Ethem Mandić: Dosadni pisac

 

Ispričaću vam priču koja bi trebalo da bude zanimljiva od početka pa do kraja. Zapravo bi ta priča morala da bude iskrena do kraja. Bez ukrasa i bez laži.  Da li je moguće ispričati priču bez ukrasa? Čini mi se da čim krenem da pišem kao da papir osvaja sve što sam vidio, čitao, čuo, osjetio. Sve se pomiješa i te riječi koje ispadnu na kraju budu nešto sasvim drukčije od onoga što sam vidio ili zamislio. I onda se pitam jesam li ja nesposoban da budem realističan iako to tako strašno želim?

Ako bih počeo da pišem nekako više sistematski i planski možda bih uspio da napišem priču koja bi bila bliža mojim zamislima. A onda shvatam da ni to nema baš mnogo smisla i sreće. Pa krenem da pišem automatski i bez stajanja. Pročitam što sam napisao automatski i vidim da ni to nije način koji mi baš pomaže da dođem do suštine. Kako pisati pitanje je sad?

Jedne prilike krenuo sam da pišem priču o jednom paru. Žena se naljutila na muža. On, kako to obično biva u takvim odnosima, ne zna zašto se naljutila. Sve vrijeme priče ona je prema njemu hladna i ignoriše ga. Naravno, imao sam na umu i čitaoca i ono što se zove znanje pripovjedača. U toj priči pripovjedač je jedini koji zna zašto je ona ljuta, osim žene koja zna zašto je ljuta, ali to ne otkriva. Na taj način sam stvarao saspens između muževljeve agonije i neznanja i čitaočevih očekivanja i neznanja s jedne strane, i ženinog bijesa i čitaočeve simpatije prema mužu s druge. Nadam se da me pomno pratite.

Čitalac zna samo ono što može da pročita. Ništa izvan toga. To se zove nadmoć pripovjedne situacije. Međutim, pripovjedač ne može da zna da li će to da se svidi i čitaocu, a to se zove nadmoć onoga koji čita. I onda da bih bio na pola puta između želje da upravljam čitalačkim znanjem i straha od njegovog suda, ja ti fino usred priče, koristeći se romantičarskom ironijom, napisah da čitalac vidno iznerviran prekida priču, i zahtijeva od pripovjedača, u ovome slučaju pisca da mu ispriča o čemu se tu zapravo radi, jer već pet strana čita, a nema pojma o čemu. Pritom čita dosadnim stilom pisanu priču. Potpuno legitimno rekao bi moj drug postmodernista.

E tu nastade zaplet koji stvarno nijesam nikako očekivao. Autor, to jest pisac burno reaguje na te optužbe čitaoca, te ti nastade strašna svađa i graja između dvojice koja prerasta u tuču. Čitalac udari pisca u glavu i raskrvari mu nos, a pisac mu uzvraća udarcem cipele u međunožje. To bijaše jako nizak udarac i prljava borba jednog uglednog pisca. Bilo bi tu još batina, polomljenih zuba i krvi da se ne umiješa jedan fini kritičar. E taj ti je baš bio pravi kazuista. Inače, taj kritičar da je kako mogao biti književni lik bio bi poput Don Kihotove sinovice i proćerao bi ti sve te jadne pisce iz zemlje i popalio njihova štetna djela bez milosti, jer ja za tog kritičara kao i za Kihotovu sinovicu pjesnik neizlječiva i zarazna bolest.

Elem, svađu između pisca i čitaoca prekide kritičar. Veli da nema razloga za svađu jer priča jeste dobra u nekim elementima i da je dobro zamišljena, ali da postoje nedostaci u izgradnji likova i, dabome, stilu. Česte su promjene perspektive. Između muža i njihove čistačice postoji ljubavna veza za koju je saznala žena i o tome ćutala i mužu i čitaocima. Ovaj dio sa ljubavnicom, pripovjedač je naravno sakrio od svih, jer bi baš bila bruka za jednog pisca da se bavi takvim trivijalnostima u priči. Ljubavni trougao je previše klišeiran postupak za postizanje zanimljivog zapleta. I ko će ti tu sad naći rješenje. Najbolje je bilo na kraju što je pisac odustao od priče sa manjim povredama. Ja sam se naravno od sve te ujdurme kao jedan stari strukturalista ogradio.

Drugom prilikom htio sam da napišem roman o jednome čovjeku koji radi u pozorištu kao tehničar svjetla. Ali sam odmah odustao od te priče, jer sama pozicija lika nije davala puno izgleda na uspjeh priče. Uvijek imam puno zamisli, planova i teza.

Pa sam imao želju da napišem dramu o jednome  nasilniku koji je živio u Perastu s kraja XVII i početka XVIII vijeka. Ali sam i od toga odustao. Jer mi je težak onaj peraški govor kojim bi likovi morali da govore.

Napisao sam i jednu pjesmu o apsurdu i egzistenciji koju je objavio jedan lokalni časopis za književnost i kulturu. Mislim da tu pjesmu nije pročitao čak ni izdavač. Kod nas se slabo čita, a puno se piše. Posljedice tog stanja osjetićemo kada naše biblioteke ne budu imale više mjesta za knjige. To je manji problem. Veći problem je što je to u stvari vrti sve jedna te ista priča. Znao sam da i ovo vrijeme proizvodi obilje loše literature kao i svako drugo kada sam ugledao ostatke garnizonske biblioteke iz vremena socijalizma. Groblje knjiga koje niko nikad čitati neće.

Na kraju što god da napišem imam osjećaj da iz tih rečenica duva strašno ništavilo. Osjećam da iza svakog slova stoje praznine iz kojih stižu. Još teže mi je kad nešto uspijem da objavim, tek onda imam osjećaj da se to u praznine i vraća, odakle je došlo. Kao da je objava njegova konačna smrt. Kao da je knjiga groblje tih slova. Iz ničega smo se rodili, u ništa se vraćamo. To je čovjekovo prokletstvo.

Kad smo kod prokletstva, čitam ovih dana roman Juda od Amosa Oza. Amos je htio da napravi lik, karakter koji piše tezu od Judi, to jest o doživljaju Isusa kod Jevreja, a istovremeno je i pripadnik socijalističkog kružoka, te da na taj način spoji dvije suprotnosti u tom liku. Nisam stigao još do kraja knjige, ali čini mi se da je to vjerovatno, ali istovremeno i previše artificijelno. Osjećam izvještačenost toga postupka. Često imam taj osjećaj kada čitam savremene pisce. Ne znam da li je to zbog toga što sam i sam pisac, ili pokušavam to budem. Zapravo, mislim da niko nije pisac. To su ljudi koji su hroničari sopstvenog života. Pisca je izmislio čitalac. Ali ću tu temu preskočiti da ne bi opet došlo do svađe.

Pisci su oni koji ne znaju da pišu o sebi, a ni o drugima na valjan način pa im treba naziv za svoju profesiju kako bi uspjeli da se uklope što bolje u socijalno-društveni sistem ili zarade koji dinar. Oni koji znaju da pišu, to jest pišu „iskreno”, oni sebe možda nikad tako ne bi nazvali. Ili je to moj problem. To je problem iskrenosti. Ne znam.

No da se vratim. To ne ispričah. Imao sam dva smjera zamišljena za priču o mužu i ženi. Jedan je da je muževljeva žena srela pogled njegove ljubavnice, njihove čistačice. Ona ih je pogledala dok su pili kafu na taj način kako samo ljubomorna žena može da gleda. Tada je žena posumnjala da su čistačica i njen muž ljubavnici. I onda se njegova žena durila danima, dok on nije odlučio da je ostavi. Na kraju ja nijesam znao što bih napravio sa takvom situacijom. A drugi smjer je bio da se oni prepiru i svađaju, da ga ona ignoriše danima, i neće da mu kaže zbog čega je ljuta, a na kraju se ispostavi da se samo šalila sa njim, da je htjela igru, zabavu, malo žestine u njihovom životu, i naravno seks pomirenja koji bi fino začinio njihov dosadni seksualni život. I na kraju se smiju svojim budalastim reakcijama i srećni su. Ali sve to ipak nema nikakvoga smisla i previše je artificijelno i svakodnevno. Toga ima i u sapunicama već sasvim dovoljno.

Čudno je kako je čovjek kompleksno biće. I na koji način zna sebe da zavarava ne bi li sebi uljepšao život. Često toga nije svjestan. Često su takve radnje iracionalne. Sve to skupa činilo se kao igra o kojoj nije vrijedno pisati.

Upravo i to je moj problem. Ne znam. Ne znam. Nekad bih volio da sam Tomas Man, ili Borislav Pekić. Čini mi se kao da su oni znali o čemu je vrijedno pisati. Možda bi mit kao osnova stvaranja priče, njegova kontekstualizacija u savremeno doba bila nešto što bi moglo da bude vrijedno. Ili kao Džojs, ili Tolstoj koji su sa toliko upornosti deceniju i više stvarali svoje romane. Nije to samo stremljenje ka savršenstvu. Savršenstvo je nedostižno. Ima nešto više od toga. Pitam se da li bih uopšte bio „pisac” da sam pisao u njihovo vrijeme. Papir i olovka, ili pisaća mašina, a ne kompjuter. Ili možda bih bolji pisac. Ne znam. Možda je književnost umjetnost koja umire.

Izgleda doktore da ja ništa ne znam.

-Pa, eto to je dobar način da završimo današnju seansu. Bilo bi najbolje da opet vodiš onaj tvoj Dnevnik jednog mučenika. Imaš puno dilema. Najbolje je da ih staviš sve na papir. Razgovaraj sa drugim ljudima. Razgovaraj sa bliskim ljudima o stvarima koje te muče. Pogotovo kada posumnjaš u to što pišeš. Ostavi se pisanja nakratko. Napravi kreativnu pauzu. Čitaj neku knjigu. Izađi na pivo. Pokušaj da uživaš u malim stvarima. Ili najbolje bi bilo da otputuješ neđe đe nijesi bio. Zapisuj to što vidiš, što osjećaš, što jedeš, koga srijećeš. Upoznaj novu osobu. Neka ti ispriča svoju životnu priču. Zaustavi nekog beskućnika i daj mu koji cent da ti ispriča svoju priču, pa neka i laže. Ne bi bilo loše i neki dijalog da ubaciš u priče. Čitao sam tvoje priče. Moraš malo da popraviš dijaloge i da ubaciš više događaja. Napravi sebi život interesantnim da bi mogao o njemu i da pišeš. To bi bilo sve za danas. I ne zaboravi da pročitaš horoskop dnevni, neđeljni i mjesečni.

-Aha, da. Hvala Vam doktore. Vidimo se onda za neđelju dana opet. E, što bi čovjek bez starih prijatelja i poznanika.

-E da! Marija kao što si primijetio danas nije na poslu. Opet je nešto prehlađena. Ovo joj je već peti put ovoga mjeseca, a prima platu svaki mjesec uredno. Još samo da mi ode na trudničko i eto ti muke. A i ova zima nas je baš iznenadila sve. Nije Podgorica navikla na ovu zimu. Jutros sam i ja jedva stigao na posao. Zaledilo se gorivo u rezervoaru. Zamalo da ne mogu da dođem ni ja pa bi uzalud dolazio i čekao po ovoj ciči zimi. I ovo poskupljenje od šesnaest centi po litru. Razumiješ. Nije ni čudo, što su se svi tako uznemirili. Život je ionako dovoljno težak. Kao kada na magarca koji je ionako pretrpan stave još jedan džak. Magarac kad ga pretovariš samo stane. Ne mrda. E tako ćemo i mi. Hladnoća, led i snijeg! Evo baš čitam danas u novinama: Zima zaustavila vozove i autobuse. Na pumpama gužva prije poskupljenja, a i na granicama gužva zbog praznika. Preko 40 hiljada putnika prešlo granicu za Novu godinu. Ne možeš ni taksi dobit, a ima ih preko hiljadu u gradu. Zemlja je u saobraćajnom haosu. Generalno svuda je haos. Haos brate. Ne znam kako se opstaje. A ja još juče zvao vodovod, jer su od zime izgleda popucale cijevi pa ni vode u kući nemam. I taman da izađem iz kuće, kad eto ti njih. Pa su me i oni malo zadržali. Plaćam i kablovski internet i televiziju četrdeset i pet eura mjesečno. A ni on ne radi kako treba od ove zime. Od vjetra. Pa i njih čekam. Tri sam molbe pisao. Ne znam ni što će mi. Nego, znaš đeca vole da gledaju, pa hajd. Ja nemam kad ni da gledam. Nijesam gledao televiziju deset godina. Zapravo, ne trošim, pravo da kažem, na sebe ni deset eura od te crkavice što zaradim. Elem, možeš ti meni sad platiti odmah, jer ko zna kad će Marija opet doći na posao.

-Jeste, jeste. Slažem se. Težak je život ovih dana. Al kad nije bio, moj dobri doktore. Koliko sam ono dužan?

-Sto za prošle dvije seanse i pedeset sada, po onome popustu za stare drugove. I neću ti obračunavati PDV. No ovako samo platiš u kešu i to je to.

-Evo, evo sto eura. Nemam pedeset, ali ću donijet idući put i za ovu i za narednu seansu. Bolje da nijesam nikad ni bio pisac. Non stop si u problemima i samo o njima misliš da bi mogao da pišeš. A to skupo danas.

– U redu. Molim te nemoj da zaboraviš opet idući put. Uf, težak život. A i sad poslije tebe, da budem iskren, prijatelji smo i to,  a i ti si obrazovan čovjek i razumiješ stvari, imam jednu gospođu. Težina jedna koja je umislila većinu svojih problema. Razvod teškog braka, srednje godine znate, malo seksa, nezadovoljstvo, frustracije, dvije mačke, psa i migrena. Čisti stereotip. Sve standardno. Takvima bi trebalo naplaćivati trista. Život mi uzmu. Imam i ja godina. Počelo malo da slabi strpljenje i popuštam. Mogu da budem iskren s tobom znamo se sto godina. I sve teže dolazim na posao. A i ovaj kapitalistički način života nas često odvlači od onoga što je stvarno bitno u našim životima. Treba slaviti svakog dana što je čovjek živ i zdrav i bit radostan. To je najvažnije. I otići u penziju na vrijeme da se razumijemo.

-Potpuno si u pravu doktore. Počeo sam da pratim, kako ste mi i preporučili, stranice na Facebooku i Instagramu, koje postavljaju citate o pozitivnom stilu života. Često postavljaju citate od Rumija, Konfučija, Andrića, Selimovića. Snimci prirode, životinja. Ljudi koji su se izborili sa teškim bolestima. Ljudi koji sa jednom nogom idu na Olimpijade. Zaista, divan je život. I one stranice o finim brzim receptima za hranu i kuvam povremeno da se opuštim kako ste mi savjetovali. Ali nešto nikad ne ispadne onako dobro kao na snimku.

-Zbilja, jeste li počeo da radiš one vježbe pravilnoga disanja i jogu?

-Pa, jesam. Nešto sam bio počeo da idem na jogu, ali nikako ne mogu da napredujem. Kaže trenerica da sam ukrućen previše. I da previše mislim. Možda je tačno.

-Pa jeste, jeste. Tačno je, tačno. To ti je sve od pisanja. Puno śediš za računarom. Družiš li se sa drugim piscima? Pričaš li sa njima?

-Pa i ne baš. Sretnem ponekad neke od njih po gradu, ali su mi gadni. Sve sami diletanti. Pišu nekakve gluposti bez smisla. Nema doktore. Kad nas je bio Njegoš, i nijedan poslije njega. Možda Lalić, ali i on je imao masu loših momenata.

-Pa ima li bar neki sa kojim se družiš?

-Ima jedan. On je dobar kukavac, ali je baš loš pisac i dosadan je čovjek. Skoro je izdao roman, ali je pun trivijalnosti i loše napisan. Sa njim ponekad pričam o tim stvarima, ali on slabo kapira i nema nikad ništa zanimljivo da kaže.

Čuje se zvono. U sobu za pacijente ulazi Marija pocupkujući svojim visokim štiklama. Marija je zgodna, mlada i ne previše pametna đevojka u punim dva­desetim. Izgleda veselo, svježe i naspavano. Priča takozvanim „podgoričkim na­gl­askom” koji je urbana nazalna verzija sta­roga podgoričkoga govora sa naglaskom van prvoga sloga, izmiješanog sa standardnim akcentom  i puno novih engleskih riječi. Ona je u svakome smislu riječi „tipična Podgoričanka.”     

– Dobar daaaan doktore. Novi pacijent je tu. Čeeeka.

-Ooo, Marija. Pa otkud ti? Zar nisi kući?

-Pa, bilaaa sam, doktore. Došla sam kako ste mi rekli u jedanaaajeeees’ i petnaaaaajees’.

-Aaaa. A došla si. Pa da, viđi mene. Pa koliko je sad sati? U, već je 11 i 30.

-Da, pa Vi ste se malo zapričali i nijesam htjela da Vas prekidam. Ali sam došla tačno kad ste mi rekli da dođem u 11 i 15, da ne bih srela onog dosadnog pisca koji uvijek kasni s plaćanjem. Aha, da. Pa ja sam mislila da je unutra neko drugi, da je on već pošao. Ha, ha. Eto. Dobar dan, kako ste? He, he. Dosadni. To se mi tako zezamo, ha, ha, ha… Oprostite. Pa da. He, he, he, doktore, odoh ja da uvedem onu razvedenu.

-Danas si našla da dođeš na vrijeme, budalo.

Marija izađe iz sobe hodajući unazad polako i povijena u struku, smiješeći se kiśelo. U sobi je za njom ostala veoma neprijatna tišina i težak miris cvjetnog parfema. Dosadni pisac i stari doktor gledali su jedan drugoga netremice i neprijateljski, zaleđeni kao da su pauzirana scena iz filma.    

Podijeli

Komentari su suspendovani.