Prijevod: Petar Božović

1955

 

Novi crveni tanderberd kabriolet je već više puta prošao pored kuće. Ovoga puta je prilično usporio i zaustavio se kraj ivičnjaka. Iz njega, sa strane bliže kući, izađe stariji gospodin obučen poput baptističkog đakona, a sa vozačeve strane izađe mladić od oko šesnaest godina. Oboje su bili bijelci, i pitala sam se šta li za ime Boga rade u ovom kraju.

„Pa,“ rekoh Džej Tiju, „obuci košulju, i daj da sklonim ove čaše sa stola.“

Na TV-u smo gledali utakmicu. Tačnije, ja je nisam gledala već sam sanjarila sa stopalima u Džej Tijevom krilu.

Brzim korakom su se poput prodavaca približavali kući, a onda su pozvonili. Džej Ti nije želio da obuče košulju pa je ušao u sobu gdje se nalazi drugi televizor. Utišah onaj u dnevnoj misleći da ću se brzo otarasiti ove dvojice i da će se Džej Ti vratiti u sobu.

„Da li ste Vi Grejsi Mej Stil?“ upitao je starac kad otvorih glavna i stavih ruku na bravu zaslonskih vrata.

„Da, i neću ništa da kupim,“ odgovorih.

„Zašto mislite da mi nešto prodajemo?“ upita on na topli južnjančki način od kojeg se prosto naježim.

Nekoliko trenutaka kasnije, bili su u kući, i prva stvar koju je mladić uradio je bila da malo pojača TV. Bio je visok oko metar i osamdeset, ženskih crta lica, osunčanog tena i senzualnih usana. Kosa mu je bila crna i kovrdžava i izgledao je poput meleza iz Luizijane.

„Htio bih da popričamo u vezi sa jednom od Vaših pjesama,“ reče đakon. On je imao nekih šezdesetak godina, sijedu kosu i bradu, bijelu svilenu košulju, crno laneno odijelo, kao i crnu kravatu i cipele. Oči su mu bile sive, a pogled hladan i zamagljen.

„Jednom od mojih pjesama?“

„Trejnoru se jako sviđaju Vaše pjesme, zar ne Trejnore?“ gurnuo ga je laktom, na šta je Trejnor trepnuo i progovorio nešto tako tiho da nisam razumjela šta.

„Dječak je na selu naučio da igra i pleše uz Vaše pjesme. Praktično je uz Vas ispekao zanat.“

Trejnor me pogleda grickajući nokat palca.

Nasmijah se.

Bilo kako bilo, oni odoše nakon što smo se dogovorili da mogu da snime jednu od mojih pjesama. Đakon mi je napisao ček od petsto dolara, dječak je uz nejasan zvuk ispratio ovu transakciju, a ja sam se, dok sam ušla kod Džej Tija, ismijala samoj sebi.

Tek što sam se ušuškala kraj njega, opet se začulo zvono.

„Da nije zaboravio šešir?“ upita Džej Ti.

„Nadam se da nije,“ rekoh. Đakon je stajao tamo ispred vrata i opet mi pažnju privuče njegov zamagljeni pogled. Pitam se da li su mu oči bile toliko crvene zbog znoja. Presjekla me je pomisao na to da se iza tih sivo-crvenih očiju krije neko o kome ne želim išta da saznam.

„Zaboravih jednu stvarčicu,“ ljubazno reče. „Zaboravio sam da Vam kažem da bismo Trejnor i ja željeli da kupimo sve ploče koje ste napravili za onu pjesmu. Kao što vidite, stvarno nam se mnogo sviđa.“

Pa, voljeli je ili ne, nisam toliko glupa da im to dozvolim a da im papreno ne naplatim. Tako da im rekoh: „Znate, to će vas koštati.“ U stvari, ta pjesma se nikada nije dobro prodavala, tako da mi je bilo drago što će oni kupiti sve ploče. Međutim, nije mi se dopala pomisao na to da samo oni slušaju moju pjesmu i niko drugi.

Bilo kako bilo, prije nego li je dao ikakvu ponudu, đakon mi je sam ukazao dokle bih ja dogurala. „Zar Vam nisam dao petsto dolara?“ upitao je. „Koji bijelac, a crnce da i ne spominjemo, bi Vam dao više? Kao prvo, ako budemo kupili sve ploče te pjesme, Vi dobijate honorar. A recite mi, za koliko ste isprva prodavali tu pjesmu? Pedeset dolara?“

„Stotinu,“ rekoh.

„I još uvijek nema honorara za nju, zar ne?“

„Tako je.“

„Pa, kada mi budemo kupili sve te ploče, dobićete svoj honorar. To će u radnjama rasplamsati zanimanje za Vaše ploče i svi će primijetiti Grejsi Mej Stil. To će pogurati prodaju i Vaših drugih ploča koje su u prodaji i bez sumnje ćete postati veliko ime među umjetnicima koji su crnci, a koji snimaju ploče. Stoga, možemo Vam ponuditi još petsto dolara za dozvolu da sve ovo uradimo za Vas. A onda će Vam, tako mi Boga, upasti sjekira u med. Moći ćete da pođete u kupovinu i da kupite odjeću dostojnu jedne zvijezde sa puno šljokica i nabora od crvenog satena.“

Kada sam uvidjela da od njega mogu izvući još novca, otključala sam zaslonska vrata. Dok mi je prilazio, širom sam ih otvorila. Izvadio je još jedan ček koji sam potpisala.

Požurio je do kola i uvukao se pored Trejnora čija je glava bila naslonjena na sjedište nakon čega su iščezli okrenuvši se polukružno ispred kuće.

Džej Ti je navlačio svoju košulju kada sam ušla u spavaću sobu. „Jenkiji su pobijedili Oriolide 10:6,“ rekao je. „Idem do Paskalovog jezera na pecanje. Hoćeš sa mnom?“

Dok sam oblačila pantalone, Džej Ti je držao dva čeka.

„Stvarno sam ponosan na ženu koja može da zaradi novac, a da ne napušta kuću,“ rekao je, na šta sam ja odgovorila uzdahom. Upoznali smo se u periodu kada sam često mijenjala prčvare u kojima sam pjevala i kada sam, ukoliko sam imala sreće, zarađivala deset dolara za noć, a nekada se dešavalo da kući ne donesem ništa osim sebe živu i zdravu. Džej Ti je volio to vrijeme. Dopadalo mu se što sam bila tako poletna i plahovita, i što sam stalno bila u pokretu od jednog grada do drugoga. Neodoljiv mu je bio moj način pjevanja koji je prljave farmere dovodio do suza, a zbog kojeg su žene dobacivale: „Dušo, ućuti!“ Ali, takvi su muškarci. Dopada im se svaki stil samo kada ih na to navikneš.

1956

 

 Unučica me je jedne večeri pozvala i rekla mi: „Bakice, bakice, na televiziji je jedan bijelac koji pjeva jednu od tvojih pjesama. Prebaci na peti kanal.“

Gospode Bože, pa to je bio Trejnor! I dalje je imao pospan izraz lica, ali su mu kukovi i noge bile nevaljalo budne. Čak i nije tako loše pjevao, ali publika nije kreštala i urlala samo zbog pjesme, već i zbog nevaljalih malih pokreta od struka na dolje.

„Dragi Bože,“ rekoh slušajući ga. Da sam zatvorila oči, pomislila bih da slušam sebe. Pratio je svako skretanje, sporedne ulice, avenije, crvena svjetla i pružne prelaze mog glasa, a od svega toga sam se prosto bila naježila.

Gdje god da sam pošla, čula bih Trejnora kako izvodi moju pjesmu i vidjela djevojčice koje su je prosto gutale. Nikada nisam vidjela toliko repića ispred sebe koji uživaju u pjesmi. Bile su jako ponosne na ovog genija.

Tokom cijele te godine sam pokušavala da izgubim koji kilogram, međutim, to, visoki krvni pritisak i šećer su me držali prilično zaposlenom. Trejnor je od moje pjesme napravio pravi hit, a još uvijek sam na računu u banci imala sedamsto od hiljadu dolara koje sam bila zaradila. Još je samo bilo preostalo da smršam pa da život bude pravo uživanje.

1957

 

 Prošle godine sam izgubila oko pet kilograma. To mi je bio poklon za Božić. Upravo kada smo Džej Ti, ja, djeca i njihovi prijatelji i brojni unučići završili sa večerom, tokom koje sam nadoknadila oko četiri i po izgubljena kilograma, na vratima se pojavio niko drugi do Trejnor.

„Bakice, bakice! To je onaj bijelac što pjeva _________ _________ _________.“ Djeca je više nisu zvale mojom pjesmom. Niko je više nije tako zvao. Čudno je kako je do toga došlo. Tačno je da su Trejnor i đakon kupili sve moje ploče, međutim na svoju ploču je stavio natpis Autor: Grejsi Mej Stil. Ali to je bilo samo još jedno ime na etiketi poput Proizvedeno od: Apex Records-a.

Kada je nastupao, oblačio bi se onako kako bi mu đakon sugerisao. Međutim, sada je izgledao pristojno.

„Srećan Božić,“ reče.

„I tebi, sinko.“

Ne znam zašto sam ga tako nazvala. Pa, na neki način, svi su oni naši sinovi. Samo treba da budu mlađi od nas. Ali, sa druge strane, činilo se da Trejnor vidno stari prolaskom svakog minuta.

„Izgledaš umorno,“ rekoh.

„Uđi i osvježi se čašom pića.“

Džej Ti nikada u svom životu nije uspio da se pristojno ophodi prema nekom bijelcu, osim prema svom poslodavcu. Međutim, Trejnoru je nasuo čašu burbona i vode, a onda je pokupio djecu, unučad, prijatelje i koga sve ne, i sa njima pošao u sobu. Nakon nekog vremena, na radiju se začuo Trejnorov glas i pjesma. Bio je to baš onakav božićni poklon kakav bi se dopao mojoj djeci.

Ortački pogledah Trejnora. Bio je užasnut što čuje tu pjesmu. Pognute glave, držao je čašu sa laktovima naslonjenim na koljena.

„Mislim da sam već milion puta ove godine otpjevao tu pjesmu,“ reče. „Pjevao sam je u Grand Ol Opriju , u emisiji Eda Salivana, kod Majka Daglasa, na Koton Radio emisija (prim. prev.) Boulu Orandž Boulu. Pjevao sam je na festivalima i sajmovima. Pjevao sam je preko okeana, u Rimu, u Italiji, a jednom čak i duboko u okeanu, u podmornici. Pjevao sam je, i pjevao, i dnevno zaradim četrdeset hiljada dolara, i znate li šta? Blage veze nemam šta ta pjesma uopšte znači.“

„Kako to misliš da ne znaš šta znači? Znači upravo ono što i kaže.“

U tom trenutku sam samo razmišljala o tome da ova budaletina dnevno zarađuje četrdeset hiljada dolara zahvaljujući mojoj pjesmi, a da sada hoće da pokuša da mi mučke uzme mojih hiljadu.

„To je samo pjesma,“ rekoh sa rezervom. „Kada se družiš i izmotavaš sa velikim brojem muškaraca, onda ih pjevaš puno,“ slegnuh ramenima.

„O, pa dobro,“ rekao je razvedrivši izraz lica. „Samo sam svratio da Vam kažem da mislim da ste sjajna pjevačica.“

Nije pocrvenio kada je to izgovorio. Samo je to izbacio iz sebe.

„I ja sam Vama kupio jedan mali božićni poklon. Ova kutijica je za Vas, samo Vas molim da je ne otvorite dok ne pođem. Onda izađite sa njom na ulicu i pođite do one bandere ispred zelene kuće. Tamo otvorite kutiju i vidijećete… Pa, bolje da Vam ne pričam. Vidjećete sami šta je u njoj.“

Držeći kutiju pitala sam se šta li je, za ime Boga, spopalo ovog momka. Kada sam provirila kroz prozor, vidjela sam još jednog bijelca kako ulazi u auto, a onda još jedna kola puna bijelaca koja su pošla za njima. Bio je to prizor koji je podsjećao na kakvu pogrebnu povorku. Kolona tih dugačkih crnih kola podsjećala je na pogrebnu povorku.

„Bakice! Bakice! Šta je to?“ jedno od mojih unučića je dotrčalo do mene i počelo da vuče kutiju. Bila je umotana u sukpocjeni ukrasni papir veselih boja kojeg je šteta bilo baciti.

Džej Ti i ostali su pošli za mnom niz ulicu sve do bandere ispred zelene kuće. Tamo je bio samo nečiji bijeli kadilak sa zlatnim linijama. Bio je nov i veoma je privlačio pažnju. Toliko smo se bili zagledali u njega da sam gotovo zaboravila na kutijicu u svojim rukama. Dok su se ostali bez daha divili autu, pažljivo sam skinula papir i traku, presavila ih i stavila u svoj džep. U kutiji se nalazio par ključeva od čistog zlata.

Njišući ključevima ispred svih, otključala sam auto, pozvala Džej Tija da uskoči na drugu stranu i niko nas nije vidio dva puna dana.

1960

 

Momče je do sada bilo prilično slavno. Imao je tek nešto više od dvadeset godina, a već su ga zvali carem rokenrola.

A onda je došlo do regrutacije.

„Pa,“ reče Džej Ti, „tako se završi sva ova priča sa našim carem rokenrola.“

Međutim, žene su se lijepile za njega kao pčele za med čak i u vojsci. Vidjeli smo to na vijestima.

Draga Grejsi Mej (pisao je iz Njemačke)

 

Kako ste? Nadam se da ste dobro, kao i ja. Počeo sam da se prilično debljam prije nego što sam pristupio vojsci i sve sam bio nervozniji zbog snimanja svih onih glupih spotova. Ali sada vježbam, hranim se ispravno i dosta se odmaram. Osjećam se trezvenije nego ikada u proteklih deset godina.

Pitam se, da li još uvijek pišete pjesme?

 

Srdačno,

Trejnor

 

Uzvratila sam na pismo:

Dragi sinko,

 

Svi smo dobro, hvala Bogu, i nadam se da će ovo pismo i tebe da zatekne u istom stanju. Džej Ti i ja provodimo dosta vremena van kuće vozeći nova kola što si nam poklonio, što, kao što i sam znaš, zaista nije bilo potrebno. Zaista ti puno hvala i na bundi i na pećnici koja se sama čisti. Ali, ako mi budeš poslao još njemačke hrane, moraću otvoriti prodavnicu u komšiluku da bih se mogla otarasiti svih zaliha. Zaista imamo svega, i više nego što nam je potrebno.Gospod nam se stvarno smilovao i utolio sve naše želje.

Drago mi je da čujem da si dobro i da uspijevaš da se dovoljno odmoriš. Ništa ne pomaže kao vježbanje da bi se u tome potpuno uživalo. Džej Ti i ja radimo po malo svakog dana u bašti pa ne idemo na pecanje.

Pa, veliki pozdrav vojniče!

 

Srdačno,

Grejsi Mej

 

On je napisao:

Draga Grejsi Mej,

 

Nadam se da se Vama i Džej Tiju dopao automatski električni orač kojeg sam vam poslao iz jedne od radnji kod kuće. Prelistao sam mnoštvo kataloga da bih ga pronašao jer sam želio nešto što bi i žena mogla da koristi.

Razmišljao sam o tome da i ja napišem koju pjesmu, ali kad god bih je završio, činilo mi se da ne predstavlja nešto što sam ja proživio. Moj agent mi neprestano šalje pjesme drugih ljudi koje samo imaju zvuk novca. Teško da mogu da otpjevam koju a da mi se ne smuči.

Svima se još uvijek dopada Vaša pjesma. Stalno me pitaju šta ona znači. Zaista je tako. Oni, zapravo, žele da znaju isto što i ja. Kada ste je napisali?

 

Srdačno,

Trejnor

 

 

1968

 

Nisam ga vidjela cijelih sedam godina. Ne, zapravo osam godina. Do našeg ponovnog susreta, već je dosta ljudi bilo pomrlo. Malkom Iks, King, predsjednik i njegov brat, pa čak i Džej Ti. Džej Ti je umro od prehlade. Govorio je da se uselila u njegovu glavu poput kakve kocke leda i ništa je nije moglo pomjeriti sve dok se jednog dana nije izvukao iz kreveta i zbog toga umro.

Njegov dobar prijatelj Horacije mi je pomogao oko sahrane, a onda smo, oko godinu dana kasnije, Horacije i ja počeli zajedno da živimo. Jedne ljetnje večeri smo sjedjeli na ljuljašci na trijemu ispred kuće. Bio je sumrak kada sam vidjela čitav red svjetala koja se približavaju i zaustavljaju.

„Gospode Bože,“ uzviknu Horacije. Imao je privlačan glas poput Rej Čarlsa. „Pogledaj ti to!“ Mislio je na dugu kolonu svjetlucavih kola i bijelce u bijelim ljetnjim odijelima koji izlaze sa strane vozača i staju mirno. Da su imali krila, bili bi poput anđela, a da su imali kapuljače, bili bi poput članova Klana.

Trejnor se uz geganje približi kući.

I odjednom se sjetih na koga je mene podsjećao. Na Arapina poput onih iz knjiga. Debeo, mek, i potpuno rasterećen brige u vezi sa kilažom. Koga bi uopšte i bilo briga za to pored toliko novca. Trejnor je takođe bio i obučen poput likova iz priča. Kunem se da je na sebi imao barem deset lančića, barem po jedan prsten na svakom prstu, i nekakve svjetlucave kopče na cipelama koje su se presijavale dok je koračao.

„Grejsi Mej,“ reče dok se približavao da me zagrli.

„Zdravo Džej Ti,“ obrati se Horaciju. Objasnila sam mu da je Džej Ti umro, a da je ovo Horacije.

„Horacije,“ reče ljubazno ali zbunjeno, njišući se na petama, „Horacije.“

Horaciju je to bilo dovoljno da uđe u kuću i više ne izlazi.

„Izgleda da smo ti i ja nabacili koji kilogram,“ rekoh.

 Nasmijao se. Bio je to prvi put u životu da ga vidim da se smije. Usudila bih se reći da je ostavljao isti čudan utisak kao i kada ćuti.

Zasigurno se udebljao, ali još uvijek je bio vitak u poređenju sa mnom. Nikada više neću imati sto trideset kilograma, i ko ih šiša. Jednog dana sam razmišljala o tome i došla do zaključka da, osim što kažu da to nije zdravo, meni kilaža nikada nije predstavljala problem. Muškarci su me uvijek voljeli. Djeca se nikada nisu žalila. Štaviše, i ona su debela. A ova težina me čini jedinstvenom. Lako sam prepoznatljiva, čak i kada me izdaleka vidite da se približavam.

„Grejsi Mej,“ reče, „ došao sam da Vas lično pozovem na večeru koja će biti sjutra veče u mojoj kući.“ Nasmijao se. Ne bih znala opisati kako je to zvučalo. „Vidite li one ljude tamo?“ upitao me je. „Dosadilo mi je više da jedem sa njima. Sa njima prosto nemam o čemu da pričam. Zato toliko jedem. Ali, ako sjutra veče dođete na večeru, možemo pričati o dobrim starim vremenima. Možete mi pričati i o farmi koju sam Vam kupio.“

„Prodala sam je,“ rekoh.

„Stvarno?“

„Da,“ rekoh, „stvarno. Samo zato što sam rekla da volim da vježbam radeći u bašti, nije značilo da želim petsto rala zemlje. U svakom slučaju, sada sam gradska cura. Tačno je da sam odrasla na selu. Bila sam siromašna kao crkveni miš, ali sada je to sve prošlost.“

„Pa,“ rekao je, „nisam želio da Vas uvrijedim.“

Nekoliko minuta smo sjedjeli slušajući cvrčke.

Zatim je upitao: „Onu pjesmu ste napisali dok ste još uvijek bili na farmi, zar ne? Ili je to bilo odmah nakon što ste pošli?“

„Jesi li bio unajmio nekoga da me špijunira?“ upitah.

„Vi i Besi Smit ste se jednom posvađale zbog te pjesme, zar ne?“ rekao je.

„Ti si me stvarno špijunirao!“

„Ali ne znam koji je konkretni razlog bio za svađu,“ rekao je. „Isto kao što ne znam šta se desilo sa Vašim drugim mužem. Vaš prvi muž je umro na električnoj stolici u Teksasu. Jeste li to znali? Treći Vas je pretukao, ukrao sve Vaše haljine za nastupe, kola i pobjegao sa horistkinjom u Taskidži.“ Nasmijao se. „Još uvijek je tamo.“

Kiptila sam, ali sam uspjela da se suzdržim. Trejnor je pričao sneno. Bio je mrak, ali sam mogla vidjeti da mu se pogled gubi. Osjećala sam se kao da ne razgovaram sa osobom.

„Vi ste odustali od vjenčanja i izgledate srećni zbog toga.“ Opet se nasmijao. „Ja sam se oženio, ali nije ispalo onako kako je trebalo da bude. Nikada nisam mogao da unesem ni malo sebe, ni malo svog života u taj bark. Ni da unesem, ni da dobijem. Bilo je to kao da pjevam nečiju tuđu pjesmu. Oponašao sam svaki korak koji je trebalo napraviti, ali sam nikada nisam uspio da dokučim šta brak zapravo znači.“

„Kupio sam joj dijamantski prsten koji je bio velik kao Vaša šaka. Kupovao sam joj odjeću. Izgradio sam joj vilu. Ali od samog početka nije željela da tamo budu i momci. Govorila je da su napunili prizemlje dimom od cigareta. Ali, dođavola, bilo je pet spratova!“

„Nema potrebe da tuguješ,“ rekoh. „Zaista nema potrebe. Ima još riba u moru.“

On se trgnuo. „To djelimično poruka i Vaša pjesma, zar ne? Nema razloga za tugu. U kakvoj god da smo situaciji, život ima da ponudi još mnogo toga.“

„Kada sam napisala tu pjesmu, nisam vjerovala u to,“ rekoh. „Prosto sam blefirala tada. Tajna je u tome da živiš dovoljno dugo da upotrijebiš svoje blefiranje. Kad bih danas pjevala tu pjesmu, iscijepala bih je. Živjela sam dovoljno dugo da bih znala da je istinita. Njene riječi bi me mogle podržati.“

„Nisam živio toliko dugo,“ on reče.

„Izgleda da si na dobrom putu da to postigneš,“ rekoh. Ne znam zašto, ali izgleda da mu je trebalo ohrabrenje. Ne znam, ali čini mi se da kad god pričam sa bogatim bijelcima, završim tješeći ih. Ali, nek ide k vragu, do sada sam se već vezala za ovog momka. Međutim, nema tih para za koje bih pristala da prespavam u njegovoj kući. Sigurno da nema ničeg goreg od toga da ste poznati širom svijeta zbog nečega što čak i ne razumijete. To sam pokušala i da objasnim Besi. I ona je željela da preuzme tu istu pjesmuDržeći ruke na kukovima rekla mi je da me je negdje u prolazu čula dok sam je vježbala i dodala: „Grejsi Mej, večeras ću otpjevati tvoju pjesmu. Dopada mi se.“

„Tvoje usne su previše napućene da bi pjevala,“ rekoh. Bila je bezobrazna, a ja odlučna i uspjela sam da je nasamarim.

„Zar nisi dovoljno poznata sa svojim pjesmama?“ upitah. „Okani se moje.“ Kasnije mi je bila zahvalna. Međutim, do tada je u svijetu postala poznata kao gospođica Besi Smit, a ja sam i dalje bila gospođica Grejsi Mej, potpuni anonimus iz Notasulge.

Sljedećeg dana je čitav konvoj limuzina došao po mene. Pet automobila i dvanaest tjelohranitelja. Horacije je baš to jutro odabrao da počne sa krečenjem kuhinje.

„Budalo, nemoj da krečiš kuhinju,“ rekoh. „Jedini razlog zbog kojeg će mi onaj tupan pokazati vilu je da me upozna sa našim novim domom.“

„Šta ćeš da uradiš sa njom?“ upitao je stojeći u košulji i miješajući kreč.

„Možda ću je prodati. Ili ću je dati djeci. A možda je i budem koristila da u njoj provodim vikend. Nije bitno šta ću da uradim sa njom. Kao da je njega to briga.“

Horacije je samo stajao odmahujući glavom. „Bogme, stara moja, izgledaš lijepo,“ reče. „Probudi me kad se vrneš.“

„Budalo jedna!“ rekoh dok sam namještala svoju periku ispred ogledala.

Kuća mu je bila nešto zaista posebno. Prvo treba stići do planine, a onda se dugo vozi putem koji je oivičen magnolijama. Pitala sam se da li magnolije uopšte rastu na planini. Onda prođete kraj jezera i bara, jelena, a naiđete i na koju ovcu. Pretpostavljam da bi oni trebalo da predstavljaju Englesku i Vels, ili nešto evropsko. I tako, sve vrijeme samo nailazite na neke stvari. I sve je lijepo. Ali moj vozač ne obraća pažnju ni na šta drugo osim na put. Budala! A onda, nakon sve te vožnje, konačno naiđete na naselje. Tamo, takođe, ima magnolija, no ove ne izgledaju baš najsjajnije. Na ovoj visini je hladnije i mislim da će tu teško moći da opstanu. Tada ugledah građevinu koja bi se, da ima ime, mogla nazvati Hotel Tara. Imala je stubove, stepenice, lustere i stolice za ljuljanje. Šta, stolice za ljuljanje? Kako god. Ugledah i njega na stepenicama. Nosio je tamnozeleni sako kao što to rade ljudi na TV-u u kasnim večernjim programima, i sa tom kućerinom koja se uzdizala iza njega, ličio je pomalo na debelog drakulu. Kraj njega je stajalo malo otjelovljenje ljubaznosti koje je on predstavio kao svoju suprugu.

Bio je nervozan kada nas je predstavio jednu drugoj, i rekao joj je: „Ovo je Grejsi Mej Stil, kroz koju hoću da i mene bolje upoznaš. Zapravo…“ na šta ga ona prostrijeli pogledom.

„Izvolite, Grejsi Mej, uđite,“ reče ona, a onda joj se izgubio svaki trag.

Pokušavao je da smisli nešto o čemu bi pričao, a onda je odlučio da me otprati do kuhinje. Ušli smo u kuću i prošli kroz salon, trpezariju, veću salu za ručavanje, hodnik za poslugu i konačno stigli do kuhinje. Prva stvar koju sam primijetila je da ukupno ima pet štednjaka. Želio je da mi pokaže jedan od njih.

„Sačekaj malo,“ rekoh. „Meni kuhinje ništa ne znače. Bolje da izađemo na trijem ispred kuće i sjednemo tamo.“

Tako smo se vratili nazad, sjeli u stolice za ljuljanje i ljuljali se sve do večere.

„Grejsi Mej,“ reče sjedeći na drugom kraju stola i uzimajući parče piletine od služavke koja je stajala kraj njega, „imam jedno malo iznenađenje za Vas.“

„Radi se o kući, zar ne?“ upitah uzimajući iznutrice.

„Postaćete razmaženi,“ reče. To je izgovorio na smiješan način. Promrmljao ga je. Zvučalo je kao da mu je jezik predebeo za usta. Brzo je pojeo piletinu i prešao na iznutrice i svinjski kotlet. A meni kaže da sam razmažena, pomislih.

„Već imam kuću. Horacije baš sada kreči kuhinju. Ja sam kupila tu kuću. Mojoj djeci je lijepo u toj kući.“

„Ali ova što sam Vam je kupio je poput moje. Samo je nešto manja.“

„Ali meni nije potrebna kuća. Uostalom, ko bi je čistio?“

Bio je iznenađen.

„Pa stvarno,“ pomislih, „neki ljudi se jako sporo kreću.“

„Toga se nisam sjetio. Ali, kako god, naći ću Vam nekog da živi sa Vama.“

„Ne želim da drugi žive sa mnom. To mi stvara nervozu.“

„Ne želite? Stvarno Vas to nervira?“

„Ne želim da se probudim i vidim ljude koje i ne poznajem.“

Samo je sjedio za stolom i zurio u mene. „Nešto od tog osjećanja ste pretočili i u pjesmu, zar ne? Ne riječi, već osjećanje. Ne želim da se probudim i vidim ljude koje i ne poznajem. Ali, ja dnevno vidim barem dvadeset ljudi koje ne poznajem, uključujući i svoju suprugu.“

„Ali, ne bih se bunila da se budim uz ovakvu hranu,“ rekoh. Momak je pronašao pravog majstora za pravljenje kukuruznog hljeba.

Pažljivo me je gledao, a onda se na tren nasmijao.

„Oni hoće ono što ti imaš, ali neće tebe. Hoće ono što imam ja, ali to nije moje. Zbog toga toliko žude za mnom dok pjevam. Zato što dobijaju predukus, ali ne i zalogaj. Oni su poput čopora pasa koji pokušavaju da halapljivo gutaju miris.“

„Govoriš o svojim obožavaocima?“

„Tako je. Tako je.“

„Ne brini za njih,“ rekoh. „Oni nemaju pojma o životu. Sumnjam da ima i jedne iskrene duše u toj gomili.“

„Upravo se o tome i radi. Prokletstvo! Upravo je to i poenta.“

Udario je šakom o sto koji je toliko čvrst da se nije ni zatresao.

„Treba nam iskrena publika! Šta će nam oni koji će nam odmah iza leđa svašta pričati.“

„Da,“ rekoh, „moja publika je u poređenju sa tvojom bila mala, ali je bila iskrena. Vrijedjelo bi života da pokušam da im otpjevam nečiju pjesmu o kojoj ništa ne znam.“

Mora da je ispod stola pritisnuo neko zvonce, tek se jedan od njegovih ulizica zombija pojavio.

„Zovni Džonija Karsona,“ reče.

„Telefonom?“ upita zombi.

„Nego šta nego telefonom,“ reče Trejnor, „čime drugo? Nisi valjda mislio da ga dozoveš sa trijema? Mrdaj!“

Tako smo dvije sedmice kasnije bili gosti u programu Džonija Karsona.

Trejnor je bio sav utegnut. Izgledao je malo debelo, ali, sve u svemu, lijepo. Sve žene koje su odrasle uz njegovu i moju pjesmu su vrištale.

Trejnor reče: „Dama, koja je napisala moju prvu pjesmu je ovdje sa nama večeras, i pristala je da nam je otpjeva, baš kao što ju je pjevala i prije četrdeset pet godina. Dame i gospodo, pozdravite veliku Grejsi Mej Stil!“

Pa, pokušala sam da izgubim koji kilogram, ali pošto mi nije pošlo za rukom, naručila sam da mi sašiju veliku haljinu. Tako sam se nekako dogegala do Trejnora koji je pored mene izgledao tako sićušno da je bilo smiješno kada je pokušao da me zagrli, a publika je počela da se smije.

Vidjela sam da ga je to izbacilo iz takta, ali sam im ipak uputila osmjeh. Zamislite samo kako je to kada dvadeset godina vrištite, a ne znate zbog čega. Nemate pojma gdje je početak, a gdje kraj više nego li prasad.

„Nije bitno, sinko,“ rekoh. „Nemoj ni najmanje zbog toga da se brineš.“

Počela sam da pjevam. Divno sam zvučala. Uspješno izvođenje uopšte ne zavisi samo od lijepog glasa. On pomaže, ali kada, poput mene, uđete u Baptističku crkvu Hard Šel postane vam odmah jasno da je momak koji tamo pjeva odličan pjevač. Oni što kod kuće čekaju dobre programe, aranžmane i pisma su samo dobri glasovi koji su zarobljeni u nekom tijelu i ništa više od toga.

I tako sam pjevala svoju pjesmu, na svoj način. Dala sam sve od sebe i zaista uživala u svakoj sekundi. Kada sam završila, Trejnor je stojeći tapšao, i tapšao, i ozareno gledao prvo mene, a onda publiku kao da sam mu stvarno bila majka. Publika je aplaudirala dvije sekunde iz čiste učtivosti.

Trejnor je bio užasnut.

Prišao mi je i opet pokušao da me zagrli. Publika se opet nasmijala.

Džoni Karson nas je gledao kao neke čudake.

Trejnor je kiptio od bijesa. Trebalo je da pjeva neku ljubavnu baladu, ali umjesto toga je uzeo mikrofon, okrenuo se put mene i rekao: „Sada vidite da li je moja imitacija iole blizu Vašem izvođenju.“ Počeo je da pjeva istu pjesmu, mislim, našu pjesmu, gledajući svoju čudnu publiku. Otpjevao ju je isto kao i uvijek. Moj glas, boja, modulacija, sve. Međutim, zaboravio je nekoliko stihova. Čak i prije nego što je završio, otpočelo je glasno vrištanje.

Sjeo je kraj mene sav blijed.

„Ne sjekiraj se, sinko,“ rekoh tapšući ga po ruci. „I ne poznaješ ove ljude. Pokušaj da usrećiš one koje poznaješ.“

„Je li ta misao u pjesmi?“ upita.

„Možda,“ rekoh.

1977

 

Bila sam u kontaktu sa njim nekoliko godina, a onda je nastupio tajac. Svu pažnju sam bila posvetila nastojanjima da smanjim kilažu. Konačno sam se suočila sa činjenicom da je moje salo boljka koju nisam htjela da priznam, čak ni sebi, i da sam pokušavala da ga se otarasim još od rođenja. Ali, iskreno rečeno, kada zađete u godine ne prija vam uopšte. Postane naborano i mlitavo. Bljak. Tako da sam jednog dana rekla Horaciju: „Ima da ovaj gadluk skinem sa sebe!“

I, kao što je to uvijek i pokušavao da uradi, pristao je da se držimo mog režima ishrane. Gospode Bože, kakva je to samo bila povorka salata sa sirom i sokom.

Sanjala sam jedne večeri da se Trejnor razveo od svoje petnaeste žene. Rekao je: „Upoznaš ih bez ikakvog razloga. Zabavljaš se sa njima bez ikakvog razloga. Oženiš ih bez ikakvog razloga. To sve radim ja, ali, kunem se, da se osjećam kao da to neko drugi radi. Osjećam se kao da ne pamtim život.“

„Momak je u nevolji,“ rekoh Horaciju.

„Vazda si tako govorila,“ on reče.

„Jesam li?“

„Da. Vazda si govorila da je djelovao pospano. Ne može se živjeti spavajući.“

„Ipak nisi ti tolika budala,“ rekoh ustajući uz pomoć štapa i hramljući do njega. „Pusti me da ti sjednem u krilo,“ rekoh, „dok salata koju sam pojela ne počne da djeluje.“

Ujutru smo čuli da je Trejnor umro. Neko je govorio da je to zbog kilaže, neko zbog srca, neko zbog alkohola, neko zbog droge. Ćerka me je nazvala iz Detroita i kazala: „Oni njegovi glupi obožavatelji neumoljivo plaču. Vidjećeš ih na TV-u.“

Ali nisam ih željela vidjeti. Oni su plakali i plakali, a nisu ni znali zbog čega. Biće ovo žalosna zemlja jednog dana, pomislih.

(1981.)

Podijeli

1 Comment

Ostavi odgovor