IN MEMORIAM: Mladen Lompar (1944 – 2017.)
Mladenovo djelo nastaviće svoje trajanje  odmaknuto od dnevnog, efemernog, prolaznog

Mladena Lompara sam upoznao prije trideset i pet godina. Upravo u vrijeme propasti jedne epohe i najave rađanja drugog neponovljivo dramatičnog vremena koje će se pamtiti po   različitim iskušenjima, nevoljama, ali i pregnućima: političkom progonu, siromaštvu, ratovima, sankcijama, etničkim čišćenjima, promjeni  državnih uređenja,  i stvaranju novih država. On je po godinama bio najstariji – i u književnom miljeu najpoznatiji –  u onom malom formativnom krugu crnogorskih indipendista okupljenih u Književnoj opštini Cetinja. Velika iskušenja koja su došla par godina kasnije svi smo podnosili je na različite načine: jedni su odustajali kod prve ozbilne prepreke, drugi nešto kasnije, oni treći su se odmetnuli kad su se naše političke ideje nominalno ostvarile. Jedan među nekolicinom koji nikad nije odstupio, iznevjerio ili izdao prvobitne ideje časti i prijateljstva, borbe za nacionalna i građanska prava, bio je  Mladen Lompar. Sve one nevolje, lične i kolektivne, s kojima se morao hrvati, podnosio je  superiorno, bez prenemaganja i bučnosti, sa njemu svojstvenom ironijom. Oni koji ga nijesu bili dovoljno upoznali osupnula bi spoznaja da se iza te nonšalantne, krhke i nadasve šarmantne pojave skriva nesalomljiva volja i  postojanost u odbrani svojih ideja i načela. Jer, njegov gospodstveni habitus toliko se razlikovao od  nas ostalih montanjara koji ponekad nijesmo umjeli sakriti grubost i nedelikatnost u gestovima i izražavanju.  Međutim, kadgod je bila kritična situacija, na primjer, kad se spremala partijska odmazda prema čelnicima Književne opštine Cetinja ili nekoliko godina kasnije kad je trebalo spašavati   Sretena Vujovića od  policije poslije napada na Momira Bulatovića, Mladen je pokazao više hladnokrvnosti i hrabrosti od onih koji su galamili i busali se u prsa junačka.

Ovo spominjem i zbog toga što su drugi takozvani prvoborci, u samohvalama, lažljivim memoarima i novinskim razmetanjima, pripisivali sebi više zasluga nego što im pripada u stvaranju tog jezgra pokreta otpora iz kojega će se kasnije stvoriti Liberalni savez, antiratni mediji, alternativne kulturne i esnafske organizacije. Nemjerljiv je i neuporediv  doprinos Mladena Lompara u osnivanju Književne opštine Cetinja, pogotovo u pokretanju časopisa Ars. Njegov pečat na profilisanju Arsa, u vizuelnom i koncepcijskom smislu, ostaće trajan. Mladenovo iskustvo, njegovo obrazovanje, taktilnost i estetska rafiniranost bile su od presudne važnosti da časopis  sve ove godine zadrži visok profesionalni nivo i da jezgro redakcije ostane na okupu.

I u Mladenovom slučaju se potvrdilo da idealisti stvaraju svjetove,  ali i to da  se njihovim idejama okoriste  drugi, koji imaju manje imaginacije, ali više smisla za realpolitiku i različite konjukture. U noći nakon pobjede na referendumu 21. maja 2006. godine napisao sam jednu kratku pjesmu koju sam posvetio Mladenu: “ Opet su pobijedili oni što su nas progonili – s našom idejom ovoga puta. Nas nekolicina nigdje nijesmo mogli pobijediti”. On je teško  podnosio spoznaju da se, upravo poslije referenduma, u godinama kad se očekivalo da će proces crnogorske emancipacije biti nezustavljiv, zbog nedoraslosti, površnosti ili nevoljnosti vlasti desila propast nacionalne politike, što je uzrokovalo   odumiranje institucija i asocijacija koje su imale presudnu ulogu u buđenju nacionalne svijesti i građanskog otpora devedesetih godina prošlog vijeka. No, više od nesposobnosti vlasti mučilo ga je  konvertitstvo i renegatstvo onih svojih sapatnika iz ranih devedesetih godina koji su, zarad ljutnje na mali ili krivi dio, sujete ili bolesnog vlastoljublja,  ušli u kolo velikosrpske i moskovske agenture koja je  htjela nedavno – i vazda bi da joj padne šake – zapaliti Crnu Goru u živi oganj. Mladen je, ipak, prije svega bio pjesnik: iskusan u trpljenju ali naivan i bespomoćan kad se suoči s niskim porivima i  izdajstvom bliskih ljudi. U jednom od posljednjih razgovora gorko me je podsjetio na kredo Huana Ramona Himenesa: “Manjina, zauvijek”, i onda smo se složili da je našoj narodnoj književnosti poslije opisa junaštva najčešći motiv izdaja, to jest  da bi najdeblja crnogorska knjiga poslije istorije junaštva bila istorija izdajstva.

Prirođena osjetljivost različito se  odražavala na njegov duh i tijelo. Pomenute nedaće, te porodične nevolje, tragične smrti prve supruge Dragice, gubitak mladog sinovca Toma, smrt braće Neđeljka, Pera i Pavla,  čeličile su i izoštavale njegov duh, što se najbolje očitovalo u kasnijoj poeziji. Mladen je uspio –  Eliot je tvrdio da su to u stanju samo najveći pjesnički talenti –  da svoja najbolja djela stvori u zrelom životnom dobu. Ipak, tijelo je popuštalo, urušavalo se, kopnilo, i u potonjih dvadeset i šest godina slijedile su jedna za drugom hospitalizacije,   operacije bubrega, srca, grla i stomaka: brojna zračenja, hemoterapije, kontrole. Ljekari su ga više puta otpisivali, ali on je svaki put demantovao medicinske nalaze i prognoze. Prije samo nepuna dva mjeseca preživio je i operaciju aneurizma u Podgorici, nakon što su ga zbog opšteg zdravstvenog stanja, odbili operisati hirurzi u Beogradu, Zagrebu, Gracu. Koliko je njegova volja za život bila neuništiva svjedoči i to da me je neposredno poslije zadnje operacije pozvao  i rekao da će dogovorenu knjigu pjesama  završiti na vrijeme, prije kalendarskog kraja ove godine.

Mladen je dugo i junački odolijevao smrću. Iz svakog opiranja prolaznosti i prkosa ništavilu izvire novi život,  stvara se  nova i neponovljiva kreativnost. On je stvorio jedinstveno književno djelo kojim je obezbijedio mjesto u sam vrh našeg pjesničkog Panteona. Pjesnik melanoličnih versi, refleksivne i nostalgične vizije Cetinja i Mediterana,  u crnogorsku poeziju unio je dotad nepoznatu  rafiniranost i otmjenost crpeći svoje inspiracije  iz stare dukljanske baštine, Crnojevića štamparije, legendi o gospođama Jakvinti i Darinki… nadgrađujući svoju mladalačku poetiku koja je svojevremeno bila pod uticajem velikih pjesnika mediteranskog svijeta, Sen Džon Persa, Euđenija Montalea, Jorgosa Seferisa. Lomparovu poetiku obogatilo je i njegovo likovno obrazovanje, pa se podtekstu njegovih pjesničkih slika i refleksija mogu naći i motivi iz  Dadovih, Milunovićevih ili Dimitrijinih slika i grafika. S druge strane, njegov doprinos crnogorskoj istoriji umjetnosti nije dobio zasluženu recepciju i priznanje. On je u svojim monografijama i esejima pjesničkom senzibilnošću i erudicijom proširio značenja i  razumijevanje glavnih tokova  crnogorske likovne scene. I u Lomparevom slučaju potvrđuje se, kao što je to slučaj, na primjer, sa Otom Tolnaiem, Tonkom Marojevićem, Alenom Boskeom ili Anri Mišoom, da su izvorni pjesnici najsuptilniji poznavaoci likovne umjetnosti.

Odlazak Mladena Lompara predstavlja težak i nenadoknadiv gubitak za njegovu familiju. Nada, Isidora, Vukan, Hajdana, mala Marija Margarita, izgubili su brižnog i nadasve nježnog supruga i oca. Mladenovi prijatelji i saradnici ostali su bez saborca, koji je plijenio znanjem i dobrotom, okupljao mlađe autore, i služio im  kao svojevrsni moralni uzor. Crnogorska kultura je izgubila jednog od najistaknutijih pregalaca i stvaralaca. Crna Gora je ostala bez svog najvjernijeg sina.

Mladenovo djelo, u domenu poezije i istorije likovne umjetnosti, nastaviće svoje trajanje  odmaknuto od dnevnog, efemernog, prolaznog: i ukoliko crnogorska kultura opstane, nesumnjivo će biti  jedan od njenih trajnih stubova.

Na kraju, vjerujem da bi Mladen želio da se od njega oprostim nekom ironičnom rečenicom, nekom tipičnom cetinjskom duhovitošću.

Ali, ja to ne umijem, niti bih za to imao  kuraži.

Stoga, samo ću reći: putuj dragi moj kume i brate, putuj s brijega ovog svijeta na one druge bregove,  koji su nama, s ove strane, još nedokučivi.

Neću preporučivati mir tvom prahu u ovoj podlovćenskoj zemlji. Jer, sam si ga za života zaslužio,  sedam i sedamdeset sedam puta, boreći se do posljednjega daha za crnogorsku voljnost i slobodu.

Neka ti je vječna slava i hvala.

Milorad Popović

Podijeli

Komentari su suspendovani.