Nova knjiga pjesama Mladena Lompara Vrijeme u kojemu sam prošlost još jednom na ubjedljiv način demonstrira sve karakteristike njegove poezije: cizeliran stil, preciznu kompoziciju, i riješenost autora da svom čitaocu ponudi uzbudljivu avanturu duha u procesu dekodiranja značenja na kojima zbirka počiva. Pjesme su pisane slobodnim stihom, uz nekoliko lirskih fragmenata u prozi, koji imaju određenu narativnu funkciju jer predstavljaju reminiscenciju na djetinjstvo i mladost. Zbirku je moguće čitati i kao hronologiju autorovog pjesničkog iskustva, poetičkog sazrijevanja tokom kojega se savlađuju izazovi i prepreke teksta, počevši od nepokolebljivog pisanja i uništavanja napisanog jer nije zadovoljilo postavljene zahtjeve („Tu sam danima pisao neke priče i poeziju, koje niko nije htio da objavi. Bili su to loši tekstovi. Uništavao sam ih, pisao druge, i opet uništavao.“) preko onog trenutka obasjanja kada pjesnik napokon nadilazi otpor materijala, i podvrgava riječi vlastitoj estetskoj zamisli koja se bez ostatka realizuje u tekstu, da bi na kraju dospio do sumnje u smisao cjelokupnog poduhvata, do razarajuće sumnje u moć poezije koja postoji u vremenu nimalo naklonjenom pjevanju. Tu sumnju autor prevazilazi jasnim odgovorom: poezija, u svojoj dvostrukoj ulozi čitanja i pisanja, istina jeste „nesrećna dragocjenost“ u oskudnim vremenima, ali je istovremeno i jedna od onih uporišnih tačaka koje ljudska bića razlikuju od drugih životinja.
Knjigu pjesama Vrijeme u kojemu sam prošlost moguće je tumačiti korišćenjem različitih interpretativnih pristupa, međutim, ako se čitalac odluči da počne od naslova zbirke, i odmah u knjizi pronađe naslovnu pjesmu – biće iznenađen: jer, ispostaviće se da mu naslovna pjesma nije od izravne koristi za tumačenje naslova! Upravo suprotno, pošto pročita zbirku shvatiće da je naslovna pjesma neka vrsta smjernice koja upućuje na novo čitanje, a nikako jednoznačno uputstvo za dešifriranje. Tragovi za razumijevanje naslova zbirke, dakle osnovnog motivacionog lokusa knjige, veoma smišljeno su rasuti po pjesmama, vješto skriveni, tako da nam cjelina njihovog smisla postaje vidljiva tek na kraju čitalačke avanture. Kada smo već uveliko u vlasti knjige, kada svi interpretativni modeli kojima raspolažemo, samo pokazuju vlastitu nedostatnost, kada nam od svega preostaje samo užitak u tekstu i melanholična zamišljenost nad sobom.
Vrijeme – i to ne bilo kakvo, već „ono u kojemu sam prošlost“ – predstavlja ključni izazov nasuprot kojemu se ogleda pjesnički subjekt. Vrijeme o kojemu se u zbirci govori u stvari je udvojena sadašnjost unutar koje pjesnički subjekt, često ironičnim glasom, uzima sebe za predmet vlastite lirske refleksije. „Sebe nekadašnjeg“, koji iz prošlosti, pomoću sjećanja, priziva u sadašnjost NEŠTO, ali na kraju shvata da je to NEŠTO udaljeno i blijedo, da je neupotrebljivo ukoliko mu pjesnička imaginacija ne podari novu snagu, ali uz nju i novi ontološki status koji počiva ne na istini koliko na krivotvorenju. Mala osveta vremena koja se pomaže poezijom: slike iz prošlosti biće oživljene, jasne i upečatljive, ali neće pripadati subjektu koji ih oživljava, već ako išta valjaju – pripadaće poeziji. (Vole dobri pjesnici da izgube u tom nadmetanju, bar oni znaju da je to igra u kojoj se dobija tek pošto se izgubi sve!)
Pjesma To što smo potrošili pisana je u ispovjednoj, skoro epistolarnoj formi, a počinje kolokvijalnim obraćanjem čitaocu, privilegovanom čitaocu, ili prosto onom pjesničkom subjektu koji je udvojio sopstveni glas da bi vodio razgovor sa samim sobom:

znaš
prije nego što nad našim prahom
počne prvi milenijum odsutnosti
i postanemo bezgranični
u jedinstvenoj tački
prošlosti i budućnosti

i prije nego što nas isprate
(s olakšanjem
jer možda dugo čekahu)

to što smo potrošili
ne bijaše
ni pjesma
ni bajka

Negativno određujući što ono potrošeno u stvari nije bilo (ni pjesma/ni bajka) autor nas upućuje da vlastitim snagama pokušamo razriješiti postavljenu enigmu. Izgleda kao da pjesma počinje tamo gdje stihovi okončavaju – u ćutanju, koje je opet samo priprema za novi razgovor pjesme i čitaoca. Razgovor koji nastupa kada navedenom (pjesma/bajka) dodamo i ponešto sa vlastitog spiska onoga što je potrošeno: snovi, nadanja, ljubavi, uznesenja i nadahnuća – sve ono što donekle sačinjava ljudsko trajanje. Tada dolazimo do zaključka da smo potrošili vrijeme, tačnije onaj unutarnji osjećaj vlastite vremenitosti, onaj strah pred neumitnim krajem, koji je uvijek na jedan čudan način obasjavao svaki naš napor da život ispunimo ljudskim sadržajem. U tom trenutku lucidnosti i pomirenja, čitalac shvata kojim je putevima čovjeku moguće da:

i bez kajanja
i prtljaga
ide
s onu stranu sebe nekadašnjeg

Na kraju se ispostavlja da vrijeme u kojemu smo prošlost, nije sadašnjost, a još manje je budućnost, da nije čak ni vrijeme – već da je to stanje duha! Onaj izabrani trenutak – najkraći od svih – mistične uronjenosti u cjelinu postojanja koji nas izvodi izvan vremena, i napokon čini slobodnim. No, kako i kojim riječima govoriti o tom trenutku? S jedne strane, svaki dobar pjesnik ima kao upozorenje one glasovite riječi Ludviga Vitgenštajna: „O čemu se ne može govoriti, o tome se mora ćutati“, ali s druge strane, pjesnik osjeća snažan poetski poriv da upravo o tome predmetu ćutanja progovori, da to učini jasno i razgovjetno. Jer, da se ponovo poslužimo Vitgenštajnom: „Nije mistično kako je svijet, nego da on jest.“ A to je posljednja tajna, koju odgonetaju još samo pjesnici.
Ako je vrijeme u kojemu smo prošlost neupotrebljivo ukoliko mu pjesnička imaginacija ne daruje novi sadržaj, tako i prostor podliježe poetskoj redefiniciji u skladu sa zahtjevima koje to vrijeme postavlja. Na početku zbirke prostor je kartografskom preciznošću određen: Topolska ulica u Beogradu, noćenja u staroj kamenoj kući djetinjstva, nasip pored obale Dunava, bolnica, stakleni boks infektivnog odjeljenja, izolacija… da bi se na kraju preobrazio u topos koji izmiče svakoj prepoznatljivosti:

gube se prostori
pratim ih bez daha
čekam promjenu predjela
ili novo zbivanje na istoj sceni
na mjestu gdje sam

Proces individuacije je u stvari napor subjekta da dođe do cjelovite svijesti o sebi, ostvarenje načela identiteta u kojem pjesnički subjekt objedinjuje udvojene glasove, a sve što postoji izvan njega ispostavlja se da više ne može poremetiti „mjesto gdje sam“. Identitet je realiziran u tekstu, a sablasno tkanje privida još ga više učvršćuje!
Ta je vlastita nadogradnja potkrijepljena konstantnim prožimanjem zvuka i tišine. Pjesnik se u knjizi neprekidno poigrava odnosom koji postoji između ćutanja i govora, tišine i zvuka, koji ćutanje potire, iz samo jednog razloga: da bi tišinu na novi i neuhvatljiviji način ponovo uspostavio u svijesti čitalaca. U prvom dijelu zbirke Hronike rastrojstva potraga za vremenom i prostorom djetinjstva pretvara se u zvuk koji u suhomeđi proizvode: „leptiri, mravi, škorpije, crvi, gusjenice, puževi, gušteri, miševi…“ Od takvih zvukova iz Hronike rastrojstva do tišine u dijelu zbirke pod naslovom Stravični spokoj ostvaruje se raspon napetosti i borbe, prožet pjesničkom sumnjom u opravdanost svakog govora („Nikad ni jednu riječ nijesmo prozborili. Ali sam bio posljednji koga je vidio. Ostao sam zaleđen u njegovim očima. Sa mrtvim odrazom prirode, koja se budila iz mojih leđa.“). Zvuk se ponovo vraća u dijelu zbirke S vješticama još snažniji nego ranije „u maslinjacima/ čujem sa obale/ zvuk vjetra u školjci/ kao pratnju/ tvom bezglasnom otvaranju usana“ koji prethodi dugo priželjkivanom „posljednjem danu tjeskobe“. A taj posljednji dan tjeskobe u poetskoj kosmologiji Mladena Lompara jeste saznanje da nema čovjeku umiranja, spokoja, smirenja u tišini prije nego li spozna svoje zagonetke, i možda ih riješi:

znaš li
da nema mjesta
na kojemu bi mogli
spuštiti svoje breme

ili dalje podnositi stvarnost

a još se nijesmo pozdravili
sa svojim zagonetkama

U završnom dijelu zbirke Prostor nepoznatih zvukova (koji je istovremeno i „podmetnuti“, i „pun uzaludnih razmišljanja/ i statista“) sve bitne odrednice ljudskog trajanja ujedinjavaju se u jednu tačku i postaju „odredište prošlosti“ pjesničkog subjekta, mjesto tišine i rasterećenosti, postaju poezija sama, ona „nesrećna dragocjenost“ koja čovjeka tjera na treptanje u mraku. I napokon, čini ga čovjekom.

Podijeli

Komentari su suspendovani.