Novo u izdanju OKF i Buybook: IZABRANE I NOVE PJESME LjUBETE LABOVIĆA

Knjiga izabranih i novih pjesama „Samoća je tek počela“ crnogorskog pjesnika, proznog pisca i esejiste Ljubete Labovića objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja i poznate sarajevske izdavačke kuće Buybook.

Knjiga sadrži izbor pjesama iz sedam pjesničkih zbirki ovog autora objavljenih u rasponu od 1987. do 2016. godine. („Tanatoide/oblici smrti“, „Gospodar kaveza“, „Nedostajanje“, „Unutrašnja soba“, „Neću da se budim“, „Rasipanje biblioteke“ i „Epistolarni odlomci za Silviju“).

Osim poezije u petnaest ciklusa izbora „Samoća je tek počela“ Labović je uvrstio i prozne, ili esejističke tekstove iz ranijih knjiga „Nedostajanje“, „Neću da se budim“ i „Rasipanje biblioteke“. Uz izabrane pjesme i poetsko-meditativne fragmente knjigu prati i šest eseja, po izboru autora, koji su objavljeni na kraju knjige: „Mediteran i urbani krajolici u poeziji Ljubete Labovića“ (Dubravka Đurić), „Polifonija značenja, ili snoviti homage proteklim vremenima” ( Lidija Vukčević ), “Izvlačenje snova iz tužnog privida” (Pavle Goranović), “Svijet melanholije i sjećanja” (Darija Žilić), “Intimno zbližavanje sa tišinom” (Aleksandra Vuković) i “Posvećenik u lavirintima poezije” (Duško Novaković).

Za izdavače su potpisani Milorad Popović i Damir Uzunović, urednica izdanja je Dragana Tripković, a likovna urednica Suzana Pajović.

 

(Izvodi iz kritika)

***

Ako je nostalgija ljubav prema zavičaju, prema onome čemu smo najviše vični i mišlju odani, onda je ova poezija nostalgična, stihovi podśećaju na “majčine glicinije”  čiji jezik jeste zanosan, jer sadrži sva značenja vremena, prošloga, sadašnjeg i budućega. Bujajuća nostalgija, koja raste iz svih kutaka pamćenja, čulna je i sočna, glicinijska, duboko poniruća, visoko stižuća, posvudašnja. Slične Benovoj “maloj hrizantemi” Labovićeve glicinije su ljepota na užasnom licu prolaznosti, nježnost koja cvjeta u srcu uprkos smrti. Pjesma “Glicinije” jeste čista poezija, ona čiji nas jezik uzbuđuje i zanosi, plaši i stišava. Ona je čisti izraz Labovićeve poetike, ekspresivne, dramatične, a ipak tihe, melanholične. Sadržajem ona draži, ali ritmom stiha blaži čitaoca. U proizvodnji estetske vrijednosti poezije, Labović je zbilja majstor. A maestra prepoznajemo onda kada nam se njegovo djelo prikaže u svoj svojoj neusiljenosti, kao rezultat spontanih traganja u pjesmi, u srcu njene tame i u srži njenoga zvuka. (…).. U pjesmi najzaumnijega pjesničkog doživljaja „Čitajući Rilkea“, kojom se završava ova knjiga , Likovi Apolona i Orfeja, Rilkea i Njegoša, perivoji Devina i Lovćena, visovi Komova i bujice Bara Kraljskih mjesta su u koja Labović uranja stihom, ne bi li iz dubine spoznaje izronio suštinu svoga poimanja svijeta, ( Aleksandra Vuković. ).

 

***

 

“Zanimljivo je da su u Labovićevoj poeziji pored veli­ke, a to znači dominantne, muške pjesničke tradicije, česte reference i na velike modernistkinje, poput Sylvie Plath, Marine Cvetajeve ili Ingeborg Bachmann, koje predstavljaju marginu svjetskog kanona, što ne znači da je njihova poezija manje značajna, o čemu svjedoči posebno poštovanje koje im Labović u svojoj poezi­ji iskazuje tretirajući ih na isti način i postavljajući ih u istu ravan sa pjesnicima. Na početku zbirke je tako postavljen kao moto citat iz Wirginie Woolf, što signa­lizira da je ova modernistkinja od ključne važnosti za cijelu zbirku, dok je jedan dio zbirke naslovljen „Talasi Virdžinije Vulf“, u zbirci se nalazi i istoimena pjesma, a postoje i u drugim pjesmema referenca na ovaj roman. Ovo ne čudi jer je taj eksperimentalni mo­dernistički roman po načinu pisanja koristio postup­ke koje možemo definisati kao pjesničke. To nas može voditi i ka zaključku da Labović radi sa transformaci­jama žanra bilo koriščenjem referenci koje upućuju na čuvene romane bilo interpoliranjem pjesama u prozi koje djelimično i potencijalno mogu nositi obilježja proznih žanrova – ponovo kao primer može poslužiti „Triptih za nesanicu“. Kao i u ovoj pjesmi, tako i u pjesmama „Fragment o samoći“ i „Preživljavanje no­ći“itd. smenjuju se prozne cjeline sa stihovima.” (Dubravka Đurić)

 

***

 

U prizivanju nostalgičnog ugođaja, pjesnik nerijetko referira na starinske filmove, ali i na književne tekstove. Čak i kada opisuje pomalo opskurne ambijente, kao u pjesmi „Nula“, Labović ih poetski „uljepšava“, interpolirajući snovite prizore iz djetinjstva u tzv. estetiku ružnoće. Predmeti u sobama evociraju sjećanja, a sobe su „ugodna mjesta“ u kojima se prisjeća i snatri. Slike „sobnog pejsaža“ prizivaju intimnu atomsferu, sporu vremenitost, panteizam, nagovještaje „skrivenih stanja“ (pjesma „Odlasci“).U snu zapravo nema vremena, ono je istovjetno vječnosti, pa se evociraju pejsaži vezani uz arhetipove iskona (pjesma „Prva slika“). Ipak, u ovom ciklusu izdvaja se poetski esej „Soba/zid“ u kojem autor poetizira prostor sobe koji poprima kozmičke dimenzije, a zanimljivo je da u tekst interpolira i zvukove svijeta, koji dolaze izvana i miješaju se s unutarnjim svijetom, kojem je upravo soba metonimija. Slike sjećanja i slike svagdana prožimaju se stvarajući jedinstven doživljaj u kojem vrijeme istovremeno teče i poništava se nostalgičnim slikama. U eseju „Ars magma/fascinacija“ Labović ispisuje fantazmagoričnu situaciju, u kojoj se pojavljuju nestvarni likovi, snoviđenja, otkrivaju tajne, traži smisao svijeta u nečitkim zapisima.  U tim snovitim slikama u kojima nestaje objektivna stvarnost, prizivaju se neka arhetipska stanja, traga se za prapočelom stvaranja, za totalitetom, a čitav smisao pisanja ostaje upravo u pokušaju sastavljanja te jedne knjige koja bi obuhvaćala totalitet, a koja se sada, samo u snovima pojavljuje, u malim krhotinama sjećanja, koje pjesnik pokušava prikupiti i pretvoriti ih u poeziju. Upravo zato Labović i pokazuje, unatoč svemu, povjerenje u riječi, u njihovu djelotvornost,  one su kao „male doze arsena“ pa, „ poslije izvjesnog vremena otrov počinje da djeluje“ (V.K.) Na kraju, treba istaknuti kako je riječ o iznimnoj knjizi poezije, koja je nedavno nagrađena i uglednom međunarodnom nagradom „Risto Ratković“. (Darija Žilić)

 

 ***

“ Poezija Ljubete Labovića jedna je od „nepročitanih“ književnih avantura u našoj književnosti. „Razlozi za to su uobičajeni: često kvalitetne knjige nijesu pratila i kvalitetna (ili bilo kakva) tumačenja. Labovićev rukopis Nedostajanje, karakteriše potpuna vjera u poeziju i njene mogućnosti, u poetsko objašnjenje stvari i pojava, čitavog čovjekovog bitisanja. Ili kako to Božo Koprivica lucidno formuliše – ovdje je prisutna nesvakidašnja „radost pjevanja“. Jedino nam poezija omogućava da vidimo „sanjana savršenstva“ i definišemo svijet iz prostora sna. Za Labovića kao da nema ništa izvan poezije i zato se sve tumači pomoću svojih ili citiranih stihova. Uvijek spreman na dijalog sa tajnim znakovima različitih literatura, ustvari na dijalog sa znamenitim prethodnicima čija književna iskustva baštini, autor ispisuje stranice koje ga svrstavaju među rijetke protagoniste crnogorske književne scene koji stvaraju sa izrazitom autopetičkom sviješću. Očigledno je Labovićeva poezija pisana strpljivo, red po red, sa stalnim preispitivanjem sopstvenog glasa”. (Pavle Goranović).

 

***

 

Ljubeta Labović, na svoj, maritalan način posebno izražen u ranijim knjigama koristi intertekstualnost i referencijalnost ne samo u povezivanju sa evropskim pjesništvom, recimo pjesništvom Pola Valerija, ( kome se pjesnik i direktno obraća u jednoj istoimenoj pjesmi)  uvodeći u nju čudesnu sliku “primitivnog animiste“ zadubljenog u papiriće, već taj opseg pjesničke korespodencije upućuje i na žive, savremene i na klasične, tokove same svjetske poezije i okolnostima koje ona sadrži u imenima Ezre Paunda, Silvije Plat, Borhesa, Jejtsa, Česlava Miloša, Pesoe, Gotfrida Bena, Kafke,  Celana, sve do recentnih tokova poezije koja se ispisuje u regionu i jugoistočnoj Evropi, kao na primjer u poljskoj poeziji kroz pjesničke tekstove Eve Lipske, Kornhauzera, ili atraktivne poetese i pijanistkinje Eve Sonnenberg. U kontekstu bliskih jezičkih okruženja Labovićeva poezija pripada cijeloj jednoj procesiji književnih ličnosti i autora koje Labović smatra legitimno naslijeđenim prostorom za „igru“ svog duha, kao prvim načelom za razumijevanje i poimanje civilizacijskih repera inače i kod njega prožetih paradoksalnim odnosima.”(Duško Novaković)

 

***

 

“Spoj modernog i nove tradicije možda je najvažnija odrednica Labovićeve poezije: sjenke iza zamagljenih zrcala naznačuju nisku kontrapunktalno postavljenih lirskih procedura, tehnika, oblika, iskaza. Neka bude rečeno u tom kontekstu i ovo: jedna od Labovićevih, po našem sudu najljepših ljubavnih pjesama suvremenog crnogorskog pjesnistva Glas ispisana je metafizičkim drhtajima i kazuje neobičnim jezikom očuđenja svoje melankolične vizije. Vrlo je srodna s A. B. Šimićem, ne samo u pjesničkim izborima već i u potrebi da se pjesmom izraze najtananija čuvstva mistike srca i tajanstva tvari. S druge strane, Labovićevo nas pjesništvo svojom poetikom sjene i arhitekturom sna podsjeća na liriku  jednog  samo znalcima znanog pjesnika kasnog talijanskog Novecenta, Sandra Pennu, kojeg talijanska kritika smatra Leopardijem XX. Stoljeća. Upravo rimska melankolija u tonu Penne biva nastavljena i produžena u lirskoj  lamentaciji i konfesiji labovićevske game. Time crnogorski pjesnik brižno čuva  i širi luk mediteranstva , strpljivo njegujući svoj pjev od baladičnog ili šansonjerskog (Balkanska zima) do fragilnosti poetskog imaginarija koji upozorava na poroznost, rasipanje i rastakanje  našeg svijeta. Ovaj strah od iščezavanja njegovih vrednota Labovic iskazuje na iznimno pregnanantan lirski način, a dekonstrukcijski semantički niz postaje još jedna konstanta Ljubetinog pjevanja.” (Lidija Vukčević)                                            

 


 (O autoru)

Ljubeta Labović, rođen je 1956. godine u Barama Kraljskim. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Podgorici, a studirao je na grupi za jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Labović piše i objavljuje poeziju, prozu i eseje o poeziji.  Objavljivao je u časopisima ARS, Poezija, Romboid,  Poeteka, Vestnik, Ljetopis crnogorski, Apokalipsa,  Ex Symposion,  Poetikon,  Quorum, Eccerman, Strane i dr.

Objavio je knjige poezije i lirske proze Tanatoide/oblici smrti (1987.) , Gospodar kaveza, (1997.), Nedostajanje (2004.), Chambre interiure/Unutrašnja soba – dvojezično crnogorsko – francusko izdanje (2010.) “Neću da se budim”( 2011. ), “Rasipanje biblioteke” (2015.) i “Epistolarni odlomci za Silviju”) 2016. godine.

Labović je bio umjetnički direktor Ratkovićevih večeri poezije od  2007. – 2010. godine, pokretač i urednik biblioteke “Ratkovićeve večeri poezije”. Učestvovao je   na mnogobrojnim regionalnim i međunarodnim susretima pisaca i književnim festivalima, Voix Vives ( Živi glasovi – Set/Francuska ), Europoetika – Budimpešta, Stih u regiji, Hrvatska, Sarajevski dani poezije i “Grad teatar”, Budva, “Barski ljetopis” , “Republika poezija”, Beograd i dr. . Osim u Crnoj Gori, gdje je zastupljen u najznačajnijim antologijama i pjesničkim izborima, poezija mu je objavljena i u cjelovitim antologijama u  Francuskoj, Italiji, Poljskoj i Makedoniji , kao i u mnogim regionalnim i inostranim časopisima, sajtovima i publikacijama.

Za zbirku poezije i lirske proze “Neću da se budim” dobio je nagradu  “Risto Ratković”  za najbolju knjigu na crnogorskom, hrvatskom, srpskom i bosanskom jeziku za 2011. godinu.. Poezija mu je prevedena na engleski, francuski, italijanski, mađarski slovenački, poljski, makedonski, slovački i bugarski jezik.  Član je Crnogorskog društva nezavisnih književnika.

Podijeli

Komentari su suspendovani.