rekonstrukcija na osnovi dnevničkih bilježaka i raznolikih isječaka) te stil koji je, naravno, u skladu s odrednicom pripadajuće književne vrste, beletristički. Tim postupkom svojevrsnoga fingiranja stvoren je lik za kojeg se veže dvojba nije li uistinu postojao u zbilji. Ujedno je pripovijedanje dodatno dobilo na uvjerljivosti, pogotovo što su vrijeme i mjesta radnje duboko uronjeni u historijska zbivanja dotičnoga razdoblja.
No tko je Milan Junak i zašto je njegov životopis bio vrijedan tolike pozornosti da se tekstualne krhotine njegove svakodnevice pretoče u riječi cijeloga jednoga romana? On je crnogorski student kemije u Beogradu koji unatoč roditeljskom negodovanju želi studirati filmsku režiju, on je senzibilan intelektualac koji se distancira od surove političke zbilje ispunjene nacionalizmom, on je zaljubljiv mladić kojem djevojke neprestano izmiču jer nikako nije u skladu s njihovim očekivanjima. Vidljiva je opozicionalnost toga lika, odnosno njegova, često nesvjesna, neusklađenost s partnerskim, obiteljskim i društvenim diktatima. Takva karakterna konstelacija oslabljenoga subjekta te (samo)nametnuta marginalnost od Milana Junaka čini lik sličan literarnim parnjacima iz romana Pejovićevih naraštajnih kolega. Lik autsajdera oduvijek je zahvalno uključiti u prozu u kojoj se nastoji dati presjek jednoga društva u određenom vremenu. Junak to isto precizira u svojoj nakani, koju će posthumno ostvariti tek njegov sugovornik, da napiše nešto slično, tj. štivo u kojem bi se progovorilo o ovom ludom vremenu, o ovim nerazumnim ljudima (Pejović, 2008: 127). Optužbama unatoč Milan nije pasiviziran jer je ipak dvostruko motiviran lik – traga za realizacijom svojih ljubavnih i ljubavničkih čežnji te za samoostvarenjem u smislu individualne slobode i kreativnih mogućnosti. Zato taj neopisivo simpatičan crnogorski Werther u vihoru razbuktalih ratnih i nacionalističkih pretenzija aktivira taktike pružanja otpora i stvaranja odstupnice u odnosu na kolektivni mentalni okvir i strategije njegova nametanja. Spas od vanjskoga ludila pronalazi u osjećaju Weltschmerza, samotničkim šetnjama, odlasku u kino, knjižnicu i muzej, slušanju glazbe, čitanju, izletima u zavičajnu prirodu, ispijanju alkohola i pisanju dnevničkih zabilježaka, filmskoga scenarija i poezije. Njegova filozofija iznesena je u izjavi da je rođen za ljubav, a ne za ratovanje te da politiku i nasilje treba izbjeći osim u slučaju direktnoga napada.
Junak je lik koji je imun na bilo koje ideološko programiranje te se uočavanjem reakcija okoline na njegovo (ne)postupanje može iščitati njegova oštra različitost u odnosu na društveno prihvatljiv, dominirajući model ponašanja. Junak je optužen da je defetist, kukavica, lažljivac, lijenčina i neodgovorna osoba koja izbjegava svoje obveze prema drugima i društvu u cjelini. U tom kontekstu njegovo je prezime semantički opterećeno budući da u komunikaciji s njim obraćanje sugovornika, odnosno vokativni oblik “Junače!”, poprima ironične konotacije. Naravno da bi se u skladu s tim moglo ustvrditi da je on više antijunak jer ne utjelovljuje čojstvo, herojstvo i sociopolitički angažman koji se od njega očekuje. Zatvoren u svojoj šekspirovskoj orahovoj ljusci on je vladar svojega svijeta s vlastitim pravilima, posve izdvojen iz aktualnih zbivanja. Ta je iščupanost više nego vidljiva kad se, primjerice, na nagovor svoje politički angažirane sestre nađe usred mase okupljenih podržavatelja Vuka Draškovića ne znajući zašto je uopće tamo, čemu služe zastave i koji je pravi razlog okupljanja svjetine. Jedna od taktika svakako je i šutnja jer postaje svjestan da njegova sklonost nijansama i teoretiziranju može dovesti do tragičnoga nerazumijevanja s osudom kao posljedicom neutralnosti njegove pozicije pacifizma i nezauzimanja bilo koje od strana. Nejunačkim se može smatrati i Junakovo izbjegavanje vojnih pozivara od čijega ga zova svojim vezama ne uspijeva spasiti ni otac Miljan. Ipak zamjenjujući prijatelja Vojina na njegovu radnu mjestu moreplovca, Milan odlazi van dometa ratnih zbivanja u inozemstvo iako je ranije dezerterstvo izjednačio s kukavištvom. Zamjenom identiteta, zauzimajući Junakovo mjesto regruta, Vojin biva ubijen u Konavlima braneći očevu obitelj. Milanova pomalo pustolovna emigracija nije prikazana kao iznimna pojavnost. Autor Junakove životopisne rekonstrukcije napominje da u razgovoru s njim zaključuje kako su iz istoga grada i gimnazije sugerirajući time da je pisanje o Junakovoj sudbini djelomice i pisanje o sebi, ali istodobno i o sudbini cijeloga jednoga naraštaja, posebice onoga koji je bio u najboljim godinama baš u vrijeme početka rata na Balkanu.
Iz samo nekih biografskih podataka iščitljivo je koliko je Milan tipično atipičan ili atipično tipičan prozni junak. Unatoč svojim kontradiktornostima i nepopravljivoj romantičnosti ili baš zbog njih on je izuzetno životan i uvjerljivo prikazan lik. Svatko tko je imao (ne)priliku svjedočiti;(pred)ratnim zbivanjima na prostorima raspadajuće Jugoslavije, zna koliko je bilo teško ostati nedotaknut ideološkim sukobima kad se tražilo javno izjašnjavanje osobnoga izbora tabora kojem će pojedinac pripadati. Milan djevojku Mariju gubi jer pred njom posve nejunački bježi od krvožednoga psa i njegova agresivnoga vlasnika te zbog njezinih nacionalističkih razmišljanja koje joj baca kao rukavicu u lice u trenutku iskrenosti. Junak je zanimljiv lik zbog lakouspostavljive empatije s njim i jer se u obliku neizravnih unutarnjih monologa posreduje cijela skala njegovih osjećanja – sreća, tuga, depresija, stid, meditativno smirenje, nervoza, seksualno uzbuđenje, zbunjenost, razočaranje, ljubav. Milana možda najbolje definiraju riječi kojima se sam opisuje: pjesnik, vagabund, akvarelist svega postojećeg (Pejović, 2008: 36). Cijeli roman potvrda je te samodefinicije. Njegova percepcija i razmišljanja odaju esteta osjetljivoga i za najmanji detalj i skoro neprimjetne pomake kako izvanjskoga svijeta tako i unutarnjih vibracija duše. Junak je i lutalica, flaner, neobvezni šetač koji besciljno luta kroz fragmente vlastite civilizacije u potrazi za dubljim smislovima. Napokon on je i slikar riječima, u njegovu vidnu polju prizori vanjskoga svijeta dobivaju specifične obrise jer se filtriraju uz pomoć njegove umjetničke optike.
Milan je junak u priči o vlastitu životu, ali koju istodobno priča on sam svojim bilješkama te pisac koji se služi citatima njegovih razmišljanja i zamjedbi. Takav je postupak zapravo oprimjerenje čuda stvaranja. Junak govori o sebi posredovanom (auto)naracijom za koju se zna da je fingirana (auto)biografija pri čemu Milanova zapažanja postaju izvor inspiracije drugom stvaratelju, Vojislavu Pejoviću, čiji je zadatak pretočiti ta zapažanja u pripovjedno djelo. Ako je tome bio cilj historizirati priču o pojedincu, ujedno je time pokazano kako (auto)biografski diskurs samo prividno proistječe iz zbilje – on ju zapravo proizvodi.
Proizvođenje zbilje uočljivo je u romanu na još nekoliko razina. Na razini mentalnoga okvira ono se otkriva u Milanovoj jednostavnoj, ali točnoj dijagnozi kolektivne megailuzije u kojoj strah rađa mržnju, a mržnja nasilje i naposljetku rat. Milan djeluje i poput mistika koji je stekao uvid u drugotnost materijalnoga i prvotnost duhovnoga života uz pomoć kojeg spoznaje paralelizam više prostornih i vremenskih osi postojanja te stječe sposobnost nadilaženja okova fizičke realnosti. Odgodu sudjelovanja u nepoželjnoj stvarnosti, tj. onoj koja ne odgovara Milanovoj životnoj filozofiji, postiže se i Junakovim zatjecanjem u graničnim stanjima uzrokovanim snom, odnosno raspoloženjem prije i nakon sna, utjecaju alkohola koji se nekako uvijek nađe u blizini, obuzetošću ljubavnim jadima prvo prema Tanji, zatim prema Mariji i napokon prema Španjolki Evi.
Budući da Milana jako zanima filmska umjetnost te je pasionirani gledatelj filmova, ne iznenađuje filmski leksik u doživljavanju stvarnosti i senzorna percepcija čiji se vidokrug poklapa s vidokrugom oka kamere. Takva spisateljska tendencija nije dijelom nekakvoga pomodnoga trenda jer svaki suvremeni pisac barem polusvjesno uviđa da njegova narativna umjetnička forma može poprimiti formalne oblike koji u velikoj mjeri korespondiraju s filmom. Kinematografičnost Pejovićeve proze utvrdiva je u fragmentarnosti vanjskoga prostora koji je sukladan unutarnjim procesima gledajućega subjekta. U romanu je svijet viđen kroz alogično vrenje uma Milana Junaka u čiji prostor motrenja doslovce upadaju vanjske predmetnosti. Svijest o epistemologiji oka kamere dodatno je naglašena Milanovim samopoukama iz studija teorije filma pa spoznaje koncept realnosti u kojoj se različite nepovezive radnje uvijek odvijaju istovremeno. Paralelne ravni, ispresijecane nepredvidljivom niti vremena (Pejović, 2008: 88). Citat je značajan jer su mnogi pasusi u romanu dokaz višesenzornoj percepciji usred koje se slike nerijetko nižu brže no što se može odrediti njihov međosoban odnos. Budući da je posrijedi pripovijedanje u kojem se stapaju glasovi pripovjedača i glavnoga lika, pravi je objekt opisivanja reflektorska točka naracije, dakle opisivač sam. Ulančavanje osjetilnih senzacija ne prelazi u isključivost pasivnoga promatranja kojim se razdvaja promatrač od promatranoga. Naime zamjetno je da osjetilne senzacije kod Milana Junaka isto tako tvore određen osjećaj, stav ili sjećanje. Junak ili posredujuća naratorska svijest poetski govori i kad je, na primjer, u vidnom polju hrana pa knedle kao da tajno dišu pod mrkim ćebetom od cimeta i prezle (Pejović, 2008: 46), Milana ispunjava Evin glas dubok i grlen, kao što najplemenitiji burgundac ispunjava bokal od najobičnijeg stakla(isto: 104), a napuštajući stanicu prepušta se posmatranju visokih zgrada nasumično oblijepljenih svijetlećim kvadratima prozora, zamišljajući živote iza navučenih zavjesa (isto: 14).
Stilskoj cizeliranosti na izražajnom planu pridružuju se pojedini postupci sa stilskim efektom na oblikovnoj razini teksta. Pejović je osobito sklon diskurzivnom miješanju, odnosno interpolaciji tekstualnih umetaka koji ne pripadaju glavnom toku neizravnog unutarnjeg monologa kojim je naratorski posredovana glavnina romana. Najprije valja reći da su poglavlja naslovljena po imenima mjeseci, i to od Dana republike i decembra 1990. do oktobra 1991. godine. Time formalna podjela poglavlja simulirano odražava kalendarski poredak izvorne dnevničke građe. Zato priča o Junaku simbolički započinje povijesno zadnjim Danom republike i Novom godinom kao početkom kraja Jugoslavije te početkom nacionalnih razmirica i Milanovih prijelomnih životnih promjena, a završava eskalacijom ratnih sukoba i njegovim odlaskom u inozemstvo, tj. u smrt. Osim toga u tijek radnje uklopljeni su originalni citati i ulomci dijarijskoga tipa koje je zapisao Milan Junak, a tome se pridružuje i epistolarni žanr budući da se navode pisma koja mu je Vojin slao iz inozemstva. Zanimljivo je što autor u Objašnjenju priznaje da je u poglavlju Februar, u zamišljaju pogreba Vojinove ljubavnice i prostitutke Irene, kurzivom označio preuzet citat iz pripovijetke Posmrtne počasti Danila Kiša. Time je Pejović nesumnjivo odao priznanje tom autoru koji uživa velik ugled među crnogorskim piscima, jednako kao i Borislav Pekić čije se djelo Kako upokojiti vampira također našlo u Milanovim rukama kao ljetna literatura. Iako posredno, aluzija na Njegoša ironična je sintagma gorki vijenac koji nastaje kao izraz za pjenu iznad usana nakon Milanova gutljaja piva, a na pitanje turista koga predstavlja Njegošev kip u lovćenskom mauzoleju, rezigniran odgovor glasi: He`s still the main guy around (Pejović, 2008: 109).
Pored slabije zastupljenosti poetskih radova u romanu je velik prostor dan ulomcima iz Milanova filmskoga scenarija nazvanoga Pijesak i beskraj, a pisanoga u skladu s konvencijama špijunskih romana Johna le Carréa i fantastične proze Jorgea Luisa Borgesa. Uklapanje takvih odsječaka, koji se sve više nagomilavaju što se brže zahuktava ratna i medijska mašinerija, signal je Milanova posvećivanja utočištu fiktivnoga svijeta i pisanju kao činu koji se više treba razmatrati kao pokušaj stvaranja oponiran stvarnome svijetu i u njemu prisutnome uništavanju ljudi i gradova. Uočljivo je da se Pejović također bavi pisanjem scenarija za filmove, a Milanov studij kemije još je jedna interesantna ne-slučajna sličnost s autorskom osobom iz stvarnosti. Razlažući Evi zašto njegov scenarij za film žanrovski to ipak nije (Pejović, 2008: 106), Milan posredno opisuje način na koji je nastao roman – sadržaj se najprije u umu vizualizira kao niz filmskih scena koje se potom tekstualiziraju. Na temelju tog neizravnog metakomentara objašnjivi su razmaci među ulomcima koji su veći no što je to u romanima uobičajeno. Upravo se takvom grafičkom oblikovanošću sugerira da svaki odsječak predstavlja narativizirani kadar/kadrove nastale na osnovi dnevničkih bilježaka.
Pejović u svojem romanu detabuizira i pojedine seksualne predrasude. Provokativna je svakako tema ženske homoseksualnosti jer Milanova tetka Danica te sestra Mirjana stupaju u takve odnose trajne prirode pa se čini da je autorska intencija ne toliko šokirati koliko senzibilizirati čitateljstvo na alternativne načine življenja koji su izgleda, barem i u domeni fikcionalnoga, mogući unatoč crnogorskoj patrijarhalnoj čamotinji (Pejović, 2008: 134). U elektroničkoj poruci autoru Mirjana napominje da je Milan Junak bio posljednji muški izdanak najmalobrojnije porodice najmalobrojnijega bratstva junačkoga plemena kučkog (isto: 134). Time kao da njegova smrt ima dodatnu, prenesenu vrijednost. Naime Milanovom, na prvi pogled, malom pričom i njezinim završetkom naznačen je neslavan kraj velike priče o junaštvu koje počiva na ratovanju. Paradoks je u tom što je njegova sudbina zapravo bila velika priča o junaštvu otpora pojedinca malim pričama-iluzijama koje svoju velikost duguju masama i njihovu lakovjerju.
Milan junački, odnosno ne-junački, ali samo iz perspektive političkih institucija i države, sebe uvjerava da valja ići putem srca riskirajući optužbu za pasivnost i izdajništvo. Iako je svjedok historijskih previranja, pesimističnih televizijskih vijesti, stranačkih podjela koje raskoljavaju i njegovu vlastitu porodicu, ratnih napada na Vukovar, Kijevo i Dubrovnik, naglog postajanja strancem u Dubrovniku iako do jučer njegova nacionalnost nije bila problem jednako kao ni “ustaški sumnjivo” prezime titogradskoga poštara, taktike Junakova otpora uspješno mu služe u procesu odupiranja navali ideologizirane zbilje. Ako posluh kao neprepoznat osmi smrtni grijeh služi pospješivanju odlaska ljudi u ratne sukobe te opravdanju činjenice da posve normalni i nenasilni ljudi čine neviđene zločine jer su samo bili poslušni, Život i smrt Milana Junaka može dobiti ulogu vrhunskoga udžbenika neposluha. Glavni su načini takva njegova spasonosna postupanja: pisanje, meditiranje, uživanje u umjetnosti, sanjanje, estetski doživljaj svijeta, ali i bijeg ako se njime onemogućuje slanje sebe i drugih u smrt zbog ludila svoga ideologa. Stoga treba zaključiti da Milan Junak nije antijunak, nego pravi junak, junak malih stvari od kojih se život zapravo sastoji pa su samim time one u očima čovjeka i velike. Barem bi takvima trebale biti.

Podijeli

Komentari su suspendovani.