Zar nije žalosno?- Čehov

Plavi sat je počeo. Oko sedam časova je uveče kada se zlatna boja zalaska sunca preliva u plavu. Granica između zlatnoga i plavoga sata je skoro neprimjetna, jer se boje dana izmiješaju pa nebo bude poput roze pjene. To je dio dana odmah nakon njegovog vrhunca. Žuti taksi približavao se Podgorici dolazeći s juga Crne Gore i sa sobom je nosio miris mediterana. Na vrhu brda nalazi se crkva među borovima. To je ulaz u Podgoricu i ujedno i posljednja uzvisina kada se dolazi s juga iz pravca Cetinja koju narod zove – Cetinjske oči.

Taksista Mitar bio je plav kao snoviđenje od ranoga sutona što je prekrio podgoričku dolinu i okolna brda i planine. Mitru puče pogled na skoro upaljena svijetla grada zarobljenog u ravnici okruženoj brdima. Svjetla su jarko treperila i kao da su proizvodila zvuk zujanja roja pčela u noći. To je vrhunac puta kada dolazite s primorja prema Podgorici, granica između dva grada.

Viktor se vraćao kući s poslovnoga puta. Držao je predavanje na kongresu mladih intelektualaca na temu: Izazovi postkomunističkih zemalja u tranziciji. Ušuškan na zadnjem sjedištu čitao je poglavlje Otomansko nasljeđe u jugoistočnoj Evropi iz knjige Klausa Rota-Slike u glavi. Osim nje, nosio je u torbi knjigu Dr Viktora Dvorskoga Crnogorskoturska granica, Bijeda malih istočnoevropskih država Ištvana Biba i lap top sa svojom prezentacijom. Knjigu Dvorskoga koristio je kao osnov za definisanje vidova semantizacije prostora granice u svom izlaganju koje je naslovio „Granica kao specifični modelativni prostor.” Crijeva su mu strašno krčala od morske hrane koju je pojeo u Hotelu Splendid i zato mu se žurilo da stigne kući, iako je taksista Mitar vozio sporo.

– Govno jedno! – reče taksista, više za sebe, skoro pa bi se moglo reći da mu je to izlećelo iz usta kao pod pritiskom.

– Šta si rekao? –  upita Viktor jer mu je taj usklik prekinuo tok misli.

– Ništa, mladi gospodine. Oprostite. Izvinite. Malo sam umoran od vožnje. Vozim već dvanaesti čas, pa mi je koncentracija malo oslabila.

Viktor se vrati svojoj knjizi nezainteresovan za priču što zbog toga što je već naviknut na česte žalopojke taksista o njihovim promašenim životima, što zbog krčanja u crijevima koje je postalo skoro nepodnošljivo. Taksisti su prema njegovom mišljenu često prelazili granicu pristojnosti u razgovoru. Viktorov cijeli donji dio tijela bio je pod pritiskom kao da će svakog trena da pukne.

Mitar se sjećao i razgovarao sa sobom i u sebi, a kao da se obraća mušteriji. To je bila neka deformacija zbog predugog staža u saobraćaju ili patologija koje Mitar nije bio svjestan. Prvo bi blago opsovao, onda bi očima uznemireno i mučenički lutao okolo i pogledivao prema mušteriji neće li se među hiljadama ljudi naći barem jedan koji bi ga saslušao?

Znate, ođe sam nekad živio kao dijete. Ovo je naselje zvano Farmaci u blizini Aluminijskog kombinata. Tu, evo, sad tu prođosmo pored kuće u  kojoj sam odrastao. (Mitar je govorio, to jest mislio ne obraćajući pažnju na mušterijinu nezainteresovanost. Ovu priču je u sebi ispričao toliko puta da je svako slovo, svaka riječ, svaka slika u njegovoj glavi uvijek bila na identičnom mjestu kao i prethodnoga puta. Viktor okrenu pospano, crveno lice prema prozoru i posmatrao je kuće i ulične svjetiljke što su se širile po ravnici. Ovaj kraj izazove u njemu neprijatan osjećaj od nepoznatog i čežnju za prijatnim i poznatim stvarima kojima je želio što prije stići. Ali i u njegovim crijevima bilo je kritično stanje.) Na ovim livadama, koje su nekada davno bile nenaseljene igrao sam lopte po cijeli dan. Moj očuh, radnik u Kombinatu bi me zvao po stotinu puta da uđem da večaram. Dok sam ležao u spuškome zatvoru mislio sam na zelenilo ovih livada. Znate li, mladi gospodine, da za nas bivše robijaše u gradu nema drugoga posla osim taksiranja? Taksi je postao javni prevoz, a autobusi su postali potpuno beskorisni u ovom gradu. Eto, ja nisam bio u zatvoru zbog dilovanja, iako sam i to radio, nego jer sam opljačkao jednu fukaru lopovsku zbog čega mi nije nimalo žao. Eto, da se i to zna. I opet bih ležao tri godine čiste savjesti. (Dosada je polako osvajala Viktorovo lice preko kojeg se jednolično smjenivala svjetlost svjetiljki sa pješačkog trotoara. Provjeravao je mejlove u telefonu ne bi li odagnao dosadu i neprijatan osjećaj u crijevima koji se širio po cijelome tijelu i zbog čega je počeo da se znoji. Taksista upali radio.) Eto, Bog mi je svjedok da živim i radim pošteno. Ja sam taksista, bivši zatvorenik i ne pravim se da sam nešto što nijesam. Pošteno radim i zarađujem koru ljeba, i poštujem ljude. Nikome ništa ne dugujem i ne tražim krivce za svoju sudinu. Prođe tu đe vi śedite hiljade ljudi, a znate li što je svima njima zajedničko, osim mene koji ih vozim? To što su govna! To što mi nijedna mušterija tokom dana kada uđe ne kaže ni dobar dan! To je naša kultura danas! To nam nijesu ostavili preci. Čak ni devedesetih dok je trajala inflacija i rat, bombardovanje nije bilo ovakve gadne nekulture. Znaš li da sam 92-ge morao ići na Dubrobvnik iako to nijesam htio? Znaš li da sam 98-me bio glineni golub u kasarni dok su bombe padale? Bože moj, ima nas svakakvih, ali znala se osnovna kultura. Ne možete zamisliti do kojih granica smo nekulturan narod i fukara. (Na radiju je išla pjesma Sinnerman od Nine Simone. Stihovi O sinnerman, where you gonna run to? ponavljali su se kao udari čekića radnika koji ispravlja šinu, a zvuk činela u pjesmi kao da je voz koji juri prema śeveru u pravcu suprotnome od taksija u kojemu su se nalazili njih dvojica. Viktor otvori malko prozor da uđe svježega noćnoga zraka. Polako je počeo da se oslobađa pritiska u crijevima trudeći se da taksista ne primijeti i ne ośeti. Pogledavši naprijed  u retrovizoru susretoše se pogledi vozača i mušterije. Taksista je imao preplanulo nijemo lice, oštrih crta, tamne guste obrve i brkove. Oči su mu bile male, a beonjače kravave od umora. Nije bio star, ali nije bio ni mlad. Neđe na granici između mladosti i starosti. Izgledao je kao seljak koga su odvojili od pluga, od svih pejzaža na koje je navikao i dotjerali u grad. Čuveni podgorički śevernjak. I Viktor je gajio urbane predrasude o razlikama među ljudima koji žive u Podgorici, a prema tome da li dolaze s juga, ili sa śevera ili su autohtoni čuveni staropodgoričani. Pjesma Sinnerman mu je neprijatno bockala uši, iako nije bio svjestan toga sve vrijeme. Tamna sjenka pređe preko Viktorovog lica i on skrenu pogled s retrovizora.) Dok sam bio dijete nijesam nikad zamišljao da bi moj život mogao biti ovakav. Da će moj posao biti da vozim taksi kao biviši robijaš. Dovoljno bi bilo, da se provozate Podgoricom u mojoj koži i da gledate mojim očima pa da vidite sve gadosti ovoga grada od kojih bi vam se utrobica prevrnula. Zamislite da se vozite ovim ulicama kao ja po cijeli dan. Imam ośećaj da tu đe ste vi da je bila cijela Podgorica i to dva puta. Tu su śeđele sve vrste ljudi. Ovo vam je vozilo kao pokretni zoološki vrt s ljudima. Evo da vi nabrojim: direktori s Trga Vektre, cigani s Konika, narkomani iz Dajbabske gore, alkoholičari i kurve s periferije, gospoda iz države, žene, đeca, radnici, pošteni, nepošteni, zli, dobri, majke, babe, očevi, đedovi, ćelavi, bradati, razvedeni, srećni, trudni, uspješni, tužni, plačljivi, umjetnici, nasmijani, stranci, bezbrižni, gadni, lijepi, ružni, bolesni, zdravi, crni, bijeli, žuti, kafeni, kakvi oj! No, možda čojek ne može da bira. Sve je, kako se veli, u Božjim rukama je li? Ođe sam, prije trideset godina išao u školu. Ali samo pet razreda. Nakon petog sam izbačen iz nastave, jer sam ponavljao tri puta. Tada je to bilo tako. Ova škola je kao što vidite, pet kilometara udaljena od Farmaka. Iša’ sam svaki dan pješke do tamo i nazad. To ti je deset kilometara. Tada nije bilo ni autobusa od Farmaka, a moji nijesu imali kola. Ču, moji?! Hm. Kad bi’ stiga’ doma gladan i žedan i pokisa’, pita’ bi’ maćehu što ima da se jede majko, ona bi mi rekla „imaš tamo ta govna u frižideru!” Pa kakva to žena može da kaže tako nešto đetetu od deset godina?! Pih, govno jedno! (Nakon ove priče slušalac bi već morao sažalijevati, no… Tu istu školu završio je i Viktor kao lučonoša. Baš je u blizini toga kvarta kupio sebi stan od novca koji su mu poklonili roditelji da se osamostali i krene svoj posao. Stan je opremio u salonima namještaja koji su izgrađeni u naselju Farmaci na rubu grada. Čekao je novu stipendiju za odlazak na studije. Sve je bilo potaman u Viktorovome životu, osim za njegove godine loše probave i Tamare koja je počela da mu dosađuje s prevelikom ljubomorom.)

U to stigoše pred novoizgrađenu višespratnicu u naselju Gorica C. Viktor potpisa račun za vožnju koji je plaćala njegova firma, uze torbu, istrča iz taksija ne rekavši ni doviđenja. Pripovjedač bi mogao da prati svog junaka do njegovog stana i wc-a, ali to je granica koju ne želi preći.

Taksista ugasi radio. Prestade muzika. Prestadoše misli. Kiša poče da rominja po pustoj ulici i po autu u kojem je taksista sjedio sam. Nestade rojeva pčela i zujanje grada. Podgorica utihnu skroz kao da je kraj filma. Plavi sat se polako završavao. Granica između dana i noći se lagano brisala. Mrak je bivao sve gušći. Mitar započe ispočetka svoju tihu, unutrašnju pjesmu, samo njemu poznatu i nikome nikad ispričanu.

Nekim pričama prosto nije suđeno. Rode se i sijaju u dušama ljudi zakopane duboko kao dijamant u zemljinoj kori.

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.