Nova knjiga Draga Jančara “Pogled anđela” nedavno je objavljena u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja.  Knjiga je izdata u okviru biblioteke “Savremena proza”, a njen izdavač je Milorad Popović. Urednik Jančareve zbirke pripovjedaka je Pavle Goranović, a knjigu je sa slovenačkog preveo Josip Osti. Lekturu potpisuje Zuvdije Hodžić, a dizajn Ana Matić.


O AUTORU

Jancar-DragoDrago Jančar, pripovjedač, romanopisac, dramaturg i esejista. Rođen je 1948. u Mariboru. Diplomirao je na Višoj pravnoj školi mariborskog univerziteta. Bio je urednik studentskog lista Katedra, kasnije tri godine novinar mariborskog lista Večer i nedjeljnika 7 dni. Godine 1974. bio je osuđen na godinu dana zatvora zbog neprijateljske propagande. Poslije tri mjeseca zatvora, 1975., bio je pomilovan i iste godine otišao na služenje vojnog roka u Vranje (Srbija). Tri godine je bio slobodni umjetnik, a onda se, 1979., zaposlio u Viba filmu u Ljubljani kao dramaturg i tamo radio do kraja 1980. Od 1981. urednik je i sekretar izdavačke kuće Slovenska matica u Ljubljani. Godine 1985. boravio je u Americi, u Nju Orleansu i Njujorku, s Fulbrihtovom stipendijom za umjetnike. Godine 1989. bio je tri mjeseca u Minhenu s Bavarskom stipendijom za pisce, a 1992. u Beču, kao gost Austrijskog udruženja književnika. Kraće vrijeme je boravio u Velikoj Britaniji i više puta u Americi, kao i drugdje. Od 1987. do 1991. bio je predsjednik slovenačkog PEN centra. 1994. godine je, s tadašnjim predsjednikom PEN-a, Borisom A. Novakom, Nikom Grafenauerom i Josipom Ostijem, na poziv tamošnjeg slovenačkog kulturnog društva Ivan Cankar, posjetio opkoljeno i granatirano Sarajevo.

O DJELU

Kako zapisuje Josip osti u osvrtu za knjigu Jančara, danas, nesumnjivo, jednog od najreprezentativnijih, ne samo slovenskih, nego srednjoevropskih, odnosno evropskih pisaca, od prve knjige, knjige pripovjedaka, Hodočašće godpodina Houžvičke (Romanje gospoda Houžvičke, 1971), nadalje, često zanima povezanost pojedinca i povijesti, a, prije svega, tajanstvena i mračna čovjekova priroda. “U većini svojih priča, romana i drama, pa i eseja, bavi se mračnom poviješću i mrakom čovjekove duše. Životnim i čovjekovim podzemljem. Traumatičnim opterećenjima i destruktivnim nagonima. Neurotičnošću i erotičnom naelektriziranošću. Rizičnim i incidentnim situacijama. Čovjekovim konfliktom sa samim sobom i drugima. Tajanstvenim u njemu i oko njega. Onim što graniči s čudom i čudom samim. Graničnim situacijama, u kojima je sve na kušnji i u kojima životna igra postaje opasna. Često i po život, jer se, najčešće, okončava strahom, nasiljem, bolom, krvlju … , a ne rijetko i smrću. Jančar, tako u monološkim, kao i u dijaloškim tekstovima, mada njegovi monolozi ne rijetko imaju tenziju dijaloga, opisuje stanja ≫između sna i budnosti≪, u kojima stvarnost podsjeća na teške, morne snove, za koje čovjek ne zna, je li se iz njih probudio ili se iz njih više uopće neće probuditi. Posebno tada, kada zagazi u neprozirni mrak u sebi i oko sebe, te luta bezizlaznim labirintom vremena i prostora. Zato ne iznenađuje što su tama i tamno najčešće boje i određenja Jančareve proze i dramatike, odnosno njegove literature uopće”, piše Osti.

Štampanje knjige pomogli su Ministarstvo kulture Crne Gore, „Trubarjev sklad“ I Udruženje slovenačkih pisaca.

NOĆ NASILJA

(odlomak)

Prvi put bilo je nekakvo kikotanje, veoma blago, veoma mirno, gotovo kao snažnije disanje. Slušao sam to kikotanje, koje je, reskim mlazevima daha, lagano narastalo tik do vrhunca, tik do onoga, kada čovjek iznenada prasne u prigušen smijeh. Najčešće u svečanim prilikama, čak na pogrebima, ili uopće u takvim situacijama, kada je smijeh sasvim nepoželjan. Moralo je trajati dugo, jer znam da sam se odmah rasanio i smjesta pažljivo oslušnuo što se zapravo događa s tim kikotom. Potom je dahtanje sve više prerastalo u zvuk i u neki odvratan praskav smijeh, kojem nije bilo kraja. Takav smijeh udarao je o zidove prostorije. Nije mu bilo kraja i već je bilo strašno slušati to drečavo i melodiozno pretakanje smijeha, kada je netko, glasnom psovkom, posredovao s hodnika. Povikao je oštar muški glas i to je bio pravi rez. Presječen smijeh je utihnuo i sada je uokolo bilo sasvim tiho. Bilo je tiho, ali je meni, u taj nočni sat, bilo tako čudno, da sam bio probuđen, a ipak nisam znao gdje sam i što se tu uokolo stvarno događa. Htio sam ustati i uzeti mlijeko iz hladnjaka, ali se onaj već bio digao, probijao se prostorijom kroz mrak, na kraju povukao ručicu i u klozetskoj šolji bučno je zašumjela voda. Uzbauljao je na krevet i ponovno u tren zaspao. Slušao sam to ujednačeno disanje mirnog usnulog čovjeka, zvono s crkvenog tornja i automobilsku buku,koji su, čudnim putovima kroz labirinte zidova, zalutali unutra. Uokolo je svitalo i tada me obuzelo neočekivano saznanje: taj čovjek se ipak sjetio svog događaja. U snovima mu je iskrslo u takvoj besmislenoj vezi da se, u svom strašnom očaju, morao, jednom riječi, smijati. Tako je bilo prvi put, a sada se često budim. Najprije u jutarnje svitanje, ili, pak, rano noću, sred prvog lakog sna, kada još ovdje-ondje škripe vrata ili zveckaju ključevi. A sada znam, to mi je noć otkrila: u taj besmisleni smijeh skrila se prava istina njegovog besmislenog čina. Jer nitko mi neće reći kako te stvari imaju svoje duboke uzročne veze, koje ne možemo shvatiti. Samo je trenutak, kada pada mrak na oči i sune kratak spoj iznenadne ludosti kroz ćelije i razum. Samo je takav trenutak u kojem se sve zavrti i okrene, a zatim strahovito brzo oteče do svoga kraja. U početku sam pokušavao govoriti. Pokušavao obrazložiti i izložiti. Pričao sam Frenku. Slušao je, a ja sam govorio. Mudro. Sabrano. Mirno. A on ništa. Tim tupim očima i tromom pameću iza njih buljio je u mene, a onda rekao: svatko se tako izvlači napolje. Ne znam što bih mu učinio, tako me pogodio u srce. Sada više ne. Više uopće ne pokušavam govoriti. Ne, ni sa sobom. Sve teče prebrzo, kada govorim sa sobom, sve se stalno vraća istom događaju, a onda zajedno sa govorom oteče, pobjegne, odjuri. Slike vrcaju na sve strane. Poludio bih kada bih i dalje tako govorio. Od te noći znam: doći će samo u nekom snu ili u nekoj misli. Tada će biti jasno. Neka uspomena, neka misao izlazi i ulazi kako joj je volja. Ponešto sebi zabilježim. Tako je bolje. Pratim rukopis na papiru. Zapisana riječ zaustavi misao. Jeste, to je to. Zaustaviti misao u njenom toku, jer su prava slika, koja me napustila, i prava istina, koju ne znam, negdje na sredini njenog toka.

Podijeli

Komentari su suspendovani.