preneseno iz on-line časopisa Vice
Razgovarao Jesse Pearson

Vice: Hej, Harry, je li još uvijek dobro vrijeme za razgovor? 

Crews: Moramo li baš sad?

Vice: Mislim da smo se bili dogovorili da te danas nazovem, pa da vidimo kakva je situacija?

Crews: Morfij sjebava i ono malo memorije što čovjeku preostane, a moram ga uzimati svaka četiri sata. Tako da znam da smo rekli u petak popodne, ali mislim da smo se dogovorili u jedan ili dva, a kvragu sad je već tri. Nema veze, ali ne sjećam se jesam li ti rekao da pokušavam završiti još jedan, posljednji roman. Ako Bog bude dobrostiv i udijeli mi još ovaj, nakon toga prestajem pisati. Ali ne dižem ruke od ovoga. Danas sam počeo jako rano – nego čuj, jesi li siguran da je ovo vrijedno tvog jebenog vremena?

Vice: Apsolutno, ali ne želim te maltretirati.

Crews: Ne maltretiraš me, da mi smetaš – rekao bih ti. Zadnji put kad smo se čuli, rekao si: “Da sam na tvom mjestu, posljednja stvar na svijetu bila bi mi dilema hoću li dati neki intervju, ili ne?”

Vice: Točno.

Crews: Pa, brine me to, a razlog zbog kojeg se brinem jest taj o kojem sam ti već govorio. Shvatit ćeš jednom kad dođeš u moje godine da je jedino što ti preostaje zadana riječ. I ako nekome kažem da ću nešto uraditi, tada ću to pobogu i uraditi, ako ikako mogu. I ne smeta me da razgovaramo. Istinabog, vjerojatno sam dao više tih jebenih intervjua negoli sam morao. Znaš li za knjigu Getting Naked with Harry Crews (“Skidanje do gola s Harryjem Crewsom”)?

Vice: Prelistao sam je. To je knjiga razgovora s tobom, zar ne?

Crews: To je ono što je jedan serator profesor s nekog koledža uradio. Nazvao me i pitao bi li bilo u redu da on iskopa sve intervjue što sam ih ikad dao i objedini ih u knjizi. Rekao sam: “Jebe mi se, čovječe, radi što želiš!” To je knjiga tvrdih korica, debela je četiri inča ili tako nešto.

Vice: I unutra je svaki intervju što si ga do tog trenutka bio dao?

Crews: Upravo tako, s tim što neki od njih nisu niti najmanje loši. Nisam čitao cijelu knjigu, samo sam je prelistao. Neke sam dao pijan k’o letva ili totalno sjeban na nekoj drogi ili na neki drugi način neupotrebljiv. I ti komatozni intervjui ne bi trebali biti u knjizi, ali – eto – jesu. Ali ne znam, volim pričati o pisanju i volim pričati o knjigama, o svim tim stvarima. Hoću reći na ovaj ili onaj način, to je bio moj život.

Vice: Tvoj entuzijazam kad je riječ o pisanju s godinama ne jenjava?

Crews: Ne, kvragu, naravno da ne. Ne, jer toliko sam jebeno zaljubljen u to, da zahvaljujem Bogu što mi je dao i ovu knjigu. Za to i za curu po imenu Melissa koja je ne tako davno bila gimnastičarka na Sveučilištu Auburn u Alabami. Ona je iz Alabame. A znaš kakve su gimnastičarke? Kvragu ona je toliko ekstravagantno lijepa i ima tijelo kojim je kadra da ti zakoči jebeno srce.

Vice: I ona provodi vrijeme s tobom dolje?

Crews: O da, ona će doći sad za sat i pol i provest će vikend sa mnom.

Vice: Pa to su dobre vijesti.

Crews: Meni kažeš? Pa to je predivno! Pripremit će jastoga večeras i bit će nam super. Ona je jedna sjajna dama, čovječe. I kao što rekoh – dva oka da je se nagledaju. I ima entuzijazma za sve lijepo u životu. Jako mi se dopada.

Vice: Je li znala za tvoje knjige prije nego što te upoznala?

Crews: Jest, znala je. Ali čudan je bio način na koji smo se spetljali. Nakon što smo proveli nekih četiri pet sati zajedno u društvu pogledala me je i rekla: “Ti nisi valjda onaj tip što je napisao sve one knjige, zar ne?” Odgovorio sam: “Pa jesam, napisao sam neka sranja.” I kad je povezala tko sam, pročitala je neke od mojih knjiga. Ali hvala bogu, to nije razlog zašto joj se sviđam.

Vice: Vjerojatno imaš zajebanih likova među obožavateljima?

Crews: Broj mi je u telefonskom imeniku, ali ne i adresa, jer ti se čudni šupci znaju pojaviti pred vratima. Često je riječ o mladim ljudima koji niti ne znaju zašto su došli, ali uglavnom žele razgovarati ili me vidjeti iz pogrešnih razloga. Misle da će – ako se nekako očešu o mene – naučiti pisati.

Vice: Ali neko vrijeme i jesi predavao kreativno pisanje, zar ne?

Crews: Hvala bogu da mi je Sveučilište Florida ponudilo taj deal koji je svakom piscu potreban. Radio sam sa po deset ili dvanaest postdiplomaca godišnje. Bili su to mladi ljudi koji su htjeli postati prozni pisci. U velikoj većini slučajeva bili su to ljudi zaljubljeni u ideju pisanja proznih djela, da bi se zatim upoznali s ropskim režimom rintačenja koji to za sobom povlači, da bi uskoro došli do zaključka – ne ipak to nije za mene!

Vice: Pisanje iziskuje puno vremena, zar ne?

Crews: Želite li napisati knjigu, nemate pojma u što se upuštate. Morate te mlade ljude naprasno lišiti nekih ideja u koje su nevjerojatno sigurni, a koje su gotovo bez iznimke listom pogrešne. Sve je to vrlo zamorno. Ali ja volim svoje studente, barem onih nekoliko koji su naposljetku postali pisci. Postoji dečko po imenu Jay Atkinson u Massachusettsu. On je dosad napisao četiri knjige. Moji studenti su rasuti diljem ove zemlje. Ali sav taj balast je tamo, na tom kako god da ga zovete, Internetu, ili tako nekako? Na googleu i tome slično. Ja toga nemam na kompjutoru. Zapravo imam pristup svemu tome, ali se time ne služim. Ali ima tona tog sranja o meni tamo. Ima taj momak po imenu Damon Suave iz San Francisca. Solidan pisac. On je sve to iskrcao tamo. Mislim da se to zove website? Jako malo toga znam o kompjutorima. Znam koliko mi je potrebno da se snađem, ali u biti se klonim toga. Pišem u rukopisu, tipkam na mašini, pišem i na računalu, a pisao bih i komadom ugljena, ako bi činio da pišem bolje. Medij mi nije bitan dokle god uspijevam stavljati riječi na papir. Sve što želim je samo petsto riječi dnevno. Pet stotina riječi dnevno je naprosto predivno, ako si možeš priuštiti taj luksuz, ali obično nije tako.

Vice: Pišeš li svakoga dana određeni broj sati?

Crews: Nemam satnicu za pisanje. Imam vrijeme kad počnem i nastojim u jednom sjedenju izbaciti 500 riječi. To je samo dvije strane rukopisa u dvostrukom proredu. Ako uspijem istipkati dvije strane, to je dovoljno. Bio bi iznenađen kad bi vidio našto to iziđe, ako cijeloga života uporno održavaš tu rutinu.

Vice: Što nam možeš reći o knjizi na kojoj upravo radiš?

Crews: Naslov je The Wrong Affair (Pogrešna avantura). Poprilično sam uvjeren da ću je stići zgotoviti prije negoli umrem. I bilo bi to upravo sjajno. Jer ta bi knjiga na lijep način bila kruna svega onoga što sam uradio. Strašno mi se sviđa ta knjiga. Naravno, temelji se na mojem životu.

Vice: Hoćeš reći da je zasnovana na stvarnom iskustvu?

Crews: Sve što sam ikad napisao dio je mojeg iskustva. Imam jednu knjigu pod naslovom Karate is a Thing of Spirit (Karate je stvar duha). Karate sam izučavao 27 godina, ili tako nešto. Dugo, dugo vremena. Imam i knjigu The Hawki is Dying (Sokol umire). Uspio sam svojedobno uhvatiti i izdresirati nekoliko sokolova. Ako nešto nisam probao, ne mogu o tome pisati. Ako nisam bio u tome, ako to nisam – tu temu – probao, omirisao, okusio, ako se nisam o to spoticao, ne mogu o tome pisati. Znam da ima ljudi koji to mogu, ali ja nisam jedan od njih.

Vice: Memoarska knjiga koju si napisao o djetinjstvu je bila izvanredna.

Crews: Dolazim sa farme za bezemljaše u južnoj Georgiji. Ako bi jedne godine urod podbacio – duhan je bio usjev koji se sadio za novac – onda ga ni iduće godine niste mogli brati.

Vice: Bezemljaške farme su mučan sistem privređivanja.

Crews: Jest, jer to znači da si poljodjelac na nečijoj tuđoj zemlji – živiš od diobe uroda. Poslije smo se morali preseliti u Jacksonville na Floridi. Otac mi je umro kad su mi bile nepune dvije godine. Umro je od srčanog udara – nisam ga stigao upoznati. Mati nas je podizala. Radila je u tvornici cigara King Edward. Bila je to tvornica cigara, najveća na svijetu gdje se cijeli proizvodni proces odvijao pod jednim krovom. Golemi jebeni pogon. Radio sam jedno ljeto tamo prije nego što sam otišao u marince. Kako jebeno brutalan posao! Kako je moja jadna mater izdržala sve te godine tamo, uopće mi nije jasno. Radila je to zato što je morala. Samo zato. Gle, čovječe, postoji li mogućnost da ovo nastavimo neki drugi put?

Vice: Naravno, imam vremena, ali mi zapravo već radimo intervju?

Crews: Hej, imam ja vremena na raspolaganju. Ali moramo se dogovoriti tako da to radimo kad nisam na nekoj jebenoj drogi, ili nakon što sam cijeli dan naporno radio, ili nešto slično tome.

Vice: Koji dio dana ti najbolje odgovara?

Crews: Ne bi htio da ovo zvuči kao da je riječ o nečemu posebnom. Samo je pitanje ritma u kojem mi se odvija život i stvari koje moram uraditi. Išao sam jučer kod tog prokletog liječnika. On je dobar tip i sviđa mi se čovjek, ali kad je pregled bio gotov, rekao sam mu: “Ovo je bio gubitak vremena za mene i za tebe i neću se više vraćati, ali sviđaš mi se i želim ti sve najbolje, prema tome pazi na sebe”. I onda sam jednostavno otišao, jer znaš što, ne znam što je zapravo htio. Htio je valjda da se uvjeri da neću sam sebi presuditi. Htio je razgovarati u samoubojstvu i sličnim sranjima. Rekao sam mu: “Nema problema, možemo razgovarati i o samoubojstvu, ako hoćeš”.

Vice: Zadnji put kad smo razgovarali, rekao si mi da si jako bolestan?

Crews: Jest, bolestan sam. Ali ne želim previše govoriti o tome. Dobro sam.

Vice: Pretpostavljam da su mnogi veliki pisci radili teško bolesni?

Crews: Flannery O’Connor je cijelo vrijeme umirala i pisala, a mogao bih nabrojiti više pisaca koji su umirali i sve vrijeme pisali. Ali, Flannery je bila došla to toga da se našla u situaciji kad je mogla pisati svega tri sata dnevno. Doktori su joj rekli: “Možete pisati tri sata dnevno. Ne više od toga”. Kakvo sranje za priopćiti nekome tko je pisac. Kvragu! Uglavnom, ono što mi najgore pada jest taj bol. Bol te ponižava i ponizuje, a ja nisam navikao biti ponižen i ponizan. Mrzim to! Jer vrijeđa moj osjećaj toga što – jebiga – jesam i što radim, kao i svega drugoga. Radije bih pristao na bilo što drugo, uključujući čak i to da si prerežem grkljan.

Vice: Kad smo već kod toga, nedavno si mi ispričao o tuči u koju si bio upao. Cijeli trbuh ti je bio isječen i sad imaš golemi ožiljak?

Crews: Riječ je zapravo o prekrasnom ožiljku. Počinje u pubičnom predjelu i proteže se preko donjeg dijela trbuha i pupka do strenuma gdje se skrasio na podjednakoj udaljenosti od bradavica. Netko mi je doslovno prosuo crijeva; držao sam bio doista vlastitu utrobu u rukama.

Vice: I to se dogodilo u ribičkom domu?

Crews: Upravo tako.

Vice: Čini se poprilično ironično: naći se sa prosutim crijevima u ribičkom domu?

Crews: Pa i jest i nije. Taj konkretni ribički dom je zapravo više kao birtijetina za makljažu i pijančevanje, koja je igrom slučaja smještena do jednog lijepog jezera punog ribe. Tamo možeš iznajmiti čamac i otisnuti se u ribičiju, ili možeš ostati u bircu piti pivo, igrati biljar, tući se, jebati ili raditi što god hoćeš, ovisno o prilikama. Ali mimo toga to je i sjajno mjesto za ribolov. Stara kuća Marjorie Kinnan Rawlings , na Cross Creeku, nedaleko je od mjesta gdje živim. S jedne strane ceste je jezero Orange – 18.000 jutara vodene površine – a s druge strane jezero Lochloosa, točno preko puta ceste od njene kuće.

Vice: Čega ima tamo, somova?

Crews: Jest ima somova, ali somova ovdje ima gdje god ima stajaće vode. U ovim jezerima odlično uspijevaju i veliki grgeč, deverika, pjegava pastrva… ima i dosta sitne ribe. Jezerski grgeč je dobar, ako voliš pecati grgeč. Ali grgeč zna izrasti prevelik. Oni koji su dobri za lov, nisu dobri za jelo. Prevelik grgeč daje na divljač. Previše je bezukusan. Nije baš neka delikatesa. Mali grgeči su dobra okusa, ali ih nije užitak loviti jer ne pružaju gotovo nikakav otpor. Uglavnom, nije bitno…

Vice: U redu, ali možeš li mi ispričati kako je došlo do toga da te netko zasjekao?

Crews: Ma znao sam tog tipa sto godina i neka zla krv je bila među nama. I nije to prvi put da smo se nas dvojica potukli. Događalo se već da završimo zajedno u bolnici, ili da završim ja sam, ali ovaj put su nas obojicu spengali u bolnicu. Ispričao sam milijun i jednu laž da dotični naposljetku ne završi iza brave. Ne želim da kurvin sin čami u zatvoru.

Vice: Pa u čemu je problem između tebe i tog tipa?

Crews: Pa mi smo kao dva psa koji se ne podnose. Dovezao sam se bio taj dan do ribičkog doma i gotovo sam namirisao tog pasjeg sina. Rekao sam sebi: “Kvragu, trebao bih se jednostavno okrenuti i vratiti se kući. Jer stavio bih ruku u vatru da je onaj kurvin sin tamo.” I naravno da je bio. I čim smo se pogledali, bilo je to kao da su dva pitbulla – svaki iz svog ugla ringa – ukrstili poglede. I dovoljno je da ih počešeš i oni krenu. Tako je i bilo.

Vice: Kad je to bilo?

Crews: Pa nema tako davno da sam se vratio iz bolnice. Bio sam unutra preko mjesec dana. Na intenzivnoj. Nisam mogao ni govoriti. Imao sam cijev kroz dušnik. Vodu i hranu sam također uzimao na cjevčice. Moj sin koji predaje grupi Jenkija gore na sjeveru na sveučilištu došao je kući i to je bilo dobro. Ne viđam ga baš tako često, a sjajan je dečko. Visok je preko metar devedeset i ima oko sto kila, a sav onako prav i zdrav, da velim. Solidan sportaš. I vrlo bistar – piše drame koje mu i izvode. Dobar je pisac. Ne znam kako je počeo pisati drame, ali ih piše. Žena mu je šef dramskog odsjeka na tom faksu gdje radi. Ona režira njegove drame – barem tako cijela stvar počne – pa da se vidi što gdje se i što još može popeglati. Znači imaju nešto zajedničko, imaju neki svoj život koji – kako mi kažu – vole, u što i ne sumnjam. Ali sin mi rijetko dolazi kući.

Vice: Je li onda došao tad kad si nadrapao?

Crews: Jest, cijelu je vječnost proveo uz moju postelju. Bio sam preko mjesec dana u bolnici. Od toga šesnaest dana na intenzivnoj, a zatim na odjelu za rehabilitaciju. Kirurg me morao zašiti i sve redom. I evo ima četiri i pol mjeseca da sam izašao iz bolnice. Malo je to vremena za ranu da potpuno zaraste, tako da je ožiljak još osjetljiv. S obzirom da je dosta velik, širok… nikad prije nisam zaradio takav ožiljak. A pun sam ožiljaka, jer nema te kosti u tijelu koju nisam kad-tad polomio, uključujući i vrat. U mojim godinama od svega onoga što si polomio u mladosti – kako god i gdje god da si se kvrcnuo – postaješ artritičan. A artritis nije zajebancija.

Vice: To je vrlo gadna, opasna stvar.

Crews: Vrat sam slomio kad sam skočio s Main Street mosta u Jacksonvilleu na Floridi. To je zbilja visok most pod kojim prolaze brodovi i što sve ne. Ali nitko mi nije prislonio cijev uz čelo i tjerao me da skačem s tog jebenog mosta. I voda je izgledala dovoljno duboka da nije trebalo da se povrijedim.

Vice: Jesi li pio ili nešto slično?

Crews: Ne, ne, samo sam bio mlad. Bio sam s još nekolicinom momaka i jedan je skočio, pa sam skočio i ja. Samo što sam ja skočio pogrešno. Slomio sam jedan vratni pršljen, pa sam morao nositi jednu od onih “aureola”. Morao sam spavati s tim kurcem oko vrata.

Vice: I tako, sad imaš vratni artritis. To su neke od stvari radi kojih se užasavam starosti.

Crews: I moraš se užasavati starosti. Starost je jebena stvar! Ali moraš se postaviti tako da nemaš nimalo poštovanja za nju. Vrijeđaj je na pasja kola, batrgaj se, diži prašinu! Udri brigu na veselje i grabi svaku ukazanu priliku kad si star! Ne uvlači se nikome i ne razvlači se uokolo kad ostariš. Zajebi to! Naprosto si star i nije to ništa novo pod kapom nebeskom.

Vice: Znači tvoj savjet je – ne ponašaj se kao uredan građanin u poodmakloj dobi?

Crews: Zahvaljujući gnjevu sam se izvukao iz mnogih gadnih situacija u životu i moram priznati – ali nije da to preporučujem bilo kome drugome – kvragu, moraš ostati lud! Lud kao najluđi kurvin sin.

Vice: I tako je to uvijek išlo s tobom?

Crews: Jest, iz ovog ili onog razloga. Ako ne mogu završiti knjigu – lud sam! Ako ne pišem – lud sam! Ako pišem – lud sam! Nema veze. Naprosto imam kratak fitilj. Nastojim biti pristojan i civilan i decentan i štogod, ali nisam jako dobar u tim ulogama. Jednostavno nisam.

Vice: Nisi li nekad pomislio da bi taj gnjev mogao uminuti, ako u nekom trenutku ostvariš izvjestan cilj, poput toga da ispišeš stanovit broj romana, ili da si nađeš odgovarajuću ženu?

Crews: Nisam. Svi muškarci u mojoj obitelji su bili takvi. Oni su kao krdo mačora oparenog repa. Samo vrebaju okolo u potrazi za borbom ili ženkom. Bio sam šampion u poluteškoj kategoriji u prvoj diviziji marinaca. Šest puta su mi, mislim, lomili nos. Dugo vremena nisam znao na koju stranu zanosi, nalijevo ili nadesno. Ali jako, jako dugo sam volio boks, i karate, jer općenito volim “krvave” sportove. Volim puno stvari koje u biti nisu pomodne, ali ni baš fine, za koje u krajnjoj liniji – ako imaš zrno soli u glavi – niti nemaš nikakvog povoda. Svatko tko bi pokušao naći opravdanje za način na koji sam proživio dobar dio života, jednostavno ne bi bio normalan. Čista ludost! Život je naprosto pretrpan besmislenim budalaštinama. I ‘ajde ti sad preživi sve to sranje i ne budi lud kao zvono!

Vice: Ali možeš iskoračiti i odmaknuti se od svega toga?

Crews: Možeš, jest, pa da, ali udaljiti se od svijeta znači udaljiti se od barova, od žena, od svih stvari koje su mi bile dobre u životu. Za divno čudo više uopće ne pijem. Deset godina nisam popio ni jedno jedino piće. Ni kapi ničega. Ali kvragu, popio sam svoj dio i nimalo se ne stidim toga.

Vice: Volio bih da i ja mogu reći isto.

Crews: Pa je l’ ti žao zbog mnogo čega?

Vice: Zbog nekih stvari, ali isto tako znam da je moglo biti puno gore, da sam nastavio.

Crews: Alkohol je bio dobar za mene i prema meni. Kunem se Bogom! Kunem se na oči mrtve majke, čovječe – na oči mrtvog sina – da nisam godinama okusio niti kapi. Ostavio sam se toga iz istih razloga koje i ti navodiš. Pomislio sam, čovječe, postat ćeš traljav i bit će zbilja loše nastaviš li s tim. Više jednostavno nisi dovoljno jak da bi s tim nastavio, pa ti je bolje da digneš ruke. Jučer sam mislio o tome kako se Hemingway ubio. Znaš li što je sve bilo pošlo naopako s Hemingwayjem kad se ubio?

Vice: Čitao sam njegovu biografiju, ali davno.

Crews: Poznato ti je da je cijeloga života pio. Pio je uglavnom europska pića. Ponekad je pio vino za jebeni doručak, ali uglavnom bi za ručak i večeru popio po bocu vina. Pio je, dakle, i točka. I to puno, cijeloga života.

Vice: Da?

Crews: I onda je otišao tamo na kliniku, psihijatrijsku kliniku, pa su mu tamo rekli da može popiti tri i pol decilitra vina dnevno, u redu? A imao je preko sto kila cijelog jebenog života, a rekli su mu da mora pasti na osamdeset. Tako da se više nije mogao držati starog režima prehrane. I nešto mu se bilo poremetilo u ejakulatornom kanalu, pa nije mogao održavati intimne odnose s gospođicom Mary. Znači razmisli o tome – više nije mogao jebati! Prema tome, nakraju si dobio tipa koji niti može jesti, niti može piti, niti može jebati… a je li ili nije mogao pisati, e on je mislio da ne može. Pokušavao je i smučilo mu se, jer to što bi mu iscurilo iz pera, jednostavno nije mogao podnijeti. I u šezdeset i drugoj on si protjera, što vele, “engleskog buldoga” – to je kratka dvocijevka, sačmarica – kroz usta i tu mu bude kraj.

Vice: Zato što je za toliko toga najednom bio prikraćen?

Crews: E, pa ne znam, čovječe. Jednostavno mu je više dozlogrdilo, pa se raspizdio. Ali uvijek se dade nešto uraditi. Znači, ne štima ti ejakulatorni kanal, pa ne možeš jebati? Ali tko kaže da ne možeš jebati? Nađi neki drugi način da se zadovoljiš. Kvragu, učini nešto! Kažeš da više ne mogu piti – vraga ne mogu! Mogu umrijeti, ali mogu i piti. Ali ako ne mogu popiti više od jedne čaše vina, tada mi niti ta jedna ne treba!

Vice: Te stvari ne treba raditi napola.

Crews: Riječ je o Klinici Mayo, to je tamo bilo. I dok je bio tamo ti psihići glavoderi bi ga odvodili doma vikendom i pravili piknik u dvorištu, pa bi pozvali sve svoje frendove psihiće da se malo pohvale: “Vidite tko nam je došao u goste, Hemingway! Dajte ga malo pogledajte!” A on je bio samo star — doduše ne baš toliko star, 62 su mu bile — ali je bio sav ranjiv i zbrkan. I bilo je užasno. Naprosto odvratno.

Vice: Možda je naposljetku uradio pravu stvar?

Crews: Možda i jest, čovječe, otkud znam.

Vice: Zašto toliki pisci završe kao pijanci?

Crews: Puno sam razmišljao o tome, ali nemam odgovor na to pitanje.

Vice: Mnogi ljudi misle da to ide ruku pod ruku sa usamljeničkim životom koji pisci moraju voditi da bi završili posao?

Crews: Pa, to možda i jest istina. Ne znam o čemu se radi, ali to mi se čini istinitim. Alkohol je piscima ili prijatelj, ili neprijatelj, uglavnom nešto im jest… i oni ga svojski troše.

Priredio i sa engleskoga preveo Damir Šodan

Biografija

HARRY CREWS (1935-2012) bio je izuzetno plodan suvremeni američki pisac čije je beskompromisno viđenje siromašnog bijelog juga kao mračno-humornog podneblja nastanjenog nasilnim, nastranim, pa i čak i čudovišnim likovima, snažno utjecalo na mnoge druge južnjačke pisce, poput Larryja Browna ili Tima McLaurina, ponukavši ih da se i sami više pozabave vlastitim podnebljem i lokalnom tematikom. Nakon grubog i tegobnog djetinjstva u kojem je, kako sam tvrdi, često bio i zlostavljan od strane očuha, očevog brata za kojeg se majka preudala nakon očeve smrti kad je Harryju bilo svega dvije godine, H.C. sa sedamnaest godina bježi od kuće i pridružuje se marincima. U mornarici Crews otkriva književnost i daje se na ozbiljno čitanje, da bi se po završenoj obuci o trošku vojske upisao na Sveučilište Florida s namjerom da postane pisac. Andrew Lytle, prozaik koji je svojedobno predavao mnogim znamenitim južnjačkim piscima poput Flannery O’Connor ili Jamesa Dickeyja , postao je ubrzo i Crewsov mentor. Međutim, godine koje su prethodile književnom objavljivanju nisu bile nimalo lake. Harry Crews se upinjao da prehrani svoju mladu obitelj. Imao je ženu i dva sina. Godine 1964. zadesila ga je obiteljska tragedija. Najprije mu je poginuo stariji sin, a onda mu se raspao i brak. Nakon višegodišnjih bezuspješnih pokušaja da nađe odgovarajućeg nakladnika, Crews napokon 1968. objavljuje svoj prvi roman The Gospel Singer (Gospel pjevač) koji dobiva odlične kritike. Nedugo zatim stječe i siguran posao, mjesto predavača na Sveučilištu Florida, tako da napokon rasterećen egzistencijalnih problema u narednih osam godina objavljuje čak sedam romana, među kojima se kvalitetom posebno ističu Naked In Garden Hills (Gol u Garden Hillsu) (1969), Car (1972) (Auto), The Gypsy’s Curse (1974) (Ciganska kletva), te naveliko hvaljeni A Feast of Snakes (1976) (Zmijska gozba). Negdje u to doba Crews se pročuo i u drugim dijelovima Amerike kao pisac novog glasa i zanimljive osobnosti, a njime je naročito bio impresioniran Norman Mailer, pa ga je u književnim krugovima neumorno promovirao. Crewsovo pisanje duboko je ukorijenjeno u južnjačkoj takozvanoj gotičkoj tradiciji ispredanja priča koje obiluju bizarnostima, okultnim i skarednim epizodama, kao i očitovanjima svakojakih zastranjenja, ali i prizorima nepatvorenog ludila. Većina Crewsovih knjiga suvremene su tematike i događaju se uglavnom ili na Floridi ili u Georgiji, a često propituju ekstremne vidove ljudskog ponašanja. Poput Flannery O’Connor, H.C. je sklon groteski, s tim što Crews tvrdi da je ta njegova spisateljska vizura stečena iz prve ruke: odrastanjem u surovoj i nadrealnoj sredini, pa tako često prepričava epizodu kad se jednom kao dječak probudio u cirkuskoj prikolici i zatekao bradatu ženu i čovjeka raspolovljenog lica kako se ljubakaju ležerno se dogovarajući gdje će na večeru. “Taj prizor me promijenio za cijeli život”, tvrdi Crews. Osim utjecaja klasičnih južnjačkih autora poput Faulknera, T. Williamsa, i O’Connorove, kod Crewsa je snažno prisutna i fascinacija Grahamom Greenom. Nakon 1976. godine, dolazi do stanke u njegovom romanesknom opusu i Crews manje djeluje kao pisac, a više kao javna osoba koja pobuđuje podjednako veliko zanimanje kritike i publike. Naime, u svojim tadašnjim javnim istupima Crews otvoreno progovara o svom alkoholizmu i iskustvima s drogama, a često i šokira okolinu pojavljujući se s irokeškom frizurom i svježim tetovažama među kojima je najprominentnija ona sa zaključnim stihom poznate E.E. Cummingsove (1894-1962) pjesme Buffalo Bill’s Defunct (Uminuće Buffalo Billa) — “And How Do You Like Your Blue-Eyed Boy, Mr. Death?” /Kako ti se sad čini tvoj plavooki dečko, gospodine Smrti?/ Zapise iz tog razdoblja Crews je objedinio u izdanju Florida Frenzy (1982) (Floridska groznica). Isto tako, H.C. je uskoro počeo redovito pisati za Playboy, Esquire, Sport i druge časopise, i upravo je kolumna iz Esquirea pod naslovom Grits (Petlja) postala temelj za njegovu ponajbolju knjigu A Childhood: The Biography of the Place (1978) (Djetinjstvo: biografija mjesta), koja opisuje odrastanje na ruralnom jugu države Georgije. Prama riječima kritičara New York Times Book Reviewa, dotično djelo tematizira “onaj dio Amerike koji nije zaboravljen, ali se rijetko gdje razotkriva kao u ovoj knjizi”. U osamdesetim i devedesetim Crews je nastavio pisati romane poput All We Need of Hell (1987) (Sve što potrebujemo od pakla) The Knockout Artist (1988) (Umjetnik nokauta), Body (1990) (Tijelo), Scar Lover (1992) (Ljubiteljica ožiljaka) i Celebration (1998) (Proslava), da bi 1997. okončao predavačku karijeru i u potpunosti se posvetio pisanju. U međuvremenu knjige su mu objavljivane i u Italiji, Francuskoj, Nizozemskoj, Izraelu i Velikoj Britaniji, a 2001. primljen je u Georgia Writers Hall of Fame. Godine 2005. sudjelovao kao jedan od naratora u dokumentarcu o siromašnom američkom jugu altcountry kantautora Jima Whitea, Wrong Eyed Jesus (Krivooki Isus). Harry Crews preminuo je u ožujku 2012. u Gainsvilleu, Florida, gdje je i živio od kraja 80-ih.

Priredio: Damir Šodan

Podijeli

Komentari su suspendovani.