Dubravka Bogutovac: Njegoš kao tekst
(Milorad Popović, Njegoševo nasljeđe, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2015.)
Milorad Popović, crnogorski pjesnik, prozni pisac i esejist, prisutan je na hrvatskoj književnoj sceni prije svega kao romanopisac, koji je u izdanju Frakture objavio dva romana (Karnera, 2014. i Čovjek bez lica, 2016.), od kojih je prvi nagrađen 2013. godine nagradom Meša Selimović za najbolji roman na govornom prostoru Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Autor je sedam knjiga poezije. Esejistički dio njegovoga opusa bavi se pretežno temama vezanima uz problematiku crnogorskog identiteta: Mali narod i nacionalizam, 1997.; Crnogorsko pitanje, 1999.; Podijeljena nacija, 2010.; Njegoš i crnogorska nacija, 2011.; Njegoševo nasljeđe, 2013. Posljednja knjiga eseja, Njegoševo nasljeđe, objavljena je prvi put u izdanju Pobjede i Otvorenog kulturnog foruma s Cetinja, a potom i u sarajevsko-zagrebačkom izdanju (Synopsis, 2015).
Ovom knjigom autor postavlja pred sebe zahtjevan zadatak: cilj mu je kritički interpretirati i prevrednovati mišljenja koja su o Njegošu kanonizirana vremenom, propagandom i društvenim ritualima crkveno-prosvjetnog karaktera. Autor preispituje utjecaj Njegoševog djela na oblikovanje crnogorske i srpske nacionalne kulture u vremenu nakon Njegoša, ali i (zlo)upotrebu Gorskog vijenca u ideološke i propagandne svrhe. Polazi od stava da je neophodno razjasniti ovu problematiku upravo zbog toga što bez analize tako složene pojave nije moguće, po njegovom sudu, razumjeti u cjelini razvoj crnogorskog nacionalnog, kulturnog i crkvenog pitanja od početka prošlog stoljeća do danas.
Odnos prema Njegošu u crnogorskom kontekstu odlikuje ambivalencija: kreće se u rasponu između bogobojaznosti i ignorantstva. Također, institucije kulture i umjetnosti postavljaju si za primarni zadatak, kad je Njegoš u pitanju, predočavanje suvremenom naraštaju „čiji je Njegoš“, a izostavljaju pitanja koja su doista relevantna, poput jezičnih, poetskih i filozofskih osobitosti njegovoga djela, onih karakteristika koje mu daju univerzalni značaj. Autor naglašava važnost njegovanja „kritičkog smisla“ kad je u pitanju recepcija ovako složene problematike. Ističe da je bez osjećaja kritičkog smisla nemoguće odvojiti ono što je „prošlo u prošlosti“ od onoga što je „sadašnje u prošlosti“. Drugim riječima, ako u jednoj zajednici (akademskoj, nacionalnoj itd.) vlada manjak kompetencije ili potrebe da se razlikuje povijest i mit, mogućnost razdvajanja stvarnog i imaginarnog također izostaje.
Popović svoju knjigu oblikuje kroz osam cjelina, koje obrađuju različite aspekte Njegoševog naslijeđa. Bavi se problematikom pjesnika i nacionalnog identiteta, kulturnim i povijesnim zasadama „crnogorskog plemena“, Njegoševom religijom, „čojstvom“ i srpstvom, potom Njegošem i njegošolozima, borbom za „naslijeđe“ i na kraju odnosom Njegoša i crnogorske nacije u kontekstu aktualnog stoljeća.
Kada je u pitanju odnos pjesnika i nacionalnog identiteta, Popović se poziva na tvrdnju britanskog teoretičara A. Hastingsa da je vlastita nacionalna književnost najvažniji faktor za nastanak i razvoj nacije iz jednog ili više etniciteta. Poezija u 19. stoljeću kroz velike nacionalne pjesnike simbolički reflektira kolektivni imaginarij. Značajna primjedba koju autor naglašava, kad je u pitanju problematika pjesništva i konstitucije nacije, jest specifičnost dominantno usmenih kultura: epska poezija na tim prostorima poprima inicijacijsku ulogu iz stanja zastoja u proces horizontalnog povezivanja, koji s vremenom prerasta u kolektivnu memoriju nacije.
U poglavlju Kulturni i istorijski zasadi crnogorskog plemena Popović postavlja pitanja: što bi to bilo crnogorsko srpstvo? Koji su povijesni i duhovni uvjeti omogućili stvaranje mikrocivilizacije „čojstva i junaštva“? Ta pitanja su, po njegovom sudu, određena odgovorom na jednako zahtjevno pitanje: iz kojeg duhovnog izvorišta dolaze Gorski vijenac i Luča mikrokozma? Riječ je o kreativnoj sintezi povijesti, starih legendi i novog mitotvorstva kao duhovnoj, ali i ideološkoj osnovi „oslobodilačkog programa“ koji bi donio novinu. U crnogorskom slučaju plemenska organizacija odredila je, s jedne strane, zaostajanje razvoja društva u političkom i ekonomskom smislu, ali s druge strane, omogućila je tri stoljeća borbe za slobodu, što je temelj izgradnje moderne državne i nacionalne posebnosti Crne Gore. Autor izdvaja taj fenomen kao specifičnost crnogorskog naroda: nijedan drugi južnoslavenski, balkanski, pa ni europski narod nije imao takav kontinuitet plemenske organizacije kao temelja specifičnog mentaliteta i izvora usmene kulture, jezika i folkora.
Kada je u pitanju Njegoševa religija kao specifična tema Popovićevoga bavljenja, zaključci do kojih dolazi vrlo su zanimljivi: polazi od teze da je Njegoš višestruka (u najmanju ruku dvostruka) ličnost – s jedne strane čovjek plemena, bezobzirni vladar obilježen sujetom, a s druge strane „kosmička čestica“. Njegov Bog je, u tom smislu, zaključuje Popović, „odveć crnogorski“, kao i Sotona; on nije narodski ljut i praznovjeran, nego je neka vrsta suvladara svemira – kozmogonijska instanca, kreator višeg reda. Njegošev kozmos utemeljen je tako u dihotomiji dobra i zla, duha i materije. Prema takvom poimanju svijeta, svemir i Bog stvoreni su istodobno. Popović ove teze zaoštrava pitanjem: je li Njegoš agnostik? Njegovo kolebanje i svijest o tome da mu istine najvišeg reda izmiču rezultiraju skepsom. Može se reći da se radi o nekoj vrsti eklekticizma: poziciji vjernika-agnostika, koji je u neprekidnoj potrazi za Bogom. Također, Njegoš je i antiklerikalac, jer je svjestan da formalna teokracija usporava proces modernizacije države. U tom kontekstu, Njegošev Bog je utjelovljenje slobode.
Popović drži da nije moguće u cijelosti razumjeti duhovne i empirijske temelje Gorskog vijenca i Luče mikrokozma bez dubljeg prodiranja u problematiku fenomena crnogorskog etosa. Riječ je o moralnoj tradiciji posebne vrste, koja se kroz neprekidnu borbu definirala kao „crnogorsko čojstvo“. Pojam „čojstva“ semantički je povezan, ističe autor, s najdubljom europskom tradicijom: „čojstvo“ je humanitas, dok je „čojski“ (pridjevski oblik) humanus; čovjekov, čovječji, ljudski. „Čojstvo“ je tako stoljećima gotovo jedina konstanta crnogorske civilizacije, koje svoje ostvarenje doživljava u „bratstvu heroja“. Također, značajan je i slojevit odnos između „čojstva“ i „junaštva“. „Čojstvo“ posjeduje neku vrstu unutarnje uzvišenosti i stoga ga rijetki uspijevaju dostići. Razloge za to autor vidi u borbi koja se odvija unutar čovjeka: rascijepljenosti između božanskog i animalnog. Upravo ta dvostrukost – koja obuhvaća i psihološki i metafizički i egzistencijalni aspekt čovjekovog bića – nalazi se u osnovi Njegoševog pjevanja i mišljenja. U tom aspektu autor vidi razliku između Njegoša i ostalih južnoslavenskih pjesnika romantizma, čiji su stihovi, po njegovom sudu, zavodljivi, sentimentalni i patetični, ali lišeni dubljih psiholoških i metafizičkih razrada. Mentalitet i kultura „čojstva“ postaju sinonim za zaostalost i neuklopljenost u nove društvene realnosti nakon Prvog svjetskog rata. U jugoslavenskom i postjugoslavenskom sociopolitičkom i kulturnom kontekstu tradicija „čojstva“ doimala se lažno i patetično, kao neka vrsta plemenskog anakronizma, koji postaje predmet šale i satire, posebno iz vizure Beograda. „Čojstvo“ je, pak, prema njegovom razumijevanju, jedina autohtona civilizacijska prepoznatljivost crnogorske nacije. Riječ je o kvaliteti koja po njegovom sudu odjeljuje crnogorsku naciju od ostalih Južnih Slavena, s kojima dijeli zajedničko pamćenje i jezičnu bliskost u dvadesetom stoljeću. Pitanje koje Popović ovdje postavlja – „Što da radimo s čojstvom?“– nije retoričko: riječ je o pitanju koje se odnosi na budućnost, a ne samo na odnos prema tradiciji. U tom kontekstu, razumijevanje „čojstva“, kako ga Popović vidi, moguće je samo kroz dijalektičko razumijevanje povijesti i kulture. „Čuvati drugoga od sebe“ glavni je agens „čojstva“, što je neophodno kontekstualizirati u različitim vremenima. Temelji „čojstva“ su univerzalnog karaktera jer su zasnovani na racionalnom odnosu prema javnim interesima. Zalažu se za „društvenu solidarnost, socijalnu jednakost, sekularizaciju religije i snošljivost u odnosu na etničke i vjerske razlike“ (Popović, 2015: 97). Autor ističe i da „čojstvo“ nije podložno prijevari, pohlepi, častoljublju ni misticizmu. Razlog zbog kojega Popović predlaže kritičko osvjetljavanje „čojstva“ nalazi se u njegovoj nadi da će na taj način sadašnje i buduće generacije lakše spoznati ono što je najvrednije u tradiciji, „kroz istovremenost prošlosti i budućnosti u odmah dostupnoj sadašnjosti“ (ibid). To je poveznica – kako je on vidi – s univerzalnom kulturom, slobodama i pravima čovjeka, koja su dio načela ujedinjene Europe.
U poglavlju naslovljenom Njegoševo srpstvo autor izlaže tezu da se crnogorstvo razvijalo više kao moralni i borbeni princip nego kao politička ideja s programom i vizijom koji bi bili prilagođeni novim izazovima, dok je pak srpstvo stvaralo široku kulturnu i političku platformu za izgradnju moderne nacije – poput drugih nacionalnih preporoda u 19. stoljeću. Prema Popoviću, nije moguće razriješiti spor „čiji je Njegoš“ ako se najprije ne utvrdi „čiji su Crnogorci“, iako tu postavlja jednu ogradu: kad su u pitanju pisci, etnogeneza nije presudni kriterij određivanja nacionalne pripadnosti. Konsenzualno prihvaćanje Njegoša kao srpskog pisca može se objasniti, primjerice, njegovom posvetom Karađorđu u prologu Gorskog vijenca, ističe autor. Također navodi i mističnu dubinu „srpske nacionalističke ideologije, čija je razuđenost i sugestivnost ostavila izvjesnog traga i u mišljenjima čak njenih antipoda, naprednih i kritičkih beogradskih intelektualaca“ (Popović, 2015: 101). Njegoš je sve Južne Slavene (ne samo Srbe i Crnogorce) smatrao jednim narodom, pa tako autor navodi, primjerice, Njegoševa pisma Stanku Vrazu, Osman paši Skopljaku i Josipu Jelačiću – posljednjem Njegoš piše: „Tebe je tajna sudbina na čelu Južnih Slavjanah postavila.“ Međutim, u vođenju vanjske politike bio je vrlo oprezan, jer je znao da opstanak Crne Gore ovisi u velikoj mjeri od odnosa s Austrijom, koja mu je bila izlaz u svijet, upozorava autor i zaključuje da zato Njegoš nije podržao javno ilirski pokret, kao ni neku drugu ideju južnoslavenskih integracija. Njegoševa korespondencija pokazuje uvažavanje svih povijesnih posebnosti južnoslavenskih etniciteta. Popović zaključuje da je Njegoš bio Jugoslaven u dubljem ideološkom smislu – smatrao je da su Južni Slaveni sudbinski povezani da skupa propadnu ili se oslobode stranog ropstva. Njegoš, dakle, prema Popoviću, ima dvostruki ili čak trostruki nacionalni identitet: crnogorski, srpski i jugoslavenski. Tom konstatacijom ne razbistruje se kontroverza „čiji je Njegoš“, upozorava autor, jer ideolozi i političari opće prakse opovrgavaju bilo kakvu Njegoševu dvostrukost – smatraju da su sumnje i nedoumice štetne za nacionalnu ideju, pa ga selektivno citiraju i kao pjesnika i kao državnika. Zaključak koji Popović nudi kad je u pitanju Gorski vijenac jest da je u političkom smislu to djelo srpsko-crnogorsko, a u sintaktičkom, semantičkom i aksiološkom smislu – crnogorsko. U tom kontekstu, autor tvrdi da Gorski vijenac inaugurira politički pojam „crnogorskog srpstva“. Njegoševo srpstvo, odnosno „crnogorsko srpstvo“, bilo je, ističe Popović, izraz specifične vojno-političke, ekonomske i moralne tradicije.
U poglavlju Njegoš i njegošolozi autor iznosi tezu da se većina srpskih njegošologa ne bavi temeljito problematikom posebnosti crnogorskog mentaliteta i njegove sociopsihološke i etičke osobitosti. Prema Popovićevom sudu, napor srpskih njegošologa da razumiju Njegoša svjedoči više o nepoznavanju crnogorskog „logosa“ nego o poznavanju Njegoševe filozofije i poetike. U Crnoj Gori, pak, ističe autor, gotovo cijelo stoljeće neće se pojaviti ozbiljniji analitički tekstovi o Njegošu. Prve ozbiljne knjige koje Njegoša stavljaju u crnogorski kontekst, kad je u pitanju kulturološko-ideološki aspekt njegovoga djela objavio je doktor filozofije Milan Rakočević, u Ljubljani uoči Drugog svjetskog rata, ističe Popović. Prvu poslijeratnu knjigu o Njegošu napisat će Milovan Đilas. Obje Đilasove knjige, prema Popovićevom mišljenju, vrlo su značajne za proučavanje Njegoševa života i djela, ali njihova slabost je, zaključuje, u ideološkom sloju: prva knjiga opterećena je marksističko-lenjinističkom dogmatikom, dok druga naglasak stavlja na Njegoševo srpstvo, ističe Popović. Kao i Isidora Sekulić, Đilas također stavlja znak jednakosti između crnogorstva i srpstva, naglašava autor. Značajna zapažanja o Njegoševom djelu, a osobito o plemenu u Gorskom vijencu, piše Radovan Zogović, ističe autor, a studije i komentari Njegoševa djela koje piše filozof Slobodan Tomović zanimljivi su kao svojevrsni sinkretizam najglasovitijih srpskih njegošologa, Nikolaja Velimirovića, Branislava Petronijevića i Isidore Sekulić, ali s potpuno oprečnih nacionalno-ideoloških pozicija. Tomović suprotstavlja „čojstvo“ i „junaštvo“ kao samobitnu civilizacijsku i moralnu normu koja stoljećima regulira ukupni narodni život koncepcijama koje iznose navedeni autori. Zaključak koji autor donosi u svom pregledu najistaknutijih njegošologa jest da se njihovi stavovi u razumijevanju temeljnih nacionalnih pitanja često u potpunosti preklapaju, unatoč tome što imaju potpuno suprotstavljene filozofske i ideološke poglede (poput, primjerice, Radovana Zogovića i Slobodana Tomovića). Popović tvrdi da je razvoj u tumačenju Njegoša u velikoj mjeri sinoniman razvoju crnogorske nacionalne samosvijesti.
Dva posljednja poglavlja knjige, Mauzolej i borba za nasljeđe i Njegoš i crnogorska nacija u 21. stoljeću, zanimljiva su po tome što na određeni način zaokružuju autorsku koncepciju pristupa Njegošu. Iz pretposljednjeg poglavlja valja izdvojiti svakako njegovu tezu da je u problematici „borbe za nasljeđe“, odnosno kulturno pamćenje, koje može biti simbolični ili stvarni „mauzolej“, najvažnije pitanje: što bi sam Njegoš mislio o tome? Ovakvim zaokretom autor nas uvodi u zaključno poglavlje svoje knjige, koje je okrenuto budućnosti: smatra da Crnu Goru u 21. stoljeću čeka zadatak koji je zapravo tipičan za dva minula stoljeća – proces vlastite identifikacije koji se treba ostvariti kroz cjelovit kulturno-duhovni program, koji uključuje izgradnju elitnih nacionalnih institucija. Autor postavlja pitanje: može li Crna Gora u 21. stoljeću završiti posao koji nije učinila u prethodna dva stoljeća? Prema njegovom sudu, značajan broj suvremenih Crnogoraca još uvijek nema jasnu sliku vlastitog identiteta. „Svaka nacija za osnov svog identiteta mora uzeti ono što je najbolje iz tradicije, što najviše izražava njenu duhovnost, i što je čini prepoznatljivom u odnosu na druge kulture i civilizacije. Jednom je to mit, drugi put književno djelo, veliki bard ili istaknuti vojskovođa. Ili sve to zajedno.“ (Popović, 2015: 207). Odnos prema Njegošu u Crnoj Gori nije u cijelom 20. stoljeću imao kritičku distancu, ističe autor. Paradoks jubileja 200-e godišnjice Njegoševog rođenja bio je u tome da je održan bez ikakvog književnog programa.
Prevladavanje identitetske i društvene krize u Crnoj Gori Popović vidi i kroz prizmu razrješavanja ambivalentnog stava prema fenomenu „crnogorskog srpstva“. Buduće generacije mijenjat će odnos prema tradiciji i djelima klasične književnosti – sve će teže razumjeti Njegošev jezik i likove. Unatoč tome, autor završava svoju knjigu o Njegoševom nasljeđu stavom da Njegoša treba vratiti u središte crnogorskog duhovnog i kulturnog bića. U tom kontekstu, Gorski vijenac ostaje, prema njegovom sudu, najvažnija nacionalna legitimacija crnogorske kulturne zajednice, ali i njezina poveznica s europskom kulturom i zajednicom.
Knjiga Milorada Popovića pokazuje se na pomalo neobičan i paradoksalan način studijom koja se bavi tradicijom i naslijeđem, a istodobno osmišljava puteve budućih čitanja, interpretacija i konstitucija novih oblika pristupa baštini. Njezina osnovna tema je fenomen kulturnog pamćenja, koji se promatra u različitim kontekstima i omjerava o druge glasove koji su o toj temi pisali i progovarali, ali zadržava neprekidno pogled u budućnost – put prema toj budućnosti je promišljena koncepcija vlastitih vrijednosti, rad na samosvijesti jedne kulture i njezinim vezama s drugim kulturama. Identitet je kod Popovića fenomen pluralnosti, otvorenosti i dijaloga s drugima. Iako je njegova tema široko postavljena i uključuje različite aspekte i vizure pogleda na Njegoševo nasljeđe (političke, ideološke, konfesionalne itd.), vrijednost njegove analize je u tome što ne gubi iz vida predmet vlastitoga bavljenja, a to je inzistiranje na vraćanju ka Njegošu samome – njegovim tekstovima, idejama, jeziku, svjetonazoru, ideološko-spoznajnome horizontu, iz kojega se može crpiti puno više značenja i smisla nego iz rasprava izvanknjiževne naravi. Zloupotrebe velikih pisaca proizlaze iz izbjegavanja pomnoga čitanja njihovih tekstova. To je jedna od važnih poruka ove knjige, koja joj daje posebnu vrijednost.
O Autorki
Dubravka Bogutovac (1981), naučnica; predaje na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagreb.
